Transkript govora u povodu izdavanja knjige “Moć koju vlade ne mogu suzbiti” 2007.
Ja neću čitati iz knjige, ali želio bih vam reći nešto o tome što je u njoj ili bar što sugerira ova knjiga. U suštini knjiga pokušava povezati povijest i današnja zbivanja. I to je uvijek bio moj stav kao povjesničara. Nikada me nije zanimalo da se bavim samo poviješću, idem u arhive i pregledavam ta stara pisma i dokumente. To je zanimljivo, naravno, to je zabavno, ali ne, to nije povijest kakvom se ja želim baviti. Ja želim otići u povijest i izaći u sadašnjost. Želim da nam povijest pomogne da se nosimo sa situacijom s kojom smo suočeni danas.
A uvijek smo sa situacijom suočeni danas, posebno danas, posebno sada. Posebno sada kad nas je ova administracija odvela u dva rata u roku od nekoliko godina. Administracija koja je pomahnitala od moći, koja napada ustavna prava ljudi diljem ove zemlje. Administracija koja je proćerdala ogromno bogatstvo ove zemlje na rat i tetošenje najbogatijih 1% populacije, administracija koja je prisvojila moć i neće slušati nikoga osim nekoliko ljudi oko predsjednika.
Stoga mislim da smo sada u situaciji kada očajnički trebamo naučiti nešto od povijesti, zato jer mi se čini da je narod Sjedinjenih država u trenutku kad je George Bush uzeo mikrofon i rekao “Mi moramo u rat, dogodio se 9/11, dogodila su se teroristička djela i zato moramo u rat protiv Afganistana” … Da su ljudi koji su ga slušali poznavali povijest, ne bi istog trenutka pohitali, što je većina Amerikanaca učinila u tom času. 80% Amerikanaca požurilo je reći da, da … Kongres je također požurio reći da, naravno, jer je posao Kongresa da kaže da, kad god njihov predsjednik želi u rat. Da su ljudi znali nešto povijesti ne bi tako žurili da podrže taj rat, ne bi prihvatili ideju: “O, idemo u rat da se borimo protiv terorizma.” Ne bi prihvatili ideju: “Idemo u rat da donesemo demokraciju u Irak, da donesemo demokraciju cijelom Srednjem istoku”.
Da ljudi znaju nešto povijesti znali bi za sve one slučajeve u američkoj prošlosti kada su predsjednici izlazili pred javnost i govorili … no, kao što je predsjednik Polk 1846. rekao, “Moramo u Meksiko da širimo civilizaciju …” ili, kao što je učinio McKinley 1898., “Moramo na Kubu da oslobodimo Kubance”. Mi uvijek nekoga oslobađamo. Otišli smo na Kubu i oslobodili Kubu. Zapravo jesmo. Oslobodili smo Kubu od Španjolske, ali ne od nas. I to je naš protokol. Naš protokol je ponekad oslobađanje ljudi od drugih tirana i onda nametanje naše volje. Tako su Španjolci napustili Kubu 1898. godine, a američke korporacije i američka vojska su ušle u Kubu i ostale ondje vrlo dugo. Diktatura za diktaturom za diktaturom uz podršku Sjedinjenih država. Kad bi ljudi znali tu povijest, kad bi znali povijest američke okupacije Filipina, bili bi vrlo oprezni u vezi američke okupacije Iraka, bili bi vrlo oprezni u vezi ideje, “Oh, mi okupiramo Irak, zato da možemo donijeti demokraciju Iraku.” Mi smo vodili krvavi rat na Filipinima, počinili smo masakre na Filipinima i onda smo okupirali filipinske otoke pedeset godina. I jesmo li donijeli demokraciju na Filipine? Donijeli smo diktaturu za diktaturom i bijedu filipinskom narodu od kojih je oko pola milijuna umrlo u ratu koji smo mi pokrenuli protiv Filipinaca.
I onda, naravno, povijest u dvadesetom stoljeću kada su marinci odlazili na Karibe, ponovo i ponovo. General Smedley Butler, savjetujem vam da potražite generala Smedley Butlera, mornaričkog generala kojem je Kongres dodijelio dvije medalje časti, koji je predvodio vojsku u razne zemlje Srednje Amerike, u jednoj točki stao je, okrenuo se i rekao: “Znate, ja sam bio dostavljač za Wall Street.” Shvatio je da ono što je učinio, što je američka vojska učinila u Srednjoj Americi, bilo je to da su pokušali Srednju Ameriku, razne zemlje u Srednjoj Americi i Karibe i Haiti i Nikaragvu i Honduras učiniti profitabilnim mjestima za američke korporacije, ne mjestima gdje će cvjetati demokracija. Ustvari, demokracija nije cvjetala u tim mjestima na koje smo slali marince da ih zauzmu i da izvršavaju naloge za američke ekonomske interese.
I naravno, ako povijest slijedimo do ne tako davne prošlosti … ako ljudi pobliže analiziraju povijest Vijetnamskog rata … Nije to bilo tako davno, zar ne? Ustvari, ovdje ima ljudi koji se sjećaju Vijetnamskog rata. Unatoč pokušajima medija da se zaboravi Vijetnamski rat, unatoč pokušajima naših političkih vođa … Kad smo prvi puta krenuli u Irak, 1991. i postigli tu brzu potpunu pobjedu, sjajni mali rat, baš kao Španjolsko-američki rat. Vrlo brz pobjednički rat. A George Bush je rekao, stariji, to je onaj pametniji, “Sad smo pokopali vijetnamski sindrom u pijesku Arapskog poluotoka.” Rijetka politička izjava iz Bijele kuće. No, činjenica je da nismo pokopali vijetnamski sindrom. Vijetnam se vraća da nas progoni i ljudi razmišljaju o tome sve više svaki dan i ljudi se sjećaju Vijetnama. Sjećaju se kako su pozivi na povlačenje dolazili već jako rano, moram reći. 1967. godine, dvije godine nakon što smo razbuktali rat, napisao sam knjigu “Vijetnam, logičko povlačenje”. Bilo je više knjiga o Vijetnamskom ratu, a moja je bila prva koja je pozivala da se Sjedinjene države jednostavno povuku. Ne okolišati, ne postavljati rokove, ne govoriti, “Izaći ćemo ako i kada …”, ne ići u Pariz i pregovarati pet godina, šest godina … Moramo samo izaći.
U to vrijeme argumenti protiv rata bili su isti kao argumenti danas kad ljudi kažu, kao što i ja kažem, kao što kaže mnogo ljudi, kao što je kongresmen Merter, vijetnamski veteran rekao, “Ne, mi moramo samo otići. Mi tamo ne pripadamo. To nije naša zemlja. Mičite se odande. Pustite da Iračani određuju svoju vlastitu sudbinu. Kako god teško bilo. A mi to još više otežavamo svojom okupacijom.” Protuargumenti su onda bili isti, “Pa ne možemo to učiniti, doći će do kaosa.” Doći će do kaosa? U Vijetnamu? U Vijetnamu je bio kaos! Mi smo bez prestanka bombardirali Vijetnam, mi smo uništavali vijetnamska sela, mi smo uništavali njihovu zemlju, mi smo ubijali njihove ljude. Na kraju je dva milijuna ljudi poginulo u Vijetnamu. I ne smijemo otići zato jer će doći do kaosa u Vijetnamu? I tako smo ostali, nismo otišli. 1967. kada je nekolicina nas tražila povlačenje, mi smo ostali. I koji je bio rezultat? Dodatnih 30.000 mrtvih Amerikanaca, dodatnih milijun mrtvih Vijetnamaca.
I danas isti argumenti govore da ne smijemo napustiti Irak. Kao da naša prisutnost u Iraku sprječava građanski rat. Pitanje je da li naša prisutnost sprječava građanski rat ili naša prisutnost izaziva građanski rat? I ja mislim da je odgovor jasan. Dovoljno je pogledati povijest ovih četiri godine naše okupacije Iraka. Nakon te četiri godine Irak je u neredu, broj mrtvih i ranjenih Iračana je ogroman, penje se do stotine tisuća.
Stoga, da, povijest je korisna. I to ne ona povijest koju dobivate iz tradicionalnih udžbenika, već povijest koju građanin ili građanka uče za sebe kada idu u knjižnicu ili kad slušaju neovisne medije ili kad čitaju alternativne časopise umjesto da jednostavno gledaju CNN i Fox News.
Dakle, da, povijest je jako korisna, još i danas. I ja mislim da jedna stvar koju možemo naučiti iz povijesti, a to je jako važno … Zaključak koji bi trebalo izvući iz duge povijesti ove zemlje je da vladini interesi nisu nužno jednaki našima. Zapravo, rijetko su jednaki našima. Jer ako mislite da su vladini interesi isti kao vaši, tada mislite: “Pa ako je nešto krenulo po zlu, mora da su učinili grešku jer njima je stvarno stalo do nas.” Njima nije stalo do nas. Vlada ne mari ni za svoje vlastite vojnike. Da im je stalo, ne bi slala vojnike u močvare Vijetnama i Irak. Ne bi ih slala u situacije iz kojih se vraćaju unakaženi ili bez ruku i nogu ili se vraćaju uništene psihe. Da je njima stvarno bilo stalo do vojnika i da im je stalo do obitelji vojnika, ne bi bogatstvo ove zemlje rasipali na … pet stotina milijardi dolara ove godine na vojni budžet. Teško je to pojmiti da vlada nema isti interes kao mi. Teško je to pojmiti jer smo odrasli u kulturi u kojoj nas jezik kulture predisponira da mislimo, “Da, mi imamo zajednički interes.” Ustav započinje preambulom: “Mi, narod Sjedinjenih država donosimo … ” Ustvari nije narod taj koji je utemeljio Ustav. Pedeset i pet bogatih bijelih muškaraca su ti koji su utemeljili Ustav. Ja znam da se ne bi smjelo ništa reći o Očevima osnivačima domovine. Oni su Očevi, mi smo svi jedna Obitelj. Nije istina. Očevi osnivači bili su robovlasnici i trgovci i dioničari, stvarno. Svakako, osnovali su vladu koja je bila demokratskija od drugih vlada u svijetu. Osnovali su vladu koja je bila neovisna o Engleskoj, ali nisu stvorili vladu koja je bila vlada naroda. Oni su osnovali robovlasničku vladu koja je zastupala interese dioničara i trgovaca. Interesi vlade i interesi naroda od samog početka nisu bili isti. I ta ista razlika interesa nastavila se sve do današnjeg dana. Pogledajte povijest zakonodavstva ove zemlje. To je klasno zakonodavstvo. To je zakonodavstvo koje je uvijek bilo u korist viših klasa. Uvijek je bilo subvencija za korporacije i subvencija za željeznice koje nisu zvali socijalna pomoć. Kad je vlada počela pomagati siromašnim ljudima tada su to nazvali socijalna pomoć. Kad je vlada dala stotine milijuna hektara zemlje za željeznicu, nisu to nazivali socijalna pomoć. Zakonodavna povijest ove zemlje je povijest zakonodavstva koje je favoriziralo bogate, kratko i jasno.
Bilo je nekih postignuća i neobičnih događaja. Bilo je nekih trenutaka u povijesti kada to nije bilo istina. U 1930.-ima nešto se dogodilo. U 1960.-ima nešto se dogodilo. Dogodilo se to da je diljem zemlje narod ustao zahtijevajući promjenu. I zahtjevi su postali tako glasni i prijeteći da smo onda, u 1930.-ima, dobili socijalno osiguranje i dobili smo osiguranje za nezaposlenost i subvencionirano stanovanje, a u šezdesetima smo dobili Medicare i Medicaid. Dakle, bilo je trenutaka u našoj povijesti kad su ljudi i njihove želje i njihova strepnja zbog situacije postigli da smo dobili zakone koji su se udaljili od tradicionalnog zakonodavstva više klase. Izuzetno je važno da se razumije taj sukob interesa između vlade i nas. U protivnom, mladi čovjek koji odlazi u rat mislit će, “Pa, Bushovi interesi jednaki su kao i moji.” Nisu. Niti su interesi Exxona jednaki mojima. Niti su interesi Halluburtona jednaki mojima. Mislim da je to vrlo važna stvar koju treba naučiti iz povijesti.
Kada proučavate povijest Sjedinjenih država vi ne vidite onu vrstu zemlje o kojoj ste učili u školi, koja je neka vrsta glorifikacije Amerike. Uzgred, mi nismo drugačiji od drugih zemalja. Posvuda zemlje podučavaju svoju povijest na nacionalistički način. Sve su one pune ponosa na svoju zastavu i svoju himnu i svoju povijest. A Sjedinjene države nisu nimalo drugačije. Osim što smo ‘veći i bolji i jači’. Ali mi smo odrasli u ovoj zemlji pjevajući Barjak posut zvijezdama (Stars spangled banner), ‘sloboda i pravda za prisegu vjernosti’ i sve to. Mi smo odrasli s idejom da smo posebni, da smo drugačiji. Mi smo ‘izviđači svijeta’. Mi ‘pomažemo zemljama preko puta’. Mi smo ‘dobri’. Mi imamo naše male probleme, poput ropstva, možda. Možda nismo bili pristojni prema američkim urođenicima. Da, mi imamo naše male probleme, ali u suštini smo u redu. No, kad pogledamo povijest ove zemlje, mi nismo bili u redu. Nismo bili. Mi smo uništili indijanske civilizacije, mi smo se proširili na Karibe, proširili smo se na Pacifik, poslali smo naše ljude u rat, ponovo i ponovo. Nismo brinuli o siromašnim ljudima. Kad su se siromašni ljudi organizirali, kad su se radnici organizirali u sindikate i krenuli u štrajk, vlada je pozvala policiju i nacionalnu gardu i vojsku da uguše te štrajkove. To je povijest radničkih borbi u ovoj zemlji.
To nije ona uzvišena povijest s kojom je odraslo previše nas. I kada to kažem, kada to bilo tko kaže, postoji neka vrsta straha da se to kaže. “Ti omalovažavaš našu zemlju”. “Ti nisi domoljub”. Ne, ja ne omalovažavam našu zemlju. Kad sam iskren o tome što je naša vlada učinila, tada omalovažavam vladu, da. Ali postoji razlika između vlade i države. To je vrlo temeljni princip demokracije, da vlada i država nisu isto. Vlada i narod nisu isto. To je osnovna ideja Deklaracije o nezavisnosti koja kaže “Vlade postavlja narod”. One su umjetne tvorevine. One se postavljaju radi postizanja određenih ciljeva; prava na život i slobodu i težnju za srećom, jednakost. “A kada vlade postanu destruktivne prema ovim ciljevima”, prema riječima Deklaracije o nezavisnosti, “pravo ljudi je da mijenjaju ili ukinu vladu”. To je ozbiljno. To su revolucionarne riječi. Napokon, to i jest bila revolucija. A nešto u vezi revolucije donosi neko poštenje i donosi idealistički jezik i nade i snove koji se možda neće ostvariti. Jer ni san Deklaracije o nezavisnosti nije se ostvario, ali je ovdje i govori nam da vladama ne treba biti poslušan samo zato jer su vlade. Biti patriot ne znači jednostavno raditi ono što vlada kaže. Biti patriot znači potpisati principe Deklaracije o nezavisnosti, kontrolirati vladu da bi se vidjelo da li uistinu ispunjava svoju obavezu da brine o našem pravu na jednakost, na život i slobodu i težnju za srećom. A patriotizam, u najboljem značenju te riječi, znači slijediti te principe. A kada vlada ne slijedi te principe tada vlada nije patriotska. Zato moramo biti iskreni o sebi, o našoj povijesti, o povijesti naše vlade.
Možda nam je potrebna nekakva ispovijed vladinih lidera, neko priznanje, znate, kao Anonimni alkoholičari kad ustanu i ispred svih priznaju … Možda bi Chaney i Bush i ostali trebali ustati i formirati grupu po nazivom Anonimni imperijalisti i reći istinu, a to je da ono na što ciljaju na Srednjem istoku nije demokracija i nije sloboda. Njima ustvari nije važno svrgavanje tirana poput Sadama Huseina. Naša je vlada podupirala tirane diljem svijeta. Ono do čega im je stvarno stalo … teško je to reći, zar ne? Nafta. To izgleda tako bijedno, tako jeftino. Iako nafta neće biti jeftina. No, to izgleda … zar stvarno samo nafta? Da, nafta. I ovdje dobro dođe povijest. Povijest američke politike prema Bliskom istoku bila je bazirana na želji za kontrolom naftnih zaliha na Bliskom istoku. To je bilo istina sve od Drugog svjetskog rata. Sve od kada se predsjednik Roosevelt sastao s Ibn Saidom iz Saudijske Arabije i sklopio pogodbu: Sjedinjene države će zamijeniti stare snage, Nizozemce, Britance i Francuze, na Bliskom istoku, a zauzvrat će Sjedinjene države podržati vladu Ibn Saida. Govoreći o demokraciji, Ibn Saidova vlada, vlada Saudijske Arabije, sve ove godine je toliko daleko od demokracije koliko se to uopće može biti. Ali mi nismo napravili invaziju na Saudijsku Arabiju da bismo donijeli demokraciju Saudijskoj Arabiji jer nam Saudijska Arabija daje naftu i naš je saveznik u našoj potrazi za naftom na Bliskom istoku.
Dakle, da, povijest je vrlo korisna na sve ove načine. Mislim da je problem u tome da kad jednom prihvatimo stvarnost, jednom kad iskreno pogledamo na ono što smo učinili i što činimo, pitanje je: što ćemo učiniti u vezi s tim? Znate, mi smo bespomoćni učiniti bilo što u vezi s tim. Mislim da je to veliki problem, da se ljudi čak i kada se protive vladi, osjećaju bespomoćni da bilo što učine u vezi s tim. Iako se većina Amerikanaca danas protivi ratu i većina Amerikanaca se protivi Bushovoj politici, mi ne vidimo povezanost te opozicije i bilo kakve promjene politike. Mi ne vidimo da su želje ljudi predstavljene u onome što vlada čini. Mi ne vidimo onakve akcije koje su se događale za vrijeme Vijetnamskog rata kad je pasivni otpor ratu postao više od pasivnog, kad je postao građanski neposluh. Vidjeli smo početke toga kada su vojnici odbili da se vrate u Irak. Vidjeli smo početke toga kada su obitelji vojnika govorile, “Mi se protivimo tom ratu.” No, činjenica je da mi nemamo demokraciju u vanjskoj politici. To je vrlo važna stvar koju treba znati.
Mi uvijek govorimo o donošenju demokracije posvuda, a u ovoj zemlji nemamo demokraciju kad se radi o vanjskoj politici. U školi učimo da imamo tri grane vlade i imamo koncept provjere i ravnoteže i zakonodavac će kontrolirati izvršnu vlast i vrhovni sud će provjeriti je li to u skladu s ustavom ili nije … To tako ne funkcionira u vanjskoj politici. Predsjednik odluči o ratu, a Kongres ga slijedi kao stado ovaca. Stvarno, to su učinili u Meksičkom ratu, to su učinili u Španjolsko-američkom ratu, to su učinili u Prvom svjetskom ratu, to su učinili u Vijetnamskom ratu. Znate, rezolucija o Tonkinškom zaljevu … da li su članovi Kongresa znali gdje se nalazi Tonkinški zaljev kad su glasali za Tonkinšku rezoluciju. Jesu li znali što se dogodilo u Tonkinškom zaljevu. Ispostavilo se da je to bila hrpa laži. No, oni su smjesta Lindonu Johnsonu izglasali ovlast da lansira ono što se kasnije pokazalo kao veoma dugi rat u Vijetnamu. Nema demokracije u pitanjima vanjske politike. I nema provjere i ravnoteže. Nema nade da će Kongres stati i reći, “Hej, hajde da to pogledamo detaljnije, da vidimo je li to istina.” I nema nade da će Vrhovni sud donijeti odluku da je rat protuustavan. Mi nismo vodili ustavni rat od Drugog svjetskog rata. Ustav određuje da Kongres objavljuje rat. Kongres nije objavio rat, niti jedan od onih mnogih koje smo vodili od Drugog svjetskog rata. U školi učite da ako je nešto protuustavno onda je posao Vrhovnog suda da to kaže, učini nešto u vezi toga. Ne. Na koncu, tko je Vrhovni sud? Samo to što nose crne toge ne daje im poseban moralni ugled. Oni su politički imenovani i izvršavaju naredbe onih koji su ih imenovali. Stoga, ako nemaju demokraciju oni u višim krugovima vlade, onda se ne možemo pouzdati u provjere i ravnoteže reprezentativne vlade, a to nas vodi promišljanju da ako želimo demokraciju, to ovisi o nama, ovisi o narodu.
Takva je bila situacija kroz povijest. Povijesno, kad je radni narod otkrio da vlada neće ništa poduzeti u vezi 12-satnog radnog vremena, sami su se organizirali, krenuli u štrajk i izborili se za 8-satni radni dan. Kada je crnački narod na jugu vidio da vlada, ne samo vlade saveznih država, već nacionalna vlada, ne kani ništa poduzeti u vezi brutalnosti rasne segregacije na jugu, tada se crnački narod organizirao, demonstrirao, išli su u zatvor, bivali su pretučeni, neki su ubijeni, ali su stvorili nacionalno komešanje koje je na koncu oživjelo demokraciju. To je situacija u kojoj smo danas. Mi danas moramo oživjeti demokraciju, a to zahtijeva akcije običnih ljudi. Ne smijemo očajavati zbog činjenice da vlada ima svu moć. Vlada ima FBI, imaju cijel taj tajni aparat. Nadgledaju nas. Ne mislim da sam paranoičan. Oni nas stvarno nadgledaju. Oni to vole. Zato je naš posao da nadgledamo njih. Moramo razumjeti da unatoč svim vladinim ukrasima koji ukazuju da su svemoćni, imaju vojsku, imaju sigurnosni aparat i tako dalje, činjenica je da su povijesno najmoćnije vlade morale mijenjati politiku kada je narod to zahtijevao. Kada je protest postao toliko velik, kada je pritisak odozdo postao tako velik da je postao prijetnja vladi, tada je vlada morala promijeniti politiku. Vidjeli smo kako se vlade ruše, vidjeli smo kako se ruše tiranije diljem svijeta i to one koje su izgledale nesavladive. Na Filipinima, diktator Marcos ima totalnu vlast, jednog jutra ustaje i milijun ljudi je na ulicama, on odlazi. To se dogodilo na brojnim mjestima. Na Haitiju, Duvalier uskače u avion i brzo se gubi odatle jer narod ustaje.
Činjenica je da su vlade ranjive kao i svi moćni entiteti. Vlada treba narod koji će je slušati kako bi zadržala moć. Kada narod prestane slušati vlada gubi svoju moć. Korporacija treba ljude da rade za nju. Kada ljudi prestanu raditi za korporacije, tada su korporacije bespomoćne. Vidjeli smo to 1930.-tih. General Motors, Ford, goleme korporacije: “Ovdje nećemo imati sindikate!” Ali kada su radnici napustili tvornice ili čak kad su bili u tvornicama i obustavili rad, General Motors je bio bespomoćan. Zato je važno imati na umu da moć vlasti počiva na našoj poslušnosti. Kada prestanemo slušati, onda priskače Thoreau, priskaču veliki ljudi iz povijesti, Hellen Keller i Ema Goldman i Mark Twain i Eugene Debs i Fannie Lou Hamer i Martin Luther King, ovdje oni priskaču. Kad se to dogodi nešto će se promijeniti. Naš je posao da u tom času sudjelujemo u tom procesu. Da zapalimo vatru pod tim kolebljivim demokratima koji su upravo pobijedili na izborima i bojažljivo se povlače. Oni žele donijeti neobavezujuće rezolucije. Kako bi bilo, obavezujuće rezolucije? Kako bi bilo održati saslušanja o opozivu. Ja govorim o dvostrukom opozivu. Ja govorim o opozivu Busha i Chaynija jer oni, znate, oni idu zajedno. Opoziv nije radikalno rješenje. Neki ljudi kažu: “O, opoziv?” Drhte na pomisao o opozivu. U višim krugovima Demokratske stranke: “Ne bismo smjeli govoriti o opozivu.” Opoziv je ustavna mjera. Eno je tamo u Ustavu. Predsjednik može biti opozvan zbog teških zločina i prekršaja. Zar ono što je Bush učinio ne odgovara teškom zločinu i prekršaju? Slati nas u rat, lagati nam, oduzimati naše slobode, oduzimati živote tisućama Amerikanaca i tolike podvrgavati sakaćenjima i užasnoj budućnosti? Zar to ne zadovoljava uvjete za težak zločin. Moramo razgovarati s našim zastupnikom ili zastupnicom u Kongresu da im kažemo kako se osjećamo, da im damo materijala, da ih podupremo da krenu. Jer to je situacija koja se ne može predugo tolerirati.
Prijevod transkripta od 04:58 do 34:07.
Biografija
Howard Zinn (1922 – 2010), američki povjesničar, dramski pisac i društveni aktivist, profesor političkih znanosti na sveučilištu Boston University. Napisao je više od 20 knjiga uključujući bestseler Nardona povijest Sjedinjenih država (A People’s History of the United States). 2007. izdao je verziju za mlade čitatelje Povijest Sjedinjenih država za mlade (A Young People′s History of the United States).
Zinn je sebe opisivao kao “nešto kao anarhist, nešto kao socijalist, možda demokratski socijalist”. Opsežno je pisao o Pokretu za građanska prava i nati-ratnim pokretima, te povijesti radničkih pokreta u SAD. Naslov njegovih meomoara Ne možeš biti neutralan u jurećem vlaku (You Can’t Be Neutral on a Moving Train) također je i naslov dokumentarnog filma o njegovom životu i radu iz 2004. ( http://freedocumentaries.org/documentary/howard-zinn-you-can-t-be-neutral-on-a-moving-train ).