Newsletter Michaela Mendizze 1. srpnja 2018.
Ispred trgovačkog centra jedna žena je tukla svog mališana. Bilo je to jedno prometno turističko odredište. Jedna od mojih kolegica jurnula je kroz vrata. “Smjesta prestanite s tim,” rekla je dok su drugi šuteći stajali naokolo. Mi smo sami odgovorni za ponašanje svoje djece, a ipak ih kažnjavamo za svoje grijehe i činimo to stoljećima. “Oče, oprosti nam jer ne znamo što radimo.”
Carly je nekoliko dana, sva sređena, odlazila na pred-baletni program. Ona voli pjevati i plesati. Potaknuti time, namjeravali smo podržati njenu urođenu ljubav za taj doživljaj. Alas, instruktorica u tajicama, prilično pretila, kružila je oko djece ponavljajući ‘good job’ tako mehanički i tako često da Carly još uvijek, tri tjedana kasnije, ponavlja tu frazu ko pokvarena gramofonska ploča. “Oprosti im jer ne znaju što rade,” uobičajeni pripjev. Malo kasnije doći ćemo do opraštanja.
Joseph Chilton Pearce, još u davnim šezdesetima, često je citirao Carnegie studiju čiji je zaključak bio da mi zadržavamo samo 3% do 5% onoga što nas uče, neovisno koliko dugo. Joe bi rekao, “toliko o uvjetovanju koje nazivamo školovanje”. A postoji i često citirano opažanje da ono što nazivamo svjesnom pažnjom, uključujući misao i razmišljanje, naša budna kognitivna aktivnost, predstavlja samo 5% naših cjelokupnih umnih aktivnosti. Opa! Evo ga opet. Golemih 95% funkcionira nano-brzinom mimo naše svijesti. Mogli bismo reći, i to s pouzdanjem, da ‘ne znamo što radimo’ kad tih 95% imaju kontrolu. Mi smo toliko uvjetovani, a ta uvjetovanost, koja funkcionira uglavnom mimo naše svijesti, dominantni je model razvoja djeteta.
‘Oče oprosti nam’, pri čem je otac priroda, kreacija, naš dizajn. Ovdje imamo to nevjerojatno inteligentno i prijemljivo tijelo-um kojeg vodi i oblikuje naše, uglavnom, nesvjesno ponašanje. A većinu vremena mi čak ni ne znamo da se to događa i to se zbiva dvadeset i četiri sata u svakom danu. Previše smo zauzeti očaranošću s onih 5%, da zaboravljamo.
Da bismo reagirali kreativno, što znači ne mehanički, ne refleksno, nego s odgovarajućom kreativnom inteligencijom i suosjećanjem, moramo zašutjeti i samo slušati i promatrati što se zapravo događa unutar i oko našeg djeteta – u ovom trenutku. Prvo treba zašutjeti, a to znači utišati sve sugestije, što se smije i što ne smije, upozorenja na oprez, instruiranje uz pohvalu – ‘good job’. Opa, evo ga opet! Često je najbolje što se može učiniti i reći, baš ništa. Sjetite se, ionako samo 3% do 5% onoga što kažemo ima neku važnost, i to ako imamo sreće. Zar da samo sjedimo tamo kao gljiva na panju? Ne, nikako. U toj tihoj pozornosti dijete zna da ga vidimo onakvim kakvo ono zaista jeste. To zajedničko opažanje dotiče i uključuje onih 95% u akciji, u tišini, stalno se dopunjujući, kao ples, trenutak za trenutkom. Kad zaboravimo na to i otvorimo svoja brbljava usta nudeći svakojake vrste dragocjenih savjeta i informacija, taj nijemi, ali vrlo dinamični, dijalog zajedničke percepcije prestaje.
Prije šeste, sedme ili osme godine našoj djeci je potrebno vrlo malo uputa. Na koncu, naučili su govoriti i hodati, dva najsloženija izazova u čitavom njihovom životu, s vrlo malo uputa. Njima su potrebni drugovi u igri, partneri za pjevanje i plesanje. Trebaju druga za prskanje u vodi, za čitanje još jedne priče – prijatelja za zajedno. A kada je prevruće ili prehladno, trebaju nas da pokažemo što radimo na vrućini ili hladnoći i njima prepustimo da sami procijene što je prevruće i što je prehladno. Mi moramo zašutjeti i imati povjerenja (naravno, unutar granica sigurnosti). Tada, ravnajući se prema djetetu, gotovo svaka aktivnost, svaki dan može biti ispunjen igrom, od vezanja cipela do uzajamnog pranja kose u kadi. No, da bi se to dogodilo, mi odrasli moramo biti na raspolaganju i, kako napominje Gabor Mate, lišeni stresa, spontani, bez primisli.
Vraćajući se unatrag, što je s opraštanjem? Prema Starom zavjetu, svjetonazoru oko za oko, opraštanje znači ne udariti zauzvrat, ne tražiti osvetu za sve uvrede koje nam se nanose. Međutim, taj se stav temelji na lažnom skupu pretpostavki o nama samima i o drugima. Ako nas netko namjerno povrijedi, širi laži, uništi ili ukrade našu imovinu, zašto bismo mi njemu željeli učiniti isto? Dvoje ljudi uhvaćeni u istoj mračnoj opčinjenosti ne čine ništa da bi razbili vradžbinu. Opraštanje ne znači pretvarati se da je učinjena šteta u redu. Nije u redu. Više, naprednije poimanje bi bilo, prvo, zaštititi sebe od daljnjeg zlostavljanja, i drugo, zamijeniti osvetu suosjećanjem prema sebi; tek tada možemo vidjeti druge kakvi zaista jesu.
Za mene osobno, opraštanje je oslobađanje sebe od ne-lagode koju mi nanose štetni osvetnički osjećaji koje si sam namećem. Svaka okrivljujuća, osvetoljubiva, osvete željna misao-osjećaj jeste jedan oblik otrova, ne za druge već za nas same. Koja je tragična povijest stvorila tu majku koja je tukla svoje dijete na ulici ispred našeg trgovačkog centra? Da, trebamo zaustaviti mahnitost. No, u isti čas, kako pomoći sebi i drugima da se oslobodimo zasljepljujuće boli i bijesa koji su bili tu prije tog ružnog ispada? Mi ne možemo stvarno u sebi otkriti takvo shvaćanje sve dok se ne oslobodimo tog osvetoljubivog bola koji nas zasljepljuje. Kao što znate, oko za oko ostavlja oboje slijepima. U tom oslobađanju je pravo praštanje. Praštajuće suosjećanje za vlastitu bol prvi je korak u pomaganju drugima da oslobode svoju bol, a time ćemo, ako imamo sreće, dozvoliti vlastitoj djeci da odrastu oslobođeni opčinjenosti koju nazivamo društveno sebstvo ili ego s njegovom ljubomorom, zavišću, uspoređivanjem, sebičnom pohlepom, agresijom i nasiljem. Ta predodžba je refleks ukorijenjen duboko u sjenama, ispod razine naše svijesti. Ona živi u onih nijemih, ali moćnih, 95%. Zamislite kako bi se sva energija i pažnja koja odlazi na tu mračnu opčinjenost mogla preusmjeriti kad bi bila oslobođena od te vradžbine. To je moja želja za Carly i bebu ispred trgovačkog centra, da svu tu energiju i osjećaje usredotočene na ego uložimo u kreativno suosjećajno djelovanje. Kako bi to bio divan svijet. No, prvo moramo razbiti vradžbinu.
Michael Mendizza, pisac, edukator, autor dokumentarnih filmova i osnivač portala Touch the Future.