Prijevod nedovršenog transkripta za video The power struggle between corporation and the state (1/2) DW Documentary
(Početkom lipnja započela sam raditi hrvatske titlove u Amari. Nakon pauze od nekoliko tjedana htjela sam ih dovršiti, ali sam ustanovila da je video obrisan i više ga nema na Internetu! Obrisan je također i drugi dio na istu temu. Zbog toga sam odlučila da na temelju titlova sastavim ovaj transkript.)
Jesen 2016. godina
Diljem Europe desetine tisuća ljudi se buni protiv planiranih sporazuma o slobodnoj trgovini sa SAD-om i Kanadom. Belgijske valonske regije blokiraju CETA-u, glavni europski pakt s Kanadom, gurajući EU u krizu. Bijes je fokusiran na jednu malo poznatu odredbu koja se rutinski uključuje u trgovinske sporazume i omogućava stranim ulagačima da sporove oko ulaganja rješavaju pred međunarodnim arbitražnim tribunalom, a multinacionalnim korporacijama da tuže suverene države za milijarde dolara. Ali što su ti tribunali koji vode takve predmete i tko zastupa interes naroda? Na koncu, porezni obveznici su ti koji plaćaju račun.
Da bismo dobili jasniju sliku ušli smo dublje u taj mutni sustav koji zaobilazi nacionalne sudove i daje stranim ulagačima moć da diktiraju politike demokratski izabranih vlada. Svaka nacija je ranjiva bilo da je industrijska sila ili zemlja u razvoju. Parnice ulagača protiv države utječu na sve, od ljudskih prava i zdravlja do javnih investicija i okoliša. Ovaj izvještaj rasvjetljava izuzetnu moć internacionalnih arbitražnih tribunala.
CETA, TTIP & Co.
Moć korporacija Dio 1.
U Kolumbiji, duboko u amazonskoj prašumi kanadska rudarska kompanija Cosigo spremala se vaditi zlato duž rijeke Apaporis. Izdvojila je sveto mjesto na zemlji predaka sedam starosjedilačkih grupa. No, u okviru mjera za zaštitu okoliša 2009. godine kolumbijska vlada je to područje proglasila nacionalnim parkom. To je zaustavilo planove Cosigo-a. Godinama je kompanija pokušavala pregovarati s kolumbijskom vladom, a onda 2016. godine Andres Rendle, glavni operativac Cosigo-a, prebacio je spor u internacionalnu arenu. Zajedno s američkim partnerom, kompanijom Tobie Mining & Energy, pokrenuo je spor protiv Kolumbije na arbitražnom sudu.
Andres Rendle – Cosigo: “Ja osobno nisam znao za opciju međunarodne arbitraže. Čuo sam za svjetski sud, ali mislili smo da je to samo za sporove između vlada. No, mogućnost da naš slučaj iznesemo pred međunarodni sud za arbitražu bila je dobrodošlo olakšanje za naše dioničare da znaju da ne moramo ovisiti o možda nekim emocionalnim stavovima suca u vezi neke ruralne lokacije koja je vrlo dragocjena lokalnom gradonačelniku.”
Andres Rendle našao je u Parizu prikladnog odvjetnika za zastupanje kompanije.
Korporativni odvjetnik – Cosigo: “Upravo sam usred prve faze arbitraže što znači imenovanje sva tri arbitra koji će činiti arbitražni panel. To će trajati još nekoliko tjedana, najmanje … Mislim da će Kolumbija dovesti u pitanje jurisdikciju suda, sud će o tome morati donijeti odluku, no mi smo prilično sigurni. I onda ćemo stvarno preći na suštinu predmeta.”
Andres Rendle – Cosigo: “Držimo palčeve da će biti produktivni. To bi bilo lijepo. Kad se Cosigo počeo suočavati s teškoćama u vezi te debate između ministarstva energetike i ministarstva okoliša našli smo se u nemogućnosti da radimo. Jedan od naših najvećih dioničara iz Texasa, Tobie Mining and Energy, potaknuo je kompaniju da traži arbitražu kao način za rješavanje tog spora, te teškoće između kolumbijske vlade kao cjeline i kompanije.”
Ono što je značajno za ovaj slučaj je da je Cosigo-u već bila odobrena dozvola za rudarenje od strane državnog organa i odjednom, preko noći, kompaniji je rečeno – To područje je sada zatvoreno, dozvoljeno vam je istraživanje tla u trajanju od 10 godina, ali sada vaša dozvola više ne vrijedi.
Andres Rendle – Cosigo: “Kolumbija je trebala biti ozbiljna zemlja i zato što je potpisala velike trgovinske sporazume trebala je shvatiti da ih mora poštovati kako novac ulagača ne bi bio izgubljen ili ukraden. Bilo je tu mnogo novca i mnogo truda i mnogo poticaja od malih ulagača koji su se okupili kako bi udružili sredstva i rad u skladu s propisima kolumbijske vlade i pomogli Ministarstvu rudarstva da nađe sredstva za građane Kolumbije.”
Korporativni odvjetnik – Cosigo: ‘Možete li mi pokazati ugovorne odredbe o direktnoj i indirektnoj eksproprijaciji? Ovo su pravila arbitraže. Naravno da država ima pravo promijeniti svoju politiku, ona čak može nacionalizirati imovinu, ako to želi. Ovi trgovinski sporazumi ne isključuju takve mjere. No, sporazumi utvrđuju jasna pravila koja se moraju uzeti u obzir.’
Većina trgovinskih sporazuma o slobodnoj trgovini uključuje odredbu o rješavanju sporova između ulagača i države Ta odredba osmišljena je tako da štiti strane ulagače i omogući im da traže naknadu od države kad su njihovi poslovni interesi izvlašteni ili na neki drugi način nepravedno povrijeđeni zakonima ili politikom zemlje. Trgovinski sporazumi su osmišljeni tako da potiču ekonomski razvoj. U tu svrhu, ulagači moraju dobiti garancije i sporazumi moraju biti depolitizirani. U slučaju spora između ulagača i države, moć države ne može dominirati postupkom. Mora biti moguće zahtijevati suca, internacionalnog arbitra. No, ti arbitri nisu suci nacionalnih sudova već odvjetnici iz privatnog sektora s različitim ulogama u tročlanom vijeću, naizmjence u svojstvu predsjedavajućeg arbitra, savjetnika države ili savjetnika ulagača. Ti visoko plaćeni odvjetnici često pripadaju elitnim odvjetničkim kućama koje čeka veliki dobitak od unosnog biznisa arbitraže u vezi investiranja. Oni rade u strogoj tajnosti i često se priklanjaju ulagačima. Čak i u slučajevima kada izgleda da ulagač ima pravo na kompenzaciju, takve zaštitne isplate nisu u interesu pogođenog stanovništva.
Andres Rendle – Cosigo: “Kad smo počeli ulaziti u to područje, sjeverna starosjedilačka plemena željela su izgraditi rudnik, a južna grupa, koja nije bila u rudniku, koja nije bila u tom području, bila je poticana od strane nevladine udruge pod nazivom GAIA. Oni su ih poticali da se suprotstave rudarenju. Tako su pokušali obilježiti sveta mjesta na karti, u dogovoru s određenim duhovnim vođama, no nijedno od svetih mjesta koje su utvrdili nije ni blizu predviđenog mjesta rudarenja. Ne razumijemo u čemu je problem, zašto se jednostavno ne pomirimo, kako kažu na španjolskom, zašto se jednostavno ne složimo jer ako se izgradi taj rudnik svi pripadnici ‘prvih nacija’ imat će zaposlenje, a vlastitim plaćama mogu si osigurati bolje ekonomske uvjete. Zato jer onda možete početi planirati stvari, možete početi kupovati frižidere, ne morate bacati svoje meso, ne morati izlaziti svaki dan da bi popunili zalihe hrane, žene bi mogle početi razmišljati o školovanju. Ono što svi oni žele je veća samodostatnost, a ne da ovise o bijelom čovjeku, neautohtonoj vladi.”
Član lokalne zajednice: ‘Avion je dolazio tri puta, stručnjaci su došli da sastave svoja izvješća, geolozi, biolozi, došao je čak i veliki šef, Andres Rendle. Svima su nam dodijelili razne stručnjake da ih vodimo naokolo. Neki su pratili biologe, ja sam vodio geologa. Slijedili smo stazu i svakih stotinu metara on bi uzeo kamen, razbio ga i stavio ga u svoj džep. To kamenje je pokazalo da zaista ima zlata u regiji. Što su oni predložili? Rekli su nam da kad bi mogli vaditi zlato u ovom području, mi bismo dobili 1% od profita. Nitko iz Casigo-a nije govorio o nedostacima projekta. Rekli su da bi posjekli stabla samo na području od 2 kvadratna metra, izbušili bi rupu i postavili svoje strojeve. I onda bi posadili novo drveće.’
Nacionalni park koji štiti naslijeđeni teritorij autohtonih grupa osnovan je uz pomoć nevladine udruge GAIA Amazonas. Nelson Ortis je član organizacije i redovno posjećuje lokalne zajednice kako bi ih podržao u njihovoj borbi protiv eksploatacije njihove zemlje.
Član lokalne zajednice: ‘Rekli su nam da će ta kompanija pomoći našim zajednicama. Rekli su da će nam donijeti mnoge beneficije. Radeći u rudniku mogli bismo zaraditi dovoljno da kupimo pola Kolumbije. Kao vlasnici ovog područja mi bismo imali mnogo koristi.’
Reporter: ‘Vi ste također u području Choco.’
Članica lokalne zajednice: “Da, i naučila sam jednu stvar: nikada više ne smijemo dozvoliti multinacionalnim kompanijama da iskorištavaju ovo područje, pluća našeg planeta. Naši preci opisivali su vodu i zrak kao blistave i čiste, danas je to smetlište. Nije ostalo života u vodi, odbačeni strojevi su posvuda, a ogromni bageri još su uvijek u funkciji; i ne zaboravimo rudare.”
Član lokalne zajednice: ‘Ovo mjesto je središte mudrosti, znanosti i snage ovog kontinenta. Kada se rodi dijete mi slavimo neku vrstu krštenja. Ova mjesta su ključna za tu ceremoniju jer je njihova snaga i mudrost ono što potiče rast i inteligenciju novorođenčeta. Energija ovih mjesta osnažuje djetetovu povezanost s prirodom. Zato su ova sveta mjesta za nas od goleme važnosti. Ona su izvori naših pjesama i plesova, to su mjesta gdje se iscjeljujemo od bolesti.’
Urođeničke zajednice koje žive ovdje u šumi pripadaju brojnim različitim etničkim grupama, no sve one dijele ista vjerovanja o porijeklu svijeta. Prema brojnim svetim mjestima svojih predaka odnose se kao prema živim organizmima. U ceremoniji šaman mentalno iscrta liniju koja povezuje sva ta mjesta. To je put iscjeljenja. On mora ostati netaknut i nikada ne smije biti prekinut.
Šaman: ‘Naši su preci opisivali zemlju kao malu kuglu koja plovi na vodi. Džungla je splav koji pliva na vodi, ali može vrlo lako potonuti. Ovo mjesto je kao srce i potporni stup koji održava ravnotežu zemlje. Ako dozvolimo da se ovo mjesto iskorištava, bit ćemo korak bliže kraju svijeta.’
Članovi lokalnih zajednica nisu uvijek bili složni u neprihvaćanju rudnika. Andres Rendle im je obećao financijske pogodnosti i bolji život. Neki urođenički vođe, uglavnom stariji, od početka su se protivili rudarenju. No drugi su bili u iskušenju da prihvate Rendleove male darove. Danas je sazvan sastanak. Predstavnici različitih plemena okupljaju se u tradicionalnoj kolibi za vijećanje. Zabrinuti su zbog tužbe koju je podigao Cosigo i pripremaju izjavu upućenu kolumbijskoj vladi. U njoj potvrđuju svoju odlučnost da se odupru pokušaju rudarenja zlata na svom teritoriju.
Članica lokalne zajednice: ‘Zdravo, dobrodošli, želim govoriti o zlatu i dati svoje mišljenje sa stanovišta žene. Zašto bismo mi radili u rudniku? Zašto bismo kopali u potrazi za zlatom? Kakvo dobro bi nam to donijelo? Ova zemlja je naš dom, naše porijeklo. I ova zemlja u sebi sadrži sirovine koje mi zovemo dragulji. O tome smo raspravljali i složili se, ova zemlja ne smije biti eksploatirana. Zbog toga smo se mi, etničke grupe ove regije, okupile zajedno. Zajedno smo odlučili da nećemo raditi u rudniku i da ćemo braniti svoj teritorij. Nama nije potreban nitko.’
Svjetonazor urođeničke zajednice dijametralno je suprotan svjetonazoru rudarske kompanije. Prvi žele zaštiti svoje neopipljivo kulturno nasljeđe i pravo na samoodređenje, ovi zadnji fokusirani su na profit i ekstrakciju zlata iz dubina amazonske prašume.
Korporativni odvjetnik – Cosigo: “Andy, čuješ me? Kad sam se sreo s takozvanom medijatoricom… rekla je: – Baš šteta, tužite nas, ako vam se ne sviđa, tužite nas. Ovo je Kolumbija i mi možemo učiniti što god želimo. – A ja sam joj rekao: – Razumijete li vi da ste vi molili nas? – Ona je rekla: – Da jesmo, ali odlučili smo se za park na vašu štetu. Rekao sam – Razumijete li da ako vas tužimo, tužit ćemo vas za 16 milijardi? Jer to je najveći rudnik zlata u Kolumbiji, možda i u Južnoj Americi. – Ja sam vrlo siguran da će Kolumbijci izgubiti. Spor bi mogao doći do 16 milijardi ili tu negdje … Kladim se da će biti oko 8 milijardi kad se sve završi.’
16 milijardi dolara za nekoliko studija i ekspediciju u Amazonu? Čak i 16 milijuna, iznos tisuću puta manji, bio bi golema cifra za kompenzaciju. Ili se od Kolumbije traži da plati za gubitak očekivanog profita? Na bilo koji način, miriše na špekulaciju.
Juan Carlos Preciado – GAIA: ‘Kolumbijskoj vladi, svim građanima … Mora zvučati značajno. Da, moramo to napraviti kako treba prije no što pošaljemo. Sekretarica će sve provjeriti. Ovo je naša izjava kolumbijskoj vladi, svim građanima, medijima i svim zainteresiranim stranama u zemlji i inozemstvu. Mi ovime izjavljujemo da zabranjujemo svaku vrstu ekstrakcije minerala na našem teritoriju. Takva praksa nije sukladna s našim običajima i tradicijama. Naši životi upravljani su zakonima naših predaka i duhovnim i kulturalnim sporazumima između naših zajednica.’
Vrijeme da se krene na put zajedno s drugim urođeničkim zajednicama. Juan Carlos Preciado, predstavnik šumskog rezervata Yaigoje Apaporis, iznijet će Deklaraciju pred Forumom autohtonih naroda, u organizaciji vlade u Bogoti. Uz članove urođeničkih zajednica skupu prisustvuju i stručnjaci sa sveučilišta, nevladine udruge i vladini predstavnici. Cilj Foruma je pružanje podrške južnoameričkim urođeničkim zajednicama i osnaživanje njihovih prava. To uključuje pravo na očitovanje o svim planovima u vezi projekata koji utječu na njihove živote. Više od 1000 delegata prisustvuje Forumu.
Juan Carlos Preciado: ‘Korporativna odgovornost nije opcija.’
Juan Carlos Preciado poziva sve zajednice da se udruže kako bi ojačale svoju autonomiju i obranile se od projekata za rudarenje i turizam.
Juan Carlos Preciado: ‘Postupanje u skladu s pravilima poslovanja također nije opcija. Mi ovdje govorimo o pravu na očitovanje, o korporativnoj odgovornosti i minimumu etičkih standarda kojih se kompanije moraju držati.’
Preciado želi da ova informacija dopre do široke publike. U uredu nevladine organizacije GAIA upoznaje Marca Velasquesa, odjetnika specijaliziranog za nacionalni korporativni zakon i ljudska prava.
Marco Velasques: ‘Kompanija ne može tek reći – Država Kolumbija, kojoj ćemo pomoći sagraditi škole i druge stvari, nam duguje 1,6 milijardi dolara. Tako bi izgledalo da su svi njihovi planovi od početka bili samo opravdanje da se obogate, na temelju hipoteze koju nitko ne može verificirati. Oni ne mogu staviti cijenu na svoje pretpostavljene profite jer jednostavno ne znaju koliki bi ti profiti bili. Oni jako dobro znaju da nikada neće dobiti 1,6 milijardi dolara. Oni samo istaknu taj iznos i onda čekaju da vide koliko mogu izvući. Zato bih ja predložio sljedeće: mi bi trebali na arbitraži prezentirati informacije koje ne može osigurati ni kompanija niti država.’
Marco Velazquez je preneražen parnicama koje su protiv njegove vlade pokrenule strane kompanije. Objavio je brojne članke i trenutno piše knjigu na tu temu. U Torontu se sastaje sa svojim bivšim mentorom, Gusom Van Hartenom, da bi raspravljali o nadolazećem sudskom postupku. Gus Van Harten je stručnjak za zakone o međunarodnom investiranju i istaknuti kritičar sustava rješavanja sporova između država i investitora. Godinama upozorava na njegove opasnosti.
Marco Velasques: ‘Zadnji tjedan bio je kao roller-coaster u Kolumbiji. Ta tužba … željeli su da s vama razgovaram o tome. Ova … slučaj rudarenja … Da, ta. 16 milijardi američkih dolara? Ja bih rekao da je to 20% kolumbijskog nacionalnog i javnog budžeta, što je prilično iznenađujuće jer su državni organi govorili da su sklopljeni sporazumi pozitivni za zemlju i da strani investitori nikada neće dizati tužbu protiv zemlje. No, na kraju se dogodilo ovo. Zašto kolumbijski zakon nije dovoljno dobar za te strane investitore? Ne radi se o tome da Kolumbija ima diktaturu, mi pokušavamo riješiti naše probleme, pokušavamo biti stabilnija zemlja i imamo načine za to, ali ovakvi slučajevi dovode u pitanje sve naše napore da postignemo trajni mir.’
Gus Van Harten: ‘Da, nije to prva zemlja koju iznenađuju tužbe stranih investitora. Ti ugovori su kao tempirane bombe za porezne obveznike, prije ili kasnije … Dakle, nema puno javne rasprave o tim slučajevima? Ne, uopće. Također, ja imam kolumnu u novinama i pokušavam otvoriti debatu, ali jedino što sam od njih dobio bilo je stalno neznanje. To je zato jer je Odjelu za vanjsku trgovinu neugodno kad vidi da se ti trgovinski sporazumi koje su sklopili, koriste protiv zemlje. Da ste vi strani investitor i želite steći prednost protiv vlade, naravno da će vam u mnogo slučajeva biti u interesu da se sve drži u tajnosti. Jer ako vi to držite u tajnosti i vlada to drži u tajnosti onda se mogu sklapati nagodbe. Jako cijenim ono što istraživači rade u Kolumbiji jer su nam ljudi poput vas potrebni u zemljama diljem svijeta da bismo razumjeli kako je ustanovljen taj sustav, ne samo u arbitražnim dokumentima, nego i u pozadini.
…
TTip, CETA – mi vas ne želimo!
Listopad 2016.
Europljani izlaze na ulice protestirajući zbog netransparentnosti predloženih međunarodnih sporazuma, posebno TTIP-a, sporazuma o slobodnoj trgovini i investiranju između Europe i SAD-a, i CITA-e Obuhvatnog ekonomskog i trgovinskog sporazuma između EU i Kanade. Oba međunarodna ugovora sadrže odredbe o arbitraži. Kritičari kažu da tajnost arbitražnog sustava predstavlja prijetnju demokracijama posvuda.
Andre Antoine predsjednik parlamentaValonije: “Pregovarao sam u dobroj vjeri. Uvijek smo govorili da nismo protiv ugovora s Kanadom, ali ne želimo privatnu arbitražu ni pod kojim uvjetima. Mi vjerujemo da se sporovi između kompanija i država moraju rješavati na javnom sudu u javnom interesu.”
Lider male belgijske regije Valonije, male samo po zemljopisnoj veličini, samostalno blokira potpisivanje trgovinskog ugovora između EU i Kanade. Regija od 3,5 milijuna stanovnika opstruira sporazum koji utječe na 500 milijuna Europljana. Mala europska regija ne popušta pred velikom Europom. U cilju privlačenja stranih ulagača Europa se složila da se u ugovor uključi odredba koja odobrava mehanizam rješavanja spora između ulagača i države odnosno ISDS. (Investor State Dispute Settlement) Sastavni dio tog mehanizma je pretpostavka da će se time vlade odvratiti od donošenja zakona koji bi mogli izazvati parnice investitora. Ako zemlja privatizira kompaniju, to je jasni slučaj eksproprijacije i jamči kompenzaciju. No, ako država digne minimalnu plaću, zabrani genetski modificirane organizme ili endokrine disruptore, to znači da donosi odluke koje mogu naštetiti ulaganjima kompanije. To se smatra indirektnom eksproprijacijom jer bi kompanija mogla izgubiti profit što je dovoljan razlog za podizanje tužbe protiv dotične zemlje na privatnom arbitražnom tribunalu. McDonalds tuži Firencu jer ne dozvoljava otvaranje lokala na Piazza del Duomo, pa je McDonalds tužio grad Firencu za štetu odnosno za investiciju koju još nije ni napravio. To je nečuveno! Izraz indirektna eksproprijacija zapisan u CETA-i i većini trgovinskih ugovora otvara Pandorinu kutiju. Time se utire put za korporativne parnice protiv vladinih odluka koje, makar samo potencijalno, ograničavaju profit stranog investitora. Međunarodni arbitražni tribunali su oruđe koje se koristi za potkopavanje demokratskog donošenja odluka.
Gus Van Haden: “Ja te trgovinske ugovore opisujem kao akceleratore čestica. Oni ubrzavaju određene mehanizme globalizacije i ultra liberalizacije. A tko ima koristi od tih mehanizama? Veliki dobitnici su multinacionalke, veliki gubitnici su građani i okoliš. Arbitražni postupci koji omogućavaju ulagačima da tuže državu, nose u sebi veliki rizik. Oni zastrašuju vlade kako ne bi donosile zakone u javnom interesu. Recimo da se planira donošenje europske legislative za zabranu endokrinih disruptora. Neki investitor bi mogao zaprijetiti državi – ‘Vi slobodno donesite te zakone, no mi ćemo podići tužbu protiv njih jer će oni za nas rezultirati gubitkom profita zbog toga što mi te tvari koristimo u našim proizvodima.’ Takve prijetnje zastrašit će europske zakonodavce i to bi moglo dovesti do erozije zaštite potrošača u Europi. Oni koji donose odluke oklijevat će da poduzmu određene akcije zbog straha od sankcioniranja. No, ravnoteža je ionako već poremećena između jako moćnih korporacija i oslabljenih država i ta će se asimetrija samo još više povećati.
Mi smo na rubu golemog širenja uloge zaštite stranih ulagača u svijetu. Što se onda događa kad uvedemo par novih međunarodnih sporazuma kao CETA, TTIP i Transpacifičko partnerstvo? Zagovornici ISDSA (Investor-State Dispute Settlement) već dugo vole reći, ‘Pa mi već imamo dvije do tri tisuće tih međunarodnih ugovora, što znači nekoliko njih više?’ TTIP u kombinaciji s CETA-om i TPP-om pretvara ISDS iz nečega što još uvijek ima minornu ulogu u svijetu, u priznatu globalnu instituciju. Zašto strani ulagači imaju najmoćnija prava na međunarodnoj razini od bilo koje privatne stranke u svijetu.
Većina ljudi kad razmišlja trgovini razmišljaju o robama i uslugama koje se razmjenjuju između zemalja, a investicija kao komponenta, investicijski dio trgovinskog sporazuma, odnosi se na nešto jako različito. Tu se radi o ustrojavanju posebnog sustava međunarodne zaštite imovine u stranom vlasništvu. To je kao stvaranje novog svjetskog suda koji štiti samo imovinska prava stranaca. A stranci, obično vrlo velike kompanije, ustvari su vrlo bogati pojedinci.”
Stav Gusa Van Hartena dijeli velika zajednica odvjetnika, zakonodavaca, nevladinih organizacija diljem svijeta. Svi oni upozoravaju na opasnost koju ti sporazumi i arbitražni tribunali predstavljaju za građane diljem svijeta.
Gus Van Haden: “Mi se zalažemo za drugačije rješenje: Ako ulagač smatra da je nepravedno oštećen, što se može dogoditi, trebao bi pristupiti državnom sudu koji je u boljoj poziciji da balansira financijske i ekonomske interese ulagača u odnosu na opći interes javnosti koju direktno pogađa državna regulativa. Ključno je održati tu ravnotežu snaga.”
U postupku investicijske arbitraže velike korporacije mogu nametnuti svoju volju u većini slučajeva i u potpunoj tajnosti. Ta tajnost ne samo da skriva taj proces od javnosti, već je ona sam temelj tog paralelnog pravnog sustava koji prisiljava države da pristanu na nagodbe i zanemare njihovu štetnost za interes javnosti i okoliša.
Uzmite ovaj slučaj u Europi: 2009. švedski energetski gigant Vattenfall, jedan od najvećih europskih proizvođača energije, podnio je tužbu protiv Njemačke zbog spora s gradom Hamburgom. Slučaj je godinama držan u tajnosti dok ga nije iskopao Markus Krajewski, stručnjak za međunarodno pravo na sveučilištu u Nurnbergu.
Markus Krajewski: “Arbitraža je tajna jer nitko ne sprečava stranke da ugovore bilo što, a onda u javnosti mogu reći što god žele, no pravo pregovaranje će se dogoditi vani.”
2007. Hamburg je Vattenfallu dodijelio privremenu dozvolu za elektranu na ugljen u Moorburgu. Nakon gradskih izbora sljedeće godine Zeleni su ušli u vladu i nakon pritiska stanovnika i ekoloških grupa nametnuli su stroge uvjete upravljanja elektranom. Cilj tih propisa bio je ograničavanje korištenja riječne vode za elektranu i time utjecaja na ribe. Da bi dobio trajnu dozvolu, Vattenfall bi morao udovoljiti tim novim mjerama. Reakcija Vattenfalla? Smjesta su zatražili arbitražu tražeći odštetu od 1,4 milijardi eura.
Markus Krajewski: “Dakle, vi iznosite tvrdnju, pred javnim dužnosnikom govoreći – Vaša odluka da nam uskratite tu dozvolu koštat će porezne obveznike 1,4 milijardi eura. To je nešto što javni dužnosnici uzimaju vrlo ozbiljno.”
Njemačka vlada ušla je u tajne pregovore s Vattenfallom koji su trajali do 2011. dok jednog dana nisu najavili da je postignuta nagodba.
Markus Krajewski: “Ovo je jako važno: jedina javno dostupna informacija je da su se oni dogovorili. Kraj priče.”
Marcus Krajewski detaljno je analizirao odluku tribunala. Ona je predlagala netransparentnu nagodbu za koju Vattenfall i grad Hamburg tvrde da su sklopili pred hamburškim sudom.
Markus Krajevski: “Zato sam rekao – ako su se nagodili pred domaćim sudom, onda je to informacija koju mogu zatražiti. No, savezna vlada je odbila, a grad Hamburg mi ju je poslao. Grad je dao novu dozvolu koja je manje restriktivna od stare. To je nagodba. Vattenfall nije želio novac, nego je Vattenfall želio promjenu dozvole, a to su i dobili.”
Teško je vjerovati, ali hamburška agencija za okoliš, pod vodstvom Zelenih, spustila je ekološke standarde koje je prethodno nametnula.
Marcus Krajewski: “Mogu si samo zamisliti razgovor koji se vodio između Savezne vlade Njemačke i grada Hamburga. Savezna vlada je rekla – Gledajte, mi smo potpisali taj ugovor, on nas obavezuje međunarodno, Njemačka ima međunarodne obaveze, a vi to sada morate ispuniti. Ne možete kršiti međunarodni zakon. Mislim da je i to snažni argument, posebno u demokracijama, posebno u zemljama poput Njemačke, ali i u cijelom svijetu.”
Tako je i Njemačka upala u zamku arbitražnih klauzula u međunarodnim ugovorima koje je sama ratificirala i pokorila se ucjeni korporacija. Nagodba s Vattenfallom potpisana je u tajnosti 11. ožujka 2011. Tog istog dana razorni potres zatresao je Japan. Nuklearna katastrofa u Fukushimi šokirala je svijet i duboko promijenila politiku Berlina. Pod utjecajem pedesetogodišnjeg antinuklearnog pokreta u Njemačkoj val protesta u 450 gradova potencirao je rastuće protivljenje javnosti nuklearnoj energiji. Pod pritiskom, kancelarka Angela Merkel donijela je odluku: planovi za napuštanje nuklearne energije počet će se provoditi.
Angela Merkel: “Dramatični događaji u Japanu bili su prekretnica za svijet i mene, osobno. Fukushima nas je natjerala da priznamo da se rizici nuklearne energije ne mogu sigurno kontrolirati. čak ni u zemlji visoke tehnologije kao što je Japan. Svatko tko priznaje takvu situaciju treba je iznova procijeniti i izvući nužne zaključke. Fukushima je promijenila moj stav prema nuklearnoj energiji. Njemačka će prestati koristiti nuklearnu energiju do 2022.”
Odluka kancelarke o prestanku korištenja nuklearne energije postala je zakon. Četiri mjeseca kasnije Bundestag je velikom većinom izglasao 13. amandman Zakona o nuklearnoj energiji. Uskoro nakon toga, sedam najstarijih njemačkih nuklearnih reaktora je zatvoreno. To je uključivalo elektrane Brunsbuttel i Krummel, obje u vlasništvu švedske komunalne kompanije Vattenfall. Vattenfall je odgovorio podnoseći žalbu protiv donesenog zakona pred Ustavnim sudom u Karlsruhe, njemačkim vrhovnim sudom za građansko i kriminalno pravo. Kao strani ulagač, imao je također opciju da traži međunarodnu arbitražu. Kompanija je već prije uspješno poduzimala takav korak, zašto ne probati ponovo? U svibnju 2012. podnijela je zasebni tužbeni zahtjev u vezi njemačke odluke o napuštanju nuklearne energije, ovaj puta Međunarodnom centru za investicijske sporove (ICSID) u New Yorku. Postupak u ovom čisto europskom slučaju vodio se u Washingtonu.
(40 minuta videa – kraj transkripta)