Academy of Ideas ožujak 2019.
Opirite se mnogo, pokoravajte malo,
Jedanput kad slijepo poslušan, potpuno robom je učinjen,
Jedanput kad posve zarobljen postane, ni jedan narod,
država, grad na zemlji ovoj ne zadobiva više slobodu svoju.”
Walt Whitman, Vlati trave
Hrvatski prijevod transkripta:
Ovo su bile riječi upozorenja koje je veliki pjesnik Walter Whitman uputio svojim sugrađanima Amerikancima. Jer Whitman je prepoznao da su za slobodu i procvat društva ključni muškarci i žene koji su spremni propitivati, pa čak i oprijeti se vlasti kada je to nužno. No danas malo tko od nas živi po uzoru na ideale za koje se zalagao Whitman, slijepa poslušnost je umjesto toga norma. Mi smo postali populacija ovaca koju je lako satjerati u lance tiranije.
No što je navelo nas na Zapadu da se uglavnom klonimo Whitmanovog savjeta? U ovom videu razmotrit ćemo dvije institucije koje su odigrale sveobuhvatnu ulogu u odgajanju pasivnog građanstva – obavezni državni obrazovni sustav, koji se u Sjevernoj Americi naziva javno školstvo, i vodeći mediji.
Javno školstvo smatra se jednim od svijetlih postignuća modernog Zapadnog svijeta. Tko bi mogao dovesti u pitanje vrijednost institucije koja pruža slobodno i obavezno obrazovanje za sve? Ali, kao i sa mnogim institucijama našeg vremena, knjiška slika onoga kako bi institucija trebala funkcionirati uvelike odstupa od onoga kako ona funkcionira u stvarnosti. Kada bi javne škole učile pojedince kako da razmišljaju, kada bi promovirale intelektualnu znatiželju i proizvodile građane zdravog tijela i uma, malo tko bi dovodio u pitanje njihovu vrijednost. Ali ispod lakirane površine koju prezentiraju birokrati koji vode te institucije, mračnija stvarnost izlazi na vidjelo. Ili, kako piše John Taylor Gatto, bivši učitelj koji se pretvorio u jednog od najvećih kritičara javnog školstva:
“Svrha škole je proizvodnja … šablonskih ljudskih bića čije se ponašanje može predviđati i kontrolirati. U velikoj mjeri škole uspijevaju u tome, ali … u nacionalnom poretku u kojem su jedini “uspješni” ljudi oni koji su neovisni, samopouzdani, samosvjesni i sebični … proizvodi škole … su irelevantni. Dobro-školovani ljudi su irelevantni. Oni mogu prodavati film ili žilete, baratati papirima ili pričati na telefon ili odsutno sjediti ispred svjetlucavih kompjutorskih ekrana, ali kao ljudska bića oni su beskorisni. Beskorisni drugima i beskorisni sebi samima.”
John Taylor Gatto, Dumbing Us Down
Noam Chomsky također dijeli isto mišljenje u svojoj knjizi Razumijevanje moći:
“… s obzirom na vanjsku strukturu moći u društvu u kojem funkcioniraju, institucionalna uloga škola je u najvećoj mjeri tek treniranje ljudi za poslušnost i suglasnost kako bi ih se moglo kontrolirati i indoktrinirati.”
Nekima to može zvučati kao hereza, ali proučavanje povijesti otkriva da je to bila namjera od samog početka. Državni školski sustav na Zapadu bio je modeliran prema edukaciji tvorničkog stila prvi puta uvedenoj u Prusiji ranih 1700.-tih.
” … ono što zapanjuje je da smo morali tako gorljivo usvojiti jedan od najgorih aspekata pruske kulture: obrazovni sustav namjerno osmišljen da proizvodi osrednje intelekte, osakati unutarnji život, učenike liši dragocijenih vještina vođenja i osigura pitome i nepotpune građane – sve to s ciljem dobivanja populacije ‘podesne za rukovanje’.”
John Taylor Gatto, Weapons of Mass Instruction
Albert Einstein, osoba koja je dostigla rijetko viđene visine genija, nije svom obaveznom školovanju pridjeljivao zaslugu za svoj intelektualni razvoj. Osvrćući se unatrag na svoje školske dane, Einstein je primijetio da nakon polaganja završnih ispita njegovo zanimanje za područje, koje će kasnije korjenito izmijeniti, bilo je takoreći mrtvo: “Razmatranje znanstvenih problema budilo je u meni odbojnost čitavih godinu dana,” napisao je. Einstein je vjerovao da je stil prisilnog učenja jedna od glavnih mana obaveznog državnog obrazovnog sustava:
“Pravo je čudo”, napisao je, “da moderne metode poučavanja nisu već u potpunosti ugušile svetu znatiželju propitivanja … Vrlo je ozbiljna greška misliti da se užitak promatranja i istraživanja može poticati sredstvima prisile i osjećaja dužnosti.”
Albert Einstein, Albert Einstein: Philosopher – Scientist
Nakon više od desetljeća indoktrinacije u školskom sustavu, malo je njih koji izlaze žedni znanja i puni znatiželje za misterije svijeta. Umjesto toga, kao što piše Bruce Levine u svojoj knjizi Otpor nelegitimnom autoritetu (Resisting Illegitimate Authority), do trenutka maturiranja učenik je odgojen “da bude pasivan; da ga upućuju drugi; da ozbiljno uzima nagrade i kazne autoriteta; da se pravi da mu je stalo do stvari do kojih mu nije stalo; i da je nemoćan promijeniti svoju nezadovoljavajuću situaciju.”
Ali, ako se ne možemo pouzdati u naše školstvo da stvara kritičke i znatiželjne umove nužne za zaštitu društva od korumpirane vlasti, mogu li vodeći mediji preuzeti tu ulogu?
Iako zadnjih godina postoji sve veći skepticizam prema toj instituciji, gnušanje i nepovjerenje prema vodećim medijima ima dugačku povijest:
“Odrekao sam se novina u zamjenu za Tacita i Tukidida, za Newtona i Euklida, i nalazim da sam puno sretniji.”
Thomas Jefferson
Nietzsche, jedan od najslobodnijih intelektualnih i znatiželjnih umova u povijesti, također nije bio ljubitelj vodećih medija:
“Uvijek bolesni, bljuju svoju žuč i to zovu novine.”
Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra
Richard Weaver, profesor na sveučilištu University of Chicago u prvoj polovici 20. stoljeća, smatra ironičnim da smo oslobodivši se geocentričkog stava o svemiru strmoglavce zaronili u ilozurni pogled na svijet koji stvaraju vodeći mediji. I dok je Weaver u sljedećem odlomku usredotočen na novine, kao dominantni medij njegovog vremena, njegove su riječi još primjerenije danas kada moderna tehnologija nudi bolje alate za manipulaciju masama:
“Ponekad se naglašava činjenica da moderni čovjek više ne vidi zvjezdani svod koji mu se okreće iznad glave … Istina, ali on vidi nešto slično kada pogleda svoje dnevne novine … Novine su svemir svjetskih događaja oko nas u danom času, svemir koji su stvorili ljudi. Za prosječnog čitatelja to je iskonstruirana umna tvorevina sa značenjima o kojima on ne promišlja ništa više no što je njegov pobožni predak u trinaestom stoljeću … razmišljao o propitivanju kozmologije.”
Richard Weaver, Ideas Have Consequences
Ali zašto vodeći mediji često radije odabiru prevaru umjesto istine? Noam Chomsky u svojoj knjizi Kontrola medija tvrdi da vodećim medijima dominiraju pojedinci pobornici elitističke ideologije poput mnogih političara. Američki novinar 20. stoljeća, Walter Lippman, sažeo je taj stav nazivajući mase “zbunjenim stadom” i tvrdeći da je jedna od glavnih funkcija medija staviti to stado na njegovo pravo mjesto pasivnih promatrača, a ne aktivnih sudionika u organizaciji društva. Ili, kako objašnjava Chomsky, elitistička ideologija sagrađena je na stanovištu:
” … da je masa javnosti jednostavno preglupa da shvati stvari. Ako pokušaju sudjelovati u upravljanju vlastitim poslovima, samo će uzrokovati probleme. Stoga bi bilo nemoralno i neispravno dozvoliti im da to čine. Mi moramo pripitomiti zbunjeno stado, a ne dozvoliti zbunjenom stadu da bjesni i gazi i uništava stvari.”
Noam Chomsky, Kontrola medija
Za one od nas koji nisu dio samo-pomazane elite, postavlja se pitanje da li kontroliranje zbunjenog stada ima za cilj promoviranje napretka i procvata društva ili tek održavanje određenih institucionalnih struktura koje su naklonjene elitama na štetu društva općenito. To otvoreno pitanje samo jača potrebu za više skepticizma prema osobama od autoriteta današnjice. Drugim riječima treba nam više anti-autoritaritaraca.
Potrebno je naglasiti da anti-autoritarac nije onaj koji umjesto pasivnog prihvaćanja autoriteta, usvaja pasivni otpor protiv svih autoriteta. Mnoge institucije i osobe od autoriteta služe korisnoj svrsi i zato bi trebali biti prihvaćeni. No, anti-autoritarci shvaćaju da konsenzus ne znači istinu, da moć korumpira, da ljudi lažu i da neke institucije, prema riječima Noama Chomskog, “nemaju nikakvo moralno opravdanje … one postoje samo kako bi očuvale određene strukture moći i dominacije.” (Noam Chomsky On Anarchism) Priznajući te neosporne činjenice, anti-autoritarac je voljan sve osobe od autoriteta promatrati sa zdravom dozom skepticizma i potencijalno se čak oduprijeti njihovim naredbama, ako se takva osoba pokaže korumpirana i štetna za dobrobit društva. Ili, kako je pisao David Thoreau:
“Ako je vladajuća mašina takve prirode da od vas zahtijeva da budete posrednik nepravde prema drugome, onda ja kažem, prekršite zakon.”
Henry David Thoreau, Građanski neposluh
No, da li bismo se trebali bojati svijeta s više anti-autoritaraca? Poslušnost koja nam je usađena u školi i slijepo poštovanje autoriteta koje promoviraju klaunski govornici vodećih medija, možda neke mogu navesti da anti-autoritarce vide kao prijetnju stabilnosti društva. No, to je daleko od istine. Anti-autoritarci su ključni čuvari naprednog društva. Jer kako je primijetio pisac C.P. Snow:
“Kada razmišljate o dugoj i mračnoj povijesti čovjeka, ustanovit ćete da su strašniji zločini bili počinjeni u ime poslušnosti nego što su ikada bili počinjeni u ime pobune.”
CP Snow, Public Affairs 1971
Zlonamjerna vlast u kombinaciji s pasivnim građanstvom recept je za tiraniju i zato se anti-autoritaraca ne bi trebalo bojati niti ih proganjati, treba im poželjeti dobrodošlicu. Oni su ti pojedinci koji oglašavaju uzbunu i bude uspavane mase ukazujući na korumpiranost vlasti. Društvo bez zdravog broja anti-autoritaraca, odnosno društvo u kojem se anti-autoritarci proganjaju i ušutkuju, je društvo koje radije odabire udobnost iluzije nego želju za istinom i stoga takvo društvo utire put ka vlastitom uništenju. Jer, kao što je upozoravao francuski filozof Voltaire:
“Sve dok ljudima nije stalo do uživanja vlastite slobode, oni koji žele tiranizirati učinit će to; jer tirani su aktivni i gorljivi i predani cilju da u ime raznih bogova, religija ili čega drugoga, uspavanog čovjeka bace u okove.”