Charles Eisenstein: Pandemanija 5


Štovanje sigurnosti

Charles Eisenstein

8. kolovoza 2022.

Audio verzija originalnog članka https://charleseisenstein.substack.com/p/audio-version-of-pandemania-part?utm_source=substack&utm_medium=email

Pišem ovu prigodnu seriju eseja (Pandemania 1, Pandemania 2, Pandemania 3, Pandemania 4) kao svoj mali doprinos u sprečavanju da se Pandemija dogodi ponovo. Po meni nije dovoljno oduzeti vlast korumpiranim službenicima ili reformirati medicinske, farmaceutske i regulatorne institucije. Moje pitanje je: Što nas kao društvo, čini tako podložnima manipulaciji, prije svega? Što nas je učinilo tako popustljivima prema Covid bezumlju, tako voljnima da povjerujemo lažima, tako spremnima da pristanemo na ponižavajuće, tiranske i nerazumne mjere?    

Prve dva uvjeta bila su fiksacija na neprijatelja i moral rulje odnosno formiranje mase. Pređimo na treći …

Sve dok rasprava o mjerama u vezi javnog zdravlja uzima zdravo za gotovo premisu da joj je cilj minimizirati bolest i smrt, neizbježno je da druge vrijednosti budu žrtvovane na oltaru sigurnosti. 

Građanske slobode ne jamče ljudima sigurnost. Rave i druge zabave ne jamče ljudima sigurnost. Zagrljaji i rukovanja, nastupi uživo, festivali, pjevačke grupe i nogometne utakmice ne jamče ljudima sigurnost. Djeca su sigurnija kod kuće nego na igralištu. Sigurnija su pred svojim ekranima nego napolju. Čak i bez Covida, sve je ovo istina.  

Kada raspravljamo o tome jesu li nošenje maski ili izolacija imali ikakvog utjecaja na obolijevanje ili smrtnost od Covida, mi prešutno prihvaćamo premisu da, ako jesu pomogle onda ih moramo provoditi. Prihvaćamo minimizaciju rizika kao vrhunski vodeći princip javne politike. Iz prihvaćanja toga proizlazi da moramo zauvijek nositi maske, držati razmak i izolirati se. Zašto ne, ako je sigurnost ono za što živimo?

Zvuči li to malo nategnuto? Razni zdravstveni autoriteti to preporučuju, poimence nova predsjednica Tehničke savjetodavne skupine Svjetske zdravstvene organizacije, Susan Mitchie. Anthony Fauci je 2020. iznio mišljenje da se nikada više ne bismo smjeli rukovati. Ako sve podredimo sigurnosti, oni su vjerojatno u pravu.

Ustvari, dozvolite mi da to povučem: oni su vjerojatno u krivu. Ironija težnje za sigurnošću je u tome da ona donosi privremeni uspjeh, ali, vrlo često, još više opasnosti dugoročno. Zamislite ekstremnu situaciju u kojoj svaka osoba živi u sterilnom mjehuru. Nikakav prijenosnik bolesti ne može ući, pa su oni savršeno zaštićeni od infekcije. S druge strane, njihov imunosni sistem nazaduje čineći ih neotpornima na bilo koju normalnu bezopasnu klicu koja uđe. Moraju stalno biti na oprezu. Nikada se neće osjećati uistinu sigurni.

Nadalje, čak i ako niti jedna klica nikada ne uđe unutra, patit će od drugih boljki jer se korisna mikrobiota neće obnavljati i modulirati stalnom razmjenom s vanjskim svijetom. Život ne cvjeta u izolaciji.

Za vrijeme Covid pandemanije nitko nije živio u potpuno hermetičnom mjehuru, ali unatoč tome postoje indikacije da je smanjeni prijenos prehlada i gripa zaista oslabio imunosni sistem ljudi. Javilo se mnogo ljudi zaraženih ‘majkom svih prehlada’ (gripom) nakon popuštanja mjera izolacije. Više stope smrtnosti nakon pandemanije mogle bi biti rezultat ne samo štetnih posljedica cjepiva, već i poremećenog imuniteta i zdravlja uzrokovanih izolacijom. Što je još apsurdnije, sada postaje jasno da cijepljenje čak možda ni ne doprinosi zaštiti od Covida (ulaz u mišju rupu naći ćete ovdje).    

Ukratko, opsesija sigurnošću rađa izopačene plodove. Isto vrijedi za sve oblike stanja sigurnosti. Zemlje s mnogo zatvora, velikom vojskom i ratovima u inozemstvu imaju tendenciju da snose posljedice u vidu visoke stope kriminala, obiteljskog nasilja i nasilja-prema-sebi (samoubojstava).

Ako sve podredimo sigurnosti, javnost će biti lako izmanipulirana pozivanjem na bilo kakvu prijetnju koja ugrožava njenu sigurnost. Kako bismo se imunizirali protiv toga moramo prepoznati druge vrijednosti kao što su zabava, istraživanje granica, avantura, druženje, dodir, smijanje zajedno, plakanje zajedno, disanje zajedno i plesanje zajedno. Konačno, cilj života ne može biti da jednoga dana odemo u svoj grob što je moguće sigurniji.  

Jedan očiti prigovor za ovo gore rečeno je, ‘U redu je riskirati sebe, ali nije etično činiti bilo što što kompromitira sigurnost drugih. Nitko nema pravo dovoditi druge u opasnost.’ Nadalje, budući da dovođenjem sebe u opasnost potencijalno zauzimamo bolničke krevete koji bi mogli trebati ozbiljnim bolesnicima, svako riskantno ponašanje zapravo ugrožava i druge.

 

To je lažni argument (strawmen argument – kriva interpretacija suparnikovih tvrdnji). Poanta nije u maksimalnoj slobodi bezobzirnog nepoštivanja dobrobiti drugih, nego u tome da se kolektivno, kao i osobno, moramo zalagati i za druge vrijednosti pored sigurnosti. U naslovnom članku moje nove knjige The Coronation, postavio sam pitanje,

Da li bih tražio od djece svih naroda da se odreknu igre kroz jedno godišnje doba, ako bi to umanjilo rizik od smrti za moju majku, ili kad smo već kod toga, za mene osobno? Ili bih možda mogao upitati: Da li bih uredbom zabranio grljenje i rukovanje, ako bi to spasilo moj vlastiti život?

Želio sam reći da smo kolektivno točno to propisivali. Učinili smo to zagovarajući sigurnost kao vrhunsku vrlinu. Društveni kontakt, građanske slobode i sve ostalo tumačili su se kao ‘neesencijalni’, njihovo žrtvovanje kao minorna neugodnost. Kolektivno, bar prema našim političkim konsenzusima, odlučili smo ostati sigurni koliko god je moguće.

Pod kojim okolnostima bi zapravo imalo smisla težiti životu posvećenom minimizaciji rizika? Pa, to bi možda imalo smisla da ste besmrtni: kad biste izbjegavajući bolesti i povrede mogli zauvijek ostati živi.

Gotovo nitko ne vjeruje da bi mogao živjeti vječno, no mnogi od nas se tako ponašaju. Zbog toga su iskustva bliske smrti često transformativna. Isto vrijedi za smrt voljene osobe ili bliski dodir s vlastitom smrću. Takva iskustva razbijaju iluziju trajnosti koju moderna kultura tako marljivo nastoji održati.

Neću više govoriti o tome jer sam o fobiji od smrti naširoko pisao u knjizi The Coronation i mnogo o tome govorio na audio snimkama i umoran sam od stalnog ponavljanja jedne te iste stvari. To bi trebalo biti očito – cilj života ne može biti da se preživi i takav pokušaj prepušta nas tjeskobnom kukavičkom polu-životu.

Manija sigurnosti i fobija od smrti nisu neko nenadano neobjašnjivo ludilo. Oni su dio sveobuhvatnog stanja ljudskog bivanja koje je doseglo svoj vrhunac u modernoj civilizaciji. To je stanje odvojenog sebstva prepuštenog bezdušnom materijalnom svijetu koje čezne da prije svega zaštiti sebe. Oni koji znaju da su dio priče veće od svoje biografije spremniji su žrtvovati život radi njega samoga. Najbolji primjer za to je naprosto ljubavna priča. Voljeti znači uključiti druge u krug svog sebstva. To znači proširiti se van granica vlastite osobnosti. Vaša bol i vaša radost neodvojivi su od boli i radosti vaših voljenih. Naravno da i dalje želimo ostati živi, ali za onoga koji voli to nije apsolutno najviši prioritet.

To je razlog što sam pokret za zaštitu okoliša još davno upozorio da se kloni retorike, ‘Moramo promijeniti svoj način života ili nećemo preživjeti.’ Pravo rješenje je ponovo se zaljubiti u živi svijet, vidjeti ga kao voljenog, a ne kao zbirku resursa, odlagalište otpada ili inženjerski projekt. Tada, ne samo da ćemo preživjeti; mi ćemo procvjetati, kao što se to događa onome koji  se združi sa svojim voljenim.  

Manija sigurnosti i fobija od smrti znaci su gubitka povezanosti sa svrhom i strašću. Ako nemate ništa važnije od vlastitog života, onda vam očuvanje života ostaje kao jedina svrha. Pošto se razotkrio civilizacijski odgovor na pitanje ‘Zašto smo ovdje?’, mnogima od nas teško je naći svoj odgovor na to pitanje jer se individualna priča napaja iz kolektivne.  

U redu, shvaćam da sam se vinuo u prevelike visine za praktičnu svrhu sprečavanja sljedećeg nastupa Pandemanije. Zato ću završiti s ovim: Našu podložnost zastrašivanju možemo umanjiti tako da smanjimo razinu straha trenutno prisutnog u društvu. Društvo vođeno strahom šutke će se povinovati bilo kojim mjerama koje obećavaju sigurnost. Kako ćemo umanjiti ambijentalnu razinu straha? Ne postoji jedinstveni odgovor na to. Osim toga, svatko od nas već zna kako.