Žrtve
Enver Kazaz
Žrtve bi trebalo obilaziti u tišini
I sam, bez svjetla kamera
I velikih riječi:
Nacija, vjera, oprost, pamćenje
Neka miruju u svojoj
Zemnoj tišini i nebeskim
Odajama bezglasnim.
Dolazimo im s bukom
Naših političkih života
Uvježbani prastarim ritualom
Pokoravanja vođenoj volji
Ukalupimo ih u proste
Matematičke radnje
Ulogorimo u pamćenje
U banku podataka
S rastućom kamatom
Naše mržnje.
Umjesto njihovih lica
Pamtimo statistiku smrti
Na njoj zasnivamo
Budućnost ubijanja
Gradimo im spomenike
Kako bismo odvojili
Naše od njihovih žrtava
I granice ideološke
Ucrtali u nebo.
Vješto smo im prilježni
Dok ispisujemo
Projekte o njima
I računamo budžet
Za novi modul memorije
Sjajno ih koristimo
U discipliniranju nepoćudnih
Onih što posumnjaju
Da vođa nije proročki svet
Nego vješt programer
Kolektivne duše.
Smještamo ih u čitanke
I dječije snove
Da se strah
Prenosi s koljena na koljeno
I postane činjenicom znanja
Učinimo ih sveprisutnim dokazujući
Koliko nas ima u nama
Postanu instrument našosti
Kojim mjerimo tuđa demonstva
Na kraju se stopimo s njima
I vođeni istinama
Armiramo naš um
Žrtve bi trebalo obilaziti
Sam, bez svjetla kamera
U tihoj ljubavi
Da ne poremetiš
Nečujnu muziku
Njihovih nebeskih odaja