Jacob Siegel – Covid režim nas je sve prevario


Da li nas je psihoza formiranja mase učinila lakim plijenom prevare?

Jacob Siegel 15. veljače 2022.

U kasnim fazama američkog Covid režima ‘Znanost’ je vladajućoj klasi postala drastično manje važna. Poglavito njeno izostavljanje iz nove debate o mjeri korištenja maski, u kojoj je predsjednik Biden izrazio sumnju u vezi nedavne odluke sedam demokratskih guvernera o ukidanju te mjere u svojim državama, smatrajući je ‘vjerojatno preuranjenom’, pokazatelj je da su obje strane registrirale sve brojnije dokaze da  mjera obavezne upotrebe maski nije funkcionirala.

‘Skijao sam 4 sata s maskom N95 + skijaška maska povrh toga! Nisam osjetio hipoksiju ni hiperkapniju!“, objavio je prošli mjesec na Tweeteru anesteziolog po imenu Ilad Sharifpour. Centar za kontrolu bolesti (CDC) preporučuje da ‘općenito, ljudi ne trebaju nositi maske na otvorenom’. No, entuzijazam za maskiranje kod nekih ljudi, uključujući i medicinske stručnjake, je toliki da je ovaj doktor imao poriv da se pohvali time što je nadmašio CDC upute upražnjavajući solo sport koji karakterizira kretanje velikom brzinom široko otvorenim prostorima.

Prošlog svibnja, kao posebno istaknuti primjer ‘permanentnog pandemijskog’ svjetonazora, dva američka doktora napisala su članak tvrdeći da bi maskiranje trebalo ‘ostati s nama kao dio našeg svakidašnjeg života čak i kada se pandemija Covida-19, ako znanost dozvoli, povuče’. No, ta emocionalna privrženost maskama je čak izraženija danas, u jeku negativnih reakcija na poteze i prijedloge guvernera u vezi ukidanja preostalih odredbi o maskiranju u javnim školama. Covid reportera New York Timesa Davida Leonhardta – zagovornika cijepljenja i maskiranja, liberala – prošli tjedan je javno online osudilo na stotine ljudi jednostavno zbog toga što je ukazao da obaveza upotrebe maski uključuje i kompromise.     

Izgleda da za određenu grupu tvrdokornih pandemičara činjenica da je preporuka o maskiranju bila tako otvoreno nepouzdana i politizirana, ustvari je maske učinila još više, ne manje, moćnima kao instrumente za vođenje javne politike. U manje od dvije godine CDC je tri puta promijenio svoj stav u vezi maski. Agencija prvobitno nije preporučivala njihovu upotrebu, nakon čega ju je podržavala, dok na koncu nije priznala da platnene maske, koje koristi većina Amerikanaca, ne mogu zaustaviti fine čestice aerosola koje prenose Covid – upravo ono što je dr Anthony Fauci napisao u privatnom pismu od veljače 2020. godine.  

S obzirom da sada znamo da te odluke u vezi javnog zdravlja nisu utemeljene na Znanosti i dalje ostaje ključno pitanje: Zašto su se deseci milijuna ljudi dobrovoljno odrekli svojih sloboda i prigrlili te nepredvidive diktate tako očito nekompetentnih i nezaslužnih autoriteta?  

Zasad dva tipa odgovora izgleda imaju najveću moć pojašnjenja. Prvi je usredotočen na psihologiju koja stoji iza masovnog usvajanja hitnih mjera utemeljenih na strahu. Drugi, umjesto psiholoških, promatra materijalne faktore koristeći omiljenu Lenjinovu formulu: ‘Tko, kome?’ Drugim riječima, koje su grupe imale korist od Covid režima, a na čiji trošak?

Najuvjerljiviji prikaz svjetonazora ‘permanetne pandemije’, kako se meni čini, je onaj koji prepoznaje stjecište ovih dviju sila. Covid režim je osigurao grandioznu životno presudnu psihološku dramu koja je proširila moć vlade i njenih partnera u tehnološkoj industriji, istovremeno omogućujući destrukciju i ekonomsko istiskivanje malih poduzetnika koji čine bazu Republikanske stranke. Nekih 20% malih poduzetnika i oko 41% malih obojenih poduzetnika u Sjedinjenim državama bilo je prisiljeno zatvoriti svoje poslovanje od početka pandemije. Samo u prvoj godini pandemije bilo je 200.000 dodatnih zatvaranja tvrtki iznad povijesnih razina. Najviše pogođeni, prema časopisu Wall Street Journal, bili su: ‘Frizerski saloni, pedikerski saloni i drugi pružatelji osobnih usluga.’   

Jedna popularna psihološka teorija pandemije je ‘psihoza formiranja mase’, također poznata kao hipnoza formiranja mase ili jednostavno formiranje mase. Razvio ju je Mattias Desmet, profesor psihologije na sveučilištu Ghent University u Belgiji. Prema toj teoriji reakcija na Covid u zemljama sa strogim mjerama ilustrira kako ljudi mogu biti dovedeni do kolektivnog transa u kojem ih je lako manipulirati, te su skloni reagirati na načine protivne zdravom razumu i dokazima.

Prema Desmetu, takvo formiranje mase može se dogoditi kada su ispunjena četiri uvjeta: društvo mora biti raslojeno i nedostaje mu društvene povezanosti; većina ljudi koji u njemu žive prožeta je osjećajem besmislenosti vlastitog života; također mora postojati sveprisutna tjeskoba nevezana za neki određeni uzrok; na koncu, nužna je također visoka razina sveprisutne frustracije i agresije koja isto tako nema neki specifični izvor.

Vjerojatno su ti uvjeti bili ispunjeni u Sjedinjenim državama kad je izbila pandemija. Anketa provedena tokom srpnja i kolovoza 2019. na 10.000 odraslih američkih radnika pokazala je da tri od pet ispitanika smatra da su osamljeni što je povećanje od 13% u odnosu na prethodnu godinu. Taj broj je još i veći za revne korisnike društvenih mreža, od kojih je 73% izjavilo da se osjećaju usamljeni. Onda je došla pandemija. U okolnostima poput tih, tvrdi Desmet, masovni mediji mogu nametnuti narativ koji javnosti nudi čvrsti objekt za njenu ambijentalnu tjeskobu, privlačeći inače izolirane pojedince zajedničkom cilju kako bi se suočili s navodnom prijetnjom.

Ta teorija, sa svojim očiglednim evokacijama totalitarnih pokreta dvadesetog stoljeća, postala je popularna nakon što ju je Robert Malone, znanstvenik čuven po svojim upozorenjima na rizike mRNA cjepiva, izložio u razgovoru s Joe Roganom na njegovom podcastu. Taj intervju mogao je značiti početak kraja za Joe Rogana. Nešto u vezi hipoteze o formiranju masa pogodilo je državnu vlast i informacijske dušobrižnike pa je intervju skoro smjesta cenzuriran i uklonjen iz rezultata Google pretraživanja. Desmet ne negira postojanje Covida niti napada cjepiva. On samo tvrdi da je odgovor na pandemiju imao za posljedicu niz neznanstvenih pretjeranih reakcija koje su gurnule javnost u opasno stanje podložnosti.

Ljudi skloni strogo racionalnim objašnjenjima događaja s dalekosežnim posljedicama, smatrat će Desmetovu psihologiju mase neuvjerljivom, no mnogo onoga što se dogodilo u zadnje dvije godine protivi se racionalnom objašnjenju. Zašto su određeni lijekovi, poput hydroxychloroquine i ivermectina, stigmatizirani kao politički nečisti i postali predmet glupih iskrivljavanja u štampi? CNN je ivermectin, lijek nagrađen Nobelovom nagradom i korišten u liječenju preko 100 milijuna ljudi širom svijeta za bolesti poput riječnog sljepila, nazvao ‘lijekom protiv konjskih parazita’.

Ipak, postoje očita ograničenja za objašnjenje koje psihologija može dati o onom što se događalo zadnje dvije godine. Ne postoji psihološki fenomen dovoljno dobar da objasni zašto je pandemija imala tako blagotvoran učinak za financijski kapital odnosno tehnološku industriju koja je ostvarila rekordnu dobit o 1,4 trilijuna dolara u 2021. godini. Nedavni naslov u časopisu Marketwatch glasi: ‘Pandemijska godina Big Tech kompanija ostvaruje vrtoglave financijske rezultate’.  

Nije samo da su bogati postali još bogatiji, iako je to svakako istina za američke milijardere čija se neto vrijednost povećala za 2.1 trilijuna dolara za vrijeme pandemije. Korporacije iz Silikonske doline tijesno povezane s Demokratskom strankom, kao što je Google, su te koje su ostvarile najveću korist.

Unatoč tome što tehnološke kompanije imaju manje stvarnih zaposlenika u usporedbi sa starijim proizvodnim industrijama, njihova darežljivost danas direktno subvencionira čitave sektore ekonomije klase stručnjaka, uključujući novinarstvo. Pojedini stručnjaci možda nisu postali bogatiji za vrijeme pandemije, ali, za razliku od stotina tisuća američkih radnika koji su izgubili posao – od kojih su mnogi radili u malim firmama koje su se zatvarale tokom zadnje dvije godine – njihovo zaposlenje bilo je uglavnom sigurno.

Možda ne iznenađuje da će ti profesionalci onda instinktivno internalizirati Covid mjere, koje su obogatile njihove tehnološke oligarhijske pokrovitelje, kao osobnu pobjedu i obranu njihovog vlastitog statusa. Malo ih je koji će to priznati, naravno. Umjesto toga oni optužuju vozače kamiona u prosvjedu da su fašisti i traže njihovo hapšenje jer shvaćaju da medicinske prinude predstavljaju okrutno učinkovito – iako moralno dopušteno – sredstvo za podjelu populacije na one koji vladaju, koji zaslužuju monopoliziranje vlasti, i podanike, koji se mogu pokoravati pravilima ili biti zdrobljeni. To je izgleda logika u podlozi žustre izjave Juliette Kayyem, bivše djelatnice Ureda domovinske sigurnosti pod Obamom, koja je govorila u ime mnogih iz svojih krugova kada je predložila najbolji način rješavanja prosvjeda: ‘Izrežite gume, ispraznite benzinske rezervoare, uhapsite vozače i maknite kamione.’    

Nedavno su Toby Green i Thomas Fazi, oboje ljevičari, postavili niz pitanja o povezanosti ljevice s Covid mjerama koje su bile devastirajuće za radničku klasu i globalni jug. ‘Zašto su vodeći ljevičari na kraju poduprli praktički sve Covid mjere?’ upitali su u časopisu Unheard. I kako je, čudili su se, ljevica završila ismijavajući samu pomisao da bi možda u igri mogla biti neka druga motivacija proizvođača cjepiva osim ‘javnog dobra’?  

Odgovor je, izgleda, prilično jasan: ljevica je to učinila jer je Javno dobro postalo, zajedno sa Znanošću, u velikoj mjeri kostim koji nose profesionalne klase osjećajući, sasvim opravdano, da imaju više zajedničkog s direktorom Moderne nego vozačem kamiona koji prosvjeduje protiv prisilnog cijepljenja.