Transkript videa RSA Replay: The Path to Living Well (predavanje traje 30 minuta, nakon toga je diskusija)
28. travnja 2016.
Dozvolite mi da na početku kažem nekoliko riječi o mojim studentima koji su bili prisiljeni neko vrijeme slušati o tim idejama, no, ono što ću reći mislim da bi se moglo poopćiti u smislu širih tema. No, prvo nekoliko riječi o mojim studentima. Dakle, moji studenti su odrasli u jednoj specifičnoj eri, pretpostavljam da će budući povjesničari na to tako gledati. Specifična era koju im je, što mi je na neki način žao reći, moja generacija ostavila u nasljeđe. Oni su odrasli u doba kada su se pojavili odgovori na neka velika pitanja. Mi smo živjeli tijekom 20. stoljeća, razdoblja nezamislivih sukoba i užasnih ratova u kojem su glavne ideologije o načinu organizacije svijeta doslovno bile u ratu jedna s drugom. Na koncu su ti sukobi završili, a završili su otprilike u vrijeme moje generacije, generacija 89. Moja generacija je zaista imala taj osjećaj, ‘mi smo riješili velika pitanja, otkrili smo što funkcionira, kako upravljati društvom, kako voditi ekonomiju. Shvatili smo kako funkcioniraju ljudska bića i kako to napredovati kao ljudsko biće i na neki način smo mislili da znamo kako raditi stvari. Ta sljedeća generacija, generacija mojih studenata uglavnom je odgajana u toj eri. A u toj eri viđenje stvari bilo je otprilike ovo – moji studenti bi dali varijacije toga, no mislim da bi svi, bar se nadam – možda ne zadugo, ali bar na početku kolegija – svi bi oni dali otprilike ovo viđenje: oni i mi i još malo unatrag, ali ne predaleko unatrag, živimo u modernom svijetu, na sreću nas koji živimo u tom svijetu, mi smo shvatili osnovna velika pitanja. Među tim osnovnim velikim pitanjima uključeno je i ispravno razumijevanje sebstva, a to vrlo konkretno uključuje razumijevanje, ne gledište nego razumijevanje, ispravno razumijevanje, da je svatko od nas jedinstvena individua. Mi smo jedinstvene individue koje, kao takve, imaju životni cilj, ako želimo živjeti plodan život, da gledamo unutar sebe, da nađemo sebe, da otkrijemo sebe i da volimo sebe onakve kakvi jesmo i da onda budemo autentični i vjerni svom istinskom sebstvu, pa što god bilo. I svaki puta kad se nađemo pred teškim problemom, teškom odlukom, teškim društvom, mi uvijek kažemo: da, ali koja je moja istina? I kako mogu autentično živjeti svoj život po svom vlastitom nahođenju? I ako to radite, pretpostavka je, po definiciji, da zaista živite svoj život po svom nahođenju, sami odlučujete što je to što želite i, ako svi tako radimo, s vremenom ćemo zaista stvoriti sjajno društvo jer svi smo mi jedinstvene individue koje podržavaju to viđenje i svatko od nas je stoga motiviran da nađe sebe i živi svoj život po vlastitom nahođenju.
No, sve je to često u suprotnosti s onim kako smo razmišljali prije toga. Prije toga ljudi su živjeli u, više ili manje, tradicionalnim društvima. Društvima gdje im je, za razliku od našeg, bilo rečeno što da rade. Rađali su se u svijetu koji je imao izričito definirane društvene položaje i nešto poput rituala koji bi ih socijalizirali za preuzimanje odgovarajućih uloga. Također su imali definirano viđenje svijeta, definirano razumijevanje kozmosa, a rituali bi također pomagali u socijaliziranju ljudi da žive ispravno u okviru tog definiranog viđenja kozmosa. Dakle, njihov sustav vjerovanja, društvena struktura, sama njihova uloga u životu bila im je zadana pri rođenju i njihov krajnji cilj je bio da ispravno žive unutar nje, da se usklade s njom, da se harmoniziraju s njom.
I zaista, ako razmislite koja to kultura, koje društvo, koja civilizacija najbolje sažima takvo razumijevanje tradicionalnog društva koje uistinu izgleda kao savršeno drugo u odnosu na nas, nas moderne ljude koji znamo kako gledati u nutrinu, savršeno drugo najčešće je: Kina. Posebno stara Kina, drevna Kina, gdje su, bez sumnje, obično tako mislimo, imali tu definiranu društvenu strukturu, imali su unaprijed zadano viđenje kozmosa, harmoničnog kozmosa, a mi ljudska bića u suštini samo obavljamo hrpu rituala kako bi bili socijalizirani da živimo unutar njega.
U skladu s tim, većina mojih studenata, ako ih zapitate o kineskoj filozofiji, odgovorila bi nešto poput ovoga: postoji ta grupa filozofa zvana konfucijevci i oni kao smatraju da treba obavljati tu hrpu rituala kako bismo bili socijalizirani i preuzeli te društvene uloge i oni su kao zločesti dečki; i onda postoje kao dobri dečki daoisti i oni, barem iz naše perspektive, imaju više … oni možda o tradicionalnom svijetu razmišljaju na više romantičan način. Naravno, oni su smatrali da je svijet harmoničan i mi moramo naučiti živjeti unutar njega, no oni su barem mislili da pritom možemo harmonično i radosno živjeti unutar te šire harmonije i na taj način se možemo osloboditi otuđenosti koja je bitni dio naših individualnih života. Dakle, to su daoisti koje bismo mogli gledati kao one dobre druge. Ne druge koje treba uzimati previše ozbiljno, ali možemo to prakticirati, na primjer vikendima dok šećemo parkom … da budemo ljubazni i daoisti uživajući u prirodi i onda se vraćamo u stvarni život gdje zapravo radimo prave stvari i znamo da ovaj svijet u kojem živimo nije harmoničan.
Dakle, moji studenti uglavnom dolaze s tom vizijom i za njih je to doslovno pitanje – tijekom tih godina njihova studija, s obzirom na tu opću viziju – pronalaženja sebe u ovim specifičnim vremenima, gledanja unutar sebe, otkrivajući tko su i u skladu s tim usmjeravanja svog budućeg života. Stvari u kojima sam dobar, stvari u kojima nisam dobar i koja vrsta karijere, koja vrsta života bi bila dobra za mene s obzirom na to tko sam ja – ideje moje generacije, koje oni kao žive iznutra. Zašto ih onda uzbuđuju ideje koje su vrlo različite. Ja zapravo mislim da je to iz jako proturječnih razloga. I ponavljam, želio bih to poopćiti šire od samo ove generacije, no mislim da je ovo generacijski specifičan trenutak. Ja mislim da oni otkrivaju da ova ideologija, koju im je moja generacija ostavila u nasljeđe, baš i ne funkcionira. Mislim da su svi oni, ili bar velika većina, skloni, da ne bih bio previše dramatičan … velika većina je odrasla misleći: ova ideologija je u redu, ne nudi se ništa bolje od toga, nema nikakvih drugih alternativa. Ali izgleda kao da svijet baš ne funkcionira najbolje, svijet kao da ne funkcionira baš tako dobro kako je moja generacija mislila da bi trebao ako rade upravo one stvari koje smo im govorili da rade. I izgleda kao da oni beskrajno tragaju za tom stvari, a nisu baš sigurni u ono što nalaze. U svojih 20 godina predavanja ustanovio sam da je ovo generacija koja je najviše otvorena da, na neki način, sve promišlja iznova. I mislim da razlog što ih te ideje iz Kine tako uzbuđuju, taj što one nude suštinski izazov svakoj pojedinoj postavci s kojom sam upravo započeo. Oni zapravo započnu čitati taj tekst, mi ga čitamo iz originalnih izvora, i odjednom vide ideje koje nisu samo krajnje, totalno različite od stereotipova o njima, što je samo po sebi intrigantno, intrigantna povijesna činjenica, no, što je još važnije, ono što im upada u oči je da su to ideje koje nude vrlo suštinski izazov, čak i sama ideja gledanja unutar sebe i pronalaženja sebe.
U stvari, to je još mnogo jače. Takve ideje su zapravo imali i u Kini i odgovor onih mislilaca, koji su postali jako važni za tradiciju, je bio da te ideje obično nisu oslobađajuće, one su zapravo ograničavajuće i zatomljuju ono što bismo mogli postati kao ljudska bića. I oni su ih pobijali. A kad su, nasuprot tome, govorili o stvarima poput rituala, oni su zapravo imali vrlo iznenađujuću definiciju rituala, vrlo iznenađujuću definiciju kako se možemo razvijati kao ljudska bića. Mislim da se mnogi moji studenti okupljaju oko tih ideja zato jer su te ideje izgleda na tragu nečeg fundamentalnog o ljudskoj psihologiji: da smo mi, možda, s našom vrlo definiranom vizijom sebstva, sustavno u krivu. Štoviše, oni kao da nude nešto vrlo izazovno šire od toga, a to je vrlo konkretna vizija o tome što onda trebamo činiti da bismo živjeli plodan život, ako, na neki način, pomaknemo granice tog poimanja jednog istinskog autentičnog sebstva.
Mislim da ih zbog toga te ideje uzbuđuju. No, kao što sam rekao svojim studentima, ne moraju oni svi nužno biti uvjereni u te ideje, iako mnogi jesu, no čak iako nisu, mislim da sama činjenica prepoznavanja da te ideje koje im je ostavila u nasljeđe moja generacija predstavljaju jedan način razmišljanja o sebstvu koji ima određene primjene, možda neke dobre, ali neke možda i opasne, sama ta činjenica otvara mogućnosti. A sama činjenica da je to šire viđenje povijesti, po definiciji, natjerano na propitivanje, ako te ideje uzimamo ozbiljno, također otvara mnoštvo mogućnosti dovodi ih pred širu publiku jer ja ne mislim da je to samo generacijski. Ja zapravo mislim da danas postoji stvarno zanimanje da se, po prvi puta u nekoliko desetljeća, stvarno počnu iznova promišljati neke od naših osnovnih postavki.
U sljedećih nekoliko minuta želio bih vam izložiti smisao toga, onoga što oni [kineski filozofi] uistinu tvrde, što se jako razlikuje od naših stereotipa. No, što je još važnije, da vam dam osjećaj zašto su zaslužili da ih uzimamo ozbiljno, ne nužno da se s njima složimo, ali da ih uzmemo ozbiljno i dozvolimo im da dovedu u pitanje ono što smo mi skloni prihvaćati kao gotovu činjenicu.
Pa, hajde da započnem govoriti o poimanju sebstva koje postaje vrlo važno u Kini. Upozoravam vas, u početku to zvuči tmurno, ne zvuči uzbudljivo i prekrasno, kao ta sjajna stvar koju ćete naći ako pogledate unutar sebe. U početku će zvučati tmurno, ali slijedite me i dalje jer vrlo skoro postaje jako uzbudljivo. Evo tog tmurnog dijela: postoji li jedno pojedinačno individualno sebstvo s kojim smo svi rođeni i naš je cilj da pogledamo unutar sebe i nađemo, volimo, prigrlimo to što jesmo i onda jednostavno živimo svoje živote u skladu s našim istinskim pozivom onoga što uistinu jesmo? NE! Ono što mi jesmo jest zbrkana hrpa svačega. Zbrkana, zbrkana, zbrkana hrpa svačega. Zbrkana hrpa svačega znači masa različitih energija , masa različitih emocija, želja, sklonosti ili sposobnosti i svi smo mi podjednako zbrkani, stvarno zbrkani. I ono što se događa je da mi, ta zbrka, od najranije dobi susrećemo druge ljude, druge zbrke, a susrećemo ih u različitim situacijama. Kada te zbrke počnu međusobno udarati jedna o drugu, događa se to da počnu vaditi, izvlačiti te energije jedna iz druge.
Doslovno pod tim mislim sljedeće: ja, bez obzira na dob – to traje, ali uzmimo mene kao dijete – ja kao dijete sjedim tamo i netko mi kaže nešto ljutito, možda s dobrim razlogom, ali bez obzira, kaže mi nešto ljutito. Ja bih rekao: naljutit ću se zbog ovoga. Ne, oni [kineski filozofi] bi rekli da ta akcija iz mene izvlači, vadi iz mene – drugim riječima, to izvlači iz mene, ja sam u tome pasivan – izvlači iz mene moju energiju ljutnje. Ja sam ljut jer ta akcija iz mene izvlači tu energiju. Netko drugi će mi se nasmiješiti. To iz mene izvlači energiju radosti. Mi naše živote jednostavno provodimo beskonačno sudarajući se s drugim ljudima u situaciji za situacijom, dok se te energije izvlače iz nas ostavljajući nas s osjećajem radosti, žalosti, veselja, ljutnje, zlovolje, svih tih stvari, iz časa u čas. I, ako to ne zvuči dovoljno tmurno da smo mi uglavnom potpuno pasivni u tome, postaje još puno gore. Puno. Jer tu ja barem samo reagiram, čak iako samo pasivno, samo me potežu iz trenutka u trenutak. No prava je istina da način na koji mi zapravo funkcioniramo, ponavljam, od vrlo rane dobi, je da dok nas stalno potežu mi upadamo u neku vrstu obrazaca tih reakcija, kolotečine reakcija.
Stoga, ako se vratimo mom primjeru kada ta osoba kaže nešto što me naljuti, nakon toga netko drugi može reći nešto sasvim ljubazno, ali iz bilo kojeg razloga to me podsjeti na – ili, njihovim riječima – izvuče iz mene sličnu vrstu reakcije. Možda liči na osobu koja mi je rekla nešto ljutito ili ton njegovog glasa mi može zvučati slično, iako je namjera potpuno drugačija. Nebitno. Poanta je u tome da iz mene izvlači tu istu reakciju. I tijekom vremena mi upadamo u te obrasce koji se mogu beskonačno ponavljati. I kada se pitate zašto … na primjer, kad pogledam unutar sebe i zaključim da sam ja jednostavno osoba koja se ljuti zbog sitnica, njihov odgovor je: vi ste osoba koja se ljuti zbog sitnica jer je to obrazac reagiranja u koji ste upali. Dogodi se neka sitnica i to iz vas izvlači ljutnju. Dogodi se neka druga sitnica i to izvlači radost. A to su samo ti obrasci u koje upadamo. Ti obrasci, te kolotečine su ono što mi – dakle pogrešno sa tog stanovišta – zovemo osobnost.
Usput rečeno, one su također ono što ćemo naći ako pogledamo unutar sebe. Jer kada pogledate unutar sebe i otkrijete tko ste vi zapravo: ‘Ja sam tek takva osoba koja radi xyz. Ali ja sam i takva osoba koja radi te druge stvari.’ Prema tom stanovištu, ono što pronalazite samo su te kolotečine u koje upadate. I, rekli bi oni, ‘zadnja stvar na svijetu koju želite učiniti je da prigrlite i volite te kolotečine.’ Zadnja stvar koju želite učiniti. Te kolotečine su razorne za vas, one su razorne za one oko vas, a mogu se ponavljati mjesecima, godinama, desetljećima. One doslovno mogu odrediti vaš život. One zaista postaju vaš poziv, ali ne na dobar način. Vi samo pasivno slijedite te kolotečine. I one mogu trajati generacijama. Generacijama. Tako je s obrascima koji su se odigravali između roditelja i njihove djece; ta djeca odrastu i sklona su sasvim iste obrasce koristiti sa sljedećom generacijom; i oni tako mogu ići sve dalje i dalje. Dakle, ne radi se samo o tome da dominiraju vašim životom, čak ni o tome da dominiraju životima onih s kojima ste u interakciji, oni mogu dominirati dvije generacije unaprijed, ljudima koje nećete nikada ni upoznati, ali, pazite, vaši obrasci će dominirati njihovim životima. Takva su ljudska bića.
Stoga, zadnja stvar koju želite učiniti je prigrliti i voljeti taj skup svačega, te obrasce i kolotečine u koje upadate. Ono što želite jest razbiti ih. Vi želite razbiti te obrasce, ali želite učiniti i još nešto. Vi ne želite samo želite razbiti te kolotečine, iako i to svakako želite, vi želite zapravo uvježbati sebe da ne budete tako opasno izbrazdani kolotečinama i tako opasno oblikovani obrascima. Vaš je cilj uvježbati se da budete u stanju doslovno početi reagirati na svijet. Reagirati dobro na svijet. Čak i da počnete reagirati na svijet na načine koji dozvoljavaju da radite s tim zbrkanim svijetom u kojem se nalazimo, da budete u stanju djelovati na načine koji će vam omogućiti da izazovete bolje reakcije od onih oko vas. Da polako postanete bolja osoba. Jer, ako je sve interakcija u odnosima, vi radite s interakcijama i odnosima i počinjete stvarati svjetove unutar kojih vi, zbrkana hrpa svačega i druge zbrkane hrpe svačega mogu početi zajedno napredovati.
To možda zvuči jako apstraktno, naravno da je lijepo misliti da možemo napredovati zajedno, ali kako ćemo stići tamo? Pogotovo ako je istina da smo mi samo gomila zbrka. Pa za to imamo rituale. Rituali su za njih gotovo čista suprotnost onome kako smo mi navikli misliti o ritualima. Mi smo skloni o ritualima misliti nekako negativno zato jer nam rituali govore što da radimo što znači da moramo biti neautentični jer radimo nešto što nismo mi. Ako o njima mislimo pozitivno, to su one stvari … da, mi imamo prazničke rituale ili rituale zabave, no mi ih zapravo ne moramo raditi pa je to tek zabava. Nasuprot tome, poimanje rituala koje se razvija u Kini smatra: da, vi ih zapravo morate obavljati i nema lakog izlaza kao sa prazničkim ritualima, ali ih ne obavljate u onom smislu kako smo mi skloni razmišljati o njima. Ono što oni tvrde je: razmišljajte o ritualima, no, još važnije, izvodite rituale kao mini ‘što ako’ svjetove u kojima na tren postajete druga osoba. U njihovom smislu te riječi. Vi na tren postajete druga osoba koja je u interakciji s onima oko nje na drugačiji način. I radeći to, vi razbijate normalne obrasce koji su skloni dominirati vašim životom.
Jedan vrlo konkretan primjer iz njihovog svijeta prije no što se vratimo na naš: spomenuo sam taj generacijski problem koji se može beskonačno ponavljati – koji je jedan od rituala koji bi oni prakticirali? Hajde da govorimo o odnosu oca i sina, skroz prema dolje. Usput, ja sam imao prekrasnog oca i imao sam sjajan odnos s njim, dakle, ne govorim iz osobnog iskustva. No, ipak, povijesno može biti problema u tim generacijama. Ako je to slučaj – a oni su mislili da bi svakako mogao biti – ono što bi oni učinili je sljedeće: Pretpostavimo da ste vi otac, a vaš otac je preminuo i vi imate sina. Dakle, djed, otac, sin. Otac i sin živi, djed pokojni. Ritual uključuje da sin ulazi u ritualni prostor i igra ulogu svog djeda, što znači da glumi oca svom vlastitom ocu, dok njegov otac mora igrati sina svom preminulom ocu, kojeg sada glumi njegov sin. Tako otac mora glumiti da je sin svom vlastitom sinu, a sin glumi da je otac svom vlastitom ocu. Zamisao je da te tri generacije zamjenom uloga budu prisiljene vidjeti svijet iz druge perspektive. Djed možda nije uključen, očito, ali otac i sin su prisiljeni. Sin od najranije dobi uči što to znači biti otac, onaj koji ima položaj autoriteta i svu odgovornost koju to donosi, kao i opasni osjećaj arogancije koji iz toga može proizaći. Otac mora ponovo naučiti kako je to biti u podređenom položaju i to mora učiniti sa svojim vlastitim sinom. A ideja je: vi ulazite u taj ritual, natjerani ste na promjenu uloga, natjerani da slomite obrazac koji obično vlada nad obojicom kad su izvan rituala, i taj slom je ono što je važno. To je ono što oni smatraju ritualom.
No, skočimo odmah na naše živote. Mogli bismo reći, kako bilo da bilo, mi ne izvodimo rituale jer smo skloni smatrati ih neautentičnima. Čak i ako su vrijedni izvođenja, ne, mi ih nemamo. Mi, svakako ne poznajemo rituale zamijene uloga. No, ustvari, mi to radimo. Evo što je zbunjujuće: kada su raspravljali o tome, oni [kineski filozofi] nisu živjeli u svijetu koji je izvodio rituale poput ovih, oni su samo tvrdili da ih treba izvoditi na ovaj način. Time su zapravo htjeli reći da među tim obrascima i kolotečinama koje vladaju našim životima postoje bezbrojne društvene konvencije, bezbrojni načini na koje pričamo s nekim koristeći jedan ton glasa umjesto drugoga, bezbrojni načini na koje ćemo držati tijelo na jedan način u određenoj situaciji, a na drugi način u drugoj situaciji. Mi to stalno radimo, mi ne razmišljamo o njima, radimo ih napamet, oni se nalaze među onim različitim obrascima koje mi jednostavno izvodimo. Neki su bazirani na emocijama, drugi su društvene konvencije, a najviše radimo neku kombinaciju svega toga. Cilj je, rekli bi oni, uzeti te konvencije i pretvoriti ih u rituale. Vi zapravo uzimate te male konvencije koje izvodite i stvarno ih izvedete. Stvarno ih izvedete u smislu da se za taj kratki čas oslobodite normalnih obrazaca, i taj kratak čas postanete druga osoba koja je u interakciji s onima oko sebe na drugačiji način.
Na primjer, hodate ulicom, stvari idu loše, uznemireni ste, zabrinuti, ljuti, bla, bla, bla … i ugledate prijatelja, ali ne kažete: ‘O, kako ide?’ i onda se počnete oboje jadati zbog loše situacije. Vi to radite kao malu konvenciju, ali oni bi rekli, uradite to kao ritual: na kratko se udaljite od toga i kažete: ‘Hej, kako ide?’ A onaj drugi kaže: ‘Prilično dobro. Kako si ti?’ ‘Isto sjajno. Baš mi je drago da te vidim.’ I onda nastavite dalje. Ako to stvarno radite, drugim riječima ne kao upamćenu konvenciju nego kao ritual, vi napuštate ono što ste upravo radili, uobičajene obrasce koji vladaju vama dok proživljavate svijet, vi raskidate. I u tom kratkom času, toj zemaljskoj mikrosekundi, vi ste drugačija osoba koja se povezuje s drugim ljudskim bićem i uistinu se povezuje s tim ljudskim bićem. I onda se vraćate u svoje raspoloženje. Vi pritom niste neautentični, vi se stvarno povezujete, ali to radite na način na koji to rade, otac, sin i djed u tom drugom ritualu. Sin nije stvarno djed, ali vi stvarno razvijate osjećaj kako bi bilo da to jeste. A njihov argument je: vi ne izvodite rituale zato jer vas oni socijaliziraju u ispravnu sliku svijeta. Kao što sada možete vidjeti, na neki je način obrnuto. Vi izvodite rituale jer vas oni oslobađaju vaših obrazaca. Zbog toga izvodite rituale.
I kuda vas to vodi? Oni tvrde: kada to počnete raditi vi uvježbavate sebe kroz te rituale. A uvježbavanjem sebe kroz te rituale s vremenom počinjete stjecati osjećaj za zbrkanost svijeta i stupanj do kojeg smo oblikovani obrascima. Počinjete dobivati osjećaj za male stvari koje radite, a kojima djelujete na druge ljude. Obično bez našeg znanja zato jer to su kolotečine. I vi počinjete raditi s njima. Počinjete shvaćati do kojeg stupnja je većina naših odnosa, nadajmo se dobrih, ali mnogo je njih loših upravo iz tog razloga, bazirana na tim opasnim obrascima. I počinjete shvaćati koliko su oni rastezljivi. Jer se počinjete na neki način pomicati s njima. Počinjete se ponašati lagano drugačije. Kad netko nešto učini u nekoj vezi po onom istom starom standardnom obrascu: osoba kaže nešto što vas razljuti, vi nešto što razljuti tu osobu i cijela stvar degenerira u uobičajenu večernju svađu; vi tada učinite nešto lagano drugačije – oni bi rekli, pretvorite to u ritual, jednostavno učinite nešto lagano drugačije i to će nesvjesno izazvati neku drugačiju reakciju. A time radite i još nešto: polako, vježbate prepoznati da mi nemamo jedno sebstvo, niti ga itko ima. Nitko od nas nema jedno autentično sebstvo. Svi smo mi zbrkane kreature s opasnim obrascima i s njima radimo.
I dokle vas to naposljetku dovodi? Evo primjera. Konfučije. Lik kojeg sam već spomenuo. Često se smatra da je on osoba koja je rekla, ‘Stalno izvodite rituale’, a zaista je to i rekao. Razlog zbog kojeg je to rekao je – on je sam to činio, da li je to povijesno točno nije važno, ali tako su tvrdili oni koji su ga opisivali. A na kraju svog života opisivali su ga je kao nekog tko je tako dobar u tome da je jednostavno sposoban u svakoj situaciju, uključujući one svakodnevne, među svojim učenicima, ili goleme u smislu društvenih problema, on bi u toj situaciji osjetio sve opasne obrasce i kolotečine koji su oblikovali odnose među ljudima i jednostavno bi učinio stvari koje bi to promijenile. Bio je u stanju, u svakodnevnim situacijama, koristiti ton glasa ili se ponašati na određen način ili citirati stih neke pjesme s tim u vezi, što bi izazvalo različite reakcije onih oko njega, razbijajući obrasce koji su vladali. I u tom kratkom času ljudi bi bili u stanju da se povežu. I tako je stvarao te svjetove u kojima bi ljudi mogli napredovati. A ideja je bila, na široj društvenoj razini on je radio točno tu istu stvar. Istu stvar. Osjećajući te šire obrasce koji nas uništavaju, bez da to čak znamo, ponašati se na određene načine, raditi stvari, pisati tekstove u ovom slučaju, raditi stvari koji će promijeniti te obrasce na bolje, s ciljem da se stvore ti svjetovi unutar kojih možemo napredovati. Ili, u jačim terminima, svjetove u kojima živimo stvorili smo mi sami, obično kroz naše kolotečine i obrasce u koje upadamo pasivno, uzimamo ih ozbiljno, radimo s njima, a nasuprot tome stvaramo svjetove unutar kojih ljudi mogu napredovati.
Obratite stoga pažnju na krajnju ironiju u našem načinu o razmišljanju o tim idejama i, sa suprotne strane, ono što možemo iz njih naučiti. Ako ozbiljno uzmemo našu vlastitu definiciju tradicionalnog društva, društva u kojem nam je, kako sam spomenuo na početku, unaprijed zadano tko smo, što nam unaprijed zadaje uloge koje igramo u životu, koje nam također unaprijed zadaje viziju stabilnog sebstva koje moramo biti u stabilnom svijetu u koji se moramo uklopiti; po toj definiciji, ironično, mi smo oni koji zapravo stvaraju tradicionalno društvo svojom vizijom jednog jedinstvenog sebstva koje mi jednostavno moramo oživjeti, prigrliti, odlučiti tko smo i prihvatiti kao naš istinski poziv beskonačno igranje, kako bi oni rekli, naših obrazaca. A kako ih se osloboditi …
Postoji mnogo načina da se to učini, ali oni bi rekli: način na koji se toga oslobađamo nije naša vizija modernog svijeta, a u tome je i problem sa ovog stanovišta. Način kako se toga oslobađate jeste prepoznati stupanj do kojeg to predstavlja način funkcioniranja ljudske psihologije i vi bojažljivo počinjete raditi sa tim obrascima, razbijati ih, pomicati svjetove, ne kako bi uvježbali ljude da žive unutar nečeg definiranog nego kako bi otvorili mogućnosti, stvorili svjetove unutar kojih ljudi mogu napredovati. Međutim, ključ je u tome da nema načina da se zna kakvi će oni biti i zato je to beskonačan posao.
Ili, dodajući konačni zaplet, vrsta svijeta koji je moja generacija ostavila njima u nasljeđe je svijet u kojem su oni definirani upravo tim – gledajući sada unatrag rekli bismo – opasnim obrascima, koji čak nisu smatrani takvima. I možda je sada zanimljivo prepoznati, ponovo razmisliti o svemu ovome i odjednom sve je na raspolaganju: koje tipove svijeta gradimo, možda uopće nismo odgovorili na velika pitanja; kako razmišljati o prošlosti, možda smo o tome razmišljali savršeno pogrešno; i kako stoga učiti od prošlosti i ponovo promišljati budućnost dovodeći u pitanje toliko tih postavki koje smo jednostavno uzimali kao gotove činjenice.
I ako je to razlog zašto ta generacija smatra te ideje tako uzbudljivima, želio bih to poopćiti tako da jednostavno kažem: mislim da se možda nalazimo u trenutku kad su ljudi spremi ponovo promisliti te ideje koje su tako dominirale zadnjih nekoliko desetljeća i možda priznati da bi se druga viđenja sebstva mogla uzeti ozbiljno, a ako jesu, ona otvaraju mogućnosti za koje, ne samo da nismo shvaćali čak ni da postoje, nego o kojima smo mislili da ne trebamo brinuti jer, ponavljam, mi smo mislili da smo razumjeli sve i riješili sve velike probleme. Možda smo bili u krivu i možda postoje svjetovi koje bismo stvarno mogli započeti stvarati upravo kroz naše najosnovnije načine bivanja u svijetu. Puno hvala.
___________________________________________________________________
Michael Puett, profesor kineske povijesti na sveučilištu Harvard, predavao je na mnogim vodećim svjetskim sveučilištima. Njegova predavanja privlače na tisuće studenata koji žele saznati kako im djela drevnih kineskih filozofa mogu pomoći da nađu stazu ka dobrom životu. Nedavno, zajedno s novinarkom Christine … , izdao knjigu Staza, novi način razmišljanja o svemu u kojoj nas poziva da iznova razmislimo o utjecaju filozofije zapada na naše živote i neke od naših duboko usađenih uvjerenja, te da odbacimo mnoge ideje koje poučava moderno društvo i otvorimo se prema mudrosti velikih učenjaka Istoka. To bi moglo duboko promijeniti način na koji pristupamo našim karijerama, našim odnosima, našem zdravlju, našim zaprekama.