Što nije u redu s dizajniranom djecom, bioničkim atletičarima i genetskim inženjeringom
(The Case Against Perfection, The Atlantic Monthly, April 2004)
Prijelomni pomaci u genetici donose nam obećanje i nevolju. Obećanje je da ćemo uskoro biti u stanju liječiti i spriječiti mnoštvo razornih bolesti. Nevolja je što nam naše novostečeno znanje o genetici može omogućiti da manipuliramo vlastitom prirodom – da usavršavamo svoje mišiće, memoriju i raspoloženja; da odabiremo spol, visinu i druge genetske osobine svoje djece; da sebe učinimo “boljima od dobrog”. Kada znanost napreduje brže od moralnog razumijevanja, kao što je to slučaj danas, muškarci i žene imaju teškoća u artikuliranju svoje zabrinutosti. U liberalnim društvima prvo posežu za jezikom autonomije, pravednosti i individualnih prava. No, taj dio našeg moralnog vokabulara slabo je opremljen za rješavanje najtežih pitanja koje pred nas postavlja genetički inženjering. Genomska revolucija izazvala je neku vrstu moralne vrtoglavice.
Razmotrimo kloniranje. Rođenje Dolly, klonirane ovce, 1997. godine, donijelo bujicu zabrinutosti u vezi mogućnosti kloniranja ljudskih bića. Postoje valjani medicinski razlozi za zabrinutost. Većina znanstvenika slaže se da je kloniranje opasno zbog vjerojatnosti da proizvede potomstvo s ozbiljnim abnormalnostima. (Dolly je nedavno umrla preranom smrću.) Ali pretpostavimo da se tehnologija unaprijedi do točke kada klonovi neće biti u većem riziku od prirodno začetog potomstva. Bi li i tada kloniranje ljudi bilo nepoželjno? Trebaju li naši prigovori biti na moralnoj jednako kao i na medicinskoj osnovi? Što je točno loše u tome da se stvori dijete koje je genetski blizanac jednog od roditelja, ili jednog od braće koji je tragično preminuo – ili, što se toga tiče, nekog cijenjenog znanstvenika, sportske zvijezde ili neke poznate ličnosti?
Neki kažu da je kloniranje neispravno zato jer krši pravo na autonomiju: odabirom djetetovog genetskog ustrojstva unaprijed, roditelji poriču djetetovo pravo na otvorenu budućnost. Sličan prigovor može se postaviti protiv bilo kojeg oblika bioinženjeringa koji dopušta roditeljima da odaberu ili odbiju određene genetske karakteristike. Prema tom argumentu, genetska poboljšanja u odnosu na muzičku nadarenost, recimo, ili atletsko umijeće, usmjerila bi dijete prema određenim izborima, pa dizajnirano dijete nikada ne bi bilo potpuno slobodno.
Iako na prvi pogled argument autonomnosti izgleda kao da obuhvaća ono što je problematično u vezi s kloniranjem ljudi i drugih oblika genetskog inženjeringa, taj argument nije uvjerljiv iz dva razloga. Prvi je da pogrešno podrazumijeva da bez prisutnosti roditeljskog dizajna djeca sama slobodno biraju svoje karakteristike. No, nitko od nas ne bira slobodno svoje genetsko nasljeđe. Alternativa kloniranom ili genetski usavršenom djetetu nije ono čija budućnost nije ograničena određenim talentima, već ono koje je prepušteno na milost genetskoj lutriji.
Drugo, čak i ako zabrinutost za autonomiju objašnjava neke od naših briga u vezi djece “po mjeri”, ona ne može objasniti našu moralnu sumnju u ljude koji za sebe traže genetsku pomoć ili poboljšanje. Genska terapija na somatskim (to jest, nereproduktivnim) stanicama, kao što su mišićne stanice ili moždane stanice, popravlja ili nadomješta defektne gene. Moralna dilema nastaje kada ljudi takvu terapiju koriste, ne za liječenje bolesti, već da bi dosegli više od zdravlja, da bi poboljšali svoje fizičke i kognitivne sposobnosti, da bi se uzdigli iznad norme.
Poput kozmetičke kirurgije, genetsko poboljšanje primjenjuje medicinska sredstva u nemedicinske svrhe – svrhe koje nisu povezane s liječenjem ili sprečavanjem bolesti ili saniranjem ozljeda. No, za razliku od kozmetičke kirurgije, genetsko poboljšanje zadire dublje od površine kože. Ako smo ambivalentni u vezi kirurgije ili ubrizgavanja botoksa zbog obješene brade ili naboranog čela, to nas više uznemiruje genetski inženjering za snažnija tijela, oštrije pamćenje, veću inteligenciju i veselija raspoloženja. Pitanje je da li imamo pravo biti uznemireni i, ako je tako, na temelju čega.
Kako bismo se uhvatili u koštac s etikom poboljšavanja, moramo se suočiti s pitanjima koja su uglavnom izgubljena iz vida – pitanjima o moralnom statusu prirode i primjerenom stavu ljudskih bića prema danom svijetu. Budući da ova pitanja graniče s teologijom, moderni filozofi i politički teoretičari imaju sklonost zazirati od njih. No, naša nova snaga biotehnologije čini ih neizbježnima. Da bismo shvatili zašto je tome tako razmotrimo četiri primjera koja su već na vidiku: poboljšanje mišića, poboljšanje memorije, terapija hormonom rasta i reproduktivne tehnologije koje roditeljima omogućuju odabir spola i nekih genetskih osobina svoje djece. U svakom od ovih slučajeva, ono što je započelo kao pokušaj liječenja bolesti i sprječavanja genetskog poremećaja sada nas mami kao instrument za poboljšanje i potrošački izbor.
Mišići. Svatko bi pozdravio gensku terapiju za ublažavanje mišićne distrofije i poništavanje razornog efekta gubitka mišića koji dolazi sa starošću. No, što ako se ista terapija koristi za poboljšanje atletskih sposobnosti? Istraživači su razvili sintetički gen koji, ako se ubrizga u mišićne stanice miša, sprječava i čak preusmjerava prirodno propadanje mišića. Taj gen, ne samo da popravlja propali ili povrijeđeni mišić nego također jača one zdrave. Ovaj uspjeh dobar je predznak za aplikaciju na ljudima. H. Lee Sweeney, sa sveučilišta University of Pennsylvania, koji vodi ovo istraživanje, nada se da će njegovo otkriće izliječiti nepokretnost koja pogađa starije. No Sweeney-ev nabildani miš već je privukao pažnju atletičara koji teže natjecateljskoj prednosti. Iako terapija još nije odobrena za ljudsku upotrebu, mogućnost usavršenih dizača utega, igrača bejzbola i trkača lako je zamisliti. Široka upotreba steroida i drugih lijekova za povećanje učinkovitosti u profesionalnim sportovima ukazuje da će mnogi atletičari vrlo rado koristiti genetska poboljšanja.
Pretpostavimo, u svrhu ove diskusije, da se ustanovi da je genska terapija za poboljšanje mišića, za razliku od steroida, bezopasna – ili bar ne riskantnija od strogog režima treninga dizača utega. Bi li onda postojao razlog da se zabrani njena upotreba u sportu? Postoji nešto uznemirujuće u slici genetski izmijenjenog atletičara koji diže terenska vozila ili pogađa home-run sa 200 metara ili pretrči kilometar i pol za jednu minutu. No, što nas točno tu muči? Je li to jednostavno zato jer su takvi super-ljudski spektakli suviše bizarni da bismo ih mogli zamisliti? Ili naša nelagoda ukazuje na nešto što ima etičko značenje?
Možda bi se moglo tvrditi da bi genetski usavršeni atletičar, poput onog koji uzima farmaceutska sredstva, imao nezasluženu prednost pred drugim neusavršenim natjecateljima. Ali argument pravednosti u slučaju usavršavanja ima fatalni nedostatak: uvijek je vrijedilo da su neki atletičari bolje genetski obdareni od drugih, a to ipak ne smatramo razlogom za umanjivanje pravednosti natjecateljskih sportova. Sa stanovišta pravednosti, poboljšane genetske razlike ne bi bile ništa gore od onih prirodnih, pod pretpostavkom da su sigurne i svima dostupne. Ako je genetsko poboljšavanje u sportovima moralno upitno, onda to mora biti iz drugih razloga, a ne pravednosti.
Pamćenje. Genetsko poboljšanje moguće je za mozgove kao i za mišiće. Sredinom devedesetih znanstvenici su uspjeli kod voćnih mušica manipulirati gene povezane s memorijom, stvarajući tako mušice s fotografskim pamćenjem. U skorije vrijeme istraživači su proizveli pametnog miša umećući u mišji embrio dodatne kopije gena povezane s memorijom. Izmijenjeni miš brže uči i dulje pamti od normalnog miša. Dodatne kopije su bile programirane tako da budu aktivne čak i u starijoj dobi, a poboljšanje se prenosilo na potomstvo.
Ljudska memorija puno je složenija, no biotehnološke kompanije, uključujući Memory Pharmaceuticals, u grozničavoj su potrazi za lijekovima za poboljšanje memorije odnosno “kognitivnim pojačivačima” za ljudska bića. Očito tržište za takve lijekove čine oni koji pate od Alzheimerove bolesti i drugih ozbiljnih mentalnih poremećaja. Kompanije također imaju u vidu šire tržište: 81 milijun Amerikanaca iznad 50 godina starosti koji se susreću s gubitkom pamćenja, prirodnom pojavom u toj dobi. Lijek koji zaustavlja starosni gubitak pamćenja značio bi novi procvat za farmaceutsku industriju: Viagra za mozak. Takva bi upotreba prekoračila liniju između lijeka i poboljšanja. Za razliku od liječenja Alzheimera, time se ne bi liječila nikakva bolest; no, u mjeri u kojoj bi se obnavljale sposobnosti koje je osoba imala prije, aspekt liječenja bi bio prisutan. Neki bi to također mogli koristiti i u čisto nemedicinske svrhe: na primjer, odvjetnik koji grozničavo nastoji upamtiti gomilu činjenica za predstojeću raspravu, ili biznismen koji se trudi naučiti mandarinski uoči odlaska u Shanghai.
Neki koje brine etika kognitivnog poboljšavanja ukazuju na opasnost od stvaranja dviju klasa ljudskih bića: oni koji imaju pristup tehnologijama za poboljšavanje i oni koji se moraju snalaziti sa svojim prirodnim sposobnostima. A ako bi se poboljšanja mogla prenositi na iduće generacije, dvije klase mogle bi se zapravo na kraju pretvoriti u dvije podvrste – poboljšanu i samo prirodnu. No briga oko dostupnosti zanemaruje moralni status samog poboljšanja. Da li je taj scenarij uznemirujući zato jer bi nepoboljšanim siromašnima bile onemogućene dobrobiti bioinženjeringa ili zato jer bi poboljšani bogati na neki način bili dehumanizirani? Kao i kod mišića, tako i kod memorije: fundamentalno pitanje nije kako osigurati jednaku dostupnost poboljšanja, već, prije svega, da li trebamo težiti tomu.
Visina. Pedijatri se već bore s etičnošću poboljšanja suočavajući se s roditeljima koji žele da im djeca budu viša. Od 1980-tih ljudski hormon rasta odobren je za djecu s nedostatkom hormona koji uzrokuje da su rastom puno niži od prosjeka. No, takva terapija također povećava visinu zdrave djece. Neki roditelji zdrave djece koji nisu zadovoljni s njihovim stasom (obično dječaka) pitaju zašto se mora raditi razlika između toga da li je dijete niskog rasta zbog nedostatka hormona ili zbog toga što su roditelji niskog rasta. Kojigod da je uzrok, društvene posljedice su jednake.
Suočeni s tim argumentom neki doktori počinju prepisivati hormonske terapije za djecu čiji niski stas nije povezan ni sa kakvim medicinskim problemom. Do 1996. takve neodobrene indikacije činile su 40 posto recepata za terapiju hormonom ljudskog rasta. Iako je legalno prepisivati lijekove u svrhe koje nisu odobrene od strane Agencije za hranu i lijekove (Food and Drug Administration), farmaceutske kompanije ne smiju poticati takvu upotrebu. U nastojanju da prošire tržište, kompanija Eli Lilly & Co. nedavno je uvjerila FDA da odobri upotrebu njihovog hormona ljudskog rasta za zdravu djecu čija je predviđena odrasla visina u dnu jednog promila – ispod 160 cm za dječake i 150 cm za djevojčice. Taj ustupak otvara veliko pitanje o etici tog poboljšanja: Ako hormonalne terapije ne moraju biti ograničene samo na one s nedostatkom hormona, zašto su dostupne samo niskoj djeci? Zašto ne bi sva djeca niža od prosjeka mogla tražiti takvu terapiju? A što je s djetetom prosječne visine koje želi biti više kako bi moglo igrati u košarkaškom timu?
Neki se protive povećanju visine smatrajući da je to kolektivno samo-destruktivno; ako neki postaju viši, drugi postaju niži u odnosu na normu. Osim u mjestu Lake Obegon, ne može svako dijete biti više od prosjeka. Kako bi se nepoboljšani počinjali osjećati niskima i oni bi mogli tražiti terapiju, što bi dovelo do hormonalne trke u naoružanju koja bi naštetila svima, posebno onima koji si ne mogu priuštiti da plate svoj put među visoke.
Ali prigovor o trci u naoružanju nije odlučujući sam po sebi. Kao i prigovor o pravednosti bioinženjeringa mišića i pamćenja, on ostavlja neispitanima stavove i sklonosti koje potiču poriv za poboljšavanjem. Ako nas muči samo nepravda zbog dodavanja niskog rasta problemima siromašnih, tu nepravdu možemo ispraviti javnim subvencioniranjem povećavanja visine. Što se tiče relativnog uskraćivanja visine na strani nevinih promatrača, njima to možemo nadoknaditi oporezivanjem onih koji kupuju svoj put među visoke. Pravo pitanje je želimo li živjeti u društvu gdje se roditelji osjećaju ponukani da potroše cijelo bogatstvo kako bi savršeno zdravo dijete bilo nekoliko centimetara više.
Odabir spola. Nemedicinska primjena bioinženjeringa koju je možda najteže izbjeći jest izbor spola. Stoljećima su roditelji pokušavali birati spol svoje djece. Danas biotehnologija uspijeva tamo gdje je narodna medicina iznevjerila.
Jedna metoda za odabir spola pojavila se s prenatalnim testovima uz pomoć amniocenteze i ultrazvuka. Te medicinske tehnologije razvijene su u svrhu detektiranja genetskih abnormalnosti kao što su rascjep kralježnice (spina bifida) i Down sindrom. No, one također mogu otkriti spol fetusa – omogućavajući pobačaj fetusa neželjenog spola. Čak i među onima koji zagovaraju pravo na abortus, malo ih je koji se zalažu za abortus samo zato što roditelji ne žele djevojčicu. Unatoč tome, u tradicionalnim društvima sa snažnom kulturalnim preferiranjem dječaka, ove prakse široko su rasprostranjene.
Međutim, odabir spola ne mora nužno uključivati abortus. Za parove koji se podvrgavaju in vitro oplodnji (IVF) moguć je odabir spola djeteta prije oplodnje jajašca koje se usađuje u maternicu. Jedna metoda koristi pre-implantantnu genetsku dijagnozu (PGD), proceduru za ispitivanje postojanja genetskih oboljenja. Nekoliko jajašaca oplođuje se u petrijevoj posudi i ostavlja da naraste do faze od osam stanica (oko tri dana). U tom času svaki embrio se testira na spol. Oni željenog spola se implantiraju, a ostali se obično uklanjaju. Iako je malo parova koji će se podvrgnuti teškoj i skupoj IVF proceduri samo da bi odabrali spol svog djeteta, probiranje embrija vrlo je pouzdan način odabira spola. A kako raste naše znanje o genetici, moglo bi biti moguće koristiti PGD za uklanjanje embrija koji nose neželjene gene, kao što je onaj povezan s pretilošću, visinom i bojom kože. Znanstveno-fantastični film Gattaca opisuje budućnost u kojoj roditelji rutinski vrše ispitivanje embrija u vezi spola, visine, imuniteta na bolesti, pa čak i kvocijenta inteligencije. Ima nešto zabrinjavajuće u scenariju filma Gattaca, ali nije lako prepoznati što je točno loše u probiranju embrija kako bismo odredili spol djeteta.
Jedan dio zamjerki oslanja se na argumente slične onima u debatama o abortusu. Oni koji vjeruju da je embrio osoba odbijaju probiranje embrija iz istih razloga iz kojih odbijaju abortus. Ako je osmo-stanični embrio koji raste u petrijevoj posudi moralno ekvivalentan potpuno razvijenom ljudskom biću, onda njegovo uklanjanje nije ništa bolje od abortiranja fetusa, a obje prakse ekvivalentne su infanticidu. Koje god bile njegove vrijednosti, taj prigovor “za-život” ipak nije argument protiv odabira spola kao takvog.
Najnovija tehnologija postavlja pitanje odabira spola neopterećeno problemom moralnog statusa embrija. The Genetics & IVF institut, profitna klinika za liječenje neplodnosti u Fairfaxu, država Virginia, sada nudi metodu sortiranja spermija koja omogućava odabir spola djeteta prije začeća. Spermij nositelj X kromosoma koji proizvodi djevojčice, nosi više DNA od spermija nositelja Y kromosoma koji proizvodi dječake; aparat zvan protočni citometar može ih razdvojiti. Proces nazvan MicroSort ima veliku stopu uspjeha.
Ako je selekcija sortiranjem spermija sporna, to mora biti iz razloga koji su iznad debate o moralnom statusu embrija. Jedan takav razlog jeste da je odabir spola instrument spolne diskriminacije – tipično protiv djevojčica, kao što ilustriraju zastrašujući omjeri spolova u Indiji i Kini. Neki spekuliraju da će društva sa znatno više muškaraca nego žena biti manje stabilna, više nasilna i sklonija kriminalu i ratu. To su legitimni strahovi – no kompanija za sortiranje spermija govori o tome na lukav način. Oni MicroSort postupak nude samo onim parovima koji žele odabrati spol djeteta jedino u svrhu “balansiranja obitelji”. Oni s više sinova nego kćeri mogu odabrati djevojčicu i obrnuto. Ali klijenti ne mogu koristiti tu tehnologiju kako bi napravili zalihu djece istog spola niti mogu odabrati spol prvorođenog djeteta. (Za sada većina klijenata MicroSorta odabire djevojčice.) Uz takvu vrstu restrikcija, preostaju li ikakva etička sporna pitanja nad kojima bismo se trebali zamisliti?
Slučaj MicroSorta pomaže nam da izoliramo moralne prigovore koji bi i dalje vrijedili, čak i ako bi tehnologije za poboljšanje mišića, memorije i visine bile sigurne i svima dostupne.
Uobičajeno je reći da genetska poboljšanja potkopavaju našu ljudskost ugrožavajući našu sposobnost da slobodno djelujemo, da uspijevamo vlastitim trudom i da se smatramo odgovornima – vrijednima pohvale ili pokude – za stvari koje činimo i kako se ponašamo. Jedna je stvar u bejzbolu pogoditi sedamdeset optrčavanja kao rezultat discipliniranog treninga i truda, a nešto drugo, nešto manje vrijedno, je pogoditi ih uz pomoć steroida ili genetski poboljšanih mišića. Naravno, uloga truda i poboljšanja bila bi stvar stupnja. No, kako se povećava uloga poboljšanja, naše divljenje postignuću blijedi – ili, još bolje, naše divljenje se prenosi sa igrača na farmaceuta. To ukazuje da je naša moralna reakcija na poboljšanje, reakcija na umanjeni učinak osobe čije postignuće je poboljšano.
Iako bi se još mnogo toga moglo reći u vezi tog argumenta, ja ne mislim da je glavni problem s poboljšavanjem i genetskim inženjeringom u tome da oni potkopavaju trud i nagrizaju ljudski učinak. Dublja opasnost je u tome što oni predstavljaju neku vrstu hiper-učinka – prometejsku težnju prepravljanju prirode, uključujući ljudsku prirodu, kako bi koristila našim ciljevima i zadovoljila naše potrebe. Problem nije okretanje prema mehanizmu, već poriv za prevladavanjem. A ono što nedostaje tom porivu za prevladavanjem i što bi čak mogao uništiti, jest poštivanje ljudske nadarenosti i postignuća.
Odati priznanje nadarenosti života znači prepoznati da naši talenti i naše moći nisu u potpunosti naša zasluga usprkos trudu koji ulažemo da ih razvijemo i koristimo. To također znači shvatiti da nije sve na svijetu raspoloživo za kojugod svrhu mi poželimo ili smislimo. Poštivanje nadarenosti života obuzdava prometejski projekt i pridonosi određenoj poniznosti. To je djelomično religiozni senzibilitet. No, njegovi odjeci sežu dalje od religije.
Teško je obrazložiti čemu se mi to divimo u ljudskoj aktivnosti i postignuću bez da se ne oslonimo na jednu verziju te ideje. Razmotrimo dva tipa atletskih postignuća. Mi cijenimo igrače poput Pete Rosea koji nije blagoslovljen velikim prirodnim nadarenostima, ali koji se uspijeva, trudom, upornošću i odlučnošću, istaknuti u svom sportu. No, također se divimo igračima kao što je Joe DiMaggio, koji pokazuje svoju prirodnu nadarenost s gracioznošću i lakoćom. Sada pretpostavimo da smo saznali da su oba igrača uzela droge za poboljšavanje performansi. Čije posezanje za drogama će nas više razočarati? Koji aspekt atletskog ideala – trud ili talent – bi bio dublje povrijeđen?
Neki će možda reći trud: problem s drogama je da one osiguravaju prečicu, put prema pobjedi bez ustrajnosti. No ustrajnost nije poanta sporta; izvrsnost jest. A izvrsnost se bar djelomično sastoji od pokazivanja prirodnih talenata i nadarenosti za koje nisu zaslužni sami atletičari koji ih posjeduju. To je neugodna činjenica za demokratska društva. Mi želimo vjerovati da je uspjeh, u sportu i u životu, nešto što treba zaslužiti, ne nešto što se nasljeđuje. Prirodne nadarenosti i divljenje koje one inspiriraju, zbunjuju meritokratsku vjeru; one bacaju sumnju na uvjerenje da pohvale i nagrade dolaze samo od truda. Usprkos te zbunjenosti mi preuveličavamo moralno značenje ustrajnosti i podcjenjujemo nadarenost. Ova distorzija može se vidjeti, na primjer, u televizijskim prijenosima Olimpijskih igara koji se manje fokusiraju na poduhvate atletičara, a više na srceparajuće priče o nevoljama koje su morali prebroditi i bitkama koje su izvojevali da bi trijumfirali nad povredom ili teškim odrastanjem ili političkim nemirima u svojoj zemlji.
Ali trud nije sve. Nitko ne vjeruje da osrednji košarkaš, koji mnogo radi i trenira, više od Michaela Jordana zaslužuje veći pljesak i bolji ugovor. Stvarni problem s genetski izmijenjenim atletičarima je u tome da oni korumpiraju atletsko natjecanje kao ljudsku aktivnost koja slavi kultiviranje i pokazivanje prirodnih talenata. Sa tog stanovišta na poboljšavanje se može gledati kao na krajnji izraz etike truda i volje – neku vrstu high-tech nastojanja. Etika volje i biotehnološke moći koje ona danas uključuje stoje nasuprot tvrdnjama o nadarenosti.
Bioinženjering i genetsko poboljšavanje prijete da to dislociraju. Cijeniti djecu kao darove znači prihvaćati ih onakvima kakvi dolaze, a ne kao objekte naše zamisli ili proizvode naše volje ili instrumente naše ambicije. Roditeljska ljubav nije uvjetovana talentima i svojstvima koje dijete eventualno posjeduje. Svoje prijatelje i supružnika biramo, bar djelomično, na osnovu njihovih kvaliteta koje mi smatramo privlačnima. Ali mi ne biramo našu djecu. Njihove kvalitete su nepredvidive, a čak i najsavjesniji roditelji ne mogu u potpunosti snositi odgovornost za to kakvu djecu imaju. To je razlog da nas roditeljstvo, više od drugih ljudskih odnosa, uči onome što teolog William F. May naziva “otvorenost za nepozvano”.
May-ova zvučna fraza pomaže nam da uvidimo da najdublji moralni prigovor poboljšavanju leži, manje u perfekciji kojoj ono teži, a više u ljudskoj sklonosti koju ona izražava i potiče. Problem nije u tome da roditelji uzurpiraju autonomiju djeteta kojeg dizajniraju. Problem leži u aroganciji roditelja dizajnera, u njihovom porivu da ovladaju tajnom rođenja. Čak i ako ta sklonost roditelje ne čini tiranima svojoj djeci, ona nagrđuje odnos između roditelja i djeteta i roditelja lišava osjećaja poniznosti i uvećanih ljudskih simpatija koje otvorenost za nepozvano može kultivirati.
Cijeniti djecu kao darove ili blagoslove ne znači, naravno, biti pasivan u slučaju oboljenja ili bolesti. Medicinska intervencija u svrhu sprječavanja oboljenja ili vraćanja zdravlja povrijeđenom, ne obeščašćuje prirodu, već joj odaje počast. Liječenje bolesti ili povrede ne ukida djetetove prirodne sposobnosti nego im dozvoljava da procvatu.
Također osjećati život kao dar ne znači da roditelji moraju zazirati od oblikovanja i usmjeravanja razvoja svog djeteta. Upravo kao što atletičari i umjetnici imaju obavezu gajiti svoje talente, tako i roditelji imaju obavezu odgajati svoju djecu kako bi im pomogli da otkriju i razviju svoje talente i nadarenosti. Kao što May ističe, roditelji svojoj djeci pružaju dvije vrste ljubavi: ljubav prihvaćanja i ljubav transformacije. Ljubav prihvaćanja potvrđuje biće djeteta, dok ljubav transformacije teži dobrobiti djeteta. Svaka od njih korigira ekscese one druge. On piše: “Privrženost postaje suviše pasivna ako prijeđe u puko prihvaćanje djeteta takvog kakvo jest.” Roditelji imaju dužnost poticati izvrsnost svoje djece.
Međutim, u današnje vrijeme, preambiciozni roditelji skloni su pustiti da ih ponese transformativna ljubav – poticanje i zahtijevanje svakovrsnih postignuća od svoje djece, u potrazi za perfekcijom. “Roditeljima je teško održavati ravnotežu između dvije strane ljubavi,” primjećuje May. “Ljubav prihvaćanja, bez ljubavi transformacije, klizi u ugađanje i u konačnici zanemarivanje. Transformativna ljubav bez ljubavi prihvaćanja, gnjavi i na koncu odbija.” U tim konkurentskim impulsima May pronalazi paralelu s modernom znanošću: ona nas također angažira promatranjem danog svijeta, istraživanjem i kušanjem, a također i njegovim oblikovanjem, transformiranjem i usavršavanjem.
Ovlaštenje za oblikovanje naše djece, odgajanje i usavršavanje, komplicira pitanje poboljšavanja. Obično se divimo roditeljima koji traže najbolje za svoju djecu, koji ne štede truda da im pomognu u postizanju sreće i uspjeha. Neki roditelji osiguravaju svojoj djeci prednost tako da ih upisuju u skupe škole, unajmljuju privatne tutore, šalju ih na teniske kampove, plaćaju im satove klavira, satove baleta, satove plivanja, pripremne tečajeve za maturu i tako dalje. Ako je dopustivo, čak i pohvalno, da roditelji pomažu svojoj djeci na taj način, zašto nije jednako pohvalno da roditelji iskoriste bilo koju raspoloživu genetsku tehnologiju (pod uvjetom da je sigurna) u cilju poboljšanja inteligencije svoje djece, muzičkih sposobnosti ili atletske snage?
Zagovornici poboljšavanja imaju pravo u sljedećem: usavršavanje djece uz pomoć genetskog inženjeringa slično je, po duhu, strogo kontroliranom, visoko-represivnom odgoju djeteta koje je danas uobičajeno. No ta sličnost ne opravdava genetsko poboljšavanje. Naprotiv, ona naglašava problem današnjeg trenda hiper-roditeljstvu. Jedan očiti primjer ovog trenda su sportom zaluđeni roditelji, odlučni da od svoje djece naprave šampione. Drugi je mahniti poriv zapovjednih roditelja da oblikuju i upravljaju akademskim karijerama svoje djece.
Kako se povećavaju zahtjevi za učinkovitost, tako raste i potreba da se rastresenoj djeci pomaže u danom zadatku. Zbog toga se možda naglo povećao broj dijagnoza u vezi poremećaja pažnje i hiperaktivnosti. Lawrence Diller, pedijatar i autor knjige Pogon na Ritalin, procjenjuje da se za pet do šest posto američke djece ispod osamnaest godina (ukupno četiri do pet milijuna djece) propisuju Ritalin, Adderall i drugi stimulansi, kao izborna terapija za ADHD. (Stimulansi ublažavaju hiperaktivnost olakšavajući tako koncentraciju i održavanje pažnje.) Broj recepata za Ritalin za djecu i adolescente utrostručio se tijekom prošlog desetljeća. Ali ne pate svi korisnici od nedostatka koncentracije i hiperaktivnosti. Srednjoškolci i studenti su shvatili da stimulansi koji se kupuju na recept, povećavaju koncentraciju onih s normalnim rasponom pažnje, pa neki kupuju ili posuđuju lijekove svojih prijatelja kako bi povećali svoju učinkovitost na maturi ili na ispitima. Budući da stimulansi djeluju u medicinske i nemedicinske svrhe, oni potiču ista moralna pitanja kao i druge tehnologije poboljšavanja.
Kako god bila riješena ta pitanja, debata otkriva kulturalnu udaljenost koju smo prešli od vremena debate o marihuani, LSD-u i drugim drogama prošle generacije. Za razliku od droga iz šezdesetih i sedamdesetih, Ritalin i Adderall ne služe za ‘ispitivanje stvarnosti’ nego za ‘revno bacanje na posao’, ne za promatranje svijeta i njegovo spoznavanje nego za oblikovanje svijeta i uklapanje u njega. Nekada smo nemedicinsku upotrebu droga zvali “rekreacijska”. Taj termin više nije primjeren. Steroidi i stimulansi koji se pojavljuju u debatama o poboljšavanju, nisu izvor rekreacije već poziv na pokoravanje – vrsta odgovora na zahtjev kompetitivnog društva za poboljšanjem učinkovitosti i usavršavanje vlastite prirode. Taj zahtjev za učinkovitošću i perfekcijom animira poriv za proklinjanjem danih okolnosti. To je najdublji izvor moralne nevolje u vezi poboljšavanja.
Neki vide jasnu liniju razdvajanja između genetskog poboljšanja i drugih načina kojima ljudi teže usavršavanju svoje djece i sebe samih. Genetska manipulacija nekako se čini lošija – više nametljiva i više zlokobna – nego drugi načini poboljšavanja učinka i težnje za uspjehom. Ali, moralno gledajući, razlika je manja no što se čini. Bioinženjering nam daje razlog da dovodimo u pitanje nisko-tehnološke, visoko-represivne prakse odgajanja djece koje obično prihvaćamo. Hiper-roditeljstvo, uobičajeno u današnje vrijeme, predstavlja gorljivi eksces vlasti i kontrole, kojem nedostaje osjećaj života kao dara i koje se zabrinjavajuće približava eugenici.
Sjena eugenike nadvija se nad današnjim raspravama o genetskom inženjeringu i usavršavanju. Kritičari genetskog inženjeringa tvrde da kloniranje ljudi, usavršavanje i potražnja za dizajniranom djecom nisu ništa drugo do “privatizirana” odnosno “tržišna” eugenika. Zagovornici usavršavanja odgovaraju da slobodni genetski izbori nisu stvarno eugenika – barem ne u negativnom smislu. Ukloniti prisilu, tvrde oni, znači ukloniti upravo onu stvar koja eugeničku praksu čini odbojnom.
Rasvjetljavanje eugenike drugi je način hvatanja u koštac s etikom usavršavanja. Nacisti su eugeniku doveli na zao glas. No, što je, konkretno, loše u njoj? Je li stara eugenika nepoželjna samo utoliko što je bila prinudna? Ili postoji nešto inherentno loše u odluci da svojevoljno dizajniramo osobine našeg potomstva?
James Watson, biolog koji je zajedno s Francisom Crickom otkrio strukturu DNK, ne vidi ništa loše u genetskom inženjeringu i usavršavanju pod uvjetom da su slobodno odabrani, a ne nametnuti od strane države. A ipak, Watsonov jezik sadrži više od nagovještaja starog eugeničkog senzibiliteta. “Ako ste stvarno glupi, ja bih to nazvao bolešću,” nedavno je rekao za londonski The Times. “Donjih 10 posto koji zaista imaju teškoća, čak i u osnovnoj školi, što je uzrok tome? Mnogo ljudi bi rado reklo, ‘Pa, siromaštvo i takve stvari.’ To vjerojatno nije istina. Zato bih se ja želio toga riješiti kako bih pomogao onima u tih donjih 10 posto.” Prije nekoliko godina Watson je potakao žučne rasprave rekavši da kad bi se pronašao gen za homoseksualnost, žena bi trebala imati slobodu da abortira fetus koji ga nosi. Kad je njegova opaska izazvala negodovanja, odgovorio je da on nije diskriminirao gejeve već ustvrdio princip: žene bi trebale biti slobodne da abortiraju fetuse iz bilo kojeg razloga u vezi genetskih preferencija – na primjer, ako bi dijete bilo disleksično ili ne bi imalo muzičkog talenta ili ako bi bilo suviše nisko za igranje košarke.
Watsonovi scenariji su očito upitni za one za koje je abortus neizrecivi zločin. No za one koji ne pristaju na poziciju za-život, ti scenariji otvaraju teško pitanje: ako je moralno zabrinjavajuće razmišljati o abortusu kako bi se izbjeglo homoseksualno dijete ili ono disleksično, ne upućuje li to da je nešto krivo u djelovanju po bilo kojoj eugeničkoj preferenciji, čak i kad nije uključena prisila od strane države?
Razmotrimo tržište jajašaca i spermija. Napredak umjetne oplodnje omogućava budućim roditeljima da biraju i kupuju gamete s genetskim osobinama koje žele za svoje potomstvo. To je manje predvidljiv način dizajniranja djece od kloniranja ili pre-implantantog genetskog probiranja, ali nudi dobar primjer prokreativne prakse u kojoj se stara eugenika susreće s novim konzumerizmom. Prije nekoliko godina jedne novine najprestižnijih američkih sveučilišta (Ivy League) objavile su oglas u kojem se traže jajašca žene koja je visoka najmanje 175 centimetara, atletski građena, nema ozbiljnijih medicinskih problema u obitelji i rezultat kombiniranog SAT testiranja (prijemni ispit za fakultete) joj je bio 1400 ili više. Oglas je nudio 50.000 dolara za jajašce donora s takvim osobinama. Nedavno je lansirana Web stranica koja tvrdi da na aukciji prodaje jajašca fotomodela, čije slike se pojavljuju na toj stranici, s početnom cijenom od 15.000 dolara do 150.000 dolara.
Na temelju čega, ako ičega, je tržište jajašaca moralno sporno? Budući da nitko nije natjeran da kupuje ili prodaje, to ne može biti iz razloga prisile. Neki mogu brinuti da bi prilično visoke cijene iskorištavale siromašne žene pružajući ponude koje one ne bi mogle odbiti. No, dizajnerska jajašca koja bi postizala najviše cijene vjerojatno bi se tražila od privilegiranih, a ne od siromašnih. Ako nam tržište vrhunskih jajašaca pobuđuje moralne sumnje, onda i to također ukazuje da zabrinutost u vezi eugenije nije otklonjena slobodom izbora.
Priča o dvije banke sperme objašnjava zašto. The Repository for Germinal Choice, jedna od prvih američkih banki sperme, nije bila komercijalno poduzeće. Osnovao ju je, 1980. godine, Robert Graham, filantrop posvećen poboljšanju svjetske “germoplazme” suprotstavljajući se pojavi “retrogradnih ljudi”. Njegov plan je bio prikupljati spermu znanstvenika dobitnika Nobelove nagrade i staviti je na raspolaganje visoko inteligentnim ženama u nadi uzgajanja super-pametnih beba. No, Graham je imao poteškoća uvjeriti laureate Nobelovce da doniraju svoju spermu za taj bizarni plan, pa se zadovoljio spermom obećavajućih mladih znanstvenika. Njegova banka sperme zatvorena je 1999. godine.
Nasuprot tome, California Cryobank, jedna od vodećih svjetskih banki sperme, je profitna kompanija bez ikakve otvorene eugeničke misije. Cappy Rothman, doktor medicine, suosnivač firme, gaji otvoreni prezir za Grahamovu eugeniku, iako su standardi koje Cryobank nameće za spermu koju prikuplja, vrlo strogi. Cryobank ima urede u Cambridgeu, državi Massachusetts, između Harvarda i MIT-a, i u Palo Altu, u Californiji, blizu Stanforda. Njeni oglasi za doniranje objavljuju se u sveučilišnom tisku (cijena oglašavanja do 900 dolara mjesečno), a prihvaćaju manje od pet posto muškaraca koji se odazovu. Reklamni materijali Cryobank-e ističu prestižni izvor svoje sperme. Njihov katalog sadrži detaljne informacije o fizičkim karakteristikama svakog donora, zajedno s etničkim porijeklom i predmetom dodiplomskog studija. Uz dodatnu naknadu budući klijenti mogu kupiti rezultate testa koji procjenjuje temperament i karakter donora. Rothman izvještava da je idealni donor sperme Cryobanke visok 180 centimetara, smeđih očiju, svijetle kose s jamicama na licu i ima diplomu dodiplomskog studija – ne zato što kompanija želi propagirati te osobine, već zato što su to osobine koje njihovi kupci traže: “Da su naši kupci željeli propale studente, mi bismo ima dali propale studente.”
Tržište sperme ne smatraju svi upitnim. No, svatko koga muči eugenički aspekt banke sperme Nobelovaca, trebao bi biti jednako zabrinut u vezi Cryobanke, koliko god ona bila usmjerena prema kupcima. Na koncu, koja je moralna razlika između dizajniranja djece u skladu s eksplicitnom eugeničkom svrhom i dizajniranja djece po diktatima tržišta? Bilo da se radi o poboljšanju ljudske “germoplazme” ili zadovoljavanju preferencija kupaca, obje prakse su eugeničke utoliko što obje djecu pretvaraju u proizvode promišljenog dizajna.
Brojni politički filozofi zalažu se za “liberalnu eugeniku”. Oni tvrde da se između politike stare eugenike i genetičkog usavršavanja može povući moralna crta koja ne ograničava autonomiju djeteta. “Dok su staromodni autoritarni eugeničari težili da proizvedu građane prema jednostranom centralno dizajniranom kalupu,” piše Nicholas Agar, “razlikovno obilježje nove liberalne eugenike je neutralnost države.” Vlada ne može određivati roditeljima koju će vrstu djece dizajnirati, a roditelji mogu planirati samo one osobine svoje djece koje pridonose njihovim kapacitetima bez da utječu na njihove životne planove. Grupa bioetičara, Allen Buchanan, Dan W. Brock i Norman Daniels, objavila je nedavno tekst koji nudi slično gledište. “Loša reputacija eugenike”, pišu oni, “zasluga je loših praksi koje bi se mogle izbjeći u budućem eugeničkom programu.” Problem sa starom eugenikom bio je u tome što je teret nerazmjerno padao na slabe i siromašne, koji su bili nepravedno sterilizirani i segregirani. Ali, ako se osigura da blagodat i teret genetskog usavršavanja budu pravedno raspodijeljeni, tvrde ti bioetičari, eugeničke mjere bile bi poželjne i možda čak obavezne.
Libertarijanski filozof Robert Nozick predlaže “genetski supermarket” koji bi roditeljima omogućio odabir djece po mjeri bez nametanja određene mjere cjelokupnom društvu: “Taj sustav supermarketa ima krasnu odliku da ne uključuje nikakvu središnju odluku kojom bi se fiksirao budući ljudski tip(ovi).
Čak i vodeći filozof američkog liberalizma, John Rowls, u svom klasiku Teorija pravednosti (1971), sažeto potkrepljuje neprisilnu eugeniku. Čak i u društvima koja pristaju dijeliti rizik blagodati i tereta genetske lutrije, “u interesu je svakoga posjedovanje većih prirodnih prednosti,” pisao je Rowles. “To ga osposobljuje u nastojanju da ostvari željeni životni plan.” Stranke društvenog ugovora žele “za svoje potomke osigurati najbolju genetsku nadarbinu (pretpostavljajući svoju vlastitu fiksnom).” Eugeničke mjere, stoga, nisu samo dopuštene, već i potrebne kao stvar pravednosti. “Tako bi vremenom društvo trebalo poduzeti korake da u najmanju ruku sačuva opću razinu prirodnih sposobnosti i spriječi širenje ozbiljnih nedostataka.”
No, uklanjanje prisile ne opravdava eugeniku. Problem s eugenikom i genetskim inženjeringom je u tome da oni predstavljaju jednostrani trijumf samovolje nad nadarenošću, posjedovanja nad štovanjem, oblikovanja nad promatranjem. Mogli bismo se upitati zbog čega bi nas trebao zabrinjavati taj trijumf? Zašto se ne oslobodimo nelagode zbog genetskog usavršavanja poput tolikih drugih praznovjerja? Što će biti izgubljeno ako biotehnologija uništi naš osjećaj za nadarenost?
Sa religijskog stanovišta odgovor je jasan: vjerovati da su naši talenti i moći isključivo naša zasluga znači ne shvaćati naše mjesto u stvaranju, zamijeniti svoju ulogu s Božjom. Međutim, religija nije jedini izvor razloga za brigu o nadarenosti. Moralni ulozi mogu se također opisati sekularnim terminima. Ako bioinženjering uspije da mit o “samo-stvorenom čovjeku” postane istina, bilo bi nam teško na svoje talente gledati kao na darove kojima smo zaduženi, a ne kao na postignuća za koja smo odgovorni. To bi transformiralo tri ključna obilježja našeg moralnog krajolika: poniznost, odgovornost i solidarnost.
U društvenom svijetu koji cijeni nadmoć i kontrolu, roditeljstvo je škola poniznosti. To što duboko mare za svoju djecu, iako ne mogu birati njihove osobine, uči roditelje da budu otvoreni za nepozvano. Takva otvorenost je dispozicija vrijedna odobravanja, ne samo u okviru obitelji nego i u širem svijetu. Ona nas poziva da prebivamo u nepozvanom, da živimo s disonancom, da obuzdamo poriv za kontrolom. Svijet poput onog u filmu Gattaca, u kojem su roditelji navikli da određuju spol i genetičke osobine svoje djece, bio bi svijet negostoljubiv za nepozvano, ograđena zajednica pisano velikim slovima. Svijest da naši talenti i sposobnosti nisu u potpunosti naše djelo obuzdava našu sklonost oholosti.
Iako neki drže da genetsko usavršavanje erodira ljudski učinak zanemarujući trud, pravi problem nije eksplozija erozije, već odgovornosti. Kako se poniznost povlači, odgovornost poprima zastrašujuće razmjere. Sve manje toga pripisujemo slučajnosti, a sve više izboru. Roditelji postaju odgovorni za odabiranje, ili neodabiranje, ispravnih osobina svoje djece. Atletičari postaju odgovorni za postizanje, ili nepostizanje, talenata koji će pomoći da njihov tim pobijedi.
Jedan od blagoslova shvaćanja da smo djelo prirode, Boga ili sreće, jest u tome da nismo u potpunosti odgovorni za to kakvi smo. Što više postajemo vladari svoje genetske nadarbine to smo više opterećeni talentima koje posjedujemo i načinom na koji ih koristimo. Kada danas košarkaš promaši koš trener ga može okriviti jer je bio izvan pozicije. Sutra će ga trener moći okriviti što je prenizak. Čak i danas, upotreba droga za podizanje učinkovitosti u profesionalnim sportovima suptilno mijenja međusobna očekivanja igrača; u nekim timovima igrače koji izlaze na teren bez prethodnog uzimanja amfetamina ili drugih stimulansa kritiziraju da “igraju goli”.
Što smo svjesniji naše zajedničke prirode ovisne o slučajnoj sreći, to više imamo razloga dijeliti zajedničku sudbinu s drugima. Razmotrite osiguranje. Budući da ljudi ne znaju hoće li ih i kada zadesiti razne bolesti, oni međusobno dijele rizik kupujući zdravstveno i životno osiguranje. Kako život teče, zdravi završe tako da financijski pomažu bolesnima, a oni koji dožive starost na kraju financijski pomažu obiteljima onih koji su umrli prije vremena. Čak i bez osjećaja međusobne obaveze, ljudi dijele zajednički rizik i sredstva dijeleći tako i sudbinu jedno drugog.
No, tržište osiguranja oponaša solidarnost samo utoliko ukoliko ljudi ne znaju ili ne kontroliraju svoje vlastite faktore rizika. Pretpostavimo da genetsko testiranje uznapreduje do točke kada može pouzdano predvidjeti medicinsku budućnost i životni vijek svake osobe. Oni koji bi bili sigurni u svoje dobro zdravlje i dug život odlučili bi povući svoj ulog, što bi imalo za posljedicu da se premije ostalih vinu u nebesa. Solidarnost osiguranja bi nestala jer bi oni s dobrim genima napustili osiguravajuće društvo onih s lošim genima.
Strah da bi osiguravajuće kompanije mogle koristiti genetske podatke za procjenu rizika i određivanje premija nedavno je doveo do toga da je Senat glasao za zabranu genetske diskriminacije u zdravstvenom osiguranju. No, veća je opasnost, iako spekulativnija, da će genetsko usavršavanje, ako se rutinski prakticira, otežati njegovanje moralnih osjećaja koje društvena solidarnost zahtijeva.
Zašto, na koncu, uspješni išta duguju najmanje povlaštenim članovima društva? Najbolji odgovor na ovo pitanje izrazito se oslanja na pojam nadarenosti. Prirodni talenti koji uspješnima omogućuju napredak nisu njihova vlastita zasluga, već njihova sreća – rezultat genetske lutrije. Ako je naše genetsko nasljeđe dar, a ne postignuće za koje zaslužujemo priznanje, onda je pogrešno i tašto smatrati da imamo pravo na punu mjeru obilja koje ono ubire u tržišnoj ekonomiji. Zbog toga imamo obavezu dijeliti to obilje s onima koji, ne svojom greškom, ne posjeduju slične darove.
Snažan osjećaj za slučajnost naših darova – svijest da nitko od nas nije u potpunosti zaslužan za svoj uspjeh – čuva meritokratsko društvo da ne sklizne u samozadovoljnu pretpostavku da bogati zaslužuju bogatstvo više od siromašnih. Bez toga, vjerojatnost da će bogati smatrati da je njihov položaj njihovo vlastito djelo i da su stoga sami zaslužni za njega, postaje još veća nego što je inače. Na one sa društvenog dna neće se gledati kao na zakinute i stoga vrijedne razmjerne kompenzacije, već jednostavno kao na ljude koji su nesposobni i zbog toga vrijedni genetskog popravljanja. Meritokracija, manje pročišćena slučajnošću, postala bi okrutnija, manje sklona praštanju. Kao što bi savršeno genetsko znanje okončalo privid solidarnosti tržišta osiguranja, tako bi i savršena genetska kontrola erodirala postojeću solidarnost koja se pojavljuje kada se muškarac i žena zamisle na slučajnošću svojih talenata i sreće.
Prije trideset i pet godina Robert L. Sinseheimer, molekularni biolog na Kalifornijskom institutu tehnologije, nagovijestio je kako će izgledati ono što dolazi. U članku pod naslovom “Izgledi dizajnirane genetske promjene” on tvrdi da će sloboda izbora biti opravdanje za novu genetiku i time je odvojiti od diskreditirane eugenike prošlosti.
Implementacija stare eugenike … zahtijevala bi sveobuhvatni društveni program koji bi trajao kroz više generacija. Takav se program ne bi mogao inicirati bez pristanka i suradnje većinskog dijela stanovništva i bio bi kontinuirano podvrgnut društvenoj kontroli. Nasuprot tome, nova eugenika bi se mogla, bar u principu, implementirati na posve individualnoj bazi, u jednoj generaciji, i ne bi bila podvrgnuta nikakvim restrikcijama.
Prema Sinseheimeru, nova eugenika bi bila dobrovoljna, a ne prisilna i također humanija. Umjesto da odvaja i eliminira nepodobne, ona bi ih poboljšavala. “Stara eugenika bi zahtijevala stalnu selekciju za razmnožavanje podobnih i uklanjanje nepodobnih,” pisao je on. “Nova eugenika bi u principu dozvoljavala konverziju svih nepodobnih na najvišu genetsku razinu.”
Sinseheimerov pobjednički hvalospjev genetskom inženjeringu uhvatio je opojni prometejski autoportret vremena. On je pun nade pisao o spašavanju “gubitnika u kromosomskoj lutriji koja tako snažno određuje naše ljudske sudbine”, uključujući ne samo one rođene s genetskim nedostacima, već i “50.000.000 ‘normalnih’ Amerikanaca s kvocijentom inteligencije ispod 90.” No, on je također uviđao da je u pitanju i nešto drugo osim poboljšavanja “bezumnog vjekovnog kockanja prirode.” Tehnologije genetske intervencije implicitno podrazumijevaju uzvišeniji položaj ljudskih bića u kozmosu. “Šireći slobodu čovjeka, mi umanjujemo njegova ograničenja i ono što mora prihvaćati kao zadano”, pisao je. Kopernik i Darwin “lišili su čovjeka njegove blistave slave u žarištu svemira”, ali nova biologija će obnoviti njegovu središnju ulogu. U zrcalu našeg genetskog znanja mi ćemo sebe vidjeti kao nešto više od karike u evolucijskom lancu: “Mi možemo biti posrednici tranzicije ka potpuno novom vrhuncu evolucije. Ovo je kozmički događaj.”
Postoji nešto privlačno, čak opijajuće, u viziji ljudske slobode neokovane zadanim. Možda je čak primamljivost te vizije imala ulogu u zazivanju pojave doba genoma. Često se smatra da je moć usavršavanja koju danas posjedujemo nastala nehotično kao nusproizvod napretka biomedicine – genetska revolucija došla je, da tako kažemo, u cilju liječenja bolesti i ostala da nas mami izgledima za povećanje naše učinkovitosti, dizajniranje naše djece i usavršavanje naše prirode. To možda priču postavlja naopačke. Vjerodostojnije je genetsko inženjerstvo gledati kao vrhunski izraz naše riješenosti da zajašemo svijet, da budemo gospodari prirode. No, obećanje da ćemo vladati svijetom je pogreška. Ono prijeti da zanemari naše štovanje života kao dara i da nas ostavi bez ičega u što bismo se mogli zaklinjati ili ugledati, osim naše vlastite volje.