Paul Lafargue: Pravo na lijenost 1880. godina – odlomci
Budimo lijeni u svemu osim u ljubavi i piću, osim u ljenčarenju. – Lessing
Čudna obmana opsjeda radničke klase svih nacija nad kojima vlada kapitalistička civilizacija. Ta obmana sa sobom nosi osobne i društvene nevolje koje već dva stoljeća muče žalosno čovječanstvo. Ta obmana je ljubav prema radu, žarka strast prema radu koja dovodi do iscrpljenja životne snage pojedinca i njegovog potomstva. Umjesto da se suprotstave tom mentalnom zastranjenju, svećenici, ekonomisti i moralisti pridali su radu aureolu svetosti. Slijepi i ograničeni ljudi, željeli su biti mudriji od svog Boga; slabi i prezira vrijedni ljudi, oni su računali da će povratiti povjerenje u ono što je njihov Bog prokleo. Ja, koji ne hinim da sam kršćanin, ekonomist ili moralist, ja osporavam njihovu prosudbu u ime njihova Boga; od propovijedanja njihove religijske etike, etike ekonomije ili etike slobodne misli do zastrašujućih posljedica rada u kapitalističkom društvu.
U kapitalističkom društvu rad je uzrok svog intelektualnog propadanja, svih organskih deformacija. Usporedite čistokrvno grlo u Rothschildovim stajama, opsluživano od svite dvonožaca, s teškom beštijom normanskih farmi koja ore njivu, razvaža gnojivo, vuče žetvu. Pogledajte plemenitog divljaka kojeg misionari trgovine i trgovci religijom još nisu korumpirali kršćanstvom, sifilisom i dogmom o radu pa onda pogledajte naše jadne robove strojeva.
…
Kakav jadan neuspjeh revolucionarnih principa buržoazije! Kakvi žalosni darovi njihovog boga Napretka! Filantropi kao dobrotvore čovječanstva pozdravljaju one koji ne učinivši ništa da postanu bogati, daju posao siromašnima. Bilo bi puno bolje baciti pošast i otrovati mladice nego podići kapitalističku tvornicu usred ruralnog kraja. Uvedite tvornički rad i zbogom radosti, zdravlju i slobodi; zbogom svemu onome što život čini prekrasnim i vrijednim življenja.
A ekonomisti i dalje radnicima ponavljaju, “Radite kako biste povećali društveno bogatstvo”, međutim ekonomist Destutt de Tracy odgovara: “Upravo u siromašnim narodima ljudi žive ugodno, u bogatim narodima oni su redovito siromašni”; a njegov učenik Cherbuliez nastavlja: “Surađujući u akumulaciji proizvodnog kapitala, radnici sami doprinose onome što će ih prije ili kasnije lišiti dijela njihovih nadnica”. No zaglušeni i zaglupljeni vlastitim zavijanjem ekonomisti odgovaraju: “Radite, samo radite kako biste stvorili svoj napredak”, a u ime kršćanske krotkosti svećenik anglikanske crkve Rev. Mr. Townshend zbori: “Radite, radite, noć i dan. Radeći povećavate svoje siromaštvo, a vaša bijeda oslobađa nas toga da vam rad namećemo silom zakona”. Zakonsko nametanje rada “uzrokuje previše muke, zahtijeva previše nasilja i podiže previše buke”. Glad, nasuprot tome, nije samo pritisak koji je miran, tih i stalan, već, budući da je najprirodniji motiv za rad i industriju, ona također potiče najsnažnija nastojanja. “Radite, radite proleteri da biste povećali društveno bogatstvo i svoje osobno siromaštvo; radite, radite kako biste postajući siromašnijima imali više razloga da radite i postanete bijedni.” Takav je neumoljivi zakon kapitalističke proizvodnje.
…
Te osobne i društvene nevolje, koliko god možda velike i bezbrojne bile, koliko god se činile vječne, nestat će poput hijena i šakala kad se približi lav, kad proletarijat kaže “Hoću”. No, da bi spoznao svoju snagu, proletarijat mora pod nogama zgaziti predrasude kršćanske etike, ekonomske etike i etike slobodne misli. Mora se vratiti svojim prirodnim instinktima, mora objaviti Pravo na lijenost, tisuću puta plemenitije i svetije od anemičnih Prava čovjeka koja su skovali metafizički odvjetnici buržoaske revolucije. Mora se naviknuti na rad od tek tri sata dnevno, čuvajući ostatak dana i noć za dokolicu i svetkovanje.
…
I pored toga, unatoč prekomjernoj proizvodnji roba, unatoč krivotvorenju u izradi, radnici opterećuju tržište svojim mnoštvom preklinjući: Rada! Rada! To što su tako brojni trebalo bi ih natjerati da zauzdaju svoju strast; baš suprotno, ona ih nosi do točke kulminacije. Samo neka se ukaže prilika za rad oni već jure; onda zahtijevaju dvanaest, četrnaest sati kako bi zadovoljili svoj apetit za radom, a drugi dan opet su izbačeni na cestu, bez hrane za svoj porok. Svake godine blokiranja rada ponavljaju se redovito kao izmjene godišnjih doba. Premorenost, razorna za organizam, izmjenjuje se s apsolutnim mirovanjem po dva ili četiri mjeseca, a kad nema rada nema ni bijednog prihoda. Budući da je porok rada đavolski prirastao srcu radnika, budući da ta potreba guši sve druge prirodne instinkte, budući da je količina rada potrebna društvu nužno ograničena potrošnjom i zalihama sirovina, zašto u šest mjeseci proždrijeti jednogodišnji rad; zašto ga ne bi ravnomjerno raspodijelili na dvanaest mjeseci i natjerali svakog radnog čovjeka da se zadovolji sa šest ili pet sati dnevno tijekom cijele godine umjesto da pati od loše probave zbog dvanaest sati tijekom šest mjeseci. Jednom kada budu sigurni u svoj dnevni obrok rada, radnici više neće biti ljubomorni jedni na druge, neće se više tući otimajući jedan drugome posao iz ruku i kruh iz usta, a onda, ne više premorena tijela i uma, počet će prakticirati vrline lijenosti.
…
Ako želi iz svog srca iskorijeniti porok koji njime vlada i ponižava njegovu prirodu, radnička klasa se mora podići u svojoj strašnoj snazi, ne da zahtijeva Prava čovjeka, koja nisu ništa drugo do prava na kapitalističku eksploataciju, ne da zahtijeva Pravo na rad koje je tek pravo na bijedu, već da iskuje bestidni zakon kojim se svakom čovjeku zabranjuje da radi više od tri sata dnevno, zemlja, stara zemlja dršćući od radosti osjetit će kako novi univerzum kliče s njom. No, kako od proletarijata iskvarenog kapitalističkom etikom tražiti da donese hrabru odluku …
Poput Krista, žalosne personifikacije drevnog ropstva, muškarci, žene i djeca proletarijata mučno se stoljećima uspinju Kalvarijom bola; stoljetno obavezno crnčenje slomilo je njihove kosti, izranilo njihovo meso, izmučilo njihove živce; stoljetna glad razderala im je utrobu i mozak. O Lijenosti, smiluj se našoj dugoj bijedi! O Lijenosti, majko umjetnosti i plemenitih umijeća, ti budi melem za ljudsku patnju!
…
Naši su moralisti vrlo skromni ljudi. Unatoč tome što su izumili dogmu rada još uvijek gaje sumnje u vezi njene učinkovitosti u smirivanju duše, razvedravanju duha i održavanju ispravnog funkcioniranja unutarnjih i drugih organa. Oni bi željeli iskušati njen učinak na pučanstvo, in anima vili, prije no što je usmjere protiv kapitalista, ne bi li opravdali i odobrili njihove poroke kao njihovu naročitu misiju.
Ali vi, petparački filozofi, zašto tako razbijate svoje glave smišljajući etiku čiju praksu se ne usuđujete savjetovati svojim gospodarima? Vaša dogma rada na koju ste tako ponosni, želite li je vidjeti izvrgnutu ruglu i obeščašćenu? Hajde da otvorimo povijest drevnih naroda i djela njihovih filozofa i zakonodavaca. “Ne bih mogao sa sigurnošću potvrditi,” kaže otac povijesti, Herodot, “da li Grci od Egipćana vuku prezir koji gaje prema radu jer isti prezir nalazim među Tračanima, Skitima, Perzijancima, Lidijcima; jednom riječju, zato jer među najvećim barbarima oni koji uče mehaničke vještine, pa čak i njihova djeca, smatraju se najnedostojnijim građanima. Svi su Grci odgajani na tom principu, posebno Lakonci.”
Rimljani su priznavali samo dvije plemenite i slobodne profesije, poljoprivredu i oružje. Svi građani su s pravom živjeli na račun državne blagajne bez prisile da zarađuju za život baveći se niskim umijećima (takvima su smatrali obrte) koji su po zakonu pripadali robovima.
Drevni su filozofi imali svoje razmirice o porijeklu ideja, no bili su složni u gnušanju nad radom. “U prirodi,” rekao je Platon u svojoj socijalnoj utopiji, svom modelu republike, “u prirodi ne postoje postolari i kovači. Takva zanimanja degradiraju ljude koji se njima bave. Opaki plaćenici, bezimeni bijednici samim su svojim stanjem isključeni iz političkih prava. Što se tiče trgovaca koji su navikli lagati i varati, njima će biti dozvoljen ulazak u grad samo kao nužnom zlu. Građanin koji se ponizi trgovanjem bit će kažnjen za taj prekršaj. Ako bude okrivljen, bit će osuđen na godinu dana u tamnici; kazna će biti udvostručena za svaki ponovljeni prekršaj.”
U svojoj Ekonomiji Ksenofont piše, “Ljudi koji se predaju manualnom poslu nikada nisu unaprijeđeni u javnu službu i to s opravdanim razlogom. Veći je dio njih prisiljen sjediti po cijeli dan, neki čak moraju neprestano podnositi vrućinu vatre pa ne mogu izbjeći promjene u tijelu što neizbježno utječe na njihov um.” “Koja časna stvar može proizaći iz dućana?”, pita Ciceron. “Što trgovina može proizvesti u smislu časti? Sve što se naziva dućanom nije vrijedno časnog čovjeka. Trgovci ne mogu ostvariti profit bez laganja, a što je sramotnije od neistine? Ponavljam, trgovanje onih koji prodaju svoj trud i marljivost moramo smatrati nečim prostim i grešnim jer svaki onaj koji daje svoj težak rad za novac, prodaje sebe i stavlja se u isti koš s robovima.
Proleteri, brutalizirani dogmom rada, poslušajte glas tih filozofa koji je od vas ljubomorno skrivan: Građanin koji svoj trud daje za novac ponižava se do razine robova, on vrši zločin koji zaslužuje dugogodišnju robiju.
Ti filozofi drevnih republika nisu bili izopačeni kršćanskim licemjerjem i kapitalističkim utilitarizmom. Govoreći u ime slobodnih ljudi, oni su naivno izražavali svoje mišljenje. Platon, Aristotel, ti intelektualni divovi pored kojih su naši današnji filozofi tek patuljci, žele da građani njihovih idealnih republika žive u najvećoj mogućoj dokolici jer kako primjećuje Ksenofon, “Rad oduzima sve vrijeme i zato ne preostaje vrijeme dokolice za republiku i prijatelje.” Prema Plutarhu, velika zasluga Likurga (spartanskog zakonodavca) najmudrijeg među ljudima, koja zaslužuje divljenje budućih pokoljenja, jest da je građanima Sparte omogućio dokolicu tako što im je zabranio bilo koju vrstu trgovine. No, naši moralisti kršćanstva i kapitalizma će odgovoriti, “Ti mislioci i filozofi veličali su instituciju ropstva.” Čista istina, no je li moglo biti drugačije s obzirom na ekonomske i političke prilike u to doba? Rat je bio normalno stanje u drevnim društvima. Slobodan čovjek je bio dužan posvetiti vrijeme raspravljanju o državnim poslovima i paziti na njenu obranu. Zanati su bili još suviše primitivni i nespretni da bi oni koji su se njima bavili mogli uživati svoje rođenjem stečeno pravo vojnika i građanina; tako su filozofi i zakonodavci bili dužni tolerirati robove, ukoliko su željeli u svojim herojskim republikama imati ratnike i građane. Ali zar moralisti i ekonomisti kapitalizma ne veličaju nadničarski rad, moderno ropstvo; a kojem to čovjeku kapitalističko ropstvo omogućava dokolicu? Ljudima poput Rothschilda, Schneidera i Madame Boucicaut, beskorisnim i štetnim robovima svojih poroka i poroka svojih kućnih slugu. “Predrasuda ropstva dominirala je umovima Pitagore i Aristotela,” – to je oholo napisano; a ipak je Aristotel predvidio: “ako svaki alat sam za sebe vrši svoju pravu funkciju, kao što su se Dedalova remekdjela pokretala sama ili kao što su se tronošci boga Vulkana sami spontano prihvaćali svog svetog posla; kad bi, na primjer, tkalački čunak sam tkao, nadzornik u radionici više ne bi imao potrebu za pomagačima niti gospodarima robova.”
Aristotelov san je naša stvarnost. Naši strojevi, dahom vatre, neumornim čeličnim udovima, plodno, prekrasno neiscrpno, sami poslušno obavljaju svoj sveti rad. A unatoč tome, geniji velikih filozofa kapitalizma i dalje s pod dominacijom predrasude najamnog sustava, najgorim ropstvom. Oni još ne shvaćaju da je stroj spasitelj čovječanstva. Bog koje će čovjeka spasiti od prljavih umijeća i od najamnog rada, bog koje će mu pružiti dokolicu i slobodu.
Napisano u zatvoru Saint Pélagie 1883. godine
_____________________________________________________
The Anarchist Library Anti-Copyright www.marxists.org
Ako želite prijevod kompletnog djela pošaljite mail.
________________________________________________________________________
BIOGRAFIJA
Paul Lafargue rođen je na Kubi 1842. godine. Od njegovih četvoro djedova i baka samo je jedan bio Francuz kršćanin – jedna baka je bila Indijanka sa Jamaice, a druga mulatkinja izbjegla sa Haitija, dok je majčin otac bio francuski Židov. Lafargue je volio govoriti: “krv triju potlačenih rasa teče mojim venama”.
Otac mu je bio vlasnik plantaža kave, a obiteljsko bogatstvo omogućilo mi je studiranje u Santiagu i kasnije u Francuskoj. 1851. godine njegova obitelj seli u Bordeaux u Francuskoj gdje je Paul pohađao srednju školu.
Kao student medicine u Parizu bio je pod utjecajem Pierre_Josepha Proudhona, patrijarha francuskog anarhizma, no nije mu trebalo dugo da odbaci prudonizam u korist uzbudljivijih i radikalnijih ideja Karla Marxa.
1865. godine nakon sudjelovanja na Internacionalnom kongresu studenata, Lafargueu je bio zabranjen pristup na sve fakultete u Francuskoj pa je otišao u London. Kao čest posjetitelj Marxovog doma upoznao je njegovu drugu kćer Lauru s kojom se oženio 1868. godine.
Kao član Vrhovnog vijeća Prve Internacionale postavljen je za dopisnog sekretara za Španjolsku. U Španjolskoj nije ostvario značajne rezultate zbog jakog utjecaja anarhizma dok je Lafargue predstavljao marksističku struju. Lafargueovo protivljenje anarhizmu postalo je opće poznato nakon što je napisao nekoliko kritika Bakunina. Serijom tih članaka započela je njegova karijera političkog novinara.
Između 1873. i 1882. Lafargue je živio u Londonu. Izbjegavao se baviti medicinom u koju je prestao vjerovati. Otvorio je fotolitografsku radionicu, no oskudan prihod prisilio ga je da traži novčanu pomoć od Engelsa čija je obitelj imala suvlasništvo u tekstilnoj kompaniji Baumwollspinnerei Ermen&Engels. Zahvaljujući Engelsu stupa u kontakt s francuskim radničkim pokretom.
Od 1880. godine ponovo radi kao urednik časopisa L’Egalité i iste godine u toj publikaciji počinje izdavati prvu verziju Prava na lijenost. 1882. godine počinje raditi za osiguravajuću tvrtku koja mu je omogućila da se preseli u Pariz i više se uključi u francuski socijalistički pokret. Zajedno s Julesom Guesdeom i Gabrielom Devilleom počinje upravljati aktivnostima novo-osnovane Francuske radničke partije (Parti Ouvrier Français; POF). Od tada do svoje smrti Lafargue je ostao najcjenjeniji teoretičar POF-a, ne samo šireći marksističku doktrinu, već također dodajući svoje vlastite ideje. Također je sudjelovao u javnim aktivnostima poput štrajkova i izbora i bio zatvaran nekoliko puta. 1891., unatoč tome što je bio u policijskom pritvoru izabran je u Francuski parlament za grad Lille postavši tako prvi francuski socijalist na tom položaju.
1911. godine u dobi od sedamdeset godina, Lafargue i njegova supruga Laura zajedno su izvršili su samoubojstvo. U poruci koju je ostavio Lafargue je to objasnio ovako:
Zdrava uma i tijela, ubijam se prije no što nastupi neumoljiva starost koja me postepeno lišava jednog po jednog zadovoljstva i radosti postojanja i crpi moju fizičku i intelektualnu snagu, paralizira moju energiju, slama moju volju i pretvara me u teret sebi i drugima.
Prije više godina obećao sam samom sebi da neću živjeti dulje od sedamdeset godina; odredio sam godinu mog odlaska iz života i pripremio način na koji ću provesti svoju odluku: hipodermalna injekcija hidrocijanidne kiseline.
Umirem s najvećom radošću vjerujući da će cilj, kojem sam služio četrdeset i pet godina, trijumfirati.
Neka dugo živi komunizam! Neka dugo živi Socijalistička Internacionala!
Njihovom pogrebu prisustvovalo je dvadeset tisuća ljudi, a revolucionari diljem svijeta odali su im počast. Najpoznatiji socijalisti osuđivali su njegovu odluku javno i privatno; samo njih nekoliko, među kojima i Anselmo Lorenzo, njegov glavni politički suparnik u vrijeme španjolskog razdoblja, prihvatili su njegovu odluku s razumijevanjem. Nakon Lafargeove smrti Lorenzo je napisao:
Dvostruko, originalno ili čak simpatično samoubojstvo Paula Lafargea i Laure Marx koji su znali i umjeli živjeti sjedinjeni u ljubavi, pobudilo je moja sjećanja (…) Lafargue je bio moj učitelj: sjećanje na njega gotovo mi je jednako važno kao sjećanje na Fanellija (…) Lafargue je u sebi nosio dva različita aspekta zbog kojih je izgledao u stalnom proturječju: iako vezan za socijalizam, on je bio komunist anarhist po svom intimnom uvjerenju; ali kao neprijatelj Bakunina, po Marxovom naputku, pokušao je uništiti Anarhizam. Zahvaljujući tom dvostrukom načinu postojanja, budio je različite reakcije kod onih s kojima je dolazio u kontakt: one jednostavne je umirivao njegov optimizam, no oni mučeni depresivnim strastima pretvarali su prijateljstvo u mržnju s osobnim sukobima, podjelama, stvarajući organizacije koje će uvijek nositi gorke plodove (…)
wikipedia.org