David Graeber: O fenomenu besmislenih poslova

Prijevod uvoda knjige Besmisleni poslovi (Bullshit Jobs)  Davida Graebera (izašla 2018.) u kojem je sadržan i originalni esej O fenomenu besmislenih poslova objavljen u magazinu Strike! 2013. godine.

Uvod

U proljeće 2013. nesvjesno sam pokrenuo jednu minornu međunarodnu senzaciju. Sve je počelo kad su me zamolili da napišem članak za novi radikalni magazin Strike! Urednik je pitao imam li nešto provokativno što vjerojatno nitko drugi ne bi objavio. Obično imam u glavi par takvih ideja, pa sam skicirao esej pod naslovom “O fenomenu besmislenih poslova” i poslao mu. Esej se bazirao na slutnji. Svima su nam poznate one vrste poslova koji ljudima izvana ne izgledaju jako korisni: konzultanti za ljudske resurse, koordinator komunikacija, PR istraživači, stručnjaci za strategiju financija ili ona vrsta ljudi (vrlo česta u akademskim krugovima) koja provodi vrijeme popunjavajući povjerenstva koja raspravljaju o problemu nepotrebnih povjerenstava. Lista je bila naizgled beskonačna. Zapitao sam se: što ako su ti poslovi stvarno beskorisni, a oni koji ih obavljaju su toga svjesni? Naravno da tu i tamo susrećete ljude koji naizgled misle da su njihovi poslovi besmisleni i bespotrebni. Može li išta demoralizirati više od obaveze da se cijeli svoj radni vijek pet dana u tjednu dižete svako jutro kako biste obavljali posao za koji  potajno vjerujete da ga ne bi trebalo obavljati – da je to jednostavno trošenje vremena i resursa ili čak škodi svijetu? Ne bi li to bila užasna psihička rana za cijelo naše društvo?

Ako je ipak tako, onda o njoj kao da nitko nikada ne govori. Postoji mnoštvo anketa o tome jesu  li ljudi zadovoljni na poslu. Nijedna, koliko ja znam, nije bila o tome da li misle da postoji ijedan dobar razlog da njihov posao uopće postoji.  Ta mogućnost da je naše društvo prepuno beskorisnih poslova o kojima nitko ne želi govoriti, nije sama po sebi neuvjerljiva. Kada se govori o poslovima, ta je tema prepuna tabua. Čak i činjenica da većina ljudi ne voli svoj posao i da uživa u svakom izgovoru za nedolazak na posao, smatra se nečim što se ne može priznati na televiziji – svakako ne na televizijskim vijestima, čak iako se ponekad možda natukne u dokumentarcima i stand-up  komedijama. Ja sam te tabue doživio i sam: jednom sam radio kao kontakt osoba za medije za jednu aktivističku grupu koja je, tako se pričalo, planirala akciju građanske neposlušnosti u cilju zatvaranja transportnog sustava u Washingtonu, DC, u okviru protesta protiv Globalne ekonomske konferencije na vrhu. U danima koji su tome prethodili jedva ste se mogli negdje pojaviti s izgledom anarhiste da vam ne priđe neki veseli državni službenik i pita da li je stvarno istina da u ponedjeljak neće morati na posao. No, u isto vrijeme TV ekipe su poslušno intervjuirale gradske službenike – i ne bih se čudio da su neki od njih bili upravo ti isti službenici – koji su komentirali kako bi to bilo užasno tragično da u ponedjeljak ne stignu na posao, budući da su znali da će na taj način dospjeti na TV. Kao da se nitko nije usudio reći što stvarno osjeća o tim stvarima – barem ne javno. Na neki način, esej sam napisao kao neku vrstu eksperimenta. Zanimalo me kakvu će reakciju izazvati.

Evo što sam napisao za to izdanje u kolovozu 2013.:               

O fenomenu besmislenih poslova: žalopojka o poslu

Godine 1930. John Maynard Keynes predviđao je da bi do kraja stoljeća tehnologija mogla biti dovoljno napredna da zemlje poput Velike Britanije i Sjedinjenih država ostvare 15-satni radni tjedan. Svi argumenti govore da je bio u pravu. U tehnološkom smislu mi smo potpuno spremni za to. A ipak, to se nije dogodilo. Umjesto toga tehnologija je ustrojena tako da osmisli načine da nas natjera da svi radimo više. Da bi se to postiglo morali su se stvoriti poslovi koji su zapravo besmisleni. Goleme horde ljudi, u Europi, a posebno u Sjevernoj Americi, cijeli svoj radni vijek provode obavljajući zadatke za koje potajno vjeruju da se ne bi trebali obavljati. Moralna i duhovna šteta, kao posljedica te situacije, duboka je. To je ožiljak na našoj kolektivnoj duši. A ipak, gotovo nitko o tome ne govori.   

Zašto se Keynesova obećana utopija – koja se još šezdesetih godina željno očekivala – nikada nije ostvarila? Danas je uobičajen odgovor da on nije računao s masovnim porastom konzumerizma. Pred izborom između manje radnih sati ili više igračaka i užitaka, mi smo kolektivno odabrali ovo zadnje. To predstavlja krasnu moralnu bajku, no, čak i ako se površno razmisli pokazuje se da to zapravo ne može biti istina. Da, mi smo svjedočili stvaranju beskonačne lepeze novih poslova i djelatnosti još od dvadesetih godina prošlog stoljeća, no malo je njih koji imaju bilo kakve veze s proizvodnjom i distribucijom sušija, iPhonea ili pomodnih tenisica.   

Pa što su onda točno ti novi poslovi? Nedavni izvještaj koji uspoređuje zaposlenost u Sjedinjenim državama između 1910. i 2000. godine, daje jasnu sliku (i napominjem, gotovo ista slika vrijedi za UK). Tijekom prošlog stoljeća broj radnika zaposlenih u domaćinstvu, industriji i u poljoprivrednom sektoru dramatično je opao. U isto vrijeme, broj radnika u ‘profesionalnim, menedžerskim, administrativnim, trgovačkim i uslužnim djelatnostima’ utrostručio se, popevši se sa ‘jedne četvrtine na tri četvrtine ukupno zaposlenih’. Drugim riječima, proizvodni poslovi, kao što se i predviđalo, uglavnom su automatizirani (čak i ako računate industrijske radnike globalno, uključujući mase koje rintaju u Indiji i Kini, takvi radnici još uvijek ne predstavljaju ni blizu tako visoki postotak svjetske populacije kao što je to bilo prije).   

No, umjesto omogućavanja golemog smanjenja radnih sati koje bi svjetsku populaciju oslobodilo za ostvarivanje svojih vlastitih projekata, zadovoljstava, vizija i ideja, svjedoci smo napuhavanja, ne toliko ‘uslužnog’, koliko administrativnog sektora, sve do, i uključujući, stvaranje čitavih novih djelatnosti poput financijskih usluga ili telemarketinga, odnosno do sada neviđene ekspanzije sektora kao što su korporativno pravo, akademska i zdravstvena administracija, ljudski resursi i odnosi s javnošću. A te se brojke čak i ne odnose na sve one ljude čiji je posao osiguranje administrativne, tehničke i zaštitarske podrške tim djelatnostima, ili, s tim u vezi, cijelu hrpu pomoćnih djelatnosti (perači pasa, 24-satna dostava pice) koje postoje samo zato jer svi drugi previše vremena troše radeći u svim ostalim djelatnostima.  

Sve su to poslovi za koje ja predlažem da se nazovu ‘besmisleni poslovi’.

To je kao da je netko odlučio izmisliti bezvezne poslove samo da bi nas držao zaposlene. I upravo u tome leži tajna. Upravo je to ono što se u kapitalizmu nije trebalo dogoditi. Svakako, u starim neučinkovitim socijalističkim državama poput Sovjetskog Saveza, gdje se zaposlenje smatra istovremeno pravo i sveta dužnost, sustav je smišljao onoliko poslova koliko je morao (zbog toga su u sovjetskim robnim kućama potrebna tri službenika da prodaju komad mesa). Ali, naravno, to je upravo ona vrsta problema koju je tržišno natjecanje trebalo riješiti. Prema teoriji ekonomije, barem, zadnja stvar koju će učiniti firma usmjerena profitu je da plaća radnike koje ustvari ne treba zapošljavati. No, to se ipak nekako događa.

Dok se korporacije možda bave bezobzirnim smanjenjem broja radnika, otpuštanja i ubrzanje proizvodnje bez povećavanja plaća redovito pogađaju onu klasu ljudi koja ustvari izrađuje, pokreće, popravlja i održava stvari; nekom čudnom alkemijom koju nitko ne može potpuno objasniti, broj plaćenih ‘gurača papira’ na koncu kao da se povećava, a sve više ljude se nađe, zapravo slično Sovjetskim radnicima, u situaciji da rade 40 ili čak 50 sati tjedno na papiru, no efektivno rade 15 sati, baš kao što je Keynes predvidio, jer ostatak svog vremena provode organizirajući ili pohađajući motivacijske seminare, ažurirajući svoje Facebook profile ili ‘skidajući’ TV serije sa Interneta. 

Odgovor očito nije ekonomski, već moralni i politički. Vladajuća klasa je shvatila da je sretna i produktivna populacija sa raspoloživim slobodnim vremenom, smrtna opasnost (sjetite se što se počelo događati kad je nešto takvo tek započinjalo u šezdesetima). A, sa druge strane, osjećaj da je rad sam po sebi moralna vrijednost i da svatko tko je voljan podvrgnuti se nekoj vrsti intenzivne radne discipline tijekom većeg dijela svojih budnih sati, ne zaslužuje priznanje, izuzetno im odgovara.  

Jednom prilikom, razmišljajući o očigledno beskrajnom porastu administrativnih odgovornosti na britanskim akademskim odjelima, smislio sam jednu moguću verziju pakla. Pakao je skup pojedinaca koji najveći dio svog vremena provode radeći na zadatku koji im se ne sviđa i u kojem nisu posebno dobri. Recimo da su dobili posao jer su odlično izrađivali ormare i onda otkriju da se od njih očekuje da veliki dio vremena prže ribu. Taj posao zapravo i ne treba raditi – u najmanju ruku, samo određeni broj riba potrebno je ispržiti. No, zbog nečega svi postaju opsesivno ozlojeđeni na pomisao da neki od njihovih kolega možda više vremena provode izrađujući ormare, a ne odrađuju svoj dio obaveze prženja ribe, tako da se uskoro stvaraju beskrajne gomile beskorisne, loše ispržene ribe koje se gomilaju po radionici i to je sve što ljudi zaista rade. Mislim da je to zapravo prilično točan opis moralne dinamike naše ekonomije. 

E sad, shvaćam da će svaki takav argument smjesta naići na prigovore: ‘tko si ti da govoriš koji su poslovi zaista “potrebni”? Uostalom, što je to potrebno? Ti si profesor antropologije, postoji li “potreba” za tim?’ (I uistinu, mnogo čitatelja popularne štampe bi postojanje mog posla smatralo samom definicijom beskorisnog društvenog troška.) A na određenoj razini, to je očigledno istina. Ne može postojati objektivna mjera društvene vrijednosti.      

Nekome tko je uvjeren da daje važan doprinos svijetu ne bih se usudio govoriti da to nije tako. Ali što je s onim ljudima koji su sami uvjereni da su njihovi poslovi beznačajni? Ne tako davno ponovo sam se našao sa školskim prijateljem kojeg nisam vidio od svoje dvanaeste godine. Zapanjio sam se otkrivši da je u međuvremenu postao prvo pjesnik, a onda pjevač u nekom indie-rock sastavu. Čuo sam neke od njihovih pjesama na radiju nemajući pojma da je pjevač netko koga ustvari poznajem. Bio je očito briljantan, inovativan i njegov je rad neupitno ozario i poboljšao živote ljudi diljem svijeta. No, nakon nekoliko neuspješnih albuma izgubio je ugovor i pod pritiskom dugova i novorođene kćeri završio je, kako sam kaže, ‘prihvaćajući uobičajen izbor mnogih ljudi bez cilja: studij prava’. Sada radi kao korporativni odvjetnik u istaknutoj firmi u New Yorku. On je prvi koji priznaje da je njegov posao krajnje besmislen, ništa ne pridonosi svijetu i, po njegovoj vlastitoj procjeni, ne bi ni trebao postojati.  

Ima mnogo pitanja koja bismo se ovdje mogli zapitati počevši sa: što to govori o našem društvu koje izgleda generira izuzetno ograničenu potražnju za talentiranim muzičarima-pjesnicima, a očito neograničenu potražnju za specijalistima korporativnog prava? (Odgovor: ako 1% populacije kontrolira većinu raspoloživog bogatstva, ono što nazivamo ‘tržište’ odražava ono što oni misle da je korisno ili važno, a ne netko drugi.) No, tim više, to pokazuje da je većina ljudi na tim poslovima na koncu svjesna toga. Ustvari, nisam siguran da sam ikada upoznao korporativnog odvjetnika koji nije mislio da je njegov posao besmislen. Isto vrijedi za skoro sve gore nabrojane nove djelatnosti. Postoji čitava klasa plaćenih profesionalaca koji će, ako ih upoznate na druženjima i priznate im da se bavite nečim što bi se možda moglo smatrati zanimljivim (antropologijom, na primjer), izbjegavati čak i razgovor o onom čime se oni bave. Dajte im nekoliko čaša pića i krenut će s tiradama o tome kako je zapravo besciljan i glup njihov posao.   

Ovdje se radi o dubokom socijalnom nasilju. Kako bi netko mogao čak i progovoriti o dostojanstvu koje donosi rad, kad potajno osjeća da posao koji radi ne bi ni trebao postojati? Kako to onda ne bi stvaralo osjećaj dubokog bijesa i ozlojeđenosti. No, zahvaljujući neobičnoj genijalnosti našeg društva, oni koji njime upravljaju smislili su način, kao u slučaju prženja ribe, da osiguraju da taj bijes bude usmjeren upravo protiv onih koji zapravo imaju priliku da rade smislene poslove. Na primjer: u našem društvu je izgleda opće pravilo da što očiglednije nečiji posao doprinosi dobrobiti drugih ljudi, to je manje plaćen. Ponavljam, teško je naći objektivnu mjeru, ali jedan lak način da se dobije osjećaj je da se zapita: što bi se dogodilo kad bi cijela jedna klasa ljudi jednostavno nestala? Recite što god želite o medicinskim sestrama, smetlarima ili mehaničarima, ali jasno je da kada bi oni nestali u vidu magle, posljedice bi bile trenutne i katastrofalne. Svijet bez učitelja i lučkih radnika bio bi uskoro u škripcu, pa čak bi i svijet bez pisaca znanstvene fantastike ili ska muzičara sigurno bio manje dobar. Nije potpuno jasno koliko bi čovječanstvo patilo kad bi svi upravitelji privatnog vlasničkog kapitala, lobisti, PR istraživači, stručnjaci za osiguranja ili telemarketing, ovrhovoditelji ili pravni savjetnici, nestali na sličan način. (Mnogi vjeruju da bi se možda značajno poboljšao.) No, osim za šaku krišom dobro plaćenih iznimaka (doktori), to pravilo iznenađujuće dobro funkcionira.

Što je još perverznije, izgleda da postoji raširen osjećaj da tako stvari trebaju stajati. To je jedna od tajnih moći desničarskog populizma. Možete to vidjeti kada tabloidi potpiruju bijes prema djelatnicima metroa zbog paraliziranja Londona za vrijeme sporova oko ugovora: sama činjenica da djelatnici metroa mogu paralizirati London pokazuje da je njihov posao zapravo nužan, ali to je izgleda upravo ono što ljudima smeta. To je još jasnije u Sjedinjenim državama gdje su republikanci postigli izvanredan uspjeh mobilizirajući bijes protiv školskih učitelja ili radnika u auto industriji (a ne, što je značajno, protiv školskih administratora ili rukovoditelja u auto industriji koji su zapravo uzrok problema) zbog njihovih navodno napuhanih plaća i povlastica. To je kao da im govore: ‘Pa vi imate priliku učiti djecu! Ili izrađivati automobile! Vi imate stvarne poslove! I povrh toga imate hrabrosti očekivati još i mirovinu srednje klase i zdravstveno osiguranje?’   

Da je netko dizajnirao režim rada koji bi savršeno odgovarao održanju moći financijskog kapitala, teško da je mogao napraviti bolji posao. Pravi, produktivni radnici neumorno se cijede i eksploatiraju. Ostatak je podijeljen između teroriziranog sloja, općenito klevetanih, nezaposlenih i šireg sloja koji je u osnovi plaćen da ne radi ništa na pozicijama osmišljenim kako bi se identificirali s perspektivama i senzibilnošću vladajuće klase (menadžeri, administratori, itd.) – a posebno njihovim financijskim avatarima – ali, u isto vrijeme, da njeguje lagano vrenje zlovolje protiv svakog onog čiji posao ima jasnu i neosporivu društvenu vrijednost.  Jasno je da taj sistem nikada nije bio svjesno osmišljen. On je iznikao iz gotovo stoljetnog razdoblja pokušaja i pogrešaka. Ali to je jedino objašnjenje zašto, unatoč našim tehnološkim kapacitetima, svi ne radimo 3-4 sata dnevno.   

Ako je ikada neki članak potvrđen svojom recepcijom, to je bio taj. Esej “O fenomenu besmislenih poslova” proizveo je eksploziju. Ironija je bila u tome da su dva tjedna nakon štampanja članka bila upravo dva tjedna koja smo moj partner i ja odlučili provesti u kolibi u ruralnom Quebecu. Posebno smo se trudili naći lokaciju bez bežične mreže. Tako sam se našao u nezgodnom položaju da rezultate mogu pratiti samo na mobitelu. Članak se gotovo smjesta proširio internetom. U roku od par tjedana preveden je na bar tucet jezika uključujući njemački, norveški, švedski, francuski, češki, rumunjski, ruski, turski, latvijski, poljski, grčki, estonski, katalonski i  korejski, i objavljen u novinama od Švicarske do Australije. Originalna stranica magazina Strike! imala je više od milijun dohvata i uzastopno se rušila zbog prevelikog prometa. Nicali su blogovi. Množili su se komentari s priznanjima uredskih službenika; ljudi su mi pisali tražeći savjete ili da mi kažu da sam ih inspirirao da napuste posao i traže nešto smislenije.

Evo jednog entuzijastičkog komentara (sakupio sam ih stotine) sa stranice časopisa Canberra Times: “Opa! Pun pogodak! Ja sam korporativni odvjetnik  i ništa ne doprinosima ovom svijetu i cijelo se vrijeme osjećam krajnje jadno. Ne sviđa mi se kad ljudi imaju obraza reći: ‘Zašto onda to radiš?’ jer to očito nije tako jednostavno. Dogodilo se da je to trenutno za mene jedini način da onima u 1% doprinesem dovoljno kako bi me nagradili kućom u Sydneyu u kojoj ću podizati svoje buduće klince … Zahvaljujući tehnologiji mi smo vjerojatno toliko produktivni da u dva dana napravimo ono za što nam je prije trebalo pet. No, zahvaljujući pohlepi i nekom sindromu produktivnosti pčele radilice, još uvijek se od nas traži da rintamo za tuđi profit koji je važniji od naših vlastitih neplaćenih ambicija. Bez obzira vjerujete li u inteligentni dizajn ili evoluciju, ljudi nisu stvoreni da rade – zato je sve to za mene samo pohlepa poduprta napuhanim cijenama potrepština.”

Od jednog anonimnog pristaše dobio sam poruku u kojoj piše da je dio jedne improvizirane grupe koja članak distribuira u krugu djelatnika financijskih servisa; samo taj dan primio je već pet mailova s tim člankom (svakako jedan znak da financijski servisi nemaju puno posla). Ništa od toga nije davalo odgovor na pitanje koliko mnogo ljudi zaista gleda na svoj posao na taj način – ili samo, recimo, prosljeđuju članak kao način da suptilno upozore ostale – no, uskoro su uistinu isplivale statističke evidencije.

5. siječnja 2015. godine, malo više od godinu dana od izlaska članka, na prvi ponedjeljak nove godine – to jest, na dan kad se većina londončana vraća na posao nakon zimskih praznika, netko je zamijenio nekoliko stotina reklamnih panoa u londonskoj podzemnoj željeznici sa gerilskim posterima s originalnim citatima iz članka. Evo koje su odabrali:

  • Gomile ljudi provode dane obavljajući poslove za koje potajno vjeruju da se ne bi trebali obavljati.
  • Kao da netko tamo napolju smišlja besmislene poslove kako bi nas sve držao zaposlene.
  • Moralna i duhovna šteta koja proizlazi iz te situacije je ozbiljna. To je ožiljak na našoj kolektivnoj duši, a ipak nitko o tome ne govori.
  • Kako netko uopće može govoriti o dostojanstvu rada, kad potajno osjeća da posao koji radi ne bi trebao postojati? 

Reakcija na postere bila je dodatna bujica rasprava u medijima (nakratko sam se čak pojavio u časopisu Russia Today). Rezultat toga je bio da je agencija za istraživanje javnog mišljenja YouGov preuzela na sebe zadatak da testira pretpostavku i provede ispitivanje javnog mijenja Britanaca koristeći jezik direktno iz članka; na primjer: Da li vaš posao “smisleno doprinosi svijetu”? Zapanjujuće, više od trećine – 37 posto – odgovorilo je da vjeruje da nije tako (dok je 50 posto reklo da doprinosi, a 13 posto nije bilo sigurno).

Bilo je to gotovo dvostruko više od onoga što sam ja predviđao – ja sam mislio da je postotak besmislenih poslova vjerojatno oko 20 posto. Štoviše, kasnije ispitivanje u Holandiji dalo je skoro potpuno iste rezultate: ustvari, malo više, 40 posto holandskih radnika reklo je da njihovi poslovi nemaju valjanog razloga za postojanje.

Dakle, ne samo da je pretpostavka bila potvrđena reakcijom javnosti, već su je sada uvjerljivo potvrdila i statistička istraživanja. Jasno je, dakle, da imamo važan društveni fenomen kojem se ne pridaje gotovo nimalo sustavne pažnje. Samo otvaranje načina za razgovor o tome, za mnoge je bilo katarzično. Potreba za širim istraživanjem je očigledna.

Ono što želim ovdje je malo više sistematično nego originalni esej. Članak iz 2013. pisan je za magazin o revolucionarnim politikama i naglašavao je političke implikacije problema. Ustvari, esej je bio samo jedan u nizu argumenata koje sam u to vrijeme razvijao, tvrdeći da je neoliberalna ideologija (“slobodno tržište”) koja dominira svijetom još od vremena Thatcher i Reagana, zapravo suprotna onome što tvrdi da jeste; bio je to zapravo politički projekt pod krinkom ekonomskog.

Do ovog zaključka sam došao jer je izgledalo kao jedini način da se objasni ponašanje onih na vlasti. Iako je neoliberalna retorika uvijek govorila o oslobađanju čarolije tržišta i postavljanju ekonomske učinkovitosti ispred svih drugih vrijednosti, sveukupni učinak politike slobodnog tržišta je takav da su se gotovo posvuda usporile stope ekonomskog rasta, osim u Indiji i Kini; znanstveni i tehnološki razvoj stagnira; a u većini bogatih zemalja mlađe generacije mogu očekivati da će im, po prvi puta nakon više stoljeća, život biti manje uspješan od života njihovih roditelja. No, uviđajući te efekte, zagovornici tržišne ideologije uvijek odgovaraju pozivima za još jačim dozama istog lijeka, a političari ih uredno propisuju. To mi se učinilo čudnim. Kad bi privatna kompanija zaposlila konzultanta da smisli poslovni plan, i taj plan rezultira oštrim padom profita, taj konzultant bi dobio otkaz. U najmanju ruku bi se od njega tražilo da smisli drugačiji plan. S reformama slobodnog tržišta to se izgleda nikada ne događa. Što su  neuspješnije, to se više provode. Jedini logički zaključak je bio da ekonomski imperativi zapravo ne vode projekt.            

Što ga vodi? Meni se čini da odgovor mora ležati u načinu razmišljanja političke klase. Skoro svi oni koji donose ključne odluke pohađali su fakultet tijekom šezdesetih kad su studentski kampusi predstavljali samo središte političkog vrenja, i njihov je čvrsti stav da se takve stvari nikada više ne smiju dogoditi. Posljedica toga je, unatoč tome što ih možda zabrinjavaju opadajući ekonomski indikatori, da su prilično razdragani kad primjećuju da kombinacija globalizacije, razaranja snage sindikata i stvaranja nesigurne i premorene radne snage – zajedno s agresivnim tobožnjim uzdizanjem hedonističkog osobnog oslobađanja šezdesetih (što se sada naziva “liberalizam životnog stila, fiskalni konzervativizam”) – ima učinak da istovremeno prebacuje sve više bogatstva i moći bogatima i skoro potpuno uništava bazu za organizirane izazove njihovoj moći. To možda ne funkcionira najbolje ekonomski, ali politički je funkcioniralo kao san. Ako ništa drugo, imaju malo poticaja da napuste takvu politiku. Sve što sam ja učinio u eseju bilo je razvijanje tog uvida; kad god naiđete da netko, u ime ekonomske učinkovitosti, radi nešto što izgleda ekonomski potpuno iracionalno (kao na primjer, dobro plaćati ljude da ne rade ništa po cijeli dan), najbolje je da se, poput drevnih Rimljana, upitate “Qui bono?” –  “U čiju korist?” – i kakvu.     

Ovo više liči na teoriju anti-zavjere nego na teoriju zavjere. Ja sam pitao zašto akcija nije poduzeta. Ekonomski trendovi odgađaju se iz različitih razloga, ali ako uzrokuju  probleme za bogate i moćne, ti će bogati i moćni pritisnuti institucije da uskoče i učine nešto u vezi s tim. Zbog toga su nakon financijske krize 2008. – 2009. bile spašavane velike investicijske banke, a obični hipotekarni dužnici nisu. Množenje besmislenih poslova, kao što ćemo vidjeti, događa se iz različitih razloga. Pravo pitanje koje sam postavio je: zašto nitko nije intervenirao (“urotio se” ako želite) i učinio nešto u vezi s tim.

U ovoj knjizi želim učiniti znatno više od toga.

Vjerujem da nam fenomen besmislenih zaposlenja može omogućiti uvid u mnogo dublje društvene probleme. Trebali bismo se zapitati, ne samo kako se tako ogroman udio radne snage našao u situaciji da rinta na zadacima koje sami smatraju beskorisnima, već također, zašto tako mnogo ljudi vjeruje da je takvo stanje stvari normalno, neizbježno – čak i poželjno? No, unatoč činjenici da imaju takav stav u teoriji, pa čak i vjeruju da je sasvim primjereno da oni koji se muče na besmislenim poslovima moraju biti više plaćeni, cijenjeni i priznati od onih koji rade nešto što smatraju korisnim, da li ih ipak zadesi depresija i jad ako se sami nađu na pozicijama gdje su plaćeni da ne rade ništa odnosno ništa čime bi po vlastitom mišljenju na bilo koji način doprinosili dobrobiti drugih? Ovdje se očito radi o cijeloj zbrci proturječnih ideja i poriva. Jedna stvar koju želim učiniti u ovoj knjizi je da ih razvrstam. To će značiti postavljanje praktičnih pitanja poput: Kako se besmisleni poslovi zapravo događaju? Značit će također postavljanje dubokih povijesnih pitanja kao: Kada i kako smo počeli vjerovati da bi kreativnost trebala biti bolna, ili kako nam je ikada mogla pasti na pamet ideja da je moguće prodavati vlastito vrijeme? I konačno, to će značiti postavljanje fundamentalnih pitanja o ljudskoj prirodi.

Pisanje ove knjige također služi političkoj svrsi.

Želio bih da ova knjiga bude strijela usmjerena u srce naše civilizacije. Nešto je jako krivo s onim u što smo se pretvorili. Postali smo civilizacija bazirana na radu – “čak ne produktivnom radu”, već radu koji je sam sebi cilj i svrha. Počeli smo vjerovati da su muškarac i žena, koji ne rade napornije no što to žele na poslovima koji im ne predstavljaju neki posebni užitak, loši ljudi koji ne zavređuju ljubav, pažnju ili pomoć od svoje zajednice. To je kao da smo kolektivno šutke pristali na vlastito porobljavanje. Glavna politička reakcija na spoznaju da smo polovicu vremena angažirani na krajnje besmislenim ili čak kontraproduktivnim aktivnostima – obično po naredbi osobe koja nam se ne sviđa – je da se ogorčeno grizemo zbog činjenice da tamo vani može biti drugih koji nisu u istoj klopci. Rezultat toga je da su mržnja, ogorčenje i sumnja postali ljepilo koje društvo drži zajedno. To je katastrofalno stanje stvari. Želio bih da prestane.

Ako ova knjiga može na bilo koji način doprinijeti tome, bilo ju je vrijedno napisati.       

_______________________________________________

David Rolfe Graeber (12. veljače 1961.) je američki antropolog i anarhist predaje Socijalnu antropologiju na Londonskom Sveučilištu Goldsmiths. Predavao je antropologiju i na Sveučilištu Yale, sve dok mu iz nepoznatih razloga nisu odbili produžiti ugovor, te u lipnju 2007. odlazi s Yalea. Graeber je poznati aktivist i sudjelovao je u prosvjedima protiv Svjetskog ekonomskog foruma u New Yorku godine 2002. i jedan je od pokretača pokreta Occupy Wall Street.

Na hrvatski mu je prevedena knjiga Dug: Prvih 5000 godina (Debt: The First 5000 Years).