Ako postoji jedno uopćeno nagađanje o onima koji završe mentalno bolesni, mogli bismo reći da su to majstori u zlostavljanju samih sebe.
Najgora vrsta podlosti ne mora biti vikanje na sebe niti nazivanje sebe idiotom, iako se i to može događati. Najveća podlost je kad jedan dio nas neprestano nagoni onaj naš drugi dio da sumnja u sebe, boji se, osjeća paranoju, sram i očaj, prikrivajući da to radi, ili da možda postoje i druge dostupne opcije. Paničarenje i samokažnjavanje poistovjećuju se sa sigurnošću i vrlinom. Ne uzima se u obzir pristranost unutarnjih odluka – u protivnom igra bi bila gotova. Mržnja prema sebi mogla bi biti svakodnevno na programu, iako se nikada ne predstavlja kao takva. Mi samo mislimo da smo ‘normalni’, razumni i da stvarnost tumačimo na način kakva ona uistinu jest.
Oslobađanje od tiranije samoprezira stoga mora započeti sviješću o tome što radimo sebi – i koje bi mogle biti alternative. Na primjer, mogli bismo početi primjećivati da čim nam se desi nešto lijepo mi se bacamo na propitivanje kad će nas pogoditi nešto strašno zauzvrat; da svaki uspjeh mora biti narušen osjećajem strepnje i krivnje; da svaki potencijalno ugodan dan završava okaljan panikom ili osjećajem gubitka; da spontano zamišljamo kako nas svi mrze i o nama govore najgore stvari čim izađemo iz sobe.
Na površini ništa od toga ne nalikuje na ‘podlost’. Mogli bismo samo reći da imamo ‘zabrinut um’ ili da smo ‘skloni žaljenju’. No, korisno je te ideje okupiti pod jednim nazivom kako bismo u potpunosti prepoznali smjer na koji ukazuju: prema sistematskoj destrukciji svakog uživanja u sebi. To je, ako dobro razmislimo, zaista vrlo podlo nekome činiti. Bez da smo toga svjesni, mi se predano zalažemo za ograničavanje naših šansi za postizanje zadovoljstva prebivajući unutar uma u kojem svaka dobra stvar mora biti pokvarena, a svaka zlobna, alarmantna i okrutna misao zaslužuje uvažavanje.
Za probu mogli bismo zamisliti kako bi bilo da pokušamo biti što je moguće ljubazniji prema vlastitom umu tek da vidimo kako bi se stvari mogle drugačije odvijati. Umjesto da svaku i najmanju izopačenu i zlobnu pomisao izvlačimo na pozornicu svijesti, mogli bismo se osmjeliti budno pazeći da svom umu prezentiramo samo one najljubaznije i ohrabrujuće misli. U času kad izlazimo iz sobe mogli bismo nemilosrdno spriječiti da se misli o našoj neprihvatljivosti manifestiraju na svoj uobičajen način; one bi mogle moljakati da ih se pusti napolje navodeći raznorazne razloge za svoje postojanje, no bar jednom možemo im odlučno reći ‘ne’. Ako i dalje navaljuju da uđu u naš um, mogli bismo uključiti neku muziku ili se zabaviti radom u vrtu – sve samo ne pustiti tim destruktivnim mislima da zavladaju nama kao obično.
Na sličan način, kad neka stara, već poznata misao o zastrašujućoj budućnosti zakuca na vrata, mogli bismo odbiti da je pustimo unutra. Kad se probudimo s tradicionalnim teretom krivnje zbog svojih grešaka u prošlosti, mogli bismo odlučiti da ne obraćamo pažnju. Tada shvaćamo da imamo utjecaj na stvari koje pune naš um i da ne moramo baš svaki puta prepustiti kontrolu svojim mazohističkim scenaristima.
Usput bismo mogli početi zamjećivati da drugi ljudi ne daju svojim najcrnjim mislima neograničenu moć. Ne troše beskonačno vrijeme razmišljajući o vlastitoj odbojnosti ili destruktivnosti. Ne dozvoljavaju si da cijele dane provode izgubljeni u katastrofičnim strepnjama. A jedno objašnjenje za to je da su u suštini, bez da su toga svjesni, ljubazni prema sebi; ne bave se torturom vlastite duše.
Odakle dolazi taj nesvjesni poriv da budemo neljubazni prema sebi? Kako se odlučujemo na mučenje samih sebe? Možemo nagađati još jednom generalizacijom. Način na koji postupamo prema sebi je internalizacija načina na koji su nas jednom tretirali drugi, bilo direktno, u smislu kako su nam se obraćali, ili indirektno, u smislu kako su se ponašali u našem prisustvu što može uključivati ignoriranje ili otvoreno iskazivanje sklonosti prema nekom drugom. Oni koji su brinuli o nama u ranom djetinjstvu nisu nas doslovce upućivali da se zapitamo imamo li pravo postojati ili nam govorili da stalno budemo u strahu od onoga što bi se moglo dogodit. No, način na koji naš um sada funkcionira nosi otisak njihovog odnosa prema nama; to je ekstrapolacija njihovih zastrašivanja i poruge, ponižavanja i posramljivanja koje smo upijali kao savjesni učenici.
Kako bismo dobili osjećaj gdje se nalazimo u spektru ljubavi prema sebi, trebamo si samo postaviti jedno jednostavno pitanje – ono koje smo predugo ignorirali – Koliko se sviđam samom sebi? Ako nam se smjesta intuitivno nameće odgovor da smo si mrski, to ukazuje da postoji povijest koju hitno trebamo preispitati, a koju smo, na zadovoljstvo našeg samokažnjavajućeg uma, odabrali ignorirati. Prezir koji uobičajeno iskazujemo prema sebi nije ni pravedan niti ispravan. Morali bismo zapaziti čudovišnost i pristranost postupanja prema samima sebi s okrutnošću, kakvu ne bismo poželjeli ni najgorem neprijatelju.
Ta mržnja prema sebi uzrokuje manjak samopouzdanja i stalni strah od nesreće. Na koncu, grozne stvari događaju se groznim ljudima. Lišeni smo imalo povjerenja u sebe kao radnike, roditelje prijatelje i ljude općenito i užasnuti kad stvari idu dobro jer to znači da nas zaslužena kazna čeka iza prvog ugla, ili kada razmišljamo o budućnosti nužno krcatoj stravičnim i prijetećim očekivanjima. Jedno je od neočekivanih obilježja mentalnog života je da ono što se manifestira kao ‘tjeskoba’ zapravo je u suštini oblik intenzivne sumnje u sebe.
Dugo vremena mržnja prema sebi u normalnom životu može biti izvana zamaskirana i njen se razorni učinak uklapa u to. No, kad smo u krizi, kad napravimo neku grešku ili dođe do nepovoljnog preokreta, tada izlazi na vidjelo koliko smo bili nepravedni prema sebi i koliko je to bilo opasno. U trenucima u kojima bi svatko mogao doživjeti samo nižu razinu ljubavi prema sebi i samopouzdanja, mi ulazimo u potpuno drugačiju i puno opasniju zonu. Loše vijesti potvrđuju svaki od naših surovih poriva i sumnje u sebe. Dolazi nam da se konačno obračunamo sa sobom. Ne samo da smo pomalo u nevolji i odgovorni za to; mi smo, kako se sami uvjeravamo, katastrofa i zaslužujemo prezir, odvratni smo i prokleti. Samokažnjavanje bi ubrzo moglo završiti kompulzivnim mislima o samoubojstvu.
Ljudi koji izvrše samoubojstvo nisu oni kojima je nekoliko stvari krenulo jako loše; to su ljudi koji su se sreli s određenim, inače savladivim, preprekama osjećajući pritom žestoku mržnju prema sebi. Upravo je ta mržnja prema sebi ono što ih na kraju ubija, a ne očiti uzroci njihove panike i boli.
Kao i uvijek spas dolazi kroz samosvijest. Mržnja prema sebi ni u kom slučaju nije neizbježna. Bezobzirni smo prema sebi jer u prošlosti prema nama nisu postupali s previše obzira – a mi smo bili dirljivo, ali istovremeno opasno, odani njihovim paradigmama ismijavanja. Grubost može izgledati poželjna kao ozbiljniji i moćniji odnos prema vlastitom karakteru, kao da si radimo uslugu ili čak štitimo svoju sigurnost mučeći svoju savjest što je više moguće.
No, da bismo ostali živi, nužno je radikalno preoblikovati svoj moralni kodeks i dobrostivosti vratiti ugled koji je oduvijek imala. Dobrostivost prema sebi najnužnija je osobina za uspješnost i izdržljivost. To što smo toliko dugo bili na strani okrutnosti nije znak njene djelotvornosti, već razmjera anomalija naslijeđenih iz prošlosti. Puno smo previše toga naučili o nedostatku milosrđa, o strahovima, o sumnjanju u sebe i svoj ništavnosti. Sada, kad osjetimo poriv za samoubojstvom, trebali bismo iznova otkriti vrline praštanja, milosrđa, smirenosti i nježnosti. A kada strahujemo i osjećamo snažnu tjeskobu zbog budućnosti, moramo se sjetiti da smo u suštini zabrinuti za svoju fundamentalnu legitimnost i mogućnost da budemo voljeni.
Ako postoji
jedno uopćeno nagađanje o onima koji završe mentalno bolesni, mogli bismo reći
da su to majstori u zlostavljanju samih sebe.
Najgora vrsta
podlosti ne mora biti vikanje na sebe niti nazivanje sebe idiotom, iako se i to
može događati. Najveća podlost je kad jedan dio nas neprestano nagoni onaj naš
drugi dio da sumnja u sebe, boji se, osjeća paranoju, sram i očaj, prikrivajući
da to radi, ili da možda postoje i druge dostupne opcije. Paničarenje i
samokažnjavanje poistovjećuju se sa sigurnošću i vrlinom. Ne uzima se u obzir
pristranost unutarnjih odluka – u protivnom igra bi bila gotova. Mržnja prema
sebi mogla bi biti svakodnevno na programu, iako se nikada ne predstavlja kao
takva. Mi samo mislimo da smo ‘normalni’, razumni i da stvarnost tumačimo na
način kakva ona uistinu jest.
Oslobađanje od
tiranije samoprezira stoga mora započeti sviješću o tome što radimo sebi – i
koje bi mogle biti alternative. Na primjer, mogli bismo početi primjećivati da
čim nam se desi nešto lijepo mi se bacamo na propitivanje kad će nas pogoditi
nešto strašno zauzvrat; da svaki uspjeh mora biti narušen osjećajem strepnje i
krivnje; da svaki potencijalno ugodan dan završava okaljan panikom ili
osjećajem gubitka; da spontano zamišljamo kako nas svi mrze i o nama govore
najgore stvari čim izađemo iz sobe.
Na površini
ništa od toga ne nalikuje na ‘podlost’. Mogli bismo samo reći da imamo
‘zabrinut um’ ili da smo ‘skloni žaljenju’. No, korisno je te ideje okupiti pod
jednim nazivom kako bismo u potpunosti prepoznali smjer na koji ukazuju: prema
sistematskoj destrukciji svakog uživanja u sebi. To je, ako dobro razmislimo,
zaista vrlo podlo nekome činiti. Bez da smo toga svjesni, mi se predano
zalažemo za ograničavanje naših šansi za postizanje zadovoljstva prebivajući
unutar uma u kojem svaka dobra stvar mora biti pokvarena, a svaka zlobna,
alarmantna i okrutna misao zaslužuje uvažavanje.
Za probu mogli
bismo zamisliti kako bi bilo da pokušamo biti što je moguće ljubazniji prema
vlastitom umu tek da vidimo kako bi se stvari mogle drugačije odvijati. Umjesto
da svaku i najmanju izopačenu i zlobnu pomisao izvlačimo na pozornicu svijesti,
mogli bismo se osmjeliti budno pazeći da svom umu prezentiramo samo one
najljubaznije i ohrabrujuće misli. U času kad izlazimo iz sobe mogli bismo
nemilosrdno spriječiti da se misli o našoj neprihvatljivosti manifestiraju na
svoj uobičajen način; one bi mogle moljakati da ih se pusti napolje navodeći
raznorazne razloge za svoje postojanje, no bar jednom možemo im odlučno reći
‘ne’. Ako i dalje navaljuju da uđu u naš um, mogli bismo uključiti neku muziku
ili se zabaviti radom u vrtu – sve samo ne pustiti tim destruktivnim mislima da
zavladaju nama kao obično.
Na sličan
način, kad neka stara, već poznata misao o zastrašujućoj budućnosti zakuca na
vrata, mogli bismo odbiti da je pustimo unutra. Kad se probudimo s
tradicionalnim teretom krivnje zbog svojih grešaka u prošlosti, mogli bismo
odlučiti da ne obraćamo pažnju. Tada shvaćamo da imamo utjecaj na stvari koje
pune naš um i da ne moramo baš svaki puta prepustiti kontrolu svojim
mazohističkim scenaristima.
Usput bismo
mogli početi zamjećivati da drugi ljudi ne daju svojim najcrnjim mislima
neograničenu moć. Ne troše beskonačno vrijeme razmišljajući o vlastitoj
odbojnosti ili destruktivnosti. Ne dozvoljavaju si da cijele dane provode
izgubljeni u katastrofičnim strepnjama. A jedno objašnjenje za to je da su u
suštini, bez da su toga svjesni, ljubazni prema sebi; ne bave se torturom
vlastite duše.
Odakle dolazi
taj nesvjesni poriv da budemo neljubazni prema sebi? Kako se odlučujemo na
mučenje samih sebe? Možemo nagađati još jednom generalizacijom. Način na koji
postupamo prema sebi je internalizacija načina na koji su nas jednom tretirali
drugi, bilo direktno, u smislu kako su nam se obraćali, ili indirektno, u
smislu kako su se ponašali u našem prisustvu što može uključivati ignoriranje
ili otvoreno iskazivanje sklonosti prema nekom drugom. Oni koji su brinuli o
nama u ranom djetinjstvu nisu nas doslovce upućivali da se zapitamo imamo li
pravo postojati ili nam govorili da stalno budemo u strahu od onoga što bi se
moglo dogodit. No, način na koji naš um sada funkcionira nosi otisak njihovog
odnosa prema nama; to je ekstrapolacija njihovih zastrašivanja i poruge,
ponižavanja i posramljivanja koje smo upijali kao savjesni učenici.
Kako bismo
dobili osjećaj gdje se nalazimo u spektru ljubavi prema sebi, trebamo si samo
postaviti jedno jednostavno pitanje – ono koje smo predugo ignorirali – Koliko
se sviđam samom sebi? Ako nam se smjesta intuitivno nameće odgovor da smo si
mrski, to ukazuje da postoji povijest koju hitno trebamo preispitati, a koju
smo, na zadovoljstvo našeg samokažnjavajućeg uma, odabrali ignorirati. Prezir
koji uobičajeno iskazujemo prema sebi nije ni pravedan niti ispravan. Morali
bismo zapaziti čudovišnost i pristranost postupanja prema samima sebi s
okrutnošću, kakvu ne bismo poželjeli ni najgorem neprijatelju.
Ta mržnja prema
sebi uzrokuje manjak samopouzdanja i stalni strah od nesreće. Na koncu, grozne
stvari događaju se groznim ljudima. Lišeni smo imalo povjerenja u sebe kao
radnike, roditelje prijatelje i ljude općenito i užasnuti kad stvari idu dobro
jer to znači da nas zaslužena kazna čeka iza prvog ugla, ili kada razmišljamo o
budućnosti nužno krcatoj stravičnim i prijetećim očekivanjima. Jedno je od
neočekivanih obilježja mentalnog života je da ono što se manifestira kao
‘tjeskoba’ zapravo je u suštini oblik intenzivne sumnje u sebe.
Dugo vremena
mržnja prema sebi u normalnom životu može biti izvana zamaskirana i njen se razorni
učinak uklapa u to. No, kad smo u krizi, kad napravimo neku grešku ili dođe do
nepovoljnog preokreta, tada izlazi na vidjelo koliko smo bili nepravedni prema
sebi i koliko je to bilo opasno. U trenucima u kojima bi svatko mogao doživjeti
samo nižu razinu ljubavi prema sebi i samopouzdanja, mi ulazimo u potpuno
drugačiju i puno opasniju zonu. Loše vijesti potvrđuju svaki od naših surovih
poriva i sumnje u sebe. Dolazi nam da se konačno obračunamo sa sobom. Ne samo
da smo pomalo u nevolji i odgovorni za to; mi smo, kako se sami uvjeravamo,
katastrofa i zaslužujemo prezir, odvratni smo i prokleti. Samokažnjavanje bi
ubrzo moglo završiti kompulzivnim mislima o samoubojstvu.
Ljudi koji
izvrše samoubojstvo nisu oni kojima je nekoliko stvari krenulo jako loše; to su
ljudi koji su se sreli s određenim,
inače savladivim, preprekama osjećajući pritom žestoku mržnju prema sebi.
Upravo je ta mržnja prema sebi ono što ih na kraju ubija, a ne očiti uzroci
njihove panike i boli.
Kao i uvijek
spas dolazi kroz samosvijest. Mržnja prema sebi ni u kom slučaju nije
neizbježna. Bezobzirni smo prema sebi jer u prošlosti prema nama nisu postupali
s previše obzira – a mi smo bili dirljivo, ali istovremeno opasno, odani
njihovim paradigmama ismijavanja. Grubost može izgledati poželjna kao
ozbiljniji i moćniji odnos prema vlastitom karakteru, kao da si radimo uslugu
ili čak štitimo svoju sigurnost mučeći svoju savjest što je više moguće.
No, da bismo
ostali živi, nužno je radikalno preoblikovati svoj moralni kodeks i dobrostivosti
vratiti ugled koji je oduvijek imala. Dobrostivost prema sebi najnužnija je osobina
za uspješnost i izdržljivost. To što smo toliko dugo bili na strani okrutnosti
nije znak njene djelotvornosti, već razmjera anomalija naslijeđenih iz
prošlosti. Puno smo previše toga naučili o nedostatku milosrđa, o strahovima, o
sumnjanju u sebe i svoj ništavnosti. Sada, kad osjetimo poriv za samoubojstvom,
trebali bismo iznova otkriti vrline praštanja, milosrđa, smirenosti i
nježnosti. A kada strahujemo i osjećamo snažnu tjeskobu zbog budućnosti, moramo
se sjetiti da smo u suštini zabrinuti za svoju fundamentalnu legitimnost i
mogućnost da budemo voljeni.