Dostojanstva se odrecite zadnjeg


I nikada ne prestani plesati (13)

Činjenica: u Sjedinjenim Državama danas živi preko trideset i pet milijuna ljudi starijih od šezdeset i pet godina, 13 posto stanovništva. Njihov broj raste i, protivno volji baby-boom generacije, do 2030. bit će ih sedamdeset milijuna.

Očiti su razlozi zašto u zadnje vrijeme poklanjam više pažnje procesu starenja. Kao psihijatar dolazim u dodir s odabranim uzorkom starijih ljudi, ali također crpim iz iskustva svojih prijatelja i vršnjaka. Općenito to nije baš privlačna perspektiva.

Jedan od rizika koji nam prijete tokom cijelog života je mogućnost da postanemo kulturni kliše. To nam se može dogoditi u bilo kojoj životnoj dobi; buntovni tinejdžeri, naivni mladenci, gramzivi yuppie, preopterećeni roditelji, oprezni sredovječni, lijeni penzioneri. Ali upravo u finalnom razdoblju života prijeti nam najveći rizik da se prepustimo zulumu vremena i gubitka postajući nevažni starci i starice koje smo sažalijevali u mladosti.

Protjecanje godina lišava nas mnogih prijetvornosti kojima maskiramo naše pravo ja. Više od svega užasavaju nas nemoć i smrt. Milijarde dolara potrošenih na kozmetiku, plastičnu kirurgiju i apsurdnu zbirku ‘dodataka prehrani’ svjedoče o našim jalovim pokušajima da izbrišemo vidljive dokaze naše smrtnosti. Ono što nam treba je hrabrost da se suočimo s onim što smo postali – stari.

Marginalizirani od javnosti, tolerirani od odrasle djece koja naše društvo može podnijeti samo u malim dozama, stariji ljudi skloni su živjeti s onima koji također imaju više dokolice nego mašte. Kada su poslovi i obiteljske odgovornosti pri kraju, izloženi smo riziku da se udaljimo od društva kao i od sebe samih.

Mislim da zbog toga stari ljudi nose tu zasluženu reputaciju gunđala. Ako bi u mladosti postali suviše zaokupljeni svojim fizičkim zdravljem smatrali bi nas hipohondrima. Kada u starosti razmišljamo (i govorimo) uglavnom o našim boljkama, samo smo loše društvo. Često susrećem odraslu djecu koja strepe od razgovora sa svojim roditeljima jednostavno zato jer znaju da će biti podvrgnuti litaniji slabosti o kojima su već mnogo puta slušali. Ništa nije manje zanimljivo, čak i kad nekoga volimo, od  zamornog nabrajanja boljki koje su izvan dosega kako medicinske struke tako i slušatelja uhvaćenog u stupicu. Ako dosađivanje drugima nije dovoljno, što se događa kad počnemo dosađivati sami sebi?

Znam jednu sredovječnu ženu koja se toliko umorila slušajući žalopojke i neželjene savjete svoje majke da bi za vrijeme njihovog razgovora telefonom držala slušalicu ispruženom rukom tako da je mogla čuti zvuk glasa svoje majke, ali nije mogla potpuno razabrati riječi. Kad bi majka prestala govoriti žena bi u slušalicu rekla, ‘Da, mama’ i ponovo ispružila ruku dok bi njena majka govorila i dalje. I dalje. I dalje. Ustvari, preporučio sam tu metodu nekoj očajnoj odrasloj djeci čiji su razgovori s roditeljima lišeni onoga što se obično misli pod riječju komunikacija.

Kako starimo naš fizički svijet se smanjuje, a često jednako tako i raspon našeg entuzijazma. Zapanjuje me, na primjer, koliko je malo starijih ljudi koje susrećem informatički pismeno. U jednoj anketi provedenoj među ljudima preko od 65 godina, samo je 31% ikada bilo online, čak ni da bi poslali ili primili email. (Ista cifra za sljedeću generaciju starijih, koji sada imaju pedeset ili šezdeset i pet, bila je 70%.) Imati televiziju kao jedini prozor u svijet gotovo je nepodnošljivo žalosno.

Među kritikama moje prethodne knjige bila je i primjedba da ne sadrži dovoljno uputa kojima bi zaslužila svoje mjesto na policama s knjigama samopomoći u knjižarama. Ovdje je nekoliko prijedloga za one čije su želje za dugovječnošću zajamčene:

  1. Prestanite se žaliti. Nekoliko generacija prije bili biste mrtvi već deset godina.
  2. Ako u svom životu nemate niti jednu aktivnost zbog koje bi izgubili osjećaj za vrijeme, trebate nešto pronaći.
  3. Ako idete doktoru više od deset puta godišnje, a nemate nikakvu terminalnu bolest, nađite si novi hobi.
  4. Istina je da nisu napisali nikakvu dobru muziku već trideset godina. Ni vaša djeca niti vaši unuci ne žele to čuti.
  5. Ako itko poželi saznati kakav je bio život kad ste vi bili njihovih godina, pitat će.
  6. Ne trudite se izbjegavati iskušenja. Kako starite ona će izbjegavati vas.
  7. Nije važno umrijeti dostojanstveno; pokušajte živjeti dostojanstveno.