I nikada ne prestani plesati (5)
Standardno je načelo pop psihologije da otvoreno izražavanje ljutnje u svim područjima naših života, a posebno u terapiji, treba ohrabrivati. Na koncu, ne bismo željeli da ljudi potiskuju svoje osjećaje. Svi znaju kako to može biti beskorisno – čak nezdravo. Pa, imate li nekih pritužbi? Da ih čujemo. Ljuti ste na nekoga? Dajte mu to na znanje. Ako mu se ne sviđa, to je njegov problem.
To naročito vrijedi za terapiju parova na koju ljudi dolaze s idejom da će na neki način izražavanje nesputane ljutnje, one vrste koja se manifestira u mnogim lošim brakovima, ‘raščistiti zrak’ i utrti put pomirenju. Činjenica: Ljutnja rađa ljutnju. Onome tko je napadnut vrlo je teško reagirati razumno. Kada se raspitujem o načinu na koji ljudi uobičajeno komuniciraju međusobno (a često i sa svojom djecom), ono što čujem su priče o opetovanom sukobu gdje svaka osoba osjeća stalnu potrebu da se brani (a svi znamo da je napad najbolja obrana). Bitka obično započinje kritikom.
Zapanjen sam kako olako i lakomisleno ljudi podrazumijevaju da živjeti s nekim znači biti istovremeno meta i izvor kritičkih komentara. ‘On uvijek ostavlja svoje prljavo suđe na stolu.’ Ili, ‘Ona nikada ne mijenja ulje u svom autu.’ Ili, ‘Djeca ostavljaju svoje stvari po cijeloj kući.’ I kada se te stvari dogode, uvrijeđena strana ne preže da smjesta na njih upozori, obično razdraženim tonom i uz čestu upotrebu riječi ‘uvijek’ i ‘nikada’ u cilju naglašavanja.
Zato ih pitam, ‘Kakvi bi bili vaši životi kad nijedan od vas ne bi kritizirao ili naređivao drugoj osobi?’ Ovo pitanje će jamačno proizvesti skeptične poglede prisutnih, kao da sam tražio da prestanu disati ili nikada više ne peru zube. O čemu, pobogu, on to govori? Da nisam ukazao na njene greške i nedostatak obzira, bio bih bespomoćan. Suđe bi se beskonačno gomilalo, ulje nikada više ne bi bilo promijenjeno, kuća bi potonula u kaos.
Ovo je moj argument: Ako bi se mogao postići sporazum o suzdržavanju od kritiziranja, emocionalni ton u kući bi se promijenio. Odnos se mijenja iz onog u kojem je osnovni zadatak vođenje evidencije prijestupa druge osobe u kooperativni pothvat u kojem svaki član obitelji ulaže u održavanje dovoljno reda da se stvari mogu naći i gosti ugostiti. Ono što se eliminira su pasivno-agresivna ponašanja koja predstavljaju obrambenu reakciju ljudi koji se osjećaju nemoćni i povrijeđeni. Dobro se dobrim vraća.
Ovo, naravno, zvuči puno lakše no što to biva u praksi. Ono što je ovdje na djelu jest moć navike. Većina ljudi odrasla je u domovima gdje su ih njihovi roditelji socijalizirali uz pomoć ‘discipline’ i kritiziranja. (Druga mogućnost je da su prema njima bili pretjerano popustljivi pa nikada nisu naučili značenje odgovornosti.) Takva vrsta odgoja pretpostavlja da, prepuštena vlastitim snagama, djeca postaju začetnici nereda i neposluha. Govoreći o svom jogunastom potomku roditelji često kažu, ‘On jednostavno ne sluša!’ ili, ‘Bez obzira koliko puta joj kažem, ona kao da ne razumije važnost marljivog rada i dobrih ocjena.’
To su postavke koje promiču kritiziranje i ljutnju kao normalan način ponašanja s onima koji su nam najbliži. Do trenutka kad se obrate meni, ljudi obično već osjećaju da nešto nije u redu s njihovom uobičajenom interakcijom. Mijenjanje tih obrazaca zasebni je problem. Ono što ja vidim u odnosima koji ne funkcioniraju je obostrana ožalošćenost. Ova osoba koju bismo trebali voljeti zauvijek sada nas ljuti. (Ako nam je dosadna, to je još gore, no ostanimo ovaj čas na ljutnji.) Dakle, iza borbe za moć i antagonizma, koji su najočitiji znaci našeg nezadovoljstva, leži duboka žalost zbog neispunjenih očekivanja. To nije ono na što smo mislili prisežući.
Da li je ikada bilo vrijeme kada je premalo izražavanja ljutnje predstavljalo veliki problem? Ako jeste, to definitivno nije današnje vrijeme. Zemlja je u ratu; zabrinuti smo zbog divljanja na cestama; mediji nam prikazuju beskonačne slike nasilja; naši najomiljeniji sportski spektakli su sudaranje automobila ili udaranje protivnika do besvijesti. Naša nacionalna povijest, zapravo povijest svijeta, je povijest neprekidnog sukoba, uglavnom oko toga koje božanstvo treba štovati. Mi živimo u društvu s više oružja nego ljudi.
Ustvari, meni se čini da neposredno iza ljutnje koja je tako očigledna, i često poticana, u našem životu, leže dvije emocije koje je puno teže izraziti: strah i nezadovoljstvo. Oba ova vrlo uobičajena ljudska osjećaja smatraju se slabostima i teško ih je podnositi dulje vrijeme. Jedan način da se od njih pobjegne je razljutiti se i na nekoga prebaciti krivicu. Ako možemo naći metu, tada se možemo prepustiti svojoj povrijeđenosti i odgovornost za svoj jad prebaciti na nekog drugog. Mi smo sada žrtva.
Kao žrtvi slijede nam raznorazne povlastice od kojih je najvažnija jamstvo da ono što nam se dogodilo nije naša krivica. Dobivamo dozvolu da se žalimo (a često i javnu tribinu sa koje to možemo učiniti). Sjećam se kad sam kao već odrasla osoba otkrio da sam usvojen. Usred pomutnje zbog identiteta i strepnje koji su pratili to šokantno otkriće, bila je i perverzna satisfakcija da sam, nakon toliko godina kao privilegirani bijeli muškarac, postao član povrijeđene manjine: odraslih usvojenika. Počeo sam se javno žaliti na pravne prepreke u potrazi za svojim biološkim roditeljima; bunio sam se zbog nepravde što sam uskraćen za medicinsku obiteljsku povijest; pokušao sam (bezuspješno) natjerati državna zakonodavna tijela da dozvole pristup dokumentima o usvajanju odraslim osobama koje traže svoje biološke roditelje. Bio sam ogorčen što nas novine koje su se bavile tom pričom, uporno nazivaju ‘usvojenom djecom’. Bio sam ljut.
Na koncu sam se umorio od te borbe i, poput mnogih usvojenika prije i poslije mene, sam krenuo u potragu i našao svoju biološku majku. Kasnije sam osjećao da je mukotrpan proces koji je to iziskivalo, učinio naše ponovno sjedinjenje mnogo slađim za nas oboje. Ona je znala kroz što sam morao proći da bih je našao, a meni je potraga dala vremena da razmislim zbog čega to radim i da se suočim s tugom davnog napuštanja. No, ne mogu negirati zadovoljstvo zbog osjećaja pripadanja potlačenoj manjini, bar na kratko vrijeme.
Stoga, sljedeći puta kad se razbjesnite zbog nečega, pogotovo ako je meta vašeg bijesa netko u vašem životu s kim žudite biti bliski, zapitajte se nije li taj osjećaj bijesa nadomjestak za neki osjećaj gubitka ili nemoći. Upitajte se nadalje, postoji li možda nešto što možete učiniti kako bi započeli mijenjati situaciju. Ako ne možete promijeniti ljude oko sebe, barem možete uživati u tome da ih iznenadite.
_________________________________
Gordon Livingston (1938 -2016) američki psihijatar. Trideset godina slušajući najintimnije tajne i nevolje drugih ljudi i na temelju osobnog iskustva u životu koji ga nije štedio (kao roditelj je dvaput doživio težak gubitak – s razmakom od godinu dana stariji mu se sin ubio, a mlađi je umro od leukemije) napisao je nekoliko knjiga dubokih uvida o onome što nam je svima zajedničko – s čime se svatko od nas bori pokušavajući što bolje iskoristiti vrijeme na raspolaganju.