Nakon više desetljeća psihoterapeutske prakse vjerujem da psihoterapija nije utemeljena na znanosti i često je štetna
Aeon 21. siječnja 2025.
Umijeće ‘bivanja za drugog’ – praćenje, slušanje i razumijevanje unutarnjeg svijeta druge osobe – tisućgodišnja je praksa. Ljudi su oduvijek raspravljali o svojim životima, svojim vrijednostima i problemima pokušavajući pronaći značenje, utjehu i radost. Stručnjaci za tu vrstu rasprava nazivali su se mudraci, šamani, svećenici – a danas, terapeuti. Potom, počevši od Sigmunda Freuda dolazi do niza pokušaja da se od toga stvori znanost psihoterapije.
Ali vrlo je malo znanosti u tome.
Biti tu za drugu osobu vrlo je nelagodno. To je teško. Tu nema mira jer se onaj drugi neprestano mijenja, ali u tome je umijeće. Raditi to dobro, zahtjeva iskustvo, inteligenciju, mudrost i znanje. Osim osnovnih pravila, koja se mogu izložiti tijekom jednog vikenda, to se ne može nekoga naučiti. Pažljivo promatrajući ljude koji to dobro rade došao sam do zaključka da je to pristup usavršen radom s tisućama klijenata, čitanjem stotina knjiga o filozofiji, umjetnosti, znanosti – i nekih jeftinih ljubavnih romana. Taj pristup se obogaćuje ako je terapeut glasao za niz različitih političkih stranki, imao više profesija i bio vjernik bar nekoliko religija – kako bi uopće bilo moguće razumjeti slutnju, žar ili duboki gubitak svrhe u traženju, pronalaženju i gubitku Boga, ukoliko sami niste proživjeli tako nešto?
Ja sam postao psihoterapeut i psiholog kako bih maksimizirao dobro koje mogu činiti u svijetu. Činilo se samorazumljivim da bavljenje dubokim uzrokom patnje predstavlja najkorisniji način pomaganja ljudima. Također sam postao dječji psihoterapeut kako bih se bavio izvorima patnje u djetinjstvu, odakle ona izgleda proizlazi. Shvatio sam kako produbljivanje osjećaja može mijenjati sam osjećaj i naučio što je to prenatalna trauma; čak sam napisao doktorat o traumi. Danas, nakon dva desetljeća bavljenja tom profesijom savjetujem, predajem, nadzirem i pišem o svim tim stvarima, ali sve više odbacujem sve što sam naučio. Umjesto toga prakticiram umijeće ‘bivanja za drugog’, ideju koja se pojavila u razgovoru s mojom kolegicom Sophie de Vieuxpont. Ja sam mentor, prijatelj u odnosu asimetričnog prijateljstva i rezonator i kritičan saveznik koji pomaže ljudima dok prolaze kroz složenosti, proturječja, stradanja i radosti života.
Usput, tokom godina prakse, izgubio sam vjeru da je svjesnost uvijek ljekovita, da će sve nas osloboditi rješavanje trauma iz djetinjstva, da će iskreno osjećanje osjećaja pomoći da se oni rasplinu, u složenoj povratnoj petlji teorije i prakse.
Učinak vašeg obiteljskog okruženja ima malo važnosti kad se radi o vašoj osobnosti.
Sve je počelo od starog zanimanja za evolucijsku biologiju, objavljivanjem knjige Roberta Plomina Osnovni nacrt (Blueprint) 2018. godine. Knjiga opisuje istraživanja provedena na blizancima bazirajući se na statističkim podacima kroz nekoliko desetljeća u nekoliko zemalja i brojke su bile jasne: događaji iz djetinjstva i roditeljstvo uglavnom nemaju puno utjecaja na to kakvi ćemo na koncu ispasti.
To me navelo da ponovo pročitam knjigu Judith Rich Harris, Ne postoje dva ista (No two alike) (2006.) koja se također bavi analizom istraživanja na blizancima kao i opsežnih istraživanja na drugim vrstama. Hariss tvrdi da je mozak evolucijom usavršavana kutija za alat koja nas snabdijeva nizom sposobnosti, čuvajući istovremeno potpunu jedinstvenost svakoga od nas.
Ove dvije knjige možda su najbolje sažete u drugom zakonu bihevioralne genetike: utjecaj gena na ljudsko ponašanje veći je od utjecaja obiteljskog okruženja. Zapazio sam kako se moji obrambeni mehanizmi aktiviraju očajnički pokušavajući naći rupe u toj znanosti. Ali na kraju dana, bez selekcije upravo onih podataka koji potvrđuju ono što sam naučio kroz svoje školovanje, jednostavna činjenica je bila: sestre blizanke s identičnim genima, odrasle u potpuno različitim obiteljima, razvijaju vrlo slične osobnosti, dok usvojene sestre bez ikakve genetske povezanosti, odrasle u istoj obitelji, imaju vrlo različite osobnosti.
To otkriće, iz časopisa Razvojna psihologija (Developmental Psychology), poljuljalo je godine učenja o psihodinamskoj teoriji. To znači da učinak vašeg obiteljskog okruženja – bilo da su vas odgajali topli ili hladni roditelji, bilo da ste odrasli u siromašnoj ili bogatoj obitelji – ima vrlo malo važnosti kad se radi o vašoj osobnosti. Ako ste ikada imalo učili o terapiji, to se protivi svemu što su vas učili.
Štoviše, načela psihoterapije nisu odražavala proživljena iskustva mojih klijenata, čak ni moja vlastita. Umjesto toga, mi vidimo ono što očekujemo vidjeti i svoju prošlost tumačimo na temelju onoga što osjećamo ovoga časa. Ako sam tužan, prisjetit ću se oskudice i sukoba iz djetinjstva, dok će se moj sretniji brat sjećati pozitivnije situacije; pogledajte memoare Running with Scissors (2002), Be Different (2011) i The Long Journey Home (2011), svaki od njih predstavlja radikalno drugačiji opis iste obitelji.
Nekoliko longitudinalnih istraživanja u kojima smo pratili djecu i njihova negativna iskustva iz djetinjstva (ACE), od ranog djetinjstva do odrasle dobi, nisu pokazala nikakvu povezanost između negativnih iskustava u djetinjstvu i kasnijih mentalnih poremećaja. Postoji jedino veza između mentalnih poremećaja u odrasloj dobi i ‘sjećanja’ na negativno iskustvo u djetinjstvu. To može izgledati potpuno proturječno za profesiju opsjednutu teorijom traume. Istraživanja nisu pokazala da negativna iskustva u djetinjstvu uzrokuju mentalne poremećaje; radi se o tome da odrasle osobe s mentalnim problemima prikazuju svoja djetinjstva kao loša. Uvjeren sam da pritom ima iznimaka i da postoje uistinu grozna iskustva iz djetinjstva koja zaista ostavljaju trajne posljedice, no čak i tada osjećam sumnju uzimajući u obzir činjenicu da događaji koji navodno traumatiziraju jednu osobu u grupi, ne uzrokuju traume drugima.
Ukoliko bez oklijevanja osporavate ovo što sam upravo napisao, možda radite isto što rade vjerski fundamentalisti već tisuću godina. To što govorim može zvučati okrutno, hladno ili politički toksično, ali osjećaji nisu epistemološki valjana osnova za odbacivanje informacija.
Umjesto toga razmislite o ovome: moguće je voditi računa o patnji preispitujući pritom svoju prosudbu o tome čime je ona uzrokovana i kako je rješavati. Možda velika većina terapijskih metoda pogrešno tumači uzroke ljudske patnje. Pripadnicima drugih kultura s radikalno drugačijim stavovima o tome kako patnja nastaje i kako se s njom nositi, također je jako stalo da pomognu ljudima – samo što oni to rade na drugačiji način.
Trebali bismo iznova promisliti o uzrocima ljudske patnje kako bismo pronašli bolji način da pomognemo. Freud i neki noviji zagovornici traume poput Gabora Maté govore nam da naša osobnost i naša patnja proizlaze iz načina kako su nas tretirali u djetinjstvu. Mogli bismo se s tim složiti, ali to bi zapravo moglo biti pogrešno. Ako je pogrešno, naše terapije bi mogle biti uglavnom uzaludne i potencijalno štetne i mi kao profesija trebamo kritički preispitati te teorije prije no što nanesemo više štete.
Povijesno, u mnogim kulturama širom svijeta, od Nigerije do Malezije, ili na Zapadu prije više od 50 godina, djetinjstvo se smatralo samo jednom fazom kroz koju prolazimo, lišenom bilo kakvog svetog statusa. Mi cijelo vrijeme učimo, ali patnja proizlazi iz našeg odnosa prema svijetu sada, u ovom času, i naših aktualnih okolnosti.
Nije li pomalo arogantno da tako mnogo njih na Zapadu smatra da ta nova, nedokazana teorija – da patnja proizlazi iz djetinjstva – mora biti univerzalno vjerodostojna, ili čak vjerodostojna za nas? Zašto je psihodinamski terapeut, suočen s klijentom koji pati, tako siguran da treba kopati po prošlosti, kad filozofske tradicije diljem svijeta kažu da odgovor leži u sadašnjosti? Buddha, Lao Tzu, Aristotel i Isus nisu spomenuli ni riječ o neizbrisivoj mrlji koju djetinjstvo ostavlja na stanje čovjeka – oni su nas vidjeli kao individue koje žive donoseći odluke u sadašnjosti. Tisuću godina kasnije Al-Ghazali i Thomas Aquinas još uvijek su radili na sadašnjosti. Čak i prije dvjesto godina G W F Hegel, Soren Kierkegaard i William James nisu bili opsjednuti djetinjstvom.
Da nam svima danas ide odlično i da su sve terapije za koje plaćamo toliko mnogo novca bile učinkovite, koliko tvrde da jesu, možda bismo s malo više pouzdanja mogli zanijekati sve ovo. Ali to nije tako i ankete o sreći ukazuju da mnogim ženama na Zapadu – glavna demografska klijentela terapeuta – također ne ide baš sjajno.
U početku nisam mogao prihvatiti sve to, Onda se pojavila knjiga Abigail Shrier, Loša terapija (Bad Therapy, 2024) opisujući kako terapeutska kultura ima toksični i često štetan učinak na kulturu općenito. Radio sam s djecom, ali da li je psihodinamska terapija, u kojoj raspravljamo o prošlosti, bila zaista dobra za njih? Shrier ne odbacuje povremenu djelotvornost razgovora djece s odraslim osobama, ali također naglašava rizike kad se to pretvara u rutinski tretman.
Djeca, čak i više nego odrasli, postaju ono na što se fokusiraju. Ako su u fokusu teški osjećaji, ti teški osjećaji obično više dobivaju na težini no što se smanjuju. No ipak, to je ono na što se fokusira dječja psihoterapija – navesti djecu da zapažaju svoje teške osjećaje i govore o njima u uzaludnoj nadi da će ti teški osjećaji na neki čarobni način nestati. Moje iskustvo odražava istraživanje koje citira Shrier: puno je izglednije da će se djeca identificirati s tim osjećajima i strmoglaviti u ponor sve većeg jada. Recite djetetu da svoju tjeskobu izrazi igrajući se u pijesku, kao što su mene učili, ili da opišu gdje je osjećaju u svojem tijelu ili kako izgledaju stravična čudovišta iz njihovih noćnih mora, i vama će se možda činiti da im pomažete istražiti svoje emocije, ali to na kraju završi tako da se u njima utapaju, neminovno još više tjeskobni no što su bili kad su došli.
Specifične metode za rješavanje socijalne anksioznosti, fobija i napada panike imaju svoju svrhu. Takve izravne metode, danas klasificirane pod zajedničkim imenom kognitivno bihevioralna terapija (CBT), oslanjaju se na učenja Buddhe, stoika i tradicionalnu mudrost, s ciljem da spriječe naše umove da bespomoćno posrnu stranputicom. Ali zašto tražiti od djece da se udubljuju u teške osjećaje? To narušava njihov prirodni proces otpornosti i pronalaženja dobrog.
Problem nije samo u terapeutskim pristupima koji se nude u školama. Na to trebamo gledati kao na širu kulturnu ideju koja prodire u roditeljstvo. Osjećaji se smatraju središnjima, iako su oni ustvari nejasne i prolazne aproksimacije dane situacije. Cijela poanta roditeljstva je usmjeravati djecu u razvijanju njihovih izvršnih funkcija kako bi stekli emocionalne i intelektualne sposobnosti kao odrasle osobe. To znači učiti ih da to kako se osjećaju nije nužno pravo stanje stvari i da bi mogli ostati taoci svojih emocija ako ne nauče kako ih prebroditi. Dječji bijes ne bi trebalo automatski poštovati, a njihovo posljedično problematično ponašanje sigurno ne bi smjelo biti nagrađeno specijalnim pogodnostima.
Na primjer, analiza jednog slučaja: Jimova obitelj kontaktirala me zabrinuta zbog toga što više nisu bili u stanju izlaziti na kraj s Jimovim ponašanjem. Bili su to izuzetno brižni roditelji koji su počeli primjećivati kako se njihov sin bori nastojeći kontrolirati svoje impulse i kako se iskaljuje na drugoj djeci. Stoga su potražili profesionalni savjet jedne iskusne i priznate terapeutkinje. Ona im je preporučila da sjednu s Jimom i dozvole mu da izrazi svoje osjećaje u sigurnom okruženju što je značilo da se iskali na njima.
Kada to nije pomoglo i Jim počeo upadati u neprilike u školi, njihova je terapeutkinja preporučila pristup temeljen na znanjima o traumi (trauma-informed). Svi su oni pretrpjeli gubitak voljenog člana obitelji kad je Jim bio mali, čime se sada opravdavao poremećaj u Jimovom emocionalnom razvoju. Jimov bijes je bio razumljiv u kontekstu toga što se dogodilo i trebalo mu je dozvoliti da ga izrazi. Upravljanje ponašanjem temeljeno na znanjima o traumi zahtijevalo je da se Jimu omogući da se osjeća sigurno u trenucima kad izgubi kontrolu (što je pristojan način da se kaže, kad počne vrištati, ritati se i udarati druge ljude) i potom ga zapitati što mu treba, iskazujući pritom nježnost i pronalazeći aktivnosti u kojima uživa, poput igrica, kako bi se ponovo povezao.
Nakon toga mogli bi pitati Jima o njegovim osjećajima. Jimova škola usvojila je sličnu strategiju uz pomoć stalno prisutnog djelatnika za pružanje podrške učenicima, koji bi se s njim igrao kad bi Jim remetio nastavu. Zamisao je bila da će jačanje odnosa privrženosti s odgajateljem u školi pomoći Jimu da osjeti emocionalnu sigurnost i njegovo će se ponašanje popraviti.
‘Ali nije,’ objasnila mi je njegova mama u suzama. Nedavno je bio isključen i sada odbija ponovo ići u školu.
Ovo nisu bile nasumične ekscentrične teorije. Psihološka literatura na temu privrženosti i traume obilna je i široko dostupna. Mnoge škole i stručnjaci za mentalno zdravlje imaju obaveznu obuku iz tog načina rada. Ali ni to nije funkcioniralo. Jim je bio potican da se identificira sa svojim bijesom i da se oslanja na svoj bijes umjesto da se od njega očekuje i da ga se motivira da ide dalje. Nehotice su ga učili da će mu bijes i divljanje u razredu pribaviti propusnicu za igranje nogometa umjesto učenja matematike. Ishod je bio taj da je, unatoč brižnim i motiviranim roditeljima, Jim skretao sve dalje prema rubu društvenog svijeta jer ga je opsesija terapeuta vrednovanjem njegovih emocija spriječila da nauči društvena pravila koja nam omogućavaju da sudjelujemo u društvu.
Zbog toga što središnja premisa dječje psihoterapije – pomaganje djeci da istražuju teške emocije – izgleda sve više riskira nanošenje ijatrogene štete (tj. samo liječenje izaziva štetne posljedice), počeo sam odbijati rad s djecom i umjesto toga sam prešao na rad s roditeljima i širim okruženjem djeteta.
Zapadni moral temelji se na idejama drevne Grčke i kršćanstva o vrlinama, poniznosti i kritičkom mišljenju. One čine srž psihoterapijskog razmišljanja, ali postaju sve više neuravnotežene. Vrlina i poniznost koje su se zahtijevale u odnosu na drugoga sve više se predstavljaju kao uloga žrtve za klijenta i herojskog spasitelja za terapeuta, dok se kritičko mišljenje pretvorilo u gušenje svake kritike suvremene terapeutske i ideološke dogme.
Mi volimo sebe smatrati kritičkim misliteljima, ali kritičko mišljenje kao da nikada ne spominje da oko 10% klijenata doživljava pogoršanje svog stanja nakon početka terapije – u takvim slučajevima terapija ne samo da možda ne pomaže, već aktivno šteti. Ako vam je rečeno da morate slušati svoje momentalne i subjektivne osjećaje nelagode i povrijeđenosti prihvaćajući ih kao svoju istinu, tada je puno teže pristojno prijeći preko minornih međuljudskih neugodnosti. Ako vam onda kažu da vaše nevolje u vezi potječu od toga što vaši roditelji nisu bili potpuno prisutni i zadovoljavali vaše potrebe u djetinjstvu, postoji rizik da ćete biti kritičniji prema odnosu s njima u času kad vam je solidna obiteljska povezanost najpotrebnija. Više od četvrtine Amerikanaca prekinulo je vezu s nekim članom obitelji; statistički je nemoguće da je uzrok svih tih udaljavanja neko strahovito zlostavljanje kojim bi to zaslužili.
O tome se ne govori, ne uči niti istražuje u našim institucijama za obuku. Zamislite da se dobrobiti kapitalizma ili društvenih medija veličaju, a nitko nikada ne govori o njihovoj mračnoj strani? U profesiji koja mnogo pozornosti pridaje Freudu i Carlu Jungu, ‘sjena’ bi trebala biti u središtu naših nastojanja, a mi ipak propuštamo uvažiti tu golemu ‘sjenu’ naše profesije – da redovno nanosimo štetu.
To pomanjkanje samokritike zajedno s osjećajem nepogrešive čestitosti pridonosi revnosnom širenju nedokazanih i potencijalno štetnih memova (mem – osnovna jedinica kulture koja se ne prenosi genima) iz psihoterapeutske kulture u popularnu kulturu. To vidimo kad se duševna bol sve više tumači kao reakcija na ‘traumu’ ili na roditelje koji su nam na neki način nanijeli nepravdu. Vidimo to u školama gdje djeci, kojima bi više koristile jasne granice, umjesto toga dozvoljavaju izuzeća ‘informirana traumom’ koja ih lišavaju podrške za razvijanje ponašanja i životnih vještina koje će im biti nužne za ulazak u svijet odraslih.
Neutemeljene teorije o traumi uvjeravaju čitave segmente društva da su ozbiljno oštećeni i da trebaju naše usluge. Kako se usuđujemo vjerovati da svaka druga kultura kao da krivo shvaća djelovanje patnje, čak i naša vlastita kultura prije pojave Freuda? Stanovnici Sri Lanke ne vide svoj građanski rat ili svoj tsunami kao traumatske – ustvari, kad se vojska savjetnika za traumu stuštila na narod nakon tsunamija 2004. godine, Sveučilište u Colombu zaklinjalo ih je da prestanu patnju izjednačavati s traumom jer to potkopava otpornost ljudi. Slučajno je upravo Sri Lanka na vrhu ljestvice mentalnog zdravlja u izvještaju ‘Mentalno stanje svijeta 2023. godine’ unatoč takvom odbijanju evanđelja traume.
Niti jedna druga kultura koju poznajem ne vjeruje da loši događaji ostavljaju neizbrisive mrlje na našem umu, mrlje koje vječno zagađuju naš doživljaj svijeta. Loše stvari su se uvijek događale i bile su (i jesu) dovoljno loše bez da ih se čini još gorima inzistirajući da ‘u tijelu ostaje neka trauma’ od koje je nemoguće pobjeći. Govoriti ljudima da nose vječnu ranu koju su im nanijeli ljudi iz njihovog života, rađa ogorčenost i šteti njihovim odnosima. Ako sami širite takve priče ili jednostavno vjerujete u njih, pokušajte pročitati nešto o klimavoj znanosti na kojoj su utemeljene. I dok terapija samo priča o kulturnoj kompetenciji (sposobnost da se prepoznaju i poštuju kulturne razlike) i učenju iz drugih načina razmišljanja, rijetko to pokazuje konkretnim djelima. Mi možemo učiti od ne-zapadnih kultura o tome kako se nositi s patnjom i kako pritom ostati u sadašnjem trenutku, patiti u sadašnjem trenutku i ozdraviti u sadašnjem trenutku.
Je li opasno normalizirati terapiju kao ‘go-to’ način rješavanja teškoća odnosno redovitim posjetama stručnoj osobi? Terapija je parasocijalni odnos (jednostrani), jedan oblik nesimetričnog prijateljstva. Relacijska komponenta rada terapeuta slična je onoj seksualnog radnika – postoji odnos, ali cjelovit je samo za klijenta. Plaćanje i pravila postavljanja granica prilagođavaju odnos klijentu – radi se o njemu, jer je reciprocitet plaćen. U savršenom svijetu ne bi bilo potrebe za seksualnim radnicima i terapeutima jer bismo svi imali savršene seksualne i neseksualne odnose, ali u stvarnom svijetu takve blagodati nisu uvijek na raspolaganju. Stoga seksualni radnici i terapeuti uskaču da popune prazninu, nudeći doživljaj odnosa, svatko u svojoj domeni, u nadi da će klijentu omogućiti da dovoljno nauči o sebi i drugima kako bi u stvarnom svijetu i uspostavio stvarne, bolje odnose.
Opasnost se pojavljuje kada terapeutski odnos postaje zamjena za odnos u stvarnom svijetu – kada nas potiču da ‘riješimo to terapijom’ umjesto da bolne i osjetljive stvari pokušamo povjeriti nekom članu obitelji. Odnosi u stvarnom svijetu jačaju kroz teške razgovore, a zajednice se razvijaju raspravljajući o stvarima koje vrebaju na rubu pristojnog.
Terapijski prostor ne bi smio izolirati stvarne vanjske odnose od mračnih, prljavih unutarnjih odnosa sa sobom – morao bi služiti da povremeno pospješi, pripremi i pojasni teškoće s izričitom namjerom da klijenta vrati u stvarne odnose. Da se vratimo na analogiju sa seksualnim radnicima, moj posao ne bi smio biti da zamijenim bezvoljnog supruga, nego da budem nepristrani seksualni radnik nudeći drugačije načine postojanja koji mogu transformirati pravi brak tamo vani.
Sve gore navedeno dovelo me na kraju do problema kako taj novi svjetonazor provesti u praksi. Je li moguće pomiriti probleme terapije s nastavljanjem terapeutske prakse? Ovo su radovi u tijeku i ovo su moja nesavršena rješenja. Moja Internet stranica više ne obećava izlječenje. Ne razmeće se mojom opsežnom izobrazbom o psihodinamskim besmislicama. Samo nudi raspravljanje o vašem životu – rasprave koje su izgleda bile korisne klijentima u prošlosti, a možda bi mogle biti korisne vama u ovom času. Ništa ne obećavam.
Nastojim crpsti iz izvora izvan mjehura zapadne misli zadnjih 50 godina: ideje koje odolijevaju i nadilaze kulture zahvaljuju to svojoj vrijednosti. Budizam nudi uvide u usredotočenu svjesnost (mindfulness), posebno ako se prisjetimo svih osam obilježja mindfulnessa koja uključuju trud, radnju i govor. Pragmatizam Williama Jamesa, ideje Friedricha Nietzschea o volji i izboru, te Sokratov način postavljanja pitanja, sve je to na raspolaganju mom umu i terapeutskom odnosu, ali klijent vodi terapiju. To je diskusija o njegovom životu, koja značenja mu pridaje, kako ih provodi u životu. To je slavljenje dobrih stvari i mjesto da se imenuju one loše, ali prije svega, to je prostor gdje se usredotočujemo na ovaj čas i na budućnost i što on zapravo želi učiniti i kako može prevladati prepreke. Ja svoj posao vidim kao pojašnjavanje etike i estetike mog klijenta – kad govorimo o etici, ja ustvari mislim da je mi utemeljujemo na estetici tako da ono što nam se čini elegantno i ispravno obično se tek kasnije odijeva u nepristrano ruho uzvišene etike.
Vjerujem da je prava svrha terapije borba protiv ogorčenosti. Ogorčenost je srž svih mojih nevolja, sama bol to nije. Ogorčenost se pojavljuje kad osjećamo bol, ali vjerujemo da je nismo zaslužili. Složeno je time se baviti, pogotovo što to graniči sa pravima i politikom. Ako smatram da imam pravo objaviti ovaj članak u New York Timesu ili da imam pravo da ne budem vrijeđan kritičkim osvrtima na njega, onda će se bol zbog odbijanja New York Timesa i zlih napada na moju dobronamjernu mudrost, beskonačno umnogostručiti. Moje pravo na to pridonijet će da moja bol bude puno veća. Također vjerujem da su praštanje i zahvalnost naši najbolji saveznici u borbi protiv osjećaja da na nešto imamo pravo i ogorčenosti.
Uočite da sam napisao da vjerujem da je gore navedeno istina. Ja to ne znam. Za mene je to djelotvorno i ima smisla i to je tema vjerskih i ne-vjerskih teoretičara od Siddarthe Gautame i Isusa od Nazareta do Nietzschea. No, jednostavnost te teorije dozvoljava mom klijentu da ustanovi da li je to primjenljivo na njega ili nije – nema tu skrivenih materinskih privrženosti ili čudnih kontra-transferentnih stvari koje samo ja, stručnjak, mogu dekodirati. Ako moj klijent inzistira da stav da na nešto ima pravo može koegzistirati sa zahvalnošću, mogao bih čak i nešto naučiti od njega (i jesam – hvala vam – ako čitate ovo prepoznat ćete se).
Odustajući od praznih teorija i informirajući klijenta da nikakva magična rješenja ne očekuje s moje strane – da je sam odgovoran za svoj život – našao sam oslonac u tisuću godina staroj mudrosti, u zajednici ljudi koji nude podršku na životnom putu. Mogu se zdušno truditi oko svojih klijenata, znatiželjno slušati njihove priče, udubljivati se u njihove dileme i razlagati njihove životne svjetove kao neustrašivi istraživač koji zaviruje pod svaki kamen. S jedne strane, osjećam se manje opterećen odgovornošću jer ne postoji ništa što ja ‘moram’ učiniti; s druge strane, odgovornost je veća jer preuzimam cijelog klijenta bez zamagljujućih teoretskih filtera. Napustio sam terapeutske teorije i mislim da sam zbog toga bolji terapeut.
Niklas Serning psiholog i psihoterapeut