The School of Life What Children Teach Us About Love – transkript hrvatski prijevod
“Na ovoga ćemo staviti brojeve …”
” O, tu ima drveća … Vidiš ovo drveće?”
” Da.”
Mi općenito jako dobro znamo kako voljeti malu djecu.
“Želiš li i ti jesti brokulu?”
Vrlo smo strpljivi s njima.
“O bože, vidi koliko on jede! U subotu je pojeo jedan komad čokoladne torte, jedan sladoled, jedan kiseli krastavac, krišku švicarskog sira, komad salame …”
Maštoviti smo u pronalaženju opravdanja za ružno ponašanje.
“Mora da je ogladnio.”
Njihovo izluđujuće ponašanje ne uzimamo osobno.
“Jesi li spreman za hranu? Jesi gladan? Mora da ga opet boli zub.”
Ali u prisutnosti odraslih, naše stanje duha sasvim je drugačije.
“Zdravo … Jesi li produžio osiguranje za auto?”
“Ne, mislio sam da ćeš ti to napraviti.”
“Sinoć smo o tome razgovarali.”
“Ali nikada nisam rekao da ću to napraviti.
“Izmotavaš se.”
“Ne izmotavam se, zašto to misliš?”
“Ti to uvijek radiš!”
Pretpostavljamo najgore motive.
“Zašto to uvijek pada na mene? Zašto se osjećam kao da sam jedini odrasli u ovom odnosu? Ti si kod kuće, cijeli dan, bez ikakvog posla, i ne možeš napraviti ni tu jednostavnu stvar da mi pomogneš!”
No zamislite da se voleći odrasle ponašamo jednako kao što se prirodno ponašamo voleći djecu.
“Jesi li produžio osiguranje za auto?”
“Prije no što počnemo o tome, jesi li za čašu vina?”
Zamislite da pokažemo mirnu strpljivost.
“Naravno …”
“Sauvignon blanche?”
“Da, molim.”
“Želiš da ti serviram i nešto za jelo?”
Zamislite da brinemo za potrebe jedno drugog.
“Da, molim.”
“Da? Tjesteninu? Kako ti se to čini?”
“To bi bilo sjajno.”
Zamislite da ne zaboravimo biti odrasli.
“Žao mi je što nisam obavio osiguranje za auto danas. Maleni je baš bio prava gnjavaža. Mislim da jučer nije puno spavao, stalno je tražio pažnju. Znaš, kad sam mu donio jelo bacio je tanjur ravno na pod.”
“Ne …?”
“Da.”
Zamislite da se ne istresamo jedni na druge.
“Hvala ti.”
“Za što?”
“Znam da ne može biti lako s malim cijeli dan. On može biti gnjavaža.”
Tražili bismo objašnjenja koja nisu tako zajedljiva.
“Želio bih da popuštamo jedno drugom. Nitko više u ovoj kući ne spava dovoljno.”
“Prava istina.”
“Hoćeš reći tati laku noć?”
“Laku noć tata.”
Čudesno je kako smo postali – uglavnom – tako dobri u ljubavi za djecu.
Sada moramo naučiti kako voljeti i međusobno oprostiti onom djetetu u nama.