The Convivial Society: Vol. 5, No. 11
22. kolovoz 2024.
Pažnja i moralne dimenzije pažnje.
Razočaranost je jedna od najviše uvažavanih i najviše osporavanih koncepcija u obimnoj literaturi posvećenoj razumijevanju situacije koju nazivamo suvremenost.
Termin je popularizirao eminentni njemački sociolog Max Weber početkom 20. stoljeća. To je ustvari engleski prijevod njemačke riječi Entzauberung što znači nešto kao ‘de-misti-fikacija’. Reći da je moderni svijet lišen čari (razočaravajući) znači da se više ne doživljava kao carstvo magije, misterije, oživotvorenog duha ili drugih ne-ljudskih sila i čimbenika. Prema nekim tumačenjima to također znači da prebivamo u svijetu lišenom svakog intrinsičnog značenja ili svrhe generirajući time odnose otuđenosti i eksploatacije.
Ja, naravno, opisujem dugačku i višeslojnu tradiciju učenja koje odnedavno uvodi argumente u prilog tvrdnje da nikada nismo bili razočarani odnosno da je svijet i dalje čaroban (doduše više kao čudesan) samo ako smo voljni usvojiti određene načine bivanja. Prethodno stajalište iznio je Jason Josephson Storm u knjizi Mit o razočaranosti (The Myth of Disenchantment), a drugu tvrdnju zastupa Jane Bennett u knjizi Čarolija modernog života (The Enchantment of Modern Life). Pa, iako imam svoje vlastite, slabo potkrijepljene, stavove na tu temu, nikako nemam namjeru o njima ovdje raspravljati.
Umjesto toga jednostavno želim iznijeti jednu ideju vama na razmatranje: Očaranost je samo mjera kvalitete naše pažnje.
Drugim riječima, što ako svijet doživljavamo kao razočaravajući zato jer je očaranost, djelomično, učinak određene vrste pažnje koju usmjeravamo na svijet, a mi smo danas općenito nenavikli na tu neophodnu kvalitetu pažnje?
Sugerirajući ovu korelaciju između pažnje i očaranosti donekle podupirem tvrdnju Jane Bennett da ‘suvremeni svijet i dalje ima moć da očarava ljude i da ljudi mogu u sebi samima njegovati sposobnost doživljavanja što više takvog djelovanja’. Jane Bennett, politička filozofkinja zainteresirana za etičke dimenzije očaranosti, koju tretira više kao stanje čuđenja, vjeruje da je očaranost nešto ‘na što nailazimo, što nas pogađa, ali je također i ponašanje koje se može poticati promišljenim strategijama’.
Jedna od tih strategija je ‘izoštriti osjetilnu prijemčivost za čudesnu posebnost stvari’. Smatram da je to samo drugi način da se opiše stjecanje umijeća kako svijetu posvetiti posebnu vrstu pažnje. Pritom bi mogli otkriti, kako je Andrew Wyeth jednom rekao komentirajući djelo Albrechta Dürera, da ‘svakodnevno, kad se pažljivo promatra, postaje romantično’ – ili čarobno.
Povjesničarka umjetnosti, Jennifer Roberts prije par godina je izjavila: ‘Samo zato što je nešto smjesta dostupno vidu ne znači da je smjesta dostupno svijesti.’ Ili, kako se također izrazila, ‘Samo zato što ste nešto pogledali ne znači da ste to vidjeli.’ Viđenje u tom smislu predstavlja oblik znanja koje proizlazi iz načina bivanja u kojem svijest dublje poima puninu stvarnosti. Prema Roberts, postizanje te vrste znanja i kvalitete doživljaja zahtijeva ‘vrijeme i strateško strpljenje’ koje je jedan oblik ‘usredotočene pažnje’.
Pažnja kao strpljivo čekanje da se svijet sam razotkrije, podsjeća na Simone Weil koja je ustrajno tvrdila da je pažnja oblik aktivne pasivnosti. ‘Najdragocjenije darove nećemo steći tragajući za njima’, tvrdila je, ‘nego čekajući na njih.’
Pažnja se također može shvatiti jednostavno kao ime za kontakt koji duša uspostavlja sa svijetom i, ako je dovoljno prigušena, kao naša sposobnost i sklonost za skrb, želju, ljubav i djelovanje, kao i za patnju. To je također jedna od preokupacija Jane Bennettovih u istraživanju očaranosti. ‘Morate voljeti život prije no što možete o bilo čemu skrbiti’, piše ona, ‘Moramo biti zaljubljeni u postojanje i povremeno čak očarani njime,’ dodaje, ‘kako bismo bili u stanju darovati nešto od svojih oskudnih smrtnih resursa služeći drugima.’
Po njenom mišljenu, priča koju nam pričaju o našoj razočaranosti otežava nam pažnju koju nužno moramo poklanjati svijetu kako bismo pojmili njegovu čarobnu kvalitetu. To je samoispunjujuće proročanstvo. Ja mislim da je tu u igri nešto više od same priče o razočaranosti, ali ona je u pravu uočivši da smo uhvaćeni u zamku začaranog kruga. Naviknuti da se prema svijetu ne ophodimo sa strpljenjem i brigom, tim više ćemo svijet doživljavati kao nijemu akumulaciju nepokretnih stvari koje služe samo da ih koristimo ili konzumiramo, kako nam već nalažu naše potrebe. Ovakvo poimanje s druge strane podupire nevoljkost da se prema svijetu ophodimo s odgovarajućim strpljenjem i brigom. Gledamo, a ne vidimo i onda pogrešno zaključujemo da se nema što vidjeti.
Što nam onda preostaje činiti već gledati ponovo i to pažljivo, skoro kao stvar vjere, premda tu vjeru potiče svaki prolazni susret s ljepotom koja nam je darovana. Da zbunjeno zurimo u stvari na svijetu dok ne prestanu biti samo stvari. Da riskiramo izgledati glupavo zato jer smo spremni vjerovati da bi svijet ipak mogao biti čaroban.