Maria Popova
https://www.themarginalian.org/2014/10/21/ursula-le-guin-dogs-cats-dancers-beauty/
‘Psa bismo općenito mogli nazvati prostodušnim bićem,’ (A Dog is, on the whole, what you would call a simple soul), šalio se T. S. Eliot u svojoj omiljenoj pjesmi ‘Kako osloviti mačku’ (“The Ad-dressing of Cats,”) izjavljujući da su mačke ‘više poput tebe i mene’. Uistinu, mačke su kroz povijest često antropomorfizirane u cilju propitivanja ljudskih osobina – ali to jednako vrijedi i za pse. Mi smo uvijek koristili svoje mačje i pseće družbenike kako bismo bolje objasnili sebe, no nigdje Mačke i Psi nisu imali tako pronicavu metaforičku ulogu kao u eseju Ursule Le Guin ‘Psi, mačke i plesači: razmišljanje o ljepoti’ (“Dogs, Cats, and Dancers: Thoughts about Beauty”) iz 1992. godine.
Le Guin opisuje oprečnosti arhetipskih temperamenata naših najdražih ljubimaca:
„ Psi ne znaju kako izgledaju. Psi čak ne znaju koje su veličine. Nema sumnje da je to naša greška, jer ih uzgajamo tako čudnih oblika i veličina. Jazavčar moga brata, ukupne visine šesnaest centimetara, napast će njemačku dogu čvrsto uvjeren da ju može rastrgati. Kad mu mali pas napada gležnjeve veliki pas često samo zastane zbunjen – ‘Da ga pojedem? Ili će on pojesti mene? Ja jesam veći od toga, zar ne?’ Ali onda će njemačka doga doći i pokušati vam sjesti u krilo skoro vas sravnivši sa zemljom, uvjerena da je pekinezer.’ “
Mačke, nasuprot tome, imaju potpuno drugačiji domet samosvijesti:
„ Mačke točno znaju gdje im je početak, a gdje kraj. Kad polako izlaze kroz vrata koja za njih držite otvorenima, i zastanu s repom par centimetara izvan dovratka, one to znaju. One znaju da morate vrata i dalje držati otvorenima za njih. Zbog toga je njihov rep tamo. To je mačji način održavanja odnosa.
Kućne mačke znaju da su malene i da je to važno. Kad mačka sretne prijetećeg psa, a nema izlaza za bijeg ni horizontalno niti vertikalno, odjednom će utrostručiti svoju veličinu napuhujući se u neku vrstu krznene ribe napuhače i to može funkcionirati jer će opet zbuniti psa – ‘Mislio sam da je to mačka. Zar ja nisam veći od mačke? Hoće li me pojesti?’“
Štoviše, primjećuje Le Guin, mačke su estete, tašte i manipulativne u svojoj taštini. U odlomku, koji poprima potpuno nove nijanse značenja dvadeset godina kasnije, u jeku internetskih memova mačaka, ona piše:
„ Mačke imaju osjećaj za nastup. Čak i kada sjede umivajući se u toj smiješnoj pozi s jednom nogom iza suprotnog uha, one znaju čemu se vi smijuljite. One jednostavno odluče ne obazirati se na to. Poznavala sam jednom par perzijskih mačaka; crna je uvijek počivala na bijelom jastuku, a bijela na crnom jastuku pokraj nje. To nije bilo samo zato jer su željele ostaviti mačje dlake tamo gdje se najbolje vide, iako mačke uvijek o tome vode računa. One su znale gdje najbolje izgledaju. Gospođa koja im je nabavila jastuke zvala ih je Dizajnerske mačke. “
Majstorski izmjenjujući šaljivo s ironičnim, Le Guin se vraća na ljudske osobine:
„ Mi ljudi često smo slični psima; mi zapravo ne znamo koje smo veličine, kojeg smo oblika, na što nalikujemo. Krajnji primjer za to neznanje mora da su ljudi koji dizajniraju sjedišta u avionima. Druga krajnost, ljudi koji imaju najtočniji, najjasniji osjećaj svoje vlastite pojave, možda su plesači. Na koncu, njihova pojava je njihov posao. “
Nadovezujući se na misli legendarnog koreografa Merce Cunninghama o plesu kao ‘kretanju ljudskog tijela kroz vrijeme i prostor’, Le Guin razmišlja o plesačima koje poznaje i njima svojstvenom potpunom odsustvu ‘iluzije ili zabune o prostoru koji zauzimaju’. Prepričavajući zgodu jednog mladog plesača koji je ogrebavši gležanj uskliknuo, ‘Imam ranu na svom gotovo savršenom tijelu!’, Le Guin piše:
„ Bilo je to simpatično smiješno, ali je naprosto bila i istina: njegovo je tijelo gotovo savršeno. On zna da jest i zna gdje nije. On ga održava savršenim koliko može jer je njegovo tijelo njegov instrument, njegov medij, njime on zarađuje za život i njime stvara umjetnost. On nastanjuje svoje tijelo cjelovito poput djeteta, ali puno svjesnije. I to ga čini sretnim. “
Ono što plesanje pruža, prije svega, jeste obećanje upravo takve tjelesne sreće – ne savršenstva, nego zadovoljstva. Plesači su, tvrdi Le Guin, ‘toliko sretniji od onih na dijeti ili onih koji vježbaju’. Ona se osvrće na nemoguće ideale ovih posljednjih koji se sakate na isti način na koji perfekcionizam sakati kreativnost u pisanju i umjetnosti:
„ Savršenstvo je biti ‘mršav’ i ‘zategnut’ i ‘tvrd’ – poput dječaka atletičara od dvadeset godina ili djevojčice gimnastičarke od dvanaest. A kakvo je takvo tijelo za muškarca od pedeset ili žene u bilo kojoj životnoj dobi? ‘Savršeno’? Što je savršeno? Crna mačka na bijelom jastuku, bijela mačka na crnom … Meka tamna žena u haljini na cvjetiće … Postoji nebrojeno načina da se bude savršen, a niti jedan od njih ne postiže se kažnjavanjem. “
Le Guin s lakoćom, elegantno i neprimjetno, izmjenjuje vedre i ozbiljne opservacije. Razmišljajući o različitim, nemogućim i često bolnim, kulturološkim idealima ljudske ljepote. ‘posebno ženske ljepote’, ona piše:
„ Sjećam se kad sam pohađala srednju školu 1940-tih: bijele djevojke tretirale su svoju kosu kemikalijama i grijačima ne bi li postala kovrčava, a crne djevojke su svoju kosu tretirale kemikalijama i grijačima ne bi li se prestala kovrčati.
Ljepota uvijek ima pravila. To je igra. Ljuti me igra ljepote kad vidim da njome upravljaju ljudi koji na tome zarađuju bogatstvo ne mareći koga će pritom povrijediti. Mrsko mi je kad vidim kako to ljude čini nezadovoljnima samima sobom pa se izgladnjuju, unakazuju i truju. Često i sama igram tu igru na vrlo skroman način, kupujući novi ruž za usne, radujući se novoj svilenoj bluzi. “
Le Guin, koja o starenju piše s više milosti, humora i dostojanstva od bilo kojeg drugog meni poznatog pisca, osvrće se na posebno represivni ideal vječne mladosti:
„ Jedno pravilo te igre, kroz većinu vremenskih razdoblja i mjesta, je da su mladi ti koji su lijepi. Ideal ljepote je uvijek onaj mladenački. To je djelomično obični realizam. Mladi jesu lijepi. Velika većina njih. Što sam starija to jasnije shvaćam i uživam u tome.
[…]
A onda pogledam muškarce i žene moje dobi, njihova prorijeđena vlasišta i kvrgave članke i mrlje i izrasline, premda raznolike i zanimljive, ne utječu na ono kako mislim o njima. Neke od tih ljudi smatram vrlo lijepima, a druge ne. Ljepota starih ljudi ne dolazi besplatno s hormonima, kao što je to kod mladih. Ona ima veze s kostima. Ona ima veze s onim tko ta osoba jest. Sve jasnije i jasnije ima veze s onim što isijava kroz ta hrapava lica i usahla tijela. “
No, ono što čini transformaciju starenja tako mučnom, dirljivo uočava Le Guin, nije gubitak ljepote – to je gubitak osobnosti, frustrirajuće nepostojan fenomen sam po sebi. Ona piše:
„ Znam što me najviše brine kad pogledam u ogledalo i vidim staru ženu bez struka. Nije to da sam izgubila svoju ljepotu – nikad je nisam ni imala dovoljno da se njome razmećem naokolo. Stvar je u tome da ta žena ne izgleda kao ja. To nije ona za koju sam mislila da sam ja.
[…]
Mi smo poput pasa, možda: zapravo ne znamo gdje počinjemo, a gdje završavamo. U prostoru, da; ali u vremenu, ne.
[…]
Vrlo je lako živjeti u tijelu djeteta. U tijelu odraslog, nije. Promjena je teška. I to je tako golema promjena da nije čudo da mnogo adolescenata ne znaj tko su. Pogledaju u ogledalo – to sam ja? Tko sam ja?
I onda se to događa ponovo kad vam je šezdeset ili sedamdeset. “
S osjećajem koji priziva u sjećanje Rilkea – ‘Ja nisam od onih koji zanemaruju tijelo ne bi li ga ponudio kao žrtveni dar za dušu,’ napominje u svojim pismima, ‘jer moja duša doista ne bi podnijela služiti na taj način.‘ – Le Guin nas odvraća od našeg poriva da intelektualiziramo izvan tijela, odvojeno od njega:
„ Ono tko sam ja sigurno nije dio onoga kako izgledam i obrnuto. Želim znati gdje ja počinjem i završavam, koje sam veličine i što mi pristaje … ja nisam ‘u’ ovom tijelu, ja jesam ovo tijelo. Sa strukom ili bez struka.
Premda postoji nešto u meni što se ne mijenja, nije se promijenilo tokom svih značajnih, uzbudljivih, uznemirujućih i razočaravajućih transformacija kroz koje je prošlo moje tijelo. Unutra postoji osoba koja nije samo ono kakvom se čini, a da bih je našla i poznala moram detaljno pogledati unutra, gledati duboko. Ne samo u prostoru, već i u vremenu.
[…]
Postoji idealna ljepota mladosti i zdravlja koja se nikada zaista ne mijenja i uvijek je istinska. Postoji idealna ljepota filmskih zvijezda i reklamnih modela, ideal ljepote-igre, koja mijenja svoja pravila od časa do časa i od mjesta do mjesta i koja nikada nije u cijelosti istinska. I postoji ideal ljepote koji je teže definirati ili razumjeti, zato jer se ona pojavljuje ne samo u tijelu nego tamo gdje se susreću tijelo i duša definirajući jedno drugo.
To mora da je ono što veliki umjetnici vide i slikaju. To mora da je ono zbog čega nas tako ushićuju umorna, ostarjela lica Rembrandtovih portreta: ona nam pokazuju ljepotu koja ne prodire samo do dubine kože već do dubine života. “
_______________________________________________
Ursula Le Guin (1929. – 2018.), objavila je svoj prvi roman 1966. i uskoro, kao prva dama fantastične i znanstveno-fantastične književnosti, stala uz bok Johnu R. R. Tolkienu i Gine Wolfu. Djela koja je počela je objavljivati tijekom 1960-ih bave se taoističkim, anarhističkim, feminističkim, psihološkim i sociološkim temama.
Znanstvena fantastika Ursule Le Guin stavlja jak naglasak na društvene znanosti, uključujući sociologiju i antropologiju, pa se može svrstati u potkategoriju koju obično nazivaju meka znanstvena fantastika (eng. Soft Science Fiction). Jedno od najistaknutijih obilježja pisanja Ursule Le Guin jest njezin pristup problemu rase. Većina Ursulinih glavnih likova nisu bijelci., u skladu s činjenicom da većina ljudi nije bijela. Iz istoga razloga na naslovnicama njezinih knjiga često nema prikaza likova. U njezinim se djelima vanzemaljske kulture često koriste kako bi se prenijela neka poruka o ljudskoj kulturi općenito. Kao primjer možemo navesti istraživanje seksualnog identiteta pomoću androgine rase u djelu Lijeva ruka tame [˝The Left Hand of Darkness˝]. Na temelju takvih djela, njezin rad možemo svrstati u kategoriju feminističke znanstvene fantastike, ali ne nužno.
Njezina se djela također često bave ekološkim pitanjima.
Svoju reputaciju potvrđivala je brojnim romanima, od kojih su kod nas objavljeni “Pričanje”; “Svijet se kaže, šuma”; “Lijeva ruka tame”, “Ljudi bez ičega”, “Nebeski žrvanj”, “Trilogija o Zemljomorju” .