Živimo u društvu kojim vlada ogorčenost
24. studeni 2023.
U Sjedinjenim državama upravo traje Tjedan zahvalnosti i razne američke medijske kuće, uzimajući predah od svoje uobičajene dijete mračnih i mučnih proricanja, pitaju čitatelje da nabroje stvari za koje osjećaju zahvalnost. Ne znam za vas, ali osobno zahvaljujem svojoj sretnoj zvijezdi da su Britanci previše samouvjereni da bi imali bilo kakav zapisani nacionalni ritual zahvalnosti. U sekularnom smislu, pokušaj da u sebi pobudim osjećaj zahvalnosti prema nekom neodređenom uvijek mi je pomalo ličio na pokušaj da osjećam kajanje zbog nečega što nisam učinila. U oba slučaja najviše što mogu je proizvesti neke jedva prikladne grimase i pomoliti se da će to biti dovoljno.
Tu je također i strepnja da će nejasne izjave zahvalnosti raspršene u prazno na neki perverzni način umanjiti vjerojatnost za odavanje priznanja stvarnim ljudskim dobročiniteljima koji su to zaslužili. Na koncu, puno manje truda iziskuje u sebi se zahvaliti svemiru, nego se glasno zahvaliti prijatelju. No takve bojazni kao da me svrstavaju u manjinu. Zajedno s dobrotom, bljutavi ljudski kapital nefokusirane zahvalnosti već je neko vrijeme u porastu – uz svesrdnu podršku učitelja joge i influencera na Instagramu.
Slično tome, razni akademici i medicinari često veličaju blagodati dnevne ‘vježbe zahvalnosti’ za probleme poput ublažavanja depresije i poticanja imunosnog sistema. Izlažu nam psihološke analize slučajeva poput onog nesretne ‘Susanne’ opisanog u članku jednog uglednog časopisa objavljenom 2013. godine. Neposredno nakon kobne motociklističke nesreće svoga muža, uslijed koje je pao u komu, Susanna je otkrila da je godinama bio u intimnoj vezi s njenom prijateljicom. I to nije bilo sve – otkrila je također da je potajno bio ovisnik o klađenju i da je ispraznio njihov zajednički bankovni račun. Ipak, na svoju sreću, u članku dalje izvještavaju, Susanna je uspjela prijeći na ‘kontekst razmišljanja o svemu što još uvijek posjeduje u svom životu, kao i prihvatiti osjećaj zahvalnosti za mogućnosti koje ostaju otvorene pred njom’, i tako je bila u stanju nastaviti sa svojim životom unatoč tim razornim udarcima.
Iako to ne bi funkcioniralo za svakoga, drago mi je da neki ljudi na ovaj način mogu naći olakšanje. Ipak, kao i s drugim pokušajima motiviranja ljudi na pro-socijalna ponašanja uvjeravajući ih da je to dobro za njih same – vidi također dobrotu, opraštanje, i empatiju — meni se čini da je tu zatajila opća linija obrane.
Nije samo stvar u tome da su etička ponašanja, poput zahvalnosti, po definiciji usmjerena prema van i prema drugima, pa njihovo svođenje na narcisoidne vježbe samo-usavršavanja razara njihovu bit, nego je također teško razabrati da li bilo koje navodne posljedične fizičke i psihološke blagodati proizlaze iz danog ponašanja samog po sebi ili prije iz prisutne samo-pohvalne svijesti o tome da iskazujući takvo ponašanje radite nešto što će naići na odobravanje ljudi oko vas. Milan Kundera je jednom okarakterizirao ‘kič’ kao nešto što izaziva dvije suze koje neposredno slijede jedna drugu. Prva suza kaže: tako je lijepo vidjeti djecu kako trče po travi! Druga suza kaže: tako je lijepo zajedno s cijelim čovječanstvom biti ganut djecom koja trče po travi! U suštini, izazov za psihologa je ustanoviti da li navodne zdravstvene blagodati proizlaze iz osjećaja koji prate Kunderinu prvu suzu ili onih koji prate drugu.
Jednako tako, u slučajevima poput Susanninog, objašnjenje za bilo kakvo posljedično psihološko poboljšanje čini se još složenije. Da li je stvarno njen osjećaj zahvalnosti ono što joj je pomoglo povratiti ravnotežu? Ili je jednostavno samo podsjećanje na sve dobre stvari u njenom životu učinilo da izgleda manje turoban? Ovo zadnje bi se moglo lako postići bez da se izričito osjeća ono prvo, a rezultat bi bio isti.
U svakom slučaju izgleda da smo svi mi ovih dana pomalo nalik Susanne – očajnički pokušavajući odagnati nadolazeću tamu ustrajući na mislima o onome što još nije sasvim užasno ili pokvareno. Sigurno vam nije promaklo da je vrlo malo dobrih vijesti oko nas – situacija kojoj očito doprinose strašni ratovi, iako oni nisu jedini uzrok tome. Nazadovanje i sudbonosna mračna predviđanja u modi su kuda god pogledate; pa iako poprimaju različite okuse na Lijevoj i Desnoj strani, neto rezultat je ipak vraški depresivan. Bilo da se radi o kolapsu okoliša i neumoljivom porastu fanatizma, ili kolapsu Zapadne civilizacije i neumoljivom porastu kulturalnog marksizma, nema puno toga što bi vam dalo vjetar u leđa. Ustvari, gotovo da su očajavanje i sva ta zahvalnost samo dvije strane istog fizički disfunkcionalnog novčića.
A ne bi se moglo reći ni da smo skloni loše vijesti prihvaćati s više žaljenja nego bijesa. Uvrijeđenost i zamjeranje danas su apsolutno mainstream. Praktički, bez obzira na sadržaj neke najnovije vijesti, ljudi žurno traže onaj kut gledanja koji se najprikladnije uklapa u njihovu viziju nepravednog svemira. Takav stav već se dobro utemeljio na Ljevici – premda se njihovo katastrofiziranje obično odnosi na dramatično izmaštane druge – no jednako je primjenljiv i na Desnicu. Među socijalnim konzervativcima sve je više slatkog tmurnog zadovoljstva tipa ‘govorio-sam-ti’ na pomisao da smo svi zajedno na putu u pakao.
Nema sumnje da ima mnogo razloga za našu ljudsku sklonost da veću pažnju poklanjamo onome što je loše nego onome što je dobro u životu. Osnovni razlog je prilagodljivost: veliki dio ljudske pažnje usmjeren je eliminiranju osobnog rizika. No, kao što samo uočavanje dobrih stvari u životu automatski ne znači da smo za njih zahvalni – jer istovjetno opažanje može pobuditi cijeli raspon sasvim različitih emocija – isto tako uočavanje loših stvari u životu ne znači da se automatski osjećamo povrijeđeni. I drugačiji stavovi su nam na raspolaganju: uzdržana radoznalost u vezi temeljnih uzroka je jedan od njih, a stoička rezignacija je drugi. Prva misao koja nam pada na pamet ne mora uvijek biti – tko je za to kriv?
Jonathan Swift je jednom primijetio da su ‘ljudi zahvalni do istog stupnja do kojeg su ogorčeni’; možda uočavajući da oboje, zahvalnost i ogorčenost, često prati želja za naknadom. Stoljećima kasnije, filozof P.F. Strawson prepoznao je dvije vrste osjećaja kao svoje paradigmatske ‘reaktivne stavove’: kada su ispravno oblikovani, svaki od njih uključuje pripisivanje odgovornosti drugoj osobi i procjenu prvobitne namjere te osobe u odnosu na to kako ćete se vi osjećati zauzvrat. Strawson je o ogorčenosti na primjer pisao ovako:
‘Ako mi netko slučajno stane na ruku pokušavajući mi pomoći, bol možda nije ništa manja nego da mi je stao na ruku prezirno ignorirajući moje postojanje ili u zluradoj želji da me povrijedi. Ali ja ću u drugom slučaju općenito osjećati onu vrstu i stupanj ogorčenosti koje neću osjećati u prvom slučaju.’
Međutim, u današnje vrijeme događa se nešto neobično. Dok dobre stvari u životu više ne smatramo nečim što nastaje hotimice ili nečijom zaslugom, kao da loše stvari u životu nismo u stanju tretirati nikako drugačije. I dok osjećaji zahvalnosti postaju sve više raspršeni, zamjeranje i ogorčenost kao da postaju poput lasera: bez odstupanja usmjereni prema omiljenim kulturalnim ili političkim bête noire, bilo da se radi o torijevcima ili marksistima.
Ili, drugim riječima: prevladavajući stav prema radosnim novostima više jedva da je reaktivan, u Strawsonovom smislu, – dok je stav prema ambivalentnim događajima uvijek sušta reakcija. Kada se zahvalnost odvoji od odgovarajućeg odnosa prema namjeri i odgovornosti druge osobe, mi osjećamo dobre vibracije. Kad zamjeranje čini isto, osjećamo rastući zavjerenički bijes. A na našu nesreću, čini se da ovo prvo nema snage poništiti ovo drugo.
UnHerd 24. studeni 2023.