Prvo su bila Građanska prava, potom je bio Rat, a sada je Okoliš. Prva dva u ovom nizu plemenitih stremljenja već su se popeli na vrh nacionalne savjesti i malo se spustili u izuzetno kratko vrijeme. To spominjem kako bih započeo s onim što vjerujem da je opravdana skeptičnost. Jer meni se čini da Pokret za građanska prava i Pokret za mir, kao popularna stremljenja u doba elektronike, imaju previše toga zajedničkog s prirodom prolaznih modnih hirova. Ne za sve, ali sigurno za previše njih, bile su to pomodne aktualne politike. Kao pokreti poduzimani su s premalo znanja; previše pojednostavljeni; vođeni s previše nestrpljenja i nečiste savjesti i kratkoročnog entuzijazma, a s premalo autentične društvene vizije i dugoročnog uvjerenja i promišljanja. Za većinu ljudi ta su stremljenja ostala skoro u potpunosti apstraktna; bilo je premalo osobnog uključivanja, a previše uključivanja u organizacije koje su inzistirale da druge organizacije moraju raditi ono što je ispravno.
Postoji prilična opasnost da će Pokret za zaštitu okoliša imati istu sudbinu: da će biti stvar od javnog interesa kojom se bave mnoge organizacije umišljeno kritizirajući i osuđujući druge organizacije, napuhavana neko vrijeme mnogim javnim medijskim napisima, samo da bi njeno mjesto zauzela neka druga pomodna kriza. Nadam se da se to neće dogoditi i vjerujem da postoje načini da se to spriječi, ali znam da ako se ovo nastojanje nastavi samo kao javna stvar, ako se milijuni ljudi ne mogu ili neće zauzimati za to jednako kao za svoju privatnu stvar, onda će se to sigurno dogoditi. Za pet godina energija naše sadašnje zabrinutosti će jenjati u nizu javnih gesti – i, nema sumnje, u nizu ispraznih zakona – i velika, i možda posljednja, prilika za čovječanstvo bit će izgubljena. Ne mora tako biti.
Bolja mogućnost je da će se na pokret za očuvanje okoliša gledati, kako se po mom mišljenju i treba, ne kao na odmak od pokreta za građanska prava i mir, već kao na logičku kulminaciju tih pokreta. Jer ja vjerujem da su ta tri problema umjetno razdvojena. Uzrok im je isti, a to je mentalitet pohlepe i eksploatacije. Mentalitet koji eksploatira i uništava prirodni okoliš isti je onaj koji zlostavlja rasne i ekonomske manjine, koji mladićima nameće tiraniju vojne regrutacije, koji ratuje protiv seljaka, žena i djece ravnodušnih prema tehnologiji. Mentalitet koji ruši razvođe rijeka i onda ga hvata panika zbog prijetnje od poplava, isti je onaj mentalitet koji institucionalizirano vrijeđa crne ljude i onda ga hvata panika od mogućnosti rasnih nemira. To je onaj isti mentalitet koji je u stanju namjerno pokrenuti rat protiv civilnog stanovništva i onda izražavati moralno zgražanje nad logičnim posljedicama takvog rata u My Lai. Bili bi budale vjerovati da bismo bilo koji od ovih problema mogli riješiti bez da riješimo ostale.
Za mene, jedna od najvažnijih značajki pokreta za zaštitu okoliša je ta da nas vodi ne samo u još jednu javnu krizu, već u krizu samog prosvjednog pokreta. Jer ekološka kriza bi trebala radikalno jasno pokazati, što možda dosada nije, da nema javne krize koja istodobno nije i privatna. Mnogim zagovornicima građanskih prava čini se da je rasizam uglavnom nečija tuđa greška. Za mnoge zagovornike mira rat je daleka stvarnost, a teret krivnje kao da uglavnom snosi vlada. Ja sam siguran da su te krize više privatne i da svatko od nas više trpi zbog njih i više je odgovoran, no što je to vidljivo na prvi pogled, ali povezanost nije lako uočljiva. Rasizam i militarizam predugo su institucionalizirani među nama da bi nam naše osobno učešće u tom zlu bilo očito. Pomislite, na primjer, na sve Sjevernjake koji su smatrali – sve dok se crnci nisu pokušali naseliti u njihovo susjedstvo – da je rasizam fenomen Juga.
No, ekološka kriza počinje se događati bliže domu. Svaki puta kad udahnemo, svaki puta kad popijemo čašu vode, svaki puta kad pojedemo zalogaj hrane, mi trpimo od te krize. A što je još važnije, svaki puta kad se prepustimo ili ovisimo o rasipnosti naše ekonomije – a prvi princip naše ekonomije je rasipanje – mi potičemo krizu. Skoro svatko od nas, skoro svakog dana svog života, direktno doprinosi uništenju ovog planeta. Prosvjedni skup zbog uništavanja okoliša nije okupljanje tužitelja, nego okupljanje krivaca. Ta spoznaja trebala bi raščistiti maglu samopravičnosti koja gotovo u pravilu lebdi nad tim prigodama i omogućiti nam da vidimo što nam je činiti.
U ovoj krizi sigurno je da svatko od nas snosi javnu odgovornost. Ne smijemo prestati gnjaviti vladu i druge institucije kako bismo se pobrinuli da se nikada ne uljuljkaju svojim praznim obećanjima. Što se mene tiče, želim reći da se nadam da nikada više neću ići u Frankfort kako bih guverneru predstavio peticiju o životnom problemu površinskog rudarenja, samo da saznam da je guverner ‘prezauzet’ da bi nas primio. Sljedeći puta ići ću spreman čekati koliko god je potrebno da prigovori potpisnika peticije i njihovi argumenti budu u potpunosti saslušani i to od strane samog guvernera. I onda se nadam da ću naći načine da ti prigovori i argumenti ne budu zaboravljeni sve dok se ne poduzme nešto da budu zadovoljeni. Prošla su vremena kad je bilo dovoljno samo birati naše dužnosnike. Morat ćemo ih birati i potom ih nadzirati i držati ih u šakama, kao što to rade rudarske kompanije.
No, čak ni najglasniji javni prosvjed nije dovoljan. Mi ne živimo u vladi ni u institucijama ili u našim javnim istupima i djelima, a ekološka kriza ima korijene u našim životima. Po istom principu zdravlje okoliša biti će također ukorijenjeno u našim životima. To jest, ja smatram da je površno i budalasto misliti da bismo mogli ispraviti ono što je krivo tek čeprkajući po institucionalnoj mašineriji. Nužne su fundamentalne promjene u našem načinu življenja.
Ono s čime se suočavamo u ovoj zemlji pri bilo kakvom pokušaju pozivanja na privatnu odgovornost, je činjenica da smo gotovo uništili privatni život. Naši su se ljudi odrekli svoje neovisnosti u zamjenu za jeftine napasti i bezvrijedne artikle takozvanog ‘bogatstva’. Sve svoje vitalne funkcije i odgovornosti delegirali smo trgovačkim zastupnicima i posrednicima i agencijama i stručnjacima svih vrsta. Mi se ne možemo pobrinuti za svoju hranu ili odjeću ili zabavu ili međusobnu komunikaciju niti znamo biti milosrdni ili susretljivi ili ljubazni ili čak poštovati sebe bez da se obratimo za pomoć trgovcu ili korporaciji ili nekoj javnoj organizaciji ili nekoj agenciji ili vladi ili trendovskom savjetniku ili nekom stručnjaku. Većina nas ne može ni zamisliti da se pobuni protiv stavova ili djelovanja neke organizacije prije no što formira novu organizaciju. Individualnost ovih dana hoda naokolo u uniformi dijeleći stranačke slogane o individualizmu. Neistomišljenici žele svoje osobne stavove objavljivati prilažući tisuću potpisa ispod njih.
U knjizi ‘Veliko učenje’ Konfucije kaže da je ‘glavni način proizvodnje bogatstva’ (a on govori o stvarnim dobrima, ne o novcu) ‘taj da proizvođača bude mnogo, a samih potrošača tek par …’ No, čak i u široko oglašavanoj pobuni mladih protiv materijalizma bogatog društva, potrošački mentalitet suviše često još uvijek ostaje netaknut: standardi ponašanja još uvijek se odnose na vrstu i količinu, sigurnost kojoj se teži još je uvijek sigurnost brojki, a glavni motiv je još uvijek zabrinutost potrošača da propušta ono što je ‘in’. U tom stanju totalnog konzumerizma – odnosno stanju bespomoćne ovisnosti o stvarima i uslugama i idejama i motivima koje si više ne znamo sami priskrbiti – svaki smisleni kontakt između nas i zemlje je prekinut. Mi ne razumijemo zemlju ni u smislu onoga što nam ona nudi niti onoga što od nas zahtijeva, a meni se čini da ljudi u pravilu uništavaju ono što ne razumiju. Većina nas nije direktno odgovorna za površinsko rudarenje i ekstraktivnu poljoprivredu i druge oblike ekoloških zloupotreba. No, unatoč tome, krivi smo što ih u svom neznanju dopuštamo. Mi smo, i ne znajući. ovisni o njima. Mi ne znamo o njima dovoljno; mi nemamo dovoljno konkretan osjećaj za opasnost koju predstavljaju. Većina nas, na primjer, ne samo da ne zna kako proizvesti najbolju hranu na najbolji način – mi ne znamo kako proizvesti bilo kakvu hranu na bilo koji način. Naš moderni građanin je pametnjaković koji prije puberteta razumije kako nastaju djeca, ali u dobi od trinaest godina ne zna kako uzgojiti krumpir. A za takvu situaciju imamo razrađene racionalizacije koje nas upućuju da je potpuna ovisnost o nekom drugom učinkovita i ekonomična i čudo znanosti. Ja na to kažem da je to masovno ludilo. Čovjek koji razumije vrijeme samo u terminima golfa učestvuje u kroničnom javnom bezumlju koje će, bilo on bilo njegovi potomci, silom spoznati kao patnju. Uvjeren sam da su takvi umovi plodnije tlo za smrt svijeta od bilo koje političke prijestolnice ili atomskog arsenala.
Jer kao indikator našeg gubitka kontakta sa zemljom dovoljno je pogledati situaciju američkog farmera – koji u našem društvu, kao i u svakom društvu, mora predstavljati utjelovljenje naše ovisnosti o zemlji i odgovornosti prema njoj. U doba neusporedivog bogatstva i dokolice, američki farmer je pod većim pritiskom i radi napornije no ikada prije; njegova zarada je mala, radno vrijeme dugo; njegovi izdaci za zemlju i strojeve kao i troškovi održavanja i rada ubrzano rastu; ne može konkurirati industriji u zapošljavanju radnika; natjeran je na sve veću ovisnost o upotrebi razornih kemikalija i ubrzanih metoda koje stvaraju puno otpada. Kao klasa, farmeri predstavljaju jednu od prezrenih manjina. Koliko ja mogu vidjeti, poljoprivreda se smatra marginalnom odnosno sporednom za ekonomiju zemlje, a farmeri, kad se uopće o njima razmišlja, seljačinama ili primitivcima čiji se životi ne uklapaju u modernu scenu. Prosječni američki farmer je danas starac čiji su se sinovi odselili u gradove. Njegovo znanje i intimna povezanost sa zemljom uskoro će biti izgubljeni. Mali neovisni farmer ide putem malih neovisnih zanatlija i trgovaca. Istjeran je sa zemlje u gradove, a njegovo mjesto zaposjeli su odsutni vlasnici, korporacije i strojevi. Netko bi to opravdao u ime učinkovitosti.
Ja to vidim kao golemu socijalnu, ekonomsku i kulturnu nepromišljenost. Jer su mali farmeri živeći na svojim farmama brinuli o svojoj zemlji. I s obzirom na vezu uspostavljenu sa svojom zemljom – koja je često nasljedna i tradicionalna jednako kao i ekonomska – moglo ih se ohrabriti da za nju brinu još kompetentnije nego dosad. Korporacije i strojevi koji ih zamjenjuju nikada neće biti vezani za zemlju osjećajem nasljednog prava i kontinuiteta ili ljubavlju koja potiče skrb. Njihova će se povezanost voditi principom učinkovitosti koji uzima u obzir jedino količinu godišnjeg prinosa, a nimalo ne uzima u obzir spori prirast života zemlje koji se ne može mjeriti funtama ili dolarima, a jamči sredstva za život i zdravlje budućih generacija.
Ako se nadamo ispraviti zloupotrebe jedno drugog i drugih rasa i naše zemlje i ako želimo da naš trud na ispravljanju tih zloupotreba bude više od političkog prolaznog hira, koji će se dugoročno pretvoriti u samo još jedan oblik zloupotrebe, onda moramo ići puno dalje od javnih prosvjeda i političke akcije. Morat ćemo ponovo izgraditi suštinu i integritet privatnog života u ovoj zemlji. Morat ćemo prikupiti fragmente znanja i odgovornosti koje smo razdali biroima i korporacijama i stručnjacima, i morat ćemo ponovo sastaviti te fragmente u svojoj vlastitoj svijesti i u svojoj obitelji i u svom domu i svom susjedstvu. Nema sumnje da nam treba bolja vlada. Ali treba nam i bolja svijest, i bolje prijateljstvo i bolji brak i bolja zajednica. Trebaju nam pojedinci i kućanstva koji ne moraju čekati na organizacije, već sami mogu napraviti nužne promjene u sebi, vlastitim snagama.
Kroz gotovo čitavu povijest ove zemlje naš moto, podrazumijevan ili izgovoren, bio je Think Big (Misli na veliko). Ja sam došao do uvjerenja da je bolji moto, i trenutno od suštinske važnosti, Think little (Misli na malo). To podrazumijeva nužne promjene u načinu razmišljanja i osjećanja sugerirajući nužni rad. ‘Razmišljanje na veliko’ donijelo nam je dvije najveće i najbjednije podvale našeg vremena: donošenje planova i donošenje zakona. Dangube našeg doba žive u Washingtonu D. C. i ‘razmišljaju na veliko’. Netko se pojavi s problemom i netko u vladi smisli plan ili zakon. Rezultat je, u većini slučajeva, postojanost problema te povećanje i bogaćenje vlade.
Ali umijeće razmišljanja nije u generalizaciji nego u detalju i osobnom ponašanju. Dok vlada ‘istražuje’ i financira i organizira svoju ‘Veliku misao’, ništa se ne radi. No, građanin koji je voljan ‘Misliti na malo’ i, u skladu s pravilima tog umijeća, napredovati vlastitim snagama, već je počeo rješavati problem. Čovjek koji nastoji živjeti kao susjed svojim susjedima imat će živo i praktično razumijevanje rada za mir i bratstvo, i da ne bude zabune oko toga – on već obavlja taj rad. Par koji ima dobar brak i podiže zdravu, moralno kompetentnu djecu, služi budućnosti svijeta direktnije i ispravnije od bilo kojeg političkog vođe, iako nikada ni riječ nisu progovorili u javnosti. Dobar farmer koji se bori s problemom erozije tla na jednom jutru zemlje ima zdraviji uvid u taj problem i više skrbi o njemu i vjerojatno više radi na njegovom rješavanju od bilo kojeg birokrata koji o tome govori općenito. Čovjek koji je voljan upustiti se u tu disciplinu i teškoće, utirući svoj vlastiti put, više vrijedi za pokret očuvanja nego stotinu njih koji tek uporno zahtijevaju da vlada ili industrija utiru put za njih. Ako ste zabrinuti zbog nagomilavanja otpada onda svakako osnujte organizaciju u svojoj zajednici da poduzme nešto u vezi toga. No prije toga, ili za vrijeme dok se bavite organiziranjem, sami pokupite par limenki i boca. Na taj ćete način barem uvjeriti sebe i ostale da ozbiljno mislite ono što govorite.
Ako ste zabrinuti zbog onečišćenja zraka, pomozite pogurati vladine mjere kontrole, ali manje vozite svoj auto, koristite manje goriva u svom domu. Ako brinete zbog podizanja brana na divljim rijekama, učlanite se u Sierra Club, pišite vladi, ali gasite svjetla koja ne koristite, nemojte instalirati klima uređaj, nemojte biti žrtva električnih spravica, ne rasipajte vodu. Drugim riječima ako vas brine uništavanje okoliša, onda naučite kako da prestanete biti ekološki parazit. To smo svi mi, na ovaj ili onaj način, a rješenja za to nisu uvijek očita, premda će sigurno uvijek biti teška. Ona zahtijevaju novi način života – teži, naporniji, siromašniji luksuzom i spravicama, ali također, u to sam siguran, bogatiji značenjem i izdašniji stvarnim zadovoljstvom. Da bismo imali zdrav okoliš morat ćemo se odreći stvari koje volimo; čak ćemo se možda morati odreći stvari koje smo naučili smatrati nužnima. Ali strahovati od bolesti, a ipak se opirati plaćanju terapije, nije samo licemjerno; to je sudbonosno. Ako pričate dobru priču bez da vas promijeni ono što govorite, onda niste samo licemjerni, već osuđeni na propast; vi postajete prenositelj bolesti. Sjetite se, na primjer, predsjednika Nixona koji je naširoko oglašavao svoju duboku zabrinutost zbog uništavanja okoliša, a palio je svoj klima uređaj da dovoljno rashladi sobu kako bi mogao zapaliti vatru u kaminu.
Koliko god će to nekima, siguran sam, izgledati čudno, ali ja ne mogu zamisliti bolji način osobnog uključivanja u ozdravljenje okoliša od vrtlarstva. Osoba koja obrađuje vrt, ako to radi na organski način, doprinosi miru u svijetu. Ona proizvodi svoju hranu što je čini donekle neovisnom o prehrambenoj trgovini, a također proširuje, za sebe, značenje hrane i užitka u jelu. Hrana koju uzgaja bit će svježija, hranjivija, manje zagađena otrovima, prezervativima i umjetnim bojama od one koja se kupuje u dućanu. Smanjuje problem otpada; vrt nije kontejner za smeće i probavit i ponovo iskoristiti svoj vlastiti otpad. Ako uživa radeći u svom vrtu, manje je ovisna o automobilu ili trgovcu i direktno uključena u prehranjivanje ljudi.
Ako mislite da sam skrenuo s teme, dozvolite da vas podsjetim da se glavnina povrća potrebna za prehranu četveročlane obitelji može uzgojiti na parceli od 10 puta 20 metara. Mislim da bismo u ovome mogli uočiti ekonomski potencijal od značajne važnosti, budući da izgleda kako se upravo suočavamo s mogućnošću masovne gladi. Koliko hrane bi se moglo uzgojiti u dvorištima gradova i predgrađa? Koliko bi se moglo uzgojiti duž ekstravagantnih prilaza državnim autocestama? A koliko bi se moglo uzgojiti intenzivnim metodama i ekonomijama malih farmi na takozvanim rubnim parcelama? Louis Bromfield volio je isticati da je stanovništvo Francuske preživjelo krizu za krizom jer su bili narod vrtlara koji se u vremenima oskudice vraćao, s puno vještine, vlastitim malim vrtnim gredicama. A W. H. King, profesor agronomije koji je mnogo putovao Orijentom 1907. godine, pričao je o kineskom seljaku koji uzdržavao obitelj od dvanaest članova, s ‘jednim magarcem, jednom kravom … dvije svinje i 2,5 jutara obradive zemlje’ – i koji je, dapače, to radio poljoprivrednim metodama koje su bile organski dovoljno zdrave da održe prvobitnu plodnost njegove zemlje kroz nekoliko tisuća godina takvog korištenja. Te su mogućnosti lako uočljive i privlačne za svakoga tko je spreman ‘Misliti na malo’. Za ‘Velike mislioce’, birokrate i poljoprivredne biznismene one su sasvim jednostavno nevidljive. No, intenzivna, organska poljoprivreda održala je farme Orijenta u punom cvatu tisućama godina, dok je ekstenzivna – što će reći eksploatacijska ili ekstraktivna poljoprivreda, ozbiljno umanjila plodnost američke obradive zemlje u nekoliko stoljeća odnosno nekoliko desetljeća.
Osoba koja se upusti u uzgoj vrta na svojoj okućnici, metodama koje će očuvati, a ne izrabiti ekonomiju tla, odlučno se opredijelila protiv onoga što je u nama loše. Ona pomaže samoj sebi na način koji oplemenjuje i bogat je značenjem i zadovoljstvom. Ali čini i nešto što je još važnije, ostvaruje životni kontakt sa zemljom i vremenskim prilikama o kojima joj ovisi život. Neće više na kišu gledati kao na teškoću u prometu, ili na sunce kao prazničku dekoraciju. A njena svijest o ovisnosti čovjeka o svijetu porasti će upravo toliko, nadajmo se, da bude politički prosvjetljujuća i korisna.
Ono što želim reći je da ako svoje razmišljanje usmjerimo direktno i kompetentno na potrebe zemlje, tada ćemo pokrenuti fundamentalne i nužne promjene u našoj svijesti. Počet ćemo shvaćati i preispitivati i mijenjati svoju rasipnu ekonomiju koja trguje ne samo plodovima zemlje, već i sposobnošću zemlje da proizvodi. Vidjet ćemo da su ljepota i korisnost podjednako ovisne o zdravlju svijeta. No, također ćemo prozreti modne hirove i trendove prosvjeda. Vidjet ćemo da rat i represija i zagađenje nisu odvojeni problemi, nego različiti aspekti istog problema. Usred bučnih povika za oslobađanje ove ili one grupe, znat ćemo da niti jedan pojedinac nije slobodan osim u slobodi drugih, i da je čovjekova jedina stvarna sloboda da zna i vjerodostojno zauzima svoje mjesto – mnogo poniznije mjesto no što su nas učili – u poretku svijeta.
Ali promjena načina razmišljanja o kojoj govorim, ne obuhvaća samo promjenu znanja nego i promjenu stava prema našem suštinskom neznanju, promjenu ponašanja pred licem tajne. Načelo ekologije, ako je uzmemo srcu, treba nas održati svjesnima da naši životi ovise o drugim životima i procesima i energijama unutar jednog isprepletenog sistema koji, premda ga možemo uništiti, ne možemo ni potpuno razumjeti niti potpuno kontrolirati. A najveća opasnost kojom prijetimo je u tome da, zarobljeni unutar naše sebične i kratkovidne ekonomije, spremni smo promijeniti i uništiti puno više od onoga što je u našoj moći da razumijemo. Mi nismo dovoljno ponizni ni smjerni.
Prije nekog vremena čuo sam predstavnika tvornice papira kako o očuvanju okoliša govori kao o ‘ulaganju bez povrata’. Razmišljanje tog čovjeka bilo je isključivo orijentirano na godišnji profit njegove djelatnosti. Ograničen zahtjevom za većim profitom, on jednostavno nije mogao odgovarati ni na koji drugi zahtjev – čak ni na očite potrebe vlastite djece.
Nasuprot tome razmislite o dubokoj ekološkoj inteligenciji Crnog Jelena, ‘svetog čovjeka plemena Oglala Sioux’, koji je pričajući svoju priču rekao da za njega nije važan njegov vlastiti život, već ono što dijeli sa sveukupnim životom: ‘Priča sveukupnog života je ono što je sveto i dobro je da je pričamo svi mi dvonošci koji ga dijelimo s četveronošcima i krilatima u zraku i zelenim stvarima …’. A o velikoj viziji koja mu se ukazala kad je bio dijete, rekao je: ‘Vidio sam da je sveti obruč mog naroda jedan od mnogih obruča koji čine jedan krug širok kao svjetlo dana i svjetlo zvijezda, a u središtu raste jedno moćno rascvjetalo drvo da pruži zaklon svoj djeci jedne majke i oca. I vidio sam da je to bilo sveto.’
(A Continuous Harmony: Essays Cultural & Agricultural reprinted in the Whole Earth Catalog 1969)
_____________________________________
Wendell_Berry, američki pisac, pjesnik, aktivista za zaštitu okoliša i farmer. Dobitnik je Nacionalnog ordena za humanost (The National Humanities Medal) i član Američke akademije znanosti i umjetnosti (The American Academy of Arts and Sciences).