Mnogi ljudi vjeruju da istina predstavlja moć. Ako neki vođe, vjerski ili ideološki, krivo prikazuju stvarnost, u konačnici će izgubiti od oštroumnijih suparnika. Stoga je ustrajanje na istini najbolja strategija za stjecanje moći. Nažalost to je samo utješni mit. Ustvari, istina i moć imaju daleko složeniji odnos, zato jer u ljudskom društvu moć znači dvije različite stvari.
S jedne strane, moć znači sposobnost manipuliranja objektivnim stvarnostima: lovom na životinje, gradnjom mostova, liječenjem bolesti, konstrukcijom atomske bombe. Ova vrsta moći usko je vezana uz istinu. Ako vjerujete u lažnu fizikalnu teoriju, nećete biti u stanju napraviti atomsku bombu.
S druge strane, moć također znači imati sposobnost manipuliranja ljudskim vjerovanjima čime se postiže učinkovita suradnja velikog broja ljudi. Proizvodnja atomske bombe ne zahtijeva samo dobro razumijevanje fizike, već također koordinirani rad milijuna ljudi. Planetom Zemljom zagospodario je Homo sapiens, a ne čimpanze ili slonovi, zato jer smo mi jedini sisavci koji mogu surađivati u vrlo velikom broju. A suradnja širokih razmjera ovisi o vjerovanju u zajedničke priče. No, te priče ne moraju biti istina. Vi možete ujediniti milijune ljudi navodeći ih da vjeruju u potpuno izmišljene priče o Bogu, rasi ili ekonomiji.
Dvojna priroda moći i istine ima za posljedicu neobičnu činjenicu da mi ljudi znamo mnogo više istina od bilo koje druge životinje, ali također vjerujemo u puno više besmislica. Mi smo istovremeno najpametniji i najlakovjerniji stanovnici planete Zemlje. Zečevi ne znaju da je E=MC2, da je svemir star oko 13,8 milijardi godina i da je DNK sačinjena od citozina, guanina, adenina i timina. S druge strane, zečevi ne vjeruju u mitološke fantazije i ideološke apsurdnosti koje su tisućama godina očaravale bezbroj ljudi. Nijedan zec neće pristati zabiti se avionom u Svjetski trgovački centar u nadi da će u posmrtnom životu za nagradu uživati sa 72 djevičanske zečice.
Kad se radi o ujedinjavanju ljudi oko zajedničke priče, fikcija zapravo uživa tri inherentne prednosti u odnosu na istinu. Prvo, dok je istina univerzalna, fikcije su obično lokalne. Stoga, ako želimo razlikovati svoje pleme od stranaca, izmišljena priča poslužit će kao daleko bolji marker identiteta nego istinita priča. Pretpostavimo da članove svog plemena učimo da “sunce izlazi na istoku i zalazi na zapadu”. To predstavlja prilično bijedan plemenski mit. Zato jer ako sretnem nekoga u džungli i ta osoba mi kaže da sunce izlazi na istoku, to bi moglo značiti da je ta osoba odani član našeg plemena, no isto tako bi moglo ukazivati da je ta osoba inteligentni stranac koji je do istog zaključka došao neovisno od našeg plemena. Zato je bolje članove plemena učiti da je “sunce oko goleme žabe koja svakoga dana skače preko neba,” jer malo je stranaca koji će možda – koliko god bili inteligentni – neovisno sami doći na tu ideju.
Druga velika prednost fikcije pred istinom je u vezi principa otežavanja koji kaže da pouzdani signali moraju biti skupi za onoga koji ih odašilje. U protivnom ih varalice mogu lako krivotvoriti. Na primjer, paunovi mužjaci signaliziraju svoju sposobnost paunicama kočopereći se golemim šarenim repom. To je pouzdani znak sposobnosti jer je rep težak, nezgrapan i privlači grabežljivce. Jedino uistinu sposoban paun može preživjeti unatoč toj otežavajućoj okolnosti. Nešto slično se događa sa pričama.
Ako se politička lojalnost iskazuje vjerovanjem u istinite priče, svatko je može lažirati. No, vjerovanje u apsurdne, neobične priče zahtijeva veću cijenu i stoga je bolji znak lojalnosti. Ako vjerujete svome vođe samo kada on ili ona govore istinu, što to dokazuje? Nasuprot tome, ako vjerujete svojem vođi čak i kada on ili ona grade kule u zraku, to je lojalnost! Lukavi vođe mogli bi ponekad namjerno reći nerazumne stvari kako bi razlikovali pouzdane pristalice od onih koji ih podržavaju samo u dobrim vremenima.
Treće i najvažnije, istina je često bolna i uznemirujuća. Stoga, ako se držite nepatvorene istine, malo ljudi će vas slijediti. Američki predsjednički kandidat koji američkoj javnosti govori istinu, cijelu istinu i ništa nego istinu o američkoj povijesti, ima 100 postotnu garanciju da će izgubiti izbore. Isto vrijedi za kandidate u svim drugim zemljama. Koliko Izraelaca, Talijana ili Indijaca može probaviti neokaljanu istinu o svom narodu? Beskompromisna odanost istini je duhovna praksa vrijedna divljenja, ali nije pobjednička politička strategija.
Neki bi mogli tvrditi da će dugoročna cijena vjerovanja u izmišljene priče prevagnuti nad kratkoročnim prednostima u društvenoj koherenciji. Jednom kada se ljudi naviknu vjerovati u apsurdne fikcije i prikladne izmišljotine, ta će se navika preliti na sve više područja, pa će stoga donositi loše ekonomske odluke, usvajati kontraproduktivne vojne strategije i doživjeti neuspjeh u razvoju učinkovitih tehnologija. Iako se to povremeno događa, daleko je od univerzalnog pravila. Čak i najekstremniji zeloti i fanatici često mogu separirati svoju iracionalnost tako da u nekim poljima vjeruju u besmislice, dok su u drugima nadasve racionalni.
Sjetite se, na primjer nacista. Nacistička rasna teorija bila je izmišljena pseudo-znanost. Iako su je pokušali poduprijeti znanstvenim dokazima, nacisti su unatoč tome morali ušutkati svoje racionalne osobine kako bi razvili dovoljno snažno vjerovanje da opravda ubijanje milijuna ljudi. No, kad je došlo vrijeme za projektiranje plinskih komora i pripremu voznog reda vlakova za Auschwitz, racionalnost nacista izronila je iz svog skrovišta netaknuta.
Ono što vrijedi za naciste, vrijedi i za mnoge druge grupe fanatika u povijesti. Razborito je uvidjeti da je Znanstvena revolucija započela u vodećoj svjetskoj kulturi fanatika. U vrijeme Kolumba, Kopernika i Newtona Europa je imala jednu od najviših koncentracija vjerskih ekstremista u povijesti i najnižu razinu tolerancije.
Newton je navodno proveo više vremena u potrazi za tajnim porukama u Bibliji nego odgonetajući zakone fizike. Lučonoše Znanstvene revolucije živjeli su u društvu koje je protjeralo Židove i Muslimane, naveliko palilo heretike, vidjelo vješticu u svakoj starijoj gospođi ljubiteljici mačaka i započinjalo novi vjerski rat svakog punog mjeseca.
Da ste putovali u Kairo ili Istambul prije otprilike 400 godina, otkrili biste multikulturalne i tolerantne metropole gdje su sunniti, šiiti, pravoslavci, katolici, Armenci, kopti, židovi, pa čak i poneki hindu živjeli jedan kraj drugoga u relativnoj harmoniji. Unatoč tome što su imali svoju porciju neslaganja i pobuna – i unatoč tome što je Otomansko carstvo rutinski diskriminiralo ljude na temelju vjere – bio je to liberalni raj u usporedbi sa Zapadnom Europom. Da ste potom otplovili u Pariz ili London tog vremena, našli biste gradove preplavljene vjerskim licemjerjem u kojima su mogli živjeti samo pripadnici dominantne sekte. U Londonu su ubijali katolike; u Parizu su ubijali protestante; židovi su odavno bili protjerani; a nikome nije bilo ni na kraj pameti dozvoliti ulazak muslimana. A ipak je Znanstvena revolucija započela u Londonu i Parizu, a ne u Kairu ili Istambulu.
Sposobnost separiranja racionalnosti vjerojatno je u uskoj vezi sa strukturom našeg mozga. Različiti dijelovi mozga odgovorni su za različite vidove razmišljanja. Ljudska bića mogu podsvjesno deaktivirati i reaktivirati one dijelove mozga koji su ključni za skeptično razmišljanje. Na taj način je Adolf Eichman mogao isključiti svoj prefrontalni cortex slušajući Hitlerov uspaljeni govor, a potom ga ponovo uključiti udubljujući se u vozni red vlakova za Auschwitz.
Čak i ako moramo platiti neku cijenu za deaktiviranje naših racionalnih sposobnosti, prednosti povećane društvene kohezije tijekom ljudske povijesti često su bile tako velike da su izmišljene priče rutinski trijumfirale nad istinom. Učeni ljudi znali su to tisućama godina i to je razlog što su često morali odlučivati hoće li služiti istini ili društvenoj harmoniji. Trebaju li težiti ujedinjavanju ljudi skrbeći da svi vjeruju u istu fikciju, ili bi trebali ljudima otkriti istinu čak i po cijenu nejedinstva? Sokrat je odabrao istinu i bio pogubljen. Najmoćnije učene institucije u povijesti – bilo to kršćanski svećenici, konfucijevski mandarini ili komunistički ideolozi – pretpostavljali su jedinstvo istini. Zbog toga su bili toliko moćni.
Yuval Noah Harari (@harari_yuval) izraelski povjesničar i pisac.
Prijevod članka objavljenog u časopisu The New York Times, 24. svibnja 2019.