Protuotrov za nemoć običnog ljudskog bića
04. svibnja 2025.
Priličan broj ljudi vjeruje da je cjelokupna politička i geopolitička situacija jedan veliki teatar, bukvalno, predstava detaljno režirana iza scene od strane grupe vladara, istinskih vladara. Biden i Trump – to su samo dvije ruke na istom (skrivenom) trbuhu. U konačnici, obojica provode program onih koji zaista povlače konce u ovom svijetu. Rat u Ukrajini? Putin, Trump i Von der Leyen se valjaju od smijeha sjedeći za istim stolom iza scene.
Jesu li svi ratovi inscenirane predstave kojima upravlja mračna sveobuhvatna sila? Ja mislim da to ovisi o tome kako definirate tu ‘sveobuhvatnu silu’. Zaraćene strane nikada nisu samo zaraćene strane. U svakom većem sukobu i dalje preostaje nešto od onoga što ih je povezivalo prije rata.
Jedan od najmarkantnijih primjera bile su isporuke oružja za vrijeme Drugog svjetskog rata. Streljivo za bombe koje su bacali Saveznici često je bilo proizvedeno u Njemačkoj, u jednoj tvornici u Berlinu. Stanovnici Berlina su to znali. Za vrijeme bombardiranja sklanjali su se u podrume te tvornice znajući da tvornica neće biti bombardirana. Drugi primjeri obuhvaćaju operacije u kojima su nacistički znanstvenici ‘distribuirani’ između SAD-a i Sovjetskog Saveza (operacija Spajalica odnosno operacija Osoaviakhim), ili zakulisni kontakti i sastanci bivših kapitalističkih i komunističkih lidera.
Sigurno postoje financijske, ekonomske, pa čak i ideološke strukture koje ispod površine povezuju zaraćene strane. No, to ne znači da rat na površini nije stvaran; ja vjerujem da je zaista stvaran, ali razdor na površini jednostavno nije apsolutan. Ne vjerujem da je sve što se događa na površini savršeno inscenirana predstava. Nikada nisam vidio dokaze za to. Postoji mnoštvo dokaza za operacije za promjenu režima, operacije s lažnim ciljem i zbunjujuće propagandne manipulacije, ali da bi svim tim upravljala neka središnjica ljudi, koliko ja znam, za to nema dokaza.
No, geopolitička igra ipak vrvi obrascima, zar ne? Oni se ne događaju sami od sebe? Mora da postoji nešto što ih organizira? To je definitivno istina. Postoji neka organiziranost. No, organizacijski princip ne mora biti jedna osoba ili grupa ljudi. Pogledajte samo kako zrnca pijeska na metalnoj ploči formiraju savršene obrasce kada ploča vibrira. Niti jedno zrno pijeska nije organizirano; samo su podvrgnuta istoj frekvenciji titranja; organizira ih nešto veće od njih.
Svaki puta kad uočimo obrasce i organizaciju u ljudskom ponašanju skloni smo vjerovati da je to rezultat namjernog planiranja. Naravno, ponekad jeste. Mnogi prosvjedi, masovne pobune i ustanci protiv nepoželjnih režima bili su namjerno organizirani, na primjer. Ljudi u svijetu propagande znaju da je najbolji način da narod prihvati određeno vjerovanje ili stav, stvoriti utisak da ih dijeli velika grupa ljudi. Potražite na Internetu ‘rent a crowd’ (iznajmi gomilu) – postoje firme koje ne rade ništa drugo već na zahtjev osiguravaju ‘gomilu’ za svakoga tko želi popularizirati određeno mišljenje. Veliki dio takozvanih gomila koje su se digle protiv Janukoviča ili Gadafija, ili bilo kojeg drugog nepoželjnog ‘diktatora’, bio je umjetno stvoren. To je već naširoko poznato i dokazano.
Ali to ne mijenja činjenicu da smo, s druge strane, često skloni spontano nastale obrasce u ljudskom ponašanju doživljavati kao rezultat namjernog planiranja. Dobar primjer toga doživio sam i sam ove zime gledajući plesnu priredbu koreografa Emanuela Gata. Više od sat vremena bez daha sam promatrao kako plesači na pozornici stvaraju estetski uzvišene obrasce. Svaki je detalj bio savršen – savijanje podignute ruke, nagib vrata dok se plesač ruši na pod, dinamika krugova koji se neprestano otvaraju i zatvaraju na pozornici i tako dalje. Nakon predstave pitao sam Emanuela koliko mu je trebalo da tako savršeno isplanira i uvježba s plesačima svaki detalj. ‘To ide vrlo glatko, ja svojim plesačima ne govorim točno što da rade; samo im dam načela koreografije, pravila koja trebaju slijediti i ostatak se sam oblikuje na pozornici.’
Ako grupa ljudi, svjesno ili nesvjesno, slijedi ista načela ili simbolička pravila, pojavit će se na društvenoj sceni čitav niz obrazaca bez namjernog planiranja. Cijeli je svijet pod utjecajem istovrsnog razmišljanja ili svjetonazora odnosno, drugim riječima, unutar istog simboličkog okvira. Koristeći kompjutorsku metaforu: svi mozgovi rade po istom programu. Do te mjere da će Biden i Trump, budući da obojica razmišljaju u skladu s materijalističkim svjetonazorom, u konačnici zapravo izvršavati isti ‘program’; do te mjere da će i Rusija i SAD, uhvaćeni u zamku istog materijalističkog razmišljanja, u konačnici promicati iste globalne procese, te na kraju iste globalne strukture moći. No neće se zato ništa manje međusobno mrziti ni uništavati, do točke da bi bili spremni sva živa bića na zemlji, uključujući sebe, otpraviti u nuklearnu zimu.
Stoga, zamisao da cijelu geopolitičku igru strogo vodi mala grupa ljudi, meni se čini malo vjerojatna kad uzmete u obzir složenu i dinamičku prirodu ljudi i stvarnosti. Tendencija da se pogrešno razumije ova složenost i sve zlo reducira na jednu ‘organizaciju’ ili grupu ljudi, izgleda povijesno netočna, taktički štetna (jer stvara iluziju da bi se eliminacijom male grupe riješio problem) i etički problematična.
Uzmite ustrajnu ideju da je velebna cionistička zavjera u korijenu svih nevolja na ovom planetu. Za mene je to samo još jedna hipoteza. Velika cionistička zavjera ili velika bugarska zavjera ili velika talijanska zavjera – zašto ne? No argumenti koje sam čuo za nju nisu jako uvjerljivi. Istina je da je više Židova, čak i cionista, na vrhu globalne piramide moći. Uostalom, Židovi su prezastupljeni na vrhu skoro svake piramide. Njihov izuzetan poriv za izvrsnošću ima ulogu u tome, između ostalog. Solženjicin je u svojoj knjizi ‘Dva stoljeća zajedno’ dobro opisao kako su Židovi bili uključeni u uspon Sovjetskog Saveza. Suština je u tome da su Židovi prezastupljeni u cijelom gornjem sloju društva, uključujući one slojeve koji promoviraju totalitarizam. Stoga su oni prezastupljeni u dobrim ‘projektima’ čovječanstva jednako kao i onim lošim. Drugim riječima, osim činjenice da imaju poriv za izvrsnošću, oni su obični ljudi s univerzalnom borbom između dobra i zla u svojim srcima.
Također imam fundamentalnu zamjerku da se svjetski problem reducira na jednu malu zlonamjernu grupu. Prvo, to opravdava ‘običnog’ čovjeka. On ne može učiniti ništa u vezi s tim; sve je to greška onih koji su ga zaveli i tako dalje. Ali drugo, to čini da tog običnog čovjeka preplavljuje osjećaj bespomoćnosti. Na koncu, on ne može učiniti ništa u vezi s tim. Običnog čovjeka ne bi trebalo opravdavati. On sam nosi svoj novac velikim bankarima, odustaje od svog povrtnjaka radi pogodnosti supermarketa i industrijske poljoprivrede, on kupuje dionice bilo koje kompanije koja obećava visoke kratkoročne profite, draže mu je ne gnjaviti se neugodnim istinama i umjesto toga vjerovati da na večernjim vijestima čuje samo činjenice, kupuje odjeću za koju zna da je proizvedena ropskim radom na drugoj strani svijeta i tako dalje. Ukratko, obični čovjek voljan je prigušiti svoju etičku svijest i dehumanizirati svog bližnjeg ukoliko to njegov život čini lakšim i stavlja ga u povoljniju položaj.
Da pojasnim, ja i sebe ubrajam među te ‘obične ljude’. Zbog toga pokušavam svaki dan postati tek malo više uistinu čovjek, biće koje uistinu postaje to što jest kada svoju etičku svijest stavi u prvi plan svoje egzistencije. U onoj mjeri u kojoj obični čovjek shvaća da je sukrivac, također prestaje biti bespomoćan. U principu, svi se mi borimo – elite kao i obični ljudi – s istim problemom. Svatko tko se uistinu pokušava ispetljati, doprinosi velikom razrješenju. Što se mene tiče, mogu čak navesti teoriju Ruperta Sheldrakea: svaki puta kad riješimo problem ‘u svojoj glavi’, rješavamo ga također u velikom morfičkom polju s kojim je spojen svaki ljudski um, olakšavajući tako drugima da ga i oni riješe.
Stoga u suštini svjetski problem nije zasluga neke male grupe ljudi, nego određenog ‘programa’ po kojem čovječanstvo funkcionira. Taj ‘program’ je materijalizam i racionalizam, svjetonazor koji ljudima govori da ne postoji ništa do materije – male mrtve kuglice koje se međusobno sudaraju – i da je najviši cilj čovječanstva preživjeti. Ili obrnuto, počiniti samoubojstvo direktno – to je također mogući zaključak. U svakom slučaju, ne morate voditi računa o etici i humanosti; oni ne postoje u ovom univerzumu od stijena i kamenja. Samo idiot škodi samom sebi razmišljajući o etici i žrtvujući se za istinu. Ovakav svjetonazor zaista je omogućio da se određena elita popne na vrh, oni s pakosnim talentom da svu etiku bace u vodu, ali da nije činjenice da je velika grupa ljudi bila itekako voljna usvojiti taj isti svjetonazor, ta elita nikada ne bi postala elita. Znam da je anti-elitno razmišljanje vrlo popularno i na lijevoj i na desnoj strani političkog spektra, ali to me ne veseli. Da zaključim vraćam se ponovo na zrnca pijeska na vibrirajućoj ploči. Ta ploča ukazuje nam na nešto drugo. Ako se frekvencija vibriranja neznatno promijeni, pojavljuje se smjesta potpuno drugačiji uzorak na neobjašnjivi način koji oduzima dah. Drugim riječima, bez obzira koliko se pješčana zrnca društva organizirala pod znakom najmračnijeg oblika, promjena frekvencije može, u tren oka, prizvati drugačiji oblik i učiniti ga principom organizacije. Ta promjena frekvencije svodi se na promjenu u kvaliteti govora. Jednostavnije rečeno: društvo se trenutno organizira na frekvenciji propagande i manipulativnog govora (i metafizičkim silama na kojima je propaganda utemeljena); kada u prvi plan dođe iskrenost i istina, ljudska koegzistencija će prirodno poprimiti sasvim drugačiji oblik u tren oka. Svaka osoba koja zbori drugačije i iskreno, doprinosi toj revoluciji – revoluciji koja je logična posljedica revolucije započete u kulturi Prosvjetiteljstva u sedamnaestom stoljeću.