18. kolovoza 2026.
Bila je deset godina starija od mene. No, čak i da sam je nadživjela za još stotinu godina nikada ne bih mogla biti poput nje. Govorim o Vedrani Rudan. A govorim ovdje i u svojstvu novinara.
Kada sam bila mlađa, i možda oštrija i bezobzirnija u svojim političkim člancima, ljudi bi me katkada uspoređivali s njom. Nikada mi nije bilo sasvim jasno da li da to uzmem kao kompliment ili upozorenje. Ipak bi češće bi naglašavali kako ja nisam kao Vedrana (odnosno bolje rečeno, da bih trebala više biti poput nje): nisam dovoljno vulgarna, nisam dovoljno direktna, nisam dovoljno okrutna, nisam dovoljno nemilosrdna prema onima koji zaslužuju da ih se tretira upravo tako kako zaslužuju, koristeći psovke, opscenosti i, po potrebi, obilnu količinu genitalija.
Ali nisam mogla, a možda je baš u tome stvar. Bila je samo jedna Vedrana Rudan. Jedna i apsolutno nezamjenljiva.
Čak i da sam je željela oponašati, čak i da sam željela pisati kao ona, jedino što sam ikada mogla biti jest blijeda kopija jedne izuzetno hrabre žene. Imala je glas koji se nije mogao posuditi jer je dolazio iz neke velike dubine: neke osebujne kombinacije bijesa, inteligencije, humora, nježnosti, gađenja i gotovo patološkog odbacivanja prijetvornosti.
Ona se nije bojala da će je nazvati vulgarnom. To bi prihvatila kao kompliment. Nije se bojala da će je nazvati napornom. Nije se bojala da će je mrziti (osobito muškarci). Najvažnije, nije se bojala glasno reći ono što su mnogi drugi radije progutali.
A ono što će nam, mislim, najviše nedostajati, sada kada je otišla u područje bez signala, jest: njena osebujnost, njen nemilosrdni jezik, njena sposobnost da kaže ono što su mnogi od nas potajno željeli da mogu reći – reći nekome, elegantno i bez imalo ustručavanja, da odjebe. Eto. Čak ni sada baš ne uspijevam biti kao Vedrana.
Priznajem da sam joj mnogo puta pljeskala. Duboko joj se divila. Ponekad se čak klanjala, metaforički, pred čistom drskošću njene slobode. Premda nikada nije bila moja omiljena spisateljica. I možda je to razlog što sam zbunjena intenzitetom vlastite reakcije danas. Zašto njena smrt toliko boli? Znali smo da nas uskoro napušta; rekla nam je to u dugačkom TV intervjuu. Nemilosrdno. Ne patetično ni emocionalno smjerno. Bila je jaka govoreći o svojoj smrti.
Zašto boli kad netko, čije knjige nisu nužno bile među meni najdražima, odjednom nestane u prostor bez signala? Možda zato što prostor koji mi nastanjujemo postaje sve više mrtav, sve više tih, sve više politički korektan i, oh, paradoksalno, sve više licemjeran.
Okruženi smo ljudima koji su zaboravili kako iskreno razgovarati. Učili su nas da je vulgarnost problem, dok licemjerje prolazi kao sofisticiranost. Vrijeđaju nas psovke, ali nas nimalo ne smeta okrutnost. Prigovaramo zbog prljavih riječi dok prihvaćamo prljavu politiku, prljave ratove, prljavi novac i jezik cijenjenih ljudi koji uništavaju živote ne izustivši nijednu psovku.
Oni koji psuju često bivaju otpisani kao vulgarni jer ne znaju zašto psuju ili kako psovati one na vrhu. A biti ‘tamo gore’, na vrhu, važna je distinkcija. Vedrana je točno znala kuda ciljati.
Zavidjela sam joj na slobodi koju je osvojila za sebe, čak i kad sam znala da ju je skupo platila. Od mene se očekivalo da budem uljudna profesorica u prilično provincijalnom okruženju. Ja sam se divila toj slobodi. Premda sam se ponekad pitala kako su njena djeca živjela s tom javnom slikom majke kojoj se fućkalo za sve osim za brutalnu istinu (čak i u vezi obiteljskih odnosa). Možda je to još jedan oblik hrabrosti: prihvatiti da bi čak i tvoji najbliži mogli otkriti kako je ponekad teško živjeti s tvojim javnim likom.
Vedrana se dugo borila s rakom, činila je to jednakom žestinom kojom je pisala. Postoji nešto gotovo prikladno i nepodnošljivo tužno u činjenici da se žena, koja je cijeli život odbijala ublažiti svoje riječi, morala tako teško boriti protiv tijela koje ju je polako izdavalo.
Ja znam da ona neće počivati u miru. Može li itko zaozbiljno zamisliti Vedranu Rudan kako počiva u miru? U tišini? Ne. Ne Vedrana.
Radije ju zamišljam negdje van dometa našeg jadnog, malog signala, gdje i dalje bijesni, i dalje se smije, i dalje psuje, i dalje postavlja neugodna pitanja, i dalje odbija pristojno se ponašati.
A ako postoji jedna stvar na kojoj joj želim danas zahvaliti, to je ta rečenica iz 2009. godine. Stvarno: 2009. Četrnaest godina prije ovog genocida. U jednom TV intervjuu je rekla (i smjesta bila otpuštena):
“Zašto je dim iznad Auschwitza vječni dim, a dim iznad Gaze pičkin dim?”
Postoje rečenice koje zastarjevaju. I postoje rečenice koje vremenom postaju sve teže podnošljive. Ova nije zastarjela. Mi smo.