21. travnja 2025.
Potječući iz radničke obitelji i rodivši se u socijalističkoj Jugoslaviji, u Makedoniji, možda ne iznenađuje da sam cijeli svoj život (65 i odbrojavam) ostala naklonjena ljevici. Za razliku od mnogih drugih bivših socijalističkih zemalja, religija u mojoj domovini nije bila zabranjena niti ograničavana. Upravo suprotno. Makedonska pravoslavna crkva je pod komunističkim režimom doživjela novi procvat i bilo je potpuno normalno da državni i partijski dužnosnici slave vjerske praznike. Glavna katedrala u centru Skopja, na primjer, izgrađena je donacijama građana uz potporu iz proračuna crkve kao i države.
Osobna obiteljska povijest najbolje dočarava duh vremena: mi nikada nismo uskršnja jaja bojali kod kuće, već su ona najljepša uvijek dolazila iz kuće mog ujaka – brata moga oca. K njima bismo išli u goste na Uskrs i Božić; oni bi dolazili k nama za Prvi maj i Dan republike. Tako smo živjeli – zajedno, poštujući međusobne tradicije.
Poslije pada socijalizma, za razliku od većine mojih sugrađana, ja sam ostala ateist, u Hitchensovom duhu. Ostatak se preko noći preobratio u pobožne vjernike – djelomično zahvaljujući etno-religioznoj šminki zemlje, gdje se oko 90% njih izjasnilo kao pravoslavni kršćani ili muslimani. Licemjerje je cvjetalo. Moj otac je bio pjesnik iz radničke klase i naš dom je bio prepun knjiga – uključujući Bibliju i Kuran. Ja sam od rane dobi posjedovala osnovno znanje o glavnim svjetskim religijama i često otkrivala da bolje poznajem vjerska učenja od takozvanih vjernika, koji nisu poznavali svoje svete spise niti su slijedili moralne principe koje su propovijedali.
Često sam razmišljala o Gandhijevim riječima: ‘Sviđa mi se vaš Krist, ali mi se ne sviđaju vaši kršćani. Vaši kršćani su toliko različiti od vašeg Krista.’ Tokom zadnjih 35 godina moralne i ideološke vrijednosti su se urušile, a crkve su ipak pune u vrijeme blagdana.
Uskrs – jednako kao Božić i Ramadan – slavi se danas kao nacionalni praznik. U praksi to znači neradni dan, koji oni koji si to mogu priuštiti često koriste za bijeg do grčke obale. Ove godine su katolički i pravoslavni kršćani Uskrs slavili na isti dan. Ako je išta obilježilo ovu prigodu u posljednje vrijeme, onda je to bila simbolička i stvarna smrt voljenog Pape.
Iako nisam vjernik, već sada mi nedostaju njegova blagost i njegova hrabrost. Toliko toga se izdogađalo za vrijeme njegovog papinstva. On nije pokleknuo pred dogmom, kao njegov prethodnik. Bio je skroman, suosjećao sa siromašnima i marginaliziranima bez obzira na njihovu vjeru. Uistinu je imao osobnost humanista. Uzimajući ime svetog Franje Asiškog, usvojio je moto: ‘Idi i popravi moju kuću.’ U ovim mračnim vremenima – ratova i genocida za koje mari sve manje ljudi – teško je reći je li izvršio svoju misiju. Izbor njegovog nasljednika reći će mnogo.
U društvu poput mojega, gdje je jedva 5% nevjernika, a izjava ‘Ja sam ateist’ poziv je na verbalni linč, papa Franjo je jednom rekao da bi ‘kršćani morali ateiste prihvaćati kao dobre ljude, ako čine dobro’. Također se usudio reći, ‘Bolje je biti ateist nego licemjerni katolik.’ 2017. godine je rekao da bi neki trebali priznati: ‘moj život nije kršćanski, ne plaćam pravedne plaće, eksploatiram druge, perem novac, živim dvostruki život’. On je znao odakle vreba zlo – jednako unutar kao i izvan Crkve.
Po mom laičkom mišljenju, on je bio na pravoj strani kad se radilo o siromašnima, kapitalizmu i eksploataciji nerazvijenih zemalja. Pozivao je na suosjećanje s imigrantima i izbjeglicama. Više od svega imao je hrabrosti pozivati na mir – čak i kad je globalni narativ složno podržavao vojnu pobjedu Ukrajine. U vrijeme kad su i sami mirovni aktivisti izgubili nadu, papa Franjo je bio među prvima koji su govorili o sporazumnom rješenju. Bodrio je mlade Ukrajince, ‘Budite domoljubi, odbacite rat, oprostite.’ U svijetu politike to se smatralo herezom.
Aktualni genocid u Gazi ležao mu je na srcu do zadnjeg daha. Za vrijeme zadnjeg Božića u Vatikanu je postavio scenu rođenja u kojoj je mali Isus bio umotan u kefiju. Čin koji mnogo govori. Danas zbog nošenja kefije možete dobiti otkaz, biti protjerani iz zemlje ili još nešto gore. Ljudi se užasavaju nacističkog pozdrava – ali se ne usuđuju prozboriti riječ ‘genocid’ za Gazu. Dotle smo stigli kao vrsta. A u svom konačnom uskršnjem obraćanju, Urbi et Orbi, ‘najkul’ papa u povijesti ponovo se prisjetio najvećih patnika ovoga stoljeća.
Kao ateistkinja i ljevičarka, i što je najvažnije, kao ljudsko biće, duboko oplakujem ovu smrt. Je li papa Franjo bio ‘ljevičar’ potpuno je nevažno. On nije bio ideološki vođa, niti je zagovarao neku političku agendu. Njegova misija je bila da slijedi crkvenu doktrinu, nikada ne dopustivši da ga zavede sjaj moći. Ako je itko prakticirao Isusovo učenje u stvarnom životu – to je bio on. Vjerujem da bi se Gandhiju sviđao ovaj kršćanin.
Njegove su riječi i djela bili suprotni mainstreamu. Taj križ nije lako nositi u 21. stoljeću. Sada čekamo da vidimo tko će se pojaviti s bijelim dimom iz Vatikana. Ne zato jer Papa može promijeniti svijet – već zato jer kroz njega još uvijek možemo osjetiti puls dijela čovječanstva.
_______________________________________________-
Biljana Vankovska (rođena 1959. u Skopju), profesorica Filozofskog fakulteta Sveučilišta Sv. Kiril i Metodij u Skopju, javni intelektualac, politički analitičar i kolumnista.