Makedonska perspektiva
16. travnja 2025.
Zapad već dugo njeguje političku korektnost kao da je to temeljna demokratska vrijednost. Taj poriv za ‘civiliziranjem’ javnog diskursa napose je usmjeren prema neliberalnim demokracijama odnosno post-socijalističkim društvima od kojih se još uvijek očekuje da postanu ‘prave demokracije’. Jedno od krunskih postignuća ove kampanje je supresija radikalne kritike – naročito kapitalizma i liberalizma – i normalizacija hipokrizije pa čak i autocenzura.
Dok su se poticaji i projekti ‘meke moći’ obilno slijevali prema Istoku i globalnom Jugu, sam Zapad se rasplitao, potiho napuštajući upravo one vrijednosti koje je proklamirao svojim civilizacijskim obilježjima. To se sada događa na obje strane Atlantika, no nigdje promjena nije uočljivija nego što je to u Washingtonu, D.C. Od povratka Donalda Trumpa na položaj u svom drugom mandatu, politička korektnost ne samo da se preispituje – baca se kroz prozor, baš kao što je ukrajinski predsjednik Zelensky bezobzirno izbačen iz Bijele kuće.
Još uvijek opijen (očekivanim) trijumfom na Dan oslobođenja, Trump je nedavno objasnio – koristeći najsiroviji mogući jezik – kako se strani lideri moraju poniziti ne bi li od SAD-a dobili carinsko izuzeće. Carine su prošle, ali sjećanje na vulgarnu metaforu još uvijek peče mnoge lidere kao šamar. Potom dolazi druga neprimjerena izjava – ovaj puta od podpredsjednika JD Vancea, koji podrugljivo govori o ‘kineskim seljacima’, rasistički komentar koji je samo pojačao percepciju da SAD vodi rat protiv svih, posebno Kine.
Ali kako sve te turbulencije utječu na Makedoniju? Ovdje građani nisu puritanci. Odavno su navikli na lidere koji se hvale stvarima kojih bi se drugi sramili – poput bivšeg premijera koji se jednom pred stranom publikom hvalisao da ima ‘jaja’ rasprodati nacionalne interese svoje zemlje. Drugi je igrao igru na ‘sve-ili-ništa’ s nacionalnim simbolima. Aktualni premijer imao je nedavno vlastiti trenutak servilnosti u Washingtonu, podsjetivši na one stare, ponižavajuće scene.
No, postoji razlika između samo svjedočenja takvim ponižavanjima i njihovog javnog prokazivanja. Ovo potonje koštalo me mog dugogodišnjeg položaja kolumniste nakon gotovo dva desetljeća – unatoč tome što niti jednu vladu nikada nisam poštedjela kritike. U vrijeme Jugoslavije bila je jedna pjesma: ‘Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrećemo’. Danas napjev ostaje isti, ali ime je Trump.
Makedonija je prije manje od godinu dana dobila novu vladu, ali politička korektnost ostaje čvrsto na snazi. Ništa se nije promijenilo – samo lica. Učinci takozvane ‘Šarene revolucije’, koja je srušila bivšeg konzervativnog zastupnika Nikolu Gruevskog, još uvijek oblikuju zemlju. Njegov nasljednik, Hristijan Mickoski, kao da je prestravljen (ako ne i paranoičan) kritikom – unatoč svog čvrstog izbornog mandata. Najsigurnija pozicija je šutnja, naročito ako se radi o kritiziranju premijera. Dozvoljeno vam je da palite svijeće za žrtve kobnog požara u noćnom klubu u Kočanima – ali ne daj Bože da prosvjedujete, ili ćete biti optuženi kao preostali ‘šareni revolucionar’ koji pokušava srušiti vladu. Svaki pokušaj ozbiljne javne ili intelektualne debate je opasan teren – najbolje ga je potpuno izbjegavati.
Pod vlašću prethodne socijaldemokratske vlade – postavljene uz pomoć mješavine Zapadnog uplitanja, liberalne ‘woke’ agende i vala prosvjeda – ‘pravi’ intelektualac bio je definiran kao netko lišen nacionalnih ili patriotskih osjećaja. Pod novom konzervativnom administracijom, scenarij je obrnut. Sada se ohrabruje nacionalni ponos, unatoč tome što je malo stvari u zemlji koje zaslužuju ponos. Međutim, nacija je postala istovjetna s državom – a država s vladajućom strankom. Ako želite ostati u ‘igri’, morate se usuglasiti s premijerom, ‘ocem nacije’ (premda je predsjednica, žena, prije promovirana kao ‘majka).
Nekoliko primjera ilustrira novu (konzervativnu) političku korektnost. Prvo, cenzura se sada provodi pod novim imenom: ‘pravni savjetnici’. To su odvjetnici navodno angažirani da pomognu izdavačkim timovima izbjeći parnice – ali u praksi, oni filtriraju što se može, odnosno ne može objaviti. Čak se i kolumnisti suočavaju s tom stražom. Drugo, udarni naslovi sada postavljaju pitanje: ‘Zašto neki intelektualni krugovi šire malodušne scenarije u javnom diskursu?’ Kao da je biti iskren o stanju zemlje na neki način anti-domoljubno. Pa što bi se drugo širilo u naciji koja se guši u korupciji, kronizmu, siromaštvu i neobuzdanom poborništvu? Euforija?
Možda je vrhunac ironije primjer institucionalizirane političke korektnosti koji dolazi iz akademije i građanskog društva. Razmislite o projektu, koji financira Britanska ambasada, a vodi lokalna akademska institucija, pod nazivom ŠTET-NA (složenica od makedonskih riječi ‘štetan’ i ‘narativ’), prevedeno na engleski kao HARM-TIVE. Svrha projekta? Redovna provjera i analiza štetnih političkih narativa – izjava, priča i ideja, navodno škodljivih za demokraciju, dobrobit javnosti ili povjerenje u institucije. Čovjek bi pomislio da je Makedonija miroljubiva utopija, napredna demokracija koju narušava jedino zloguki govor. Umjesto kritiziranja akcija, fokus je na kontroli narativa.
Prema službenom opisu projekta, ‘narušavanje povjerenja u institucije i medije (bez dokaza)’ kategorizirano je kao škodljiv narativ. Drugi ‘škodljiv narativ’ je ‘neosnovano optuživanje za strano uplitanje’ – jasna aluzija na svako propitivanje utjecaja NATO saveza ili Evropske unije na unutarnje poslove zemlje. Projekt također osuđuje ‘poticanje ekstremnog patriotizma i nacionalizma’ te ‘stvaranje zajedničkog neprijatelja’ – iako se doslovno sve glavne nacionalne odluke zadnjih godina donose pod stranim pritiskom i taktikom zastrašivanja (‘Odrecite se svojih nacionalnih interesa ili će država propasti!’) Ironično je da upravo te iste narative nameću isti oni donatori koji sponzoriraju ‘HARM-TIVe’.
Ovo je zemlja u kojoj ljudi umiru od korupcije i nemara. Povjerenje javnosti u sudstvo dostiže samo 2%. Druge institucije ne prolaze puno bolje. Premijer se ponaša kao da je on država (one-man state): zakonodavstvo, sudstvo i izvršna vlast. Nabacuje se uvredama na zastupnike i stručnjake, maše naokolo dokumentima iz tekućih istraga (koje ne bi smio čak ni posjedovati), a mediji se jedva usude pozvati neistomišljenike da se oglase. No, financiranje je financiranje, a HARM-TIVE projekt je započeo u vrijeme prethodne vlade – sada se samo završava. Ne iznenađuje da je njegova razumljiva meta jedina stvarna opozicija: stranka ekstremne ljevice, koja – po samoj svojoj prirodi i ideološkoj orijentaciji – pripada antiestablišmentu. Njen vođa često citira Robespierrea, što je, iskreno, prikladnije nego da citira Trumpa.
Politička korektnost ostaje konstanta. Ona je kontejner – samo se sadržaj mijenja. Mediji i nevladine organizacije prilagođavaju se kao kameleoni, uglavnom u skladu s prioritetima donatora. Svako mišljenje koje zvuči hrabro, otvoreno ili mimo narativa žurno se etiketira kao ‘govor mržnje’. Novinari se sada boje da takav govor znači smrt političke korektnosti. Zapravo, mi umiremo od političke korektnosti i poslušnosti – a trebali bismo bjesniti.
Elite žele da vjerujemo da politička korektnost znači dobre manire, pristojne riječi i ferplej u borbi između Davida i Golijata. Ali u Makedoniji ta sanitarna korektnost čini nas gluhima, slijepima i nijemima pred licem kolapsa. Ono što nam nedostaje je otpor – ne uglađenost. Svatko tko nije voljan izreći bolne istine samo zato što bi to moglo uznemiriti zombificiranu, apatičnu populaciju i uplašiti vladu, suodgovoran je. Orwell je bio u pravu: govoriti istinu u vrijeme opće obmane, revolucionarni je čin.
_______________________________________________-
Biljana Vankovska (rođena 1959. u Skopju), profesorica Filozofskog fakulteta Sveučilišta Sv. Kiril i Metodij u Skopju, javni intelektualac, politički analitičar i kolumnista.