17. rujna 2024.
Ja te poznajem. Sreo sam te pod gustim krošnjama u ratu u El Salvadoru. Tamo sam prvi puta čuo taj posebni, piskavi prasak snajperskog metka. Osebujan. Zlokoban. Zvuk koji širi užas. Vojne jedinice s kojima sam putovao, razjarene smrtonosnom preciznošću pobunjeničkih snajpera, teškim strojnicama kalibra .50 zasule bi lišće iznad nas sve dok tijelo, krvava unakažena kaša, ne bi palo na tlo.
Vidio sam te na djelu u Basri u Iraku i, naravno, u Gazi, gdje si u jesenje popodne na raskršću Netzarim Junction, smrtno pogodio mladića metar od mene. Njegovo smo mlitavo tijelo potom nosili gore do ceste.
Živio sam s tobom u Sarajevu za vrijeme rata. Bio si udaljen samo par stotina metara sjedeći na rubovima nebodera koji su gledali dolje na grad. Bio sam svjedok tvojih dnevnih krvoprolića. U sumrak, vidio sam kako pucaš naokolo u polumraku na starca i njegovu ženu sagnute nad gredicama svog sićušnog povrtnjaka. Promašio si. Ona je oklijevajući potrčala u zaklon. On nije. Ponovo si okinuo. Priznajem da je bilo sve mračnije. Teško se razabiralo. I onda, trećim hicem si ga ubio. To je jedna ratna uspomena koja mi se vrti u sjećanju o kojoj nikad ne govorim. Promatrao sam to sa stražnje strane Holiday Inna, a u međuvremenu vidio sam to, ili verzije toga, stotinama puta.
Ciljao si i mene. Oborio si moje kolege i prijatelje. Bio sam ti na nišanu putujući iz sjeverne Albanije na Kosovo s 600 boraca kosovske oslobodilačke armije, od kojih je svaki nosio dodatni kalašnikov za suborca. Tri pucnja. Taj hrskavi prasak, tako poznat. Mora da si bio daleko. Ili si bio loš strijelac, iako si prišao blizu. Bacio sam se u zaklon iza stijene. Moja dva tjelohranitelja nadnijela su se nada mnom dašćući, zelene torbice pričvršćene na njihove grudi prepune granata.
Znam kako pričaš. Crni humor. ‘Mini teroristi’ kažeš za djecu koju ubiješ. Ponosan si na svoje vještine. To ti daje pečat priznanja. Grliš svoje oružje u naručju kao da je dio tvoga tijela. Diviš se njegovoj podloj ljepoti. Takav si ti. Ubojica.
U svom društvu ubojica uživaš poštovanje, priznanje i promaknuća. Otupio si na patnju koju nanosiš. Možda uživaš u njoj. Možda misliš da štitiš sebe, svoj identitet, svoje drugove, svoju naciju. Možda vjeruješ da je ubijanje nužno zlo, način da se osigura da Palestinci umru prije no što uspiju uzvratiti. Možda si se odrekao svoje moralnosti u ime slijepe poslušnosti vojsci, podredio se industrijskoj mašineriji smrti. Možda se bojiš umrijeti. Možda sebi i drugima želiš dokazati da si čvrst, da možeš ubiti. Možda je tvoj um tako izopačen da vjeruješ da je ubijanje pravedno.
Opijen si božanskom moći da drugoj osobi dokineš povlasticu života na ovoj zemlji. Uživaš u intimnosti toga. Kroz svoj teleskop ti u najsitnijim detaljima vidiš nos i usta svoje žrtve. Trokut smrti. Zadržavaš dah. Lagano, nježno povlačiš okidač. I onda ružičasti dašak. Rasječena leđna moždina. Smrt. Gotovo je.
Bio si zadnja osoba koja je Aysenur vidjela živu. Bio si prva osoba koja ju je vidjela mrtvu.
To si sada ti. I sada nitko ne može do tebe. Ti si anđeo smrti. Ti si otupio i hladan. Ali, ja sumnjam da to može potrajati. Dugo vremena sam izvještavao o ratu. Ja znam, čak iako ti ne znaš, sljedeće poglavlje tvog života. Znam što se događa kad napustiš okrilje vojske, kad više nisi kotačić u tim tvornicama smrti. Znam koji te pakao čeka.
To počinje ovako. Sve vještine koje si stekao kao ubojica, napolju su bezvrijedne. Možda ćeš se vratiti natrag. Možda ćeš postati oružje za najam. Ali to će samo odgoditi neizbježno. Možeš bježati neko vrijeme, ali ne možeš bježati zauvijek. Doći će vrijeme obračuna. A to je obračun o kojem ću ti pričati.
Suočit ćeš se s izborom. Živjeti ostatak svog života zakržljao, otupio, odsječen od sebe, odsječen od onih oko sebe. Ponirući u psihopatsku maglu, uhvaćen u klopku apsurdnih, međuovisnih laži koje opravdavaju masovno ubijanje. Ima ubojica koji godinama kasnije govore da su ponosni na to što su radili, koji tvrde da ne žale ni časa. Ali ja nisam bio prisutan u njihovim noćnim morama. Ako si to ti, onda nikada više nećeš uistinu živjeti.
Naravno, onima oko sebe ne pričaš o onome što si učinio, svakako ne svojoj obitelji. Oni misle da si dobar čovjek. Ti znaš da je to laž. Otupjelost obično prolazi. Pogledaš u ogledalo i, ako ti je preostalo i trun savjesti, tvoj te odraz uznemiruje. Ali ti potiskuješ ogorčenost. Kroz mišju rupu bježiš u opijate i alkohol. Tvoji intimni odnosi se raspadaju zbog nemogućnosti da osjećaš, zbog toga jer zakapaš svoj samoprezir. Taj bijeg djeluje. Neko vrijeme. Ali onda zapadaš u takvu tminu da te stimulansi koje koristiš kako bi otupio svoj bol počinju uništavati. I možda je to način na koji ćeš umrijeti. Znam mnoge koji su umrli na taj način. A znam i one koji su to okončali na brzinu. Metkom u glavu.
Između 1973. i 2024. godine 1227 izraelskih vojnika počinilo je samoubojstvo prema službenim statistikama, ali vjeruje se da je stvarni broj puno veći. U Sjedinjenim Državama u prosjeku svakoga dana 16 veterana počini samoubojstvo.
Ja imam traumu iz rata. Ali nemam onu najgoru traumu. Najgora trauma iz rata nije ono što si vidio. Nije ono što si doživio. Najgora trauma je ono što si učinio. Postoje nazivi za to. Moralna povreda. Traumatski stres počinitelja. No ti nazivi zvuče suviše mlako prema žeravicama bijesa, noćnim morama, očaju. Oni oko tebe znaju da je nešto užasno, užasno loše. Boje se tvoje tmine. Ali ti ih ne puštaš u svoj labirint boli.
I onda, jednoga dana, posegneš za ljubavlju. Ljubav je suprotnost ratu. Rat je prljavština. Rat je pornografija. To je kad se drugo ljudsko biće pretvara u objekt, možda seksualni objekt, no mislim to i doslovno, jer rat ljude pretvara u leševe. Leševi su krajnji proizvod rata, ono što izlazi na kraju proizvodnog procesa. Dakle, poželjet ćeš ljubav, ali anđeo smrti sklopio je faustovsku pogodbu. To je ova. To je pakao nesposobnosti da se voli. Tu smrt ćeš nositi u sebi do kraja svog života. Ona nagriza tvoju dušu. Da. Mi imamo dušu. Ti si svoju prodao. A cijena je vrlo, vrlo visoka. To znači da ono što želiš, što očajnički trebaš više od svega u svom životu, ne možeš zadobiti.
Onda jednoga dana postaneš otac ili majka ili stric ili tetka, i mlada žena koju voliš ili želiš voljeti kao kćer, ulazi u tvoj život. U njoj ćeš vidjeti, doći će to kao bljesak, Aysenurino lice. Lice mlade žene koju si ubio. Vraća se u život. Sada je ona Izraelka. Govori hebrejski. Nevina. Dobra. Puna nade. Punom snagom udarit će te kao lavina ono što si učinio, tko si bio, tko jesi.
Provodit ćeš dane u želji da plačeš ne znajući zašto. Proždirat će te krivnja. Bit ćeš uvjeren da je, zbog onoga što si učinio život ove druge mlade žene u opasnosti. Božanska odmazda. Govorit ćeš si da je to apsurdno, ali svejedno ćeš u to vjerovati. Tvoj će život sve više biti ispunjen malim gestama dobrote prema drugima kao da bi takve geste mogle umilostiviti osvetoljubivog boga, kao da bi je te geste mogle sačuvati od zla, od smrti. Ali ništa ne može obrisati mrlju od ubojstva.
Da. Ti si ubio Aysenur. Ubio si druge. Palestince koje si dehumanizirao i naučio sebe da ih mrziš. Ljudske životinje. Teroristi. Barbari. Ali nju je teže dehumanizirati. Ti to znaš, vidio si to kroz svoj teleskop, ona nije bila nikakva prijetnja. Nije bacala kamenje, jadno opravdanje koje koristi izraelska vojska za granatiranje Palestinaca, uključujući djecu.
Preplavit će te tuga. Žaljenje. Sram. Žalost. Očaj. Otuđenje. Zadesit će te egzistencijalna kriza. Znat ćeš da sve one vrijednosti koje su te učili da poštuješ u školi, u bogomolji, u tvom domu, nisu vrijednosti za koje si se zauzimao. Mrzit ćeš sebe. Nećeš to reći naglas. Mogao bi se, na ovaj ili onaj način, ugasiti.
Jedan dio mene kaže da zaslužuješ to mučenje. Jedan dio mene želi da patiš za gubitak koji si nanio Aysenurinoj obitelji i prijateljima, da platiš za oduzimanje života toj hrabroj i darovitoj ženi.
Pucati na nenaoružane ljude nije junaštvo. To nije hrabrost. To čak nije ni rat. To je zločin. To je ubojstvo. Ti si ubojica. Siguran sam da ti nije bilo naređeno da ubiješ Aysenur. Pucao si Aysenuri u glavu jer si mogao, jer ti je bila volja. Izrael vodi streljanu na otvorenom u Gazi i na Zapadnoj obali. Potpuno nekažnjivo. Ubojstvo kao sport.
Jednoga dan nećeš biti ubojica kao danas. Iscrpit ćeš se braneći se od demona. Očajnički ćeš željeti biti čovjek. Željet ćeš voljeti i biti voljen. Možda ćeš uspjeti. Ponovo postati čovjek. Ali to će značiti živjeti skrušeno. To će značiti objelodaniti svoj zločin. To će značiti na koljenima moliti oprost. To će značiti oprostiti sebi. To je jako teško. To će značiti svaki aspekt svog života usmjeriti njegovanju života, a ne njegovom zatiranju. To će biti tvoja jedina nada za spas. Ako je ne prihvatiš, bit ćeš proklet.
__________________________________________________________________________________________________________
Chris Hedges (1956) poznati američki novinar dobitnik je zajedno sa svojim novinarskim kolegama iz New York Timesa nagrade Pulitzer 2002. godine. Dva desetljeća bio ratni reporter u Srednjoj Americi, na Bliskom istoku, u Africi i na Balkanu, odakle je izvještavao o ratovima u BiH i na Kosovu. Napisao je 15 knjiga, a na hrvatski je prevedena ‘Carstvo opsjena – kraj pismenosti i trijumf spektakla’ i ‘Rat je najveće zlo’. Politički Cris Hedges se deklarira kao moderni socijalist u sukobu s bezobzirnim totalitarnim kapitalizmom.