Gordon Livingston: Jedan od najtežih životnih zadataka je vidjeti sebe očima drugih

I nikada ne prestani plesati (11)

Većina ljudi mrzi ogledala. Ja mislim da je to Zbog toga što ogledajući se u njima osjećamo duboko nezadovoljstvo. Tko je ta osoba? Kad prije se tako postarala? Odakle ove bore? Tko bi, osim majke, mogao voljeti ovo lice? Malo nas dostiže konvencionalni ideal fizičke ljepote i nije nam drago kad nas se na to podsjeća.

Mnogi ljudi preziru svoje nesavršenosti i spremni su potrošiti puno novca ne bi li ih sakrili ili popravili. Također je očigledno da smo skloni prosuđivati druge prema njihovim najpovršnijim osobinama. Na internetskim platformama za upoznavanje partnera ljudi govore o svojim interesima i postignućima, no upravo je njihova dob i fotografija ono što prvenstveno pobuđuje zanimanje za njihov profil. (Ovdje postoji razlika između spolova – ankete pokazuju da su žene više zainteresirane za zanimanje muškarca nego njegov izgled.)

Jednom kad pobliže upoznamo ljude, druge njihove osobine postaju nam važnije. Ipak, naša slika o sebi rijetko kada točno odgovara onome kako nas vide drugi. Većina ljudi, na primjer, sebe smatra iskrenim,  pouzdanim i empatičnim osobama. Moje je iskustvo da te hvalevrijedne osobine nemaju jednoliku distribuciju u populaciji. U stvari, reakcije ljudi u kritičnim situacijama obično pokazuju da se samo manjina ponaša ispravno.

Na primjer, prije par godina dogodila se nesreća u luci u Baltimoru. Nalet vjetra prevrnuo je taxi-brodić s dvadesetak ljudi na njemu. To se dogodilo u rano proljeće kad je voda bila još hladna. Kad su na scenu pristigle spasilačke brodice, većina putnika stajala je na vrhu preokrenutog pontonskog plovila vičući da su neki ostali zarobljeni u vodi ispod pontona. Nitko si očito nije postavio logičko pitanje, ‘Pa zašto onda stojimo na njemu?’ Kad su spasioci konačno dignuli jedan ponton, isplivala su tri tijela, jedno od njih bilo je tijelo djeteta.

Tko od nas može reći kako bi se ponašao u takvoj situaciji? Voljeli bismo misliti da bi bili hrabri, pogotovo kad su u pitanju dječji životi. No, dovoljno je primjera panike u trenucima neposredne opasnosti da posumnjamo bismo li sami bili u stanju djelovati nesebično.           

Čak i u svakodnevnim situacijama, koje ne uključuju veliki rizik, ponekad je teško naći ljude koji su spremni ponašati se protivno vlastitom interesu. Prije nekoliko godina bio sam pozvan da svjedočim u slučaju dodjeljivanja skrbništva nad djetetom provodeći evaluaciju oba roditelja. Tokom terapije ispostavilo se da je majka imala homoseksualnu vanbračnu vezu. Njen muž je pokušavao iskoristiti taj argument protiv nje u cilju dobivanja skrbništva. Njegov odvjetnik vršio je pritisak na mene da potvrdim da je to istina.

Ja sam osjećao da je moja profesionalna obaveza da ne kažem ništa što bi moglo naštetiti bilo mojim pacijentima bilo njihovoj djeci; također sam bio uvjeren da njena ljubavna avantura nije imala utjecaja na njeno roditeljstvo. Zato sam odbio odgovoriti na pitanje na temelju povjerljivosti odnosa pacijent-liječnik. Sudac me oštro podsjetio da po zakonu države Maryland skrbništvo djeteta iznimno nema tu privilegiju i da bi me mogao primorati da odgovorim. Pogledom sam potražio sprave za mučenje, ali sam shvatio da mi jednostavno prijeti zatvorom zbog nepoštivanja suda.

Ono što je meni bilo zanimljivo jest da taj sudac nije imao nimalo razumijevanja za etičku dilemu u kojoj sam se našao. Bilo je očito da je toliko naviknut gledati ljude kako se ponašaju u vlastitom interesu da nije mogao pojmiti da bi se netko ponašao drugačije. Za njega je to bila samo jedna dosadna prepreka za glatko funkcioniranje njegovog suda i nije mogao zamisliti da bih riskirao zatvor prkoseći mu. Međutim, moja klijentica, uvidjevši prijetnju, odrekla se privilegije i dozvolila mi da svjedočim, no ja još uvijek propitujem značenje pretpostavke ovog suca da se svakog može zastrašiti.   

Bez obzira na neuspjeh naših dobrih namjera, put za pakao popločan je licemjerjem. Koliko često nam padne na pamet da postoji distinkcija između onoga kako mi sebe vidimo i kako nas vide drugi? U velikoj mjeri, osjećaj vlastite ispravnosti i antagonizam prema onima koji se razlikuju od nas mogu se pripisati onoj vrsti sljepila koje pogađa našu percepciju vlastitih mana.

Proces terapije, naravno, okuplja ljude koji su u nevolji. Osim uobičajenog suočavanja s anksioznošću i depresijom, svaki terapeut svakodnevno susreće ljude čiju želju za ugodnim životom ometa potreba prikrivanja njihovih stvarnih motiva i ponašanja. Bračni brodolom zbog nevjere, nevoljkost da drugoj osobi pružimo ljubav kakvu bismo željeli primiti od nje, opća nepodudarnost između onoga što govorimo i onoga što radimo, sve to pouzdano doprinosi propasti naših najbližih odnosa.

Priče koje mi ljudi pričaju o svom odrastanju obično ne obiluju divljenjem prema vlastitim roditeljima. Ako postoji jedna arena u kojoj licemjerje nanosi najviše štete, to je roditeljstvo. Tu su ulozi najveći. Nepodudarnost između riječi i djela najbolje izlazi na vidjelo unutar obitelji, gdje je najteže prikriti ono u što zaista vjerujemo. Priče o alkoholizmu roditelja; verbalnom, fizičkom i seksualnom zlostavljanju; zanemarivanju i sebičnosti, slamaju srce svojom učestalošću u životnim pričama ljudi koji se bore da sa svojom djecom postupaju bolje no što su njihovi roditelji s njima.

Da li je previše tražiti od sebe da idemo kroz život nanoseći drugima što je moguće manje boli? Ne pomaže tvrditi da smo činili najbolje što smo mogli, ako oni koji su bili prisutni imaju drugačije mišljenje. Također je malo važno da li smo drugima naštetili nenamjerno ili sa zlonamjernim predumišljajem. Ako nekoga pregazi kamion, namjere vozača žrtvi su nevažne. Niti se možemo, općenito, braniti neznanjem o učincima našeg ponašanja na one koji su nam povjereni na brigu. Roditeljstvo je sveta zadužbina i svi ćemo mi osudu nama najbližih nositi do groba.