Ljudska vrsta je kolonizirala budućnost. Budućnost tretiramo kao udaljeni kolonijalni stražarski položaj bez prisutnosti ljudi na kojem možemo slobodno odlagati ekološku degradaciju, tehnološki rizik i nuklearni otpad – kao da tamo neće biti nikoga.
To nalikuje stavu Britanaca tijekom kolonizacije Australije koji se zasnivao na zakonskoj doktrini, danas poznatoj kao terra nullius ili ‘ničija zemlja’, po kojoj se taj kontinent tretirao kao da tamo nije postojao autohtoni narod prije njihovog dolaska. Naš društveni stav danas može se nazvati tempus nullius, pogotovo u bogatim zemljama. Na budućnost se gleda kao na ‘ničije vrijeme’, nezauzeti teritorij jednako lišen stanovnika. Kao udaljena područja imperija, slobodna za osvajanje. Upravo kao što se australski starosjedioci još uvijek bore protiv nasljeđa terra nullius, tako predstoji borba protiv doktrine tempus nullius.
To je borba koje sam živo svjestan, ne samo zato jer imam djecu. Baveći se političkom znanošću proveo sam skoro cijelo desetljeće proučavajući demokraciju i nikada mi nije palo na pamet da naši politički sustavi uskraćuju prava budućim generacijama na isti način kao što su robovima i ženama bila uskraćena prava u prošlosti. No, to je stvarnost. Budućim generacijama nisu priznata nikakva politička prava ili zastupanje. Njihovi interesi nemaju nikakvog utjecaja na biračkim mjestima ili na tržištu. To ih čini ranjivim metama višestrukih dugoročnih prijetnji, od dizanja razine mora i AI kontroliranog smrtonosnog automatskog oružja do sljedeće pandemije koja se nazire na horizontu, bilo da nastane prirodno ili genetskim inženjeringom.
Sudionici kampanja protiv ropstva u 18. stoljeću oslanjali su se na snažan skup argumenata kojima su opravdavali svoj cilj i dali mu moralni i intelektualni poticaj. Tako i ja vjerujem da postoje tri legitimna razloga zašto bismo se trebali zauzeti da zaštitimo i promoviramo interese budućih generacija mnogo više no što to sada činimo.
Prvi je argument koji ja nazivam Vaga, a koji proizlazi iz utilitarističke filozofije. Zamislite vagu gdje se svi danas živi nalaze na jednoj strani, a na drugoj su sve generacije ljudi koji će se tek roditi. Pod pretpostavkom da neće biti masovnog izumiranja ili dramatičnog opadanja stope rađanja, bar ne u terminima samih brojki, sadašnju generaciju lako će prevagnuti svi oni koji će vjerojatno doći poslije nas. Prema jednoj kalkulaciji tijekom zadnjih 50.000 godina živjelo je i umrlo oko 100 milijardi ljudi. Ali sve njih, zajedno s 7,8 milijardi trenutno živih ljudi, daleko premašuje procijenjenih 6,75 bilijuna ljudi koji će se roditi kroz sljedećih 50.000 godina ako se održi stopa rađanja ovoga stoljeća. Čak će već u sljedećem mileniju biti rođeno više od 135 milijardi ljudi. Kako je moguće da ignoriramo njihovu dobrobit i mislimo da naša vlastita ima puno veću vrijednost?
Drugi argument, Strijela, potječe od filozofa Dereka Parffita. U svojoj knjizi Razlozi i osobe (Reasons and Persons ), iz 1987. godine, on traži da zamislimo da gađamo strijelom u udaljenu šumu gdje ona nekoga pogađa:
Da sam znao da u šumi možda nekoga ima, bio bih kriv za grubi nehaj. Zbog toga što je osoba daleko, ne mogu je identificirati. Ali to nije opravdanje. Niti je opravdanje to što se osoba nalazi daleko. Jednako bismo trebali zaključivati o posljedicama za ljude koji su vremenski udaljeni od nas.
Drugim riječima, ako smo dužni da u vlak ne podmećemo bombu koja će raniti neko dijete, dužni smo ne učiniti to bez obzira je li bomba tempirana tako da eksplodira za 10 minuta ili 10 dana ili čak 10 godina u budućnosti. Ili razmotrite slučaj visoko radioaktivnog otpada. Znamo da on može biti opasan za ljude stotinama ili čak tisućama godina od danas, no samo zato što su oni vremenski udaljeni ne znači da bi nam trebalo biti dozvoljeno da rizik slobodno prebacujemo na njih. Nuklearni otpad je kao strijela koja stoljećima ili milenijima leti kroz šumu, predstavljajući rizik za ljudsku populaciju. Postoji velika šansa da će se u nekoj točki strijela zabosti s razarajućim posljedicama, baš kao što je slučaj s izgaranjem fosilnih goriva ili trovanjem oceana. Što manje strijela odapinjemo, to bolje.
Konačni argument, koji ja zovem Palica, zasniva se na Zlatnom pravilu: ‘Čini drugima onako kako želiš da čine tebi.’ Ovaj drevni princip empatije može se proširiti na buduće generacije, stoga je naša dužnost da ljude budućnosti ne izlažemo opasnom riziku koji mi sami ne želimo prihvatiti. Drugim riječima, činite budućim generacijama onako kako biste željeli da su prošle činile vama. Shvatite to kao Zlatno pravilo koje se prenosi sa generacije na generaciju – zlatna palica.
Ako se prisjetimosvojih pradjedova, ima mnogo stvari za koje možda želimo da ih nikada nisu prenijeli na nas, od nasljeđa rasizma iz kolonijalnog doba i patrijarhalnih nazora koji su još uvijek na snazi u toliko mnogo zemalja, do utjecaja na okoliš industrijskog sustava baziranog na sagorijevanju ugljikovodika. Ako bismo željeli da nam nije ostavljeno takvo nasljeđe, otkud nam onda pravo da sljedećoj generaciji prenosimo tehnološki rizik ili pustošenja ekološke degradacije koju smo uzrokovali?
Gledajući pozitivnije, možemo se pobrinuti da im prenesemo institucije javnog zdravlja ili velika umjetnička djela i književnost koju su prethodne generacije ostavile nama u nasljeđe. U jednoj priči iz židovskog Talmuda, pitali su nekog čovjeka zašto sadi drvo rogača koje neće donijeti ploda za njegovog života. On odgovara: ‘Baš kao što su moji preci sadili za mene, ja sadim za svoje potomke.’ Koje međugeneracijske darove bismo možda mi mogli ostaviti za budućnost?
Vaga, Strijela i Palica otvaraju naše umove za poštivanje interesa budućih generacija i osiguranje njihovog pravednog tretmana u svijetu gdje ih postojeće političke i ekonomske institucije uglavnom ignoriraju. Ali što je sa svojatanjem sadašnjosti, ili kako je to 1967. Martin Luther King Jr nazvao, ‘žestokom hitnošću sadašnjeg trenutka’? Na svijetu je, na primjer, 150 milijuna djece u riziku od smrti zbog neishranjenosti, prvenstveno u zemljama u razvoju. Ne bi li oni trebali polagati veće pravo na našu pažnju – i resurse?
Bitke sadašnjih i budućih generacija ipak nisu međusobno isključive. Današnja djeca i sama su dio naših budućih generacija: radeći na ostvarivanju njihovih prava – na primjer investirajući u njihovo obrazovanje i zdravstvenu skrb – mi propisujemo vrijednosti međugeneracijske pravde. Slično tome, nastojanje na zaštiti prava budućih generacija na čistu i zdravu atmosferu – kao što se trenutno događa u sporu Our Chidren’s Trust u Sjedinjenim državama – bit će od koristi sadašnjim i budućim generacijama ograničavanjem utjecaja industrije fosilnih goriva.
Trebali se današnja generacija odreći malo ili mnogo toga radi svojih nepoznatih nasljednika? Odnosno, kako bismo točno trebali mjeriti interese sadašnje generacije u odnosu na interese onih koji će tek doći? Ekonomisti su razvili metodu za donošenje takvih vremenskih prosudbi poznatu pod nazivom diskontiranje. Kao što nam osoba izgleda sve manja i manja što se nalazi dalje od nas, tako diskontiranje pridaje sve manju i manju težinu njenim interesima što su oni dalje u budućnosti. Vlade koriste diskontne stope kod odlučivanja o dugoročnim investicijama, na primjer novoj javnoj bolnici ili gradnji elektrane na plimu. Rezultat toga je da rijetko podržavaju projekte od dugoročne koristi jer se rast dobiti nakon otprilike 50 godina ionako diskontira i postaje zanemariva.
Diskontiranje je gotovo čisti izraz kolonizacije budućnosti, tretirajući je kao praktički nenastanjenu. 1928. godine matematički ekonomist Frank Ramsey – izumitelj diskontiranja – izjavio je da je diskontiranje dobrobiti budućih generacija ‘etički neobranjivo i proizlazi jedino iz nedostatka imaginacije’.
Alternativa diskontiranju jeste učiti od 3,8 milijardi godina stare mudrosti koju nudi priroda. Živi organizmi su evoluirali i preživjeli kroz duga razdoblja na način da su skrbili o mjestu koje će skrbiti za njihov pomladak. Drugim riječima, živeći unutar biofizičkih granica svog okoliša. Tako su preživjeli svi, od sova do dabrova, generacija za generacijom: većina životinja ne ide naokolo zagađujući svoje gnijezdo. A to je nešto što ljudi posebno propuštaju činiti koristeći resurse brže no što se oni mogu prirodno obnoviti i stvarajući više materijalnog otpada i stakleničkih plinova no što ih planeta može apsorbirati. Ako nam je zaista stalo do budućih generacija, moramo iskoračiti izvan vremena kako bismo se fokusirali na skrb o mjestu i proširili svoje vremenske horizonte. Takvo razmišljanje nalikuje na ono što je naturalist Aldo Leopold u knjizi Almanah pijeska (A Sand Almanac, 1949) nazvao ‘etika zemlje’, ideja da je ‘nešto ispravno kada teži očuvanju integriteta, stabilnosti i ljepote bioetičke zajednice’.
Budućnost bi mogla biti puna nesigurnosti, no možemo biti sigurni da postoji jedna stvar koju će naši potomci željeti naslijediti od nas: živi svijet u kojem mogu preživjeti i napredovati. Moramo im namrijeti uvjete koji doprinose životu samom.
Možda je teško osjećati snažnu i dubinsku povezanost s budućim ljudima kad ne možemo čuti njihove glasove, pogledati ih u oči niti čak zamisliti kako bi mogli izgledati njihovi životi i njihove borbe. Koncept naroda Māora whakapapa – njihova riječ za genealogiju ili rodoslovlje – mogao bi pružiti inspiraciju koja nam je potrebna. To je ideja da smo svi povezani u veliki lanac života koji spaja sadašnjost unatrag s generacijama u prošlosti i unaprijed sa svim generacijama koje će postojati u budućnosti. Slučajno svjetlo sije u ovom času, ovdje i sada, a ideja whakapapa nam pomaže da rasvijetlimo šire, tako da možemo vidjeti svakoga diljem krajolika vremena. To nam omogućava da shvatimo da su živi, mrtvi i nerođeni, svi ovdje u sobi s nama. I mi moramo poštovati njihove interese i svijet koji nastanjuju jednako kao svoj vlastiti.
Prihvaćajući viziju whakapapa, mogli bismo postati dobri preci kakve buduće generacije zaslužuju.
Aeon Psyche 21.7.2020.
Roman Krznaric je javni filozof čije su knjige objavljene na preko 20 jezika. Osnivač je prvog Muzeja empatije na svijetu i također osnivač i član škole The School of Life. Trenutno radi kao istraživač za Long Now Foundation, a njegova najnovija knjiga Dobar predak: Kako dugoročno razmišljati o kratkoročnom svijetu ( The Good Ancestor: How to Think Long Term in a Short-Term World ) objavljena je 2020. godine.