Transkript videa Psihologija poslušnosti i vrlina neposluha (video možete pogledati na kraju teksta)
“Mora li se građanin ikada i na trenutak ili i u najmanjoj mjeri odreći svoje savjesti u korist zakonodavca? Zašto onda svaki čovjek ima savjest? Ja mislim da mi prvo moramo biti ljudi, a tek potom podanici … Jedina obaveza koju imam pravo preuzeti jest da u bilo koje vrijeme činim ono što mislim da je ispravno.” (Henry David Thoreau)
Ove riječi koje je Henry David Thoreau napisao u svom velikom djelu “Građanski neposluh” izražavaju osjećaj koji je gotovo izgubljen u većine ljudi današnjice. U sferi privatnosti normalno je da ljudi koriste svoju savjest u procjeni moralnosti vlastitih djela. No, kada se radi o stvarima koje od njih zahtijeva njihova vlada, neupitna poslušnost, bez mnogo razmišljanja o ispravnosti ili neispravnosti djela, je pravilo.
U ovom videu istražit ćemo psihologiju poslušnosti posebno obraćajući pažnju na pitanje zašto ljudi slušaju one na vlasti čak i kada to znači izvršavanje djela koja bi u bilo kojoj drugoj situaciji smatrali nemoralnima. Također ćemo istražiti neposluh i njegovu ulogu ključne protu-sile za uspon opresivne vlade.
Poslušnost se može definirati kao vršenje neke radnje ne iz osobne želje ili motiva, već zbog toga jer je tako zapovjedio netko na poziciji vlasti. Poslušnost može biti izuzetno korisna u određenim prilikama kao što je odnos djeteta i roditelja ili u pridržavanju zakonima koji sprečavaju agresivna djela kao što su napad, krađa ili ubojstvo. Međutim, u drugim slučajevima poslušnost može imati vrlo okrutan ishod.
“… čak i letimičan pogled u povijest”, pisao je Arthur Koestler, “trebao bi nas uvjeriti da pojedinačni zločini počinjeni iz sebičnih motiva predstavljaju prilično beznačajni dio u ljudskoj tragediji u usporedbi s brojem masakriranih zbog sebične odanosti svom plemenu, naciji, dinastiji, crkvi ili političkoj ideologiji.”
Ono na što ova žalosna povijesna činjenica upućuje jest da ljudi imaju snažnu tendenciju slušati one koji su na poziciji moći. Sigmund Freud je to prepoznao izjavivši da “nikada ne smijemo podcjenjivati snagu potrebe za poslušnošću”. Kao većina naših karakterističnih osobina, ta potreba da se bude poslušan dijelom je instinktivna i proteže se duboko u našu evolucijsku prošlost. Mnogi preci Homo sapiensa organizirali su se u skladu sa sustavima prvenstva ili hijerarhijama dominacije. Opstanak u hijerarhiji dominacije zahtijeva sposobnost poštovanja razlike u rangu i prepoznavanja dozvoljenih i nedozvoljenih djela na temelju nečijeg ranga. Neuspjeh u bilo kojem od ovih aspekata može voditi u smrt ili izopćenju iz grupe i stoga oni koji pokazuju takva obilježja imaju veću vjerojatnost preživljavanja i prenošenja svoj gena. No, iako utjecaj hijerarhije dominacije u našoj evolucijskoj povijesti može pomoći u objašnjenju ljudske tendencije poslušnosti, to još uvijek ne objašnjava u potpunosti zašto su ljudi poslušni čak i kad su djela koja se od njih zahtijevaju očito nemoralna ili na štetu njihovog vlastitog opstanka? Na primjer, gledajući unatrag na brutalnu vladavinu Staljina u Rusiji ili Khmer Rouga u Kambodži, zašto su oni koji su živjeli u tim vremenima ostajali poslušni do te mjere da su izvršavali najokrutnija djela uključujući ubijanje i mučenje potpuno nevinih ljudi en masse. Moglo bi se doći u iskušenje i tvrditi da većina ljudi surađuje s tiranijom zbog straha. Međutim, iako je to do neke mjere istina, sam strah ne može opravdati činjenicu da mnogi ljudi ne prepoznaju niti priznaju nepravdu svoje vlastite vlade čak i kada žive pod tiranijom. Kao što objašnjava Don Mixon u svojoj knjizi “Poslušnost i civilizacija: “Možda nas uistinu zbunjuje kako ljudi mogu slušati zapovijedi koje su istovremeno krvožedne i glupe. Zbunjenosti može nestati kada shvatimo da u očima njihovih počinitelja strašni povijesni zločini uopće nisu strašni zločini, već djela odanosti, patriotizma i dužnosti. Sa stajališta sadašnjosti mi ih vidimo kao strašne zločine, ali obično sa istog stajališta ne vidimo zločine naših vlastitih vlada kao strašne niti kao zločine.”
Michael Huemer u svojoj knjizi “Problem političke vlasti” (The Problem of Political Authority) tvrdi da postojanje određenih kognitivnih pristranosti (cognitive bias) može pomoći da se objasni ta nesposobnost prepoznavanja nepravdi svoje vlastite vlade. Jedna od najnadmoćnijih od tih pristranosti jest psihološka pojava poznata kao kognitivna disonanca. Kao što Huemer objašnjava, “Prema toj široko prihvaćenoj teoriji, mi doživljavamo stanje neugode poznato kao ‘kognitivna disonanca’ kada imamo dvije ili više spoznaja koje su međusobno u sukobu ili tenziji – i osobito kada naše ponašanje ili druge reakcije dolaze u sukob s našom slikom o sebi. Mi smo tada skloni mijenjati svoja uvjerenja ili reakcije kako bismo smanjili disonancu. Na primjer, osoba koja sebe vidi kao suosjećajnu, ali ipak se zatekne da nanosi bol drugima, doživjet će kognitivnu disonancu. Ona može umanjiti tu disonancu tako da prestane nanositi bol, promijeni sliku o sebi ili usvoji pomoćna uvjerenja koja će objasniti zašto suosjećajna osoba može nanositi bol u toj situaciji.”
Postojanje represivne vlade proizvodi mnogo situacija koje mogu dovesti do disonance budući da se od ljudi često zahtijeva da poduzimaju akcije koje se kose s njihovim osobnim uvjerenjima o dobru i zlu i njihovim slikama o sebi kao dobrim ljudima. Izuzetno uobičajen okidač za disonancu u moderno doba proizlazi iz zahtijeva za plaćanjem poreza kako bi se financirale vladine aktivnosti koje uključuju stvari koje netko smatra neetičnima. Primjeri mogu obuhvaćati zatvaranje uživatelja droga, spašavanje okorjelih kapitalista, vođenje ratova ili masovni nadzor vlastitog stanovništva. Drugim riječima, plaćanje poreza zajedno sa saznanjem da se ti novci koriste za financiranje programa i aktivnosti koje netko smatra nemoralnima može generirati kognitivnu disonancu. Kako bi riješili tu disonancu, neki će ljudi promijeniti svoja uvjerenja u vezi korisnosti i potrebe za centraliziranom državom. Međutim, puno češći način da se umiri ta disonanca je usvajanje opravdanja za te vladine akcije ili izbjegavanje izvora informacija koje potiču svijest o nemoralnosti vlastite vlade.
Uz kognitivnu disonancu još jedna psihološka pristranost koja doprinosi tome da ljudi pristaju na poslušnost čak i tiranskim vladama je status quo pristranost odnosno “snažna sklonost da se vjerovanja vlastitog društva smatraju očiglednom istinom, a prakse vlastitog društva očigledno ispravne i dobre – bez obzira o kakvim vjerovanjima i praksama se radi” (Michael Huemer, Problem političke vlasti). Potreba za prihvaćanjem, snažan poriv za prilagođavanjem kao i velike doze indoktrinacije sve to potiče status quo pristranost. Kao što Huemer objašnjava, “Vlada je izuzetno istaknuto i fundamentalno obilježje strukture našeg društva. Mi znamo da su ljudi skloni gajiti snažnu pristranost u korist postojećih uređenja svojih društava. Stoga je razumno da , bez obzira na legitimnost vlade, većina nas ima jaku tendenciju da vjeruje da su vlade legitimne, posebno naša vlastita i druge poput nje.” Zbog toga ne iznenađuje da se tako mnogo ljudi bespogovorno pokorava vladinim naredbama bez obzira kako represivne ili tiranske one postale.
Kad se uzmu u obzir kognitivne pristranosti i čovjekove razvojne tendencije, Don Mixon zapravo ide tako daleko da piše “Poslušnost koja se događa u hijerarhijskim društvenim strukturama … ne zahtijeva nikakvo posebno objašnjenje. Međutim, neposluh u istim prilikama zahtijeva objašnjenje.”
Nadalje u ovom videu pogledat ćemo što je to što doprinosi vjerojatnosti neposluha i odgovora na tiraniju. Prva stvar koju treba znati je da ljudi očito neće odbijati izvršavanje nemoralnih djela ukoliko prevladaju svoje pristranosti koje pospješuju neupitnu poslušnost državi. Samo-obrazovanje i samo-oslobađanje od pogrešnih vjerovanja, koja su rezultat višegodišnje indoktrinacije i prekomjerne propagande, od ključne su važnosti. Samo na taj način možemo oslabiti utjecaj pogubnih ideologija na naše umove i umjesto toga, kako je preporučio Thoreau, koristiti svoju vlastitu savjest da bismo procijenili dobro ili loše u nekom djelu.
Ljudi će se također manje pokoravati tiranskim zapovijedima onih na vlasti ako izgube povjerenje u sposobnost svojih vladara. To bi se potencijalno moglo dogoditi ako sve veći broj ljudi shvati da su društva previše složena da bi kontrola centralizirane vlade bila učinkovita. Međutim, gubitak povjerenja vjerojatnije će doći zbog puke nesposobnosti političara što ljudima nadasve otežava da vjeruju u postojeće vladine institucije.
Dodatni faktor, posebno relevantan današnjih dana, koji utječe na neposluh odnosi se na stupanj nadzora u društvu. U knjizi “Poslušnost i civilizacija” Don Mixon ističe da “masovni nadzor uvelike umanjuje vjerojatnost neposluha”, zato jer stvara situaciju analognu onoj s kojom se suočava religiozni vjernik koji cenzurira svoje misli i ponašanje zbog sve-videćeg oka Božjeg. “Bogovi se, naravno, često opisuju kao sveznajući i svemoćni. I nije teško shvatiti zbog čega. Ako se vjernike može navesti da iskreno vjeruju da njihov bog može vidjeti u njihove umove i srca i da vjeruju da će ih on okrutno kazniti ako primijeti i najmanju nelojalnost, onda ih se može uvjeriti da promjene svoje razmišljanje i svoje osjećanje i postanu, iznutra i izvana, popustljiviji i pokorniji. Jer ono što se mora prevladati tj. glavna prepreka na putu zapovjednih hijerarhija da dostignu svoj idealni tipični oblik, jest ljudska snaga za laganje, pretvaranje i asimilaciju. Građani koji su sposobni hiniti lojalnost i ljubav dok potajno smišljaju neposluh i izdaju, ozbiljna su prijetnja sigurnosti onih na vlasti. Jedino ako se ljude može uvjeriti da njihova nastojanja da lažu i pretvaraju se, neće imati ploda zbog oka koji sve vidi, može … pokornost biti osigurana.” Društva koja prihvaćaju potrebu za masovnim nadzorom ili dozvoljavaju da se on širi zahvaljujući nedjelovanju i popustljivosti, su društva koja postaju sve više nesposobna da se odupru tiraniji.
Totalitarni režimi dvadesetog stoljeća jasno su to shvaćali i svi su institucionalizirali masovni nadzor svojih građana. No, moderne tehnologije stvorile su mogućnosti nadzora o kojima su diktatori poput Hitlera i Staljina mogli samo sanjati. Korištenje tih tehnologija omogućit će izgradnju tamnice uma, da tako kažemo. Shvaćajući da je tako veliki dio naših života pod nadzorom, vladine mogućnosti nadzora, poput sve-videćeg oka božjeg, učinit će normom ponašanje koja favorizira pristajanje i konformizam.
Iako je tendencija poslušnosti zasigurno istaknuto čovjekovo obilježje, uvijek postoji nekolicina onih hrabrih koji su u lice korumpirane moći spremni ustati i odbiti. Oni koji imaju hrabrosti za neposluh nisu samo zaštitnici slobode, već, kako je tvrdio Erich Fromm, “pojedinci koji društvo pomiču naprijed”. “Čovjek se nastavljao razvijati zahvaljujući djelima neposluha. Ne samo da je njegov duhovni razvoj bio moguć samo zbog toga što su postojali ljudi koji su se vladajućima usudili reći ne, nego je također njegov intelektualni razvoj bio ovisan o sposobnosti za neposluh, neposluh prema vlastima koje su pokušavale zauzdati nove misli i autoritetu odavno utvrđenih stavova koji su promjenu proglašavali besmislicom.” (Erich Fromm, O neposluhu i drugi eseji)