Noam Chomsky: Može li civilizacija preživjeti stvarno postojeći kapitalizam?


Transkript uvodnog predavanja na University College Dublin 2013. godine

(video s hrvatskim titlovima možete pogledati na kraju teksta)

Pretpostavljam da ste vidjeli naslov. Radi se o pitanju: može li civilizacija preživjeti stvarno postojeći kapitalizam? Pod stvarno postojećim kapitalizmom podrazumijevam ono što stvarno postoji, a naziva se kapitalizam. Druga je stvar da li bi se to trebalo tako zvati, a Sjedinjene države su najvažniji primjer za to, iz očitih razloga.

Sam termin ‘kapitalizam’ dovoljno je neodređen da može pokriti izuzetno velik broj mogućnosti. To ilustrira i činjenica da se taj termin koristi za opisivanje ekonomskog sustava Sjedinjenih država koji znatno odstupa od tržišnog kapitalizma tj. kapitalizma slobodnog tržišta kao, doduše, i u Velikoj Britaniji i, ustvari, svim ostalim razvijenim društvima. Jedina društva koja bi se vjerodostojno mogla nazvati kapitalističkima su ona kojima je kapitalizam silom nametnut od strane imperijalnih sila. To su ona koja danas zovemo Treći svijet, najmanje iz tog razloga.

Valja imati na umu razmjer odstupanja stvarno postojećeg kapitalizma od službene doktrine kapitalizma slobodnog tržišta. Zadržat ću se na Sjedinjenim državama da navedem tek nekoliko primjera. U posljednjih 20 godina udjel profita 200 najvećih korporacija u SAD-u naglo je porastao. Djelomično je to rezultat Interneta koji bi trebao imati suprotan učinak, no djeluje tako da intenzivira oligopolistički karakter jezgre američke ekonomije. U drugom sektoru su se najveće banke, s imovinom u trilijunima dolara, višestruko spajale i postajale još veće. Do sada šest najvećih, one koje su uglavnom odgovorne za postojeću globalnu financijsku krizu, povećale su svoju imovinu sa 18% BDP-a prije dvadeset godina, na 63% BDP-a. Oligopolizam, naravno, potkopava tržišta i automatski vodi namještanju kako bi se spriječili ratovi cijena koje konkurenti ne žele i također okretanju uglavnom besmislenoj diferencijaciji proizvoda kako bi se pokušalo navesti ljude da kupuju određenu robu umjesto neke druge, identične. To se radi putem masovnog oglašavanja. Oglašavanje je samo po sebi ogromna industrija. Marketing čini možda šestinu BDP-a. Oglašavanje je izričito posvećeno potkopavanju tržišta. Oni koji su slušali ekonomiju znaju da bi se tržišta trebala bazirati na informiranim potrošačima koji vrše racionalne odabire. To baš i nije ono što vidite kada upalite televizor.

Kreativnost i inovativnost u suštini nisu u javnom sektoru naročito cijenjeni. Alan Greenspan bio je obožavan kao Sveti Alan u onim danima prije sloma koji je, ne malim dijelom, posljedica odanosti fundamentalističkim tržišnim doktrinama koje je on propovijedao. Tada, u svojim danima slave, održao je govor urednicima u kojem je veličao čuda našeg sustava slobodnog tržišta sa sustavom tržišne ekonomije bazirane na poduzetničkoj inicijativi i izboru potrošača. No, učinio je grešku kada je nabrajao primjere jer je svaki od tih primjera bio školski primjer za ključnu ulogu državnog sektora. Svaki od njih osim jedne iznimke. To je primjer koji je poučan sam po sebi. Radi se o tranzistorima. Tranzistori su razvijeni u privatnom laboratoriju, laboratoriju kompanije Bell Telephone. Taj je laboratorij dugo vremena bio sjajan dok je AT&T imao od vlade odobren monopol nad telefonskim uslugama pa je stoga mogao nametati cijene. AT&T je tada imao velika sredstva i mogao ih je upotrijebiti za osnivanje odličnog laboratorija. Čim je kompanija razbijena, laboratorij je morao biti razmontiran. Još je uvijek tamo, ali se sada bavi kratkoročnim aplikacijama, stvarima za industriju. Štoviše, iako se razvoj tranzistora zaista dogodio u laboratoriju, u znatnoj mjeri baziran je na ratnoj tehnologiji, tehnologiji Drugog svjetskog rata, koja je, naravno, cijela u  državnom sektoru. Kako nije bilo tržišta za skupe tranzistore, vlada je otkupila 100% proizvodnje. Uzgred, nabava je glavni oblik vladinih subvencija za industriju. Zapravo, ovdje postoji jedna analogija s načinom na koji ključni sektori irske ekonomije razvijaju građevinske usluge. U vrlo značajnoj mjeri kroz nabavu od strane vlade koja ih plaća da rade stvari za kojima nema potražnje. Uz to, govor Svetog Alana dogodio se u isto vrijeme kada je on svjedočio pred Kongresom razumno opisujući čudesa sjajne ekonomije kojom je sam upravljao uz veliko odobravanje u to vrijeme, a koja je pripisivao, kako je on to nazivao, ‘rastućoj radničkoj nesigurnosti’, to jest zastrašivanju radnika kako bi ih se spriječilo da ulažu bilo kakav iracionalni trud nastojeći postići da plaće prate stopu inflacije, a kamoli produktivnosti koja mora stalno rasti. To je očiti doprinos zdravlju ekonomije pod stvarno postojećim kapitalizmom.

Kompjutori i Internet, ustvari sve osnovne komponente IT revolucije bile su u najvećoj mjeri u državnom sektoru desetljećima prije no što su izručene privatnim kompanijama za marketing i profit. To obuhvaća kreativno i inovativno istraživanje i razvoj, subvencije, nabavu i druge instrumente. Ponovo, vrlo mala uloga volje potrošača i poduzetničke inicijative, bar u onom teškom i rizičnom razdoblju, osim za inicijative i dobivanje vladinih poticaja za ono što radite. Isto vrijedi za veći dio ekonomije visoke tehnologije. I to se može pratiti daleko unatrag, zapravo do ranih dana engleske industrijalizacije.

U jednoj domeni, financijskom sektoru, intervencija države je enormno proširena, naravno, u prošloj generaciji. U Sjedinjenim državama, teško se toga prisjetiti, no tamo u pedesetima i šezdesetima, u razdoblju velikog rasta, banke su bile banke. Staviš u njih novac, one pozajmljuju novac za neke, po svoj prilici, korisne svrhe, to je bilo to. Nije bilo međudržavnih banaka, nije bilo financijskih kriza. To se promijenilo u prošloj generaciji. Sada postoje firme koje se bave složenim i riskantnim transakcijama i strašno su narasle. U SAD-u u vrijeme sloma 2007. godine narasle su gotovo do 40% korporativnih profita. A razlog zbog kojeg mogu to slobodno raditi je vrlo čvrsti oslonac koji imaju u vladinoj prešutnoj politici osiguranja. Neformalno to se zove “prevelik da bi propao”. To najvećim bankama osigurava velike prednosti u omjeru, prema grubim procjenama ekonomista, od oko 40 milijardi dolara godišnje. Međutim, postoji novije istraživanje MMF-a koje daje naslutiti da je to možda daleko preniska procjena. Citirat ću poslovni tisak koji je izvještavao o tom istraživanju: “Možda najveće američke banke uopće nisu profitabilne, a milijarde dolara koje navodno zarađuju za svoje dioničare skoro su u cijelosti dar poreznih obveznika u raznim vidovima, uključujući bailout posudbe, ali i mnoge druge stvari poput jeftinih kredita i tako dalje. To su dodatni dokazi u prilog tvrdnje najuglednijeg financijskog dopisnika na engleskom govornom području, Martina Wolfa iz londonskog Financial Timesa. On kaže da “nekontrolirani financijski sektor izjeda modernu tržišnu ekonomiju iznutra, upravo kao što  ličinka ose putarice proždire domaćina u kojem se izlegla”. To je opservacija koja zvuči dosta mračno. A upravo zahvaljujući izdašnim doprinosima poreznih obveznika, kojih oni nisu svjesni, održava se taj destruktivni sustav.

Termin kapitalizam koristi se također za mnoge druge sustave. Ponekad se koristi za sustave koji uopće nisu kapitalistički kao što je veliki konglomerat Mondragon u Baskiji ili poduzeća koja niču u zaostalom Rust Beltu u Sjedinjenim državama. Neki čak termin kapitalizam koriste za neku verziju industrijske demokracije koju je, između ostalih, zagovarao i John Dewey, vodeći američki socijalni filozof u prošlom stoljeću. On je pozivao radnike da budu gospodari vlastitog industrijskog podviga i da sve institucije budu pod javnom kontrolom, uključujući sredstva za proizvodnju, razmjenu, promidžbu, transport i komunikaciju. Osim toga, Dewy zaključuje da će politika ipak ostati sjena koju veliki biznis baca na društvo. U svom radu on se uglavnom bavio demokracijom i  ovo je bila njegova koncepcija demokracije. Osuđivao je skraćenu verziju demokracije koja je postojala u stvarnosti. Do danas ona se raspala na komadiće i mnogo je gore no što je on opisivao. Danas je kontrola vlade, ja govorim o Sjedinjenim državama, iako ni drugdje nije mnogo drugačije, vrlo usko koncentrirana pri vrhu ljestvice prihoda, dok velika većina onih ispod toga nema pravo glasa.

Na to prilično dobro ukazuje upravo aktualna politička znanost. Jedna od glavnih tema je istraživanje anketa koje se provode među vrlo bogatima kako bi se saznalo što ljudi misle i, naravno, možete pogledati političke mjere i usporediti ih. Skorašnje vrlo aktualno istraživanje procjenjuje da donjih 70% na ljestvici prihoda nema u suštini nikakav utjecaj na političke mjere, tako da su oni zapravo lišeni prava glasa. Utjecaj polako raste kako se penjete po ostatku ljestvice, a kad stignete na sam vrh dobivate što god poželite. Uvijek je bilo mnogo istine u tome, no sad je to silno poraslo. Tokom zadnjih trideset i nešto godina, za vrijeme neoliberalizma, to je stvarno napad na stanovništvo, vrlo štetno gdje god se primjenjuje. I vi ovdje to trpite. Suvremeni političko-ekonomski sustav zapravo je jedan oblik plutokracije. Obmana je nazivati to demokracijom. To se radikalno  razilazi s demokracijom, ako pod demokracijom mislimo na politička uređenja u kojima ono što javnost misli ima nekog utjecaja na politiku. Tokom godina bilo je ozbiljnih akademskih debata o tome da li je kapitalizam, u principu, u skladu s demokracijom, no, ako govorimo o stvarno postojećem kapitalizmu, odgovor na to pitanje je: sigurno nije. Demokracija stvarno postojećeg kapitalizma, skraćeno RECD (Really Existing Capitalism Democracy), radikalno je nekompatibilna s demokracijom, što je lako pokazati.

Iz razloga na koje ću se vratiti, čini mi se malo vjerojatnim da civilizacija može preživjeti stvarno postojeći kapitalizam i drastično oslabljenu demokraciju koja ga prati. Jedno važno pitanje jest, da li bi stvarna demokracija, funkcionalna demokracija, možda mogla dovesti do promjene. Teško je spekulirati o nepostojećem sustavu, no ima razloga za vjerovanje da bi mogla.

Pa hajde da se samo zadržimo na kritičnom, neposrednom problemu s koji se suočava civilizacija. Ima ih mnogo, no ovaj je primaran, ekološka katastrofa. Političke mjere i stavovi javnosti razlikuju se vrlo oštro u Sjedinjenim državama. To je uobičajen slučaj u situaciji RECD-a, ali je upadljivo u ovom slučaju. Pročitat ću nekoliko citata iz zadnjeg izdanja časopisa Američke akademije za umjetnost i znanost. Istraživači su ustanovili da je 109 zemalja ozakonilo neke mjere u vezi obnovljive energije, a 118 zemalja postavilo je ciljeve u vezi obnovljive energije. Nasuprot tih sto i nešto zemalja, Sjedinjene države nisu usvojile nikakav dosljedni i stabilni skup mjera na nacionalnoj razini za poticanje korištenja obnovljive energije. No, nije stav javnosti taj koji uklanja te mjere sa internacionalnog spektra. Upravo suprotno, javnost je puno bliža globalnoj normi od politike i mnogo više podržava aktivnosti za konfrontiranje s mogućom ekološkom katastrofom s kojom se suočavamo. Ona možda nije jako daleko, mogla bi se dogoditi za života naših unuka. Evo što su istraživači ustanovili u tom istom izdanju, “Ogromna većina javnosti naklonjena je koracima savezne vlade za reduciranje emisija stakleničkih plinova koje nastaju kada komunalna poduzeća proizvode električnu energiju. 2006. godine 86% ispitanika se složilo da se od komunalnih poduzeća zahtijeva ili bar da ih se potiče poreznim olakšicama, da smanje emisiju stakleničkih plinova. Te iste godine 87% podupiralo je porezne olakšice za ona komunalna poduzeća koja više električne energije proizvode iz vode, vjetra ili sunčane svjetlosti. Ti su se postoci održali sve do najnovijih istraživanja. To se drastično razlikuje od političkih mjera koje sam upravo naveo.

Činjenica da je javnost pod utjecajem znanosti duboko je uznemirujuća za one koji dominiraju ekonomijom i uglavnom kontroliraju državnu politiku. To je vrlo zanimljivo. Aktualna ilustracija toga: postoji organizacija zvana ALEC, Američki odbor za izmjene u zakonodavstvu (American Legislative Exchange Council). To je korporativno financirana organizacija koja piše zakone i pokušava potaknuti savezne države da ih usvoje. Oni imaju novi program koji se zove Zakon o unaprjeđenju ekološke pismenosti namijenjen K12 školama, dječji vrtići i 12 razreda do koledža, i citiram: “zakon nalaže balansiranu nastavu znanosti o klimi tijekom tih godina školovanja”. Balansirana nastava je kodni izraz za podučavanje poricanja klimatskih promjena kako bi se postigla ravnoteža s općeprihvaćenom znanošću o klimi. To je analogno onome što se naziva balansirana nastava koju zagovaraju kreacionisti kako bi omogućili nastavu znanosti o kreacionizmu u školama. Ustvari, propisi bazirani na ovom zakonu već su uvedeni u brojnim saveznim državama. ALEC ima veliki utjecaj zbog ogromnog korporativnog financiranja koje stoji iza njega. Naravno, sve je ovo maskirano retorikom kritičkog promišljanja, jedne, bez sumnje, lijepe ideje. No, ima i boljih izbora nego što je pitanje koje prijeti pristojnom preživljavanju i uz to još slučajno doprinosi korporativnom profitu. ALEC-ov zakon temelji se na prijedlogu projekta Heartland instituta. To je korporativno financiran institut otvoreno posvećen poricanju znanstvenog konsenzusa o klimatskim promjenama. Projekt instituta predviđa kurikulum o globalnom zagrijavanju za vrtiće i prvih 12 razreda. Cilj mu je podučavati da postoji značajni spor o tome mijenjaju li ljudi vrijeme ili ne. Ustvari, spor postoji. O njemu redovito izvještavaju mediji. Na jednoj strani imate prevladavajuću većinu znanstvenika, sve svjetske nacionalne akademije znanosti, sve stručne znanstvene časopise, IPCC, Međudržavni panel o klimatskim promjenama (Intergovermental Panel on Climate Change). To je jedna strana. Oni se svi slažu da se globalno zagrijavanje događa i da postoji značajna ljudska komponenta, da je situacija ozbiljna i možda sudbonosna i da će vrlo skoro, možda u roku par desetljeća, svijet možda dostići kritičnu točku kad se više ništa neće moći učiniti u vezi s tim. Proces će početi oštro eskalirati i bit će ireverzibilan s vrlo ozbiljnim ekonomskim i društvenim posljedicama. Vrlo je rijetko naići na konsenzus takve prirode o tako složenom znanstvenom pitanju. No, postoji i druga strana. Ona se sastoji od skeptika uključujući nekoliko ozbiljnih cijenjenih znanstvenika koji ispravno upozoravaju da mnogo toga ostaje nepoznato, što znači da možda nije tako loše kao što se predviđa ili bi možda moglo biti i gore. Samo o prvom dijelu se izvještava. I onda ono što se u potpunosti izostavlja iz ove smišljene debate je mnogo veća grupa skeptika. To su visoko cijenjeni klimatolozi u koje je slučajno uključena grupa klimatologa s mog sveučilišta MIT-a, a oni redovne izvještaje IPCC-a smatraju previše konzervativnima. A dokazalo se da su u više navrata bili u pravu, nažalost. Ali oni nisu dio javne rasprave, iako vrlo istaknuti u znanstvenoj literaturi.

Heartland institut i ALEC samo su dio ogromne kampanje koju vode korporativni lobiji ne bi li posijali sumnju u jednoglasni konsenzus znanstvenika da ljudska aktivnost ima glavni utjecaj na globalno zagrijavanje s mogućim kobnim posljedicama. I nema ničeg skrivenog u vezi te kampanje. Ona je potpuno javna. Otvoreno je objavljeno da su u nju uključeni, naravno, glavni lobiji industrije fosilnih goriva, uključena je Američka trgovačka komora koja je glavni poslovni lobi i drugi. Međutim, nastojanja ALEC-a i čuvene braće Koch, o kojima ste vjerojatno čitali, tek su dio onoga što se sprema. Postoji puno više toga što je prikriveno na složene načine.  No, svako malo nešto procuri. Nedavno je bila priča u londonskom Guardianu od Suzane Goldenberg. Ona je otkrila da konzervativni milijarderi koriste tajne rute financiranja kako bi kanalizirali skoro 120 milijuna dolara do prošle godine, prema više od stotinu grupa koje bacaju sumnju na znanost koja stoji iza klimatskih promjena, pomažući u gradnji ogromne mreže trustova mozgova i aktivističkih grupa koji će raditi na samo jednom cilju, redefiniranja klimatskih promjena od neutralne znanstvene činjenice do visoko polarizirajućeg pitanja razdora za okorjele konzervativce. I ta propagandna kampanja je očito imala neki učinak na javno mišljenje u Sjedinjenim državama koje je malo više skeptično od globalne norme, ne mnogo. No učinak nije dovoljno značajan da bi zadovoljio gospodare pa zato imate sektore korporativnog svijeta koji lansiraju napade na obrazovni sustav u nastojanju da preduhitre opasnu sklonost javnosti da obraća pažnju na nepobitne zaključke znanstvenih istraživanja.

Prije nekoliko mjeseci održan je sastanak Nacionalnog odbora republikanaca. Guverner Louisiane, Bobby Jindal, upozorio je republikansko vodstvo, njegovim riječima: “Mi moramo prestati biti glupa stranka, moramo prestati vrijeđati inteligenciju birača.” Ali ALEC i njegovi korporativni sponzori se ne slažu. Oni žele ići mnogo dalje i pretvoriti ih u glupu naciju. I to rade iz prilično principijelnih razloga koji su usađeni u temeljne institucije RECD-a. Jedna organizacija “mračnog novca” koja financira poricanje klimatskih promjena je grupa pod nazivom “Trust donatora” (Donors Trust). Ona također najviše doprinosi nastojanjima za osporavanje biračkih prava siromašnim crncima u Sjedinjenim državama kao i siromašnima općenito. Postoji dobar razlog za to, savršeno razuman. Siromašni naginju tome da budu demokrati, a ako pogledate njihove stavove, oni su čak skloni biti socijalni demokrati jer zagovaraju mjere socijalne države i takve stvari. Oni bi mogli ići čak tako daleko da pridaju važnost znanosti, za razliku od onih koji su prošli ispravnu obuku u kritičkom razmišljanju kroz balansirano podučavanje. Ta nastojanja  usmjeruju pažnju na jedan drugi aspekt RECD-a koji je prilično važan. Otprilike pola populacije Sjedinjenih država ne glasa i, ako pogledate ne-glasače, oni zapravo u velikoj mjeri naginju donjoj ljestvici prihoda. Većina se predstavlja kao demokrati i njihovu stavovi imaju tendenciju da budu socijalno demokratski. Nije bilo ozbiljnih ispitivanja o tome zašto oni ne glasaju. Jedan razlog su vjerojatno mnoge prepreke koje su im postavljene na put. To su moderne verzije starih biračkih poreza i drugih instrumenata osmišljenih kako bi se rulja držala na svom mjestu. No vjerojatno je jedan razlog i to što i bez studiranja stručne literature, oni jednostavno znaju da njihovo mišljenje nije važno, čak i ako je izraženo u biračkoj kutiji. Pa čemu se onda gnjaviti?

No, vraćajući se na najozbiljniju prijetnju ljudskom opstanku vodeći časopisi redovno pružaju osjećaj koliko je nadrealna ta korporativna kampanja za stvaranje glupe nacije. Uzmite Science, glavni znanstveni tjednik u Sjedinjenim državama. Prije par mjeseci imao je tri članka, jedan do drugog. Bile su to vijesti. Jedna je izvještavala da je 2012. godina bila najtoplija službeno zabilježena godina u Sjedinjenim državama kojom se nastavlja dugački trend. Drugi članak bio je o novoj studiji u okviru američkog programa za istraživanje globalnih klimatskih promjena. U njemu su se navodili dodatni dokazi da su ubrzane klimatske promjene rezultat ljudskih aktivnosti i također se razmatrala velika vjerojatnost još ozbiljnijih utjecaja. A treća vijest je izvještavala o imenovanju predsjednika Vijeća za politiku znanosti.  Njih je izabrao Zastupnički dom SAD-a. Zastupnički dom je pretežno republikanski, iako su glasovi za Zastupnički dom pretežno demokratski. Zadnji izbori su bili neočekivani što je još jedna posljedica sjeckanja političkog sustava. Tri su predsjednika vijeća. Sva trojica poriču da ljudi doprinose klimatskim promjenama. Dvojica poriču da se one uopće događaju. Isto izdanje časopisa sadrži tehnički članak s novim dokazima da je nepovratna kritična točka mnogo bliža no što se predviđalo. Nekoliko tjedana kasnije slijedilo je drugo izvješće u časopisu Science koje ističe potrebu da se osigura da Amerikanci postanu glupa nacija. Taj izvještaj navodi dokaze da čak i malo više temperature, manje no što se predviđalo, mogu pokrenuti otapanje permafrosta što posljedično može, to je dobro poznato, izazvati oslobađanje ogromnih količina vrlo opasnih stakleničkih plinova, gorih od ugljičnog dioksida, koji su zarobljeni u ledu.

Dakle, najbolje je držati se balansiranog obrazovanja, bar ako ste u stanju pogledati u oči unucima čije živote uništavate. U okvirima RECD-a izuzetno je važno, kao institucionalna nužnost, da SAD postanu glupi narod koji neće biti zaveden od znanosti i razuma u interesu kratkoročnih dobiti gospodara ekonomije i političkog sustava koji nije lako promijeniti jer je isti ugrađen u institucionalne strukture društva. Na koncu, ti isti ljudi koji donose te odluke, u svojim osobnim životima možda doprinose ekološkim grupama. Oni mogu čitati znanstvene časopise kao i svi ostali, no u  svojim institucionalnim funkcijama ograničeni su strukturom tih institucija zbog čega ih je, ponavljam, vrlo teško mijenjati. To objašnjava zašto su nužne političke mjere poput gore spomenutih.

A težnja ka gluposti ide puno dalje od klimatskih promjena. Tako savezno financiranje za R&D ( Research & Development), fundamentalna istraživanja i razvoj, naglo pada kao dio BDP-a u usporedbi s drugim zemljama. Urednik vodećeg znanstvenog časopisa u SAD-u opisuje vladu kao poremećenu jer žrtvuje golemu buduću korist na oltaru kratkoročnog profita. A obmane, jer to jesu obmane, o dugu poticane su uglavnom od strane financijskih institucija, jednako kao i u Evropi gdje je situacija čak teža nego u Sjedinjenim državama. Te obaveze su duboko ukorijenjene u fundamentalističkim doktrinama koje se propovijedaju u okviru RECD-a, iako se tamo promatraju na vrlo selektivan način, ako pobliže pogledate ili uzmete par primjera. Jer nužno je također, očuvati vrlo snažnu državu koja će služiti interesima bogatstva i moći. To je ono što ekonomist Dean Baker naziva “konzervativna država dadilja”. No, to seže dalje od toga. Tržišni fundamentalizam ima brojne ugrađene i zapravo prilično dobro poznate pogubne učinke. Jedan od njih, o kojem se ne priča dovoljno, jeste da tržišni fundamentalizam pretvarajući se da širi izbore zapravo ih oštro ograničava. Tako na primjer, ako ja moram doći od kuće do posla, imam izbor na tržištu. Mogu kupiti Toyotu ili Chevy, recimo, ali ne mogu birati između kupovine auta i korištenja sustava javnog  prijevoza. To nije izbor koji je otvoren u tržišnom sustavu, iz principa. To bi zahtijevalo kolektivno donošenje odluka, a to nije opcija. Ustvari, pod RECD-om i s demokracijom koja propada, to je opcija koja nestaje. Možete vidjeti posljedice. Tako na primjer, možete putovati ekspresnim vlakom od Beijinga do Kazahstana, a uskoro će ići vjerojatno sve do Turske, ali ne možete putovati ekspresnim vlakom kroz najprometniji koridor na svijetu, Sjeveroistočni koridor u Sjedinjenim državama od Bostona do Washingtona. Ustvari, vlak je tamo jedva nešto brži no što je bio prije šezdeset godina kad smo se moja supruga i ja prvi puta njime vozili. I to je prirodni aspekt RECD-a, stvarno postojećeg kapitalizma s narušenim demokratskim sustavom.

Postoji još nešto što se u stručnoj literaturi naziva neučinkovitost tržišta. Jedna od njih je vjerojatno dobro poznata, to je fusnota svakog ekonomskog teksta. To je propust da se u tržišnoj transakciji uzme u obzir učinak na druge. Takozvane eksternalije. Te eksternalije mogu biti prilično značajne. To vrijedi čak i za jednostavne transakcije između pojedinaca. No, ako pogledate glavne institucije, eksternalije postaju ogromne. Ustvari, aktualna financijska kriza je jedna ilustracija. Ona se djelomično može pratiti kao posljedica ignoriranja onoga što se naziva sustavni rizik. Postoji rizik da pojedinačna rizična transakcija sruši cijeli sustav. Usput, to nije novo otkriće. Prije petnaest godina, na vrhuncu euforije oko učinkovitih tržišta, bila su dva istaknuta ekonomista, jedan Englez, jedan Amerikanac, John Eatwell i Lance Taylor. Oni su napisali jednu važnu knjigu, “Globalne financije u opasnosti”, u kojoj su naveli posljedice ovih tržišnih neučinkovitosti. Radi se o globalnim posljedicama. Oni su predložili načine da se to riješi, ali smo ih mi, naravno, ignorirali. Postoji još jedan međunarodno vodeći ekonomist, David Felix. On je niz godina upozoravao na ovo, sve od liberalizacije kapitala krajem sedamdesetih. Upozoravao je da bi povećana učestalost financijskih kriza u razdoblju financijske liberalizacije mogla završiti jednom neukrotivom krizom. Imao je dobre argumente za to. Zapravo, bilo je mnoštvo dokaza koji su se počeli događati, ali ti se glasovi nisu slušali za vrijeme korporativno sponzoriranog deregulatornog ludila s pratećom intelektualnom podrškom tezama o učinkovitim tržištima i racionalnom ponašanju koje nisu imale nikakve empirijske osnove, ali su objavljivane s velikim pouzdanjem unutar ekonomske struke između svaka dva uzastopna sloma tržišta. Zapisnici Saveznih rezervi američke Središnje banke objavljeni su nakon pet godina. Upravo su izašli transkripti iz 2007. godine kada se cijeli sustav rušio. No, tu je grupa cijenjenih ekonomista i vodećih stručnjaka za bankarske sustave.  Oni nisu mogli vidjeti da je ogromni stambeni mjehur, neutemeljen na bilo kakvim ekonomskim osnovama, do tada dostigao 8 bilijuna dolara besmislenog papirnatog novca. Ništa u transkriptima ne upućuje da su prepoznali ono što se događalo upravo pred njihovim očima. Postoji dobar razlog za to. Postoji religija. Ta religija je tržišni fundamentalizam. Ona propovijeda da su tržišta učinkovita, a ulagači su racionalni  pa ono što se događa, ne može se događati. Zato marširamo dalje prema sljedećoj katastrofi. Nakon što se predviđena katastrofa dogodila, bilo je nekoliko ljudi koji su je predvidjeli, vodeći ekonomisti, ponovo oni najpriznatiji, izvještavali su o, kako su oni to zvali, novonastajućem konsenzusu u vezi potrebe za makro-prudencijonalnom supervizijom financijskih tržišta. To znači vođenje računa o općoj stabilnosti financijskog sustava, a ne samo o njegovim pojedinim dijelovima. Dva istaknuta svjetska ekonomista izjavila su da raste svijest o tome da naš financijski sustav prolazi kroz ciklus sudnjeg dana. Kada god sustav propadne mi se oslanjamo na lex-novac i fiskalnu politiku da ga spasi. Ovakav odgovor lekcija je financijskom sektoru: “preuzimajte financijske rizike, dobro to naplatite i ne brinite o troškovima jer će njih platiti porezni obveznici.” I financijski sustav tako iznova oživljava, kažu, kako bi se ponovo kockao i ponovo propao, svaki puta sve dublje. Službenik banke Bank of England odgovoran za financijsku stabilnost posljednju je krizu opisao kao kolo sudbine. U Sjedinjenim državama razmatra se legislativa, takozvani Dodd-Frankov zakon koji bi trebao poslužiti samo kao flaster za rane jer ne zadire dovoljno duboko. No, taj su zakon, kao i uvijek, srezale vojske korporativnih lobija koji nemaju protivnike. Nitko ne lobira za javni interes pod RECD-om, lobira se samo za banke. Mala je vjerojatnost da će biti mnogo koristi od tog zakona nakon što s njim završe. Tako ćemo marširati dalje do sljedeće i vjerojatno još veće krize.

To je bila redovna pojava tokom zadnjih trideset godina, sve od Reagana u Sjedinjenim državama. A niti jedna kriza prije. Zato jer su bile na snazi odredbe New Deala i postojale su kontrole kapitala uključenog u međunarodne financijske tokove sve do 1970. godine. Uzgred, po pravilima MMF-a, koja još uvijek postoje … Zadnji puta je to bilo na Cipru kad se pokušala prebroditi najnovija evropska katastrofa uzrokovana samoubilačkom politikom štednje u vrijeme stagnacije. Ta je politika štednje jadno propadala svaki puta kad je bila primijenjena. Iako riječ “propast” dovodi u zabludu, zato jer ta politika sasvim dobro funkcionira za one koji su je osmislili. Loša je samo za ljude, ljude općenito, a to je važna činjenica. U Sjedinjenim državama je upravo je izašla jedna zanimljiva knjižica u izdanju Instituta za ekonomsku politiku koji je glavni izvor redovnih ekonomskih podataka u vezi stanja ekonomije i zaposlenih. Naslov tog pamfleta je “Neuspjeh po dizajnu”. U njemu se preispituju mjere kroz zadnjih trideset i nešto godina, neoliberalno razdoblje. Iznosi se ono što je poznato, što se događalo pučanstvu u tom razdoblju. Ogromna, golema koncentracija bogatstva na vrhu, u gornjoj desetini od jedan posto, stagnacija ili pad za veliki većinu, pogoršanje relativno slabog sustava socijalne pomoći i tako dalje. Oni ističu “dizajn” jer su uvijek postojale alternativne mjere, one dobro poznate. No, oni su ustanovili da je taj neuspjeh klasno baziran. Za one koji su dizajnirali bio je to fantastičan uspjeh. Oni su nezamislivo bogatiji i stalno im ide sve bolje. Nakon svake katastrofe njima je sve bolje. Korporativni profiti, na primjer, dostigli su rekordne iznose u Sjedinjenim državama. Korporacije imaju toliko novca da ne znaju što da rade s njim. Ne žele ga investirati jer nema potražnje, već ga uglavnom koriste za financijske spekulacije. A banke su veće i bogatije nego prije krize koju su uzrokovale. Dakle, to je “Neuspjeh po dizajnu” i to klasno bazirani neuspjeh. Otprilike isto vrijedi i za Evropu. Samo, budite oprezni kad ljudi o tome govore kao o neuspjelim ili, kako sam maloprije spomenuo, “samoubilačkim” mjerama.

No, postoji mnogo ozbiljniji primjer opasnosti zbog ignoriranja eksternalija, onoga što je svedeno na fusnotu tržišne fundamentalističke doktrine, a to je ekološka katastrofa. Ovdje eksternalije koje se ignoriraju predstavljaju sudbinu vrste, a u ovom slučaju nema nikoga kome bi se mogli obratiti ispružene ruke moleći za spas. Porezni obveznici ne mogu pomoći u ovom slučaju. Ove posljedice imaju vrlo duboke korijene u RECD-u i njegovim vodećim doktrinama koje također diktiraju da će gospodari uložiti najveće napore kako bi intenzivirali prijetnje, iako su ih potpuno svjesni. Opet, institucionalna činjenica. To je jedan razlog, ali nije jedini, zbog kojeg izgleda prilično malo vjerojatno da će civilizacija preživjeti RECD bez ozbiljnih udaraca. Ako bude povjesničara u budućnosti, a možda ih neće biti, no, ako ih bude, kada budu gledali unazad na ovo razdoblje vidjet će kako se vrlo čudna pojava odvijala pred našim očima. Širom otvorenih očiju svijet kroči prema ozbiljnoj katastrofi. Nema tajni, oči su otvorene, činjenice su tu, pred vama.

Postoje, naravno pokušaji suprotstavljanja tome. Oni se razlikuju na zanimljiv način. Najdalekosežnija nastojanja za suprotstavljanje krizi susreću se u pred-industrijskim društvima, takozvanim primitivnim društvima koja nisu imala blagodat obrazovanja. Urođenička društva, plemenska društva, prvi narodi Kanade i tako dalje. A najenergičnije napore za intenziviranje prijetnji poduzimaju najnaprednija, najobrazovanija, najbogatija i najmoćnija društva. Uzmite tako zapadnu hemisferu. Ekvador, koji ima veliki udio indijanskog stanovništva i proizvođač je nafte, pod pritiskom indijanske populacije poduzima napore da dobije podršku od Evrope, koju sigurno neće dobiti, da ostavi naftu u zemlji, gdje bi i trebala biti, te da se okrene drugim oblicima rasta i razvoja. To je siromašno, neobrazovano, urođeničko društvo. Bolivija, koja ima još veći broj indijanskog stanovništva, na međunarodnoj razini daleko prednjači u poduzimanju nečega u vezi toga. Onda idite do drugog ekstrema, gore sjeverno, do Sjedinjenih država i Kanade. Oni bjesomučno jure pokušavajući krizu učiniti što je moguće skorijom i ekstremnijom. To je ono što se naziva, ako čitate entuzijastička i euforična ekonomska izvješća o tome, stoljećem energetske neovisnosti, o čemu pišu sve novine uključujući financijske časopise. I obje političke stranke se slažu. To je stvarno sjajna stvar, imat ćemo sto godina energetske neovisnosti nastojeći izvući svaku kap fosilnih goriva iz zemlje uključujući kanadski katranski pijesak koji je izuzetno štetan za okoliš, ne samo lokalni nego i globalni. No, mi ćemo to učiniti, iako je energetska neovisnost gotovo potpuno besmislena. Dakle, moramo se pobrinuti da kriza bude što je moguće prije i da bude što gora. Sve ove euforične rasprave ne spominju i ne postavljaju pitanje, kako će svijet izgledati za sto godina? To je nečiji tuđi problem. U okvirima RECD-a ne postavljate to pitanje. Dakle, to je prizor kojeg će budući povjesničar vidjeti, ako bude kojeg da pogleda unatrag. I to će biti prilično neobičan prizor, a o  nama zapravo ovisi da odlučimo hoće li se taj scenarij dogoditi.

Biografija

Avram Noam Chomsky rođen 7. prosinca 1928. godine, američki lingvist, filozof, politički aktivist, pisac, predavač i profesor emeritus na Massachusetts Institute of Technology. Smatraju ga “ocem moderne lingvistike”, a također i glavnom figurom analitičke filozofije, te jednim od osnivača kognitivne znanosti. Autor je preko 100 knjiga sa temama iz lingvistike, rata, politike i masovnih medija. Ideološki se svrstava u anarho-sindikalizam i libertarijanski socijalizam.

Prema Arts and Humanities Citation Indeks 1992. godine, Chomsky je bio citiran kao izvor više nego bilo koji drugi živući učenjak u razdoblju 1980 – 1992.

Akademska postignuća, priznanja i počasti (Wikipedia)

In 1970, Chomsky was named one of the “makers of the twentieth century” by the London Times.[162] In early 1969, he delivered the John Locke Lectures at Oxford University; in January 1971, the Bertrand Russell Memorial Lecture at the University of Cambridge; in 1972, the Nehru Memorial Lecture in New Delhi;[295] in 1975, the Whidden Lectures at McMaster University;[106] in 1977, the Huizinga Lecture in Leiden; in 1978, the Woodbridge Lectures at Columbia University; in 1979, the Kant Lectures at Stanford University;[295] in 1988, the Massey Lectures at the University of Toronto; in 1997, The Davie Memorial Lecture on Academic Freedom in Cape Town;[296] in 2011, the Rickman Godlee Lecture at University College, London;[297] and many others.[295]

Chomsky has received honorary degrees from many colleges and universities around the world, including from the following:

In the United States, he is a member of the American Academy of Arts and Sciences, the National Academy of Sciences, the Linguistic Society of America, the American Philosophical Association, and the American Association for the Advancement of Science. Abroad, he is a member of the Utrecht Society of Arts and Sciences, the Deutsche Akademie der Naturforscher Leopoldina, a corresponding fellow of the British Academy, an honorary member of the British Psychological Society,[162] and a foreign member of the Department of Social Sciences of the Serbian Academy of Sciences and Arts.[301] In addition, he is a recipient of a 1971 Guggenheim Fellowship, the 1984 American Psychological Association Award for Distinguished Contributions to Psychology, 1988 the Kyoto Prize in Basic Sciences,[162] the 1996 Helmholtz Medal, the 1999 Benjamin Franklin Medal in Computer and Cognitive Science, and the Dorothy Eldridge Peacemaker Award.[295] He is also a two-time winner of the Gustavus Myers Center Award, receiving the honor in both 1986 and 1988, and the NCTE George Orwell Award for Distinguished Contribution to Honesty and Clarity in Public Language, receiving the honor in both 1987 and 1989.[162] He has also received the Rabindranath Tagore Centenary Award from The Asiatic Society.[302]

In 2004 Chomsky received the Carl-von-Ossietzky Prize from the city of Oldenburg, Germany, to acknowledge his body of work as a political analyst and media critic.[303] In 2005, Chomsky received an honorary fellowship from the Literary and Historical Society.[304] In February 2008, he received the President’s Medal from the Literary and Debating Society of the National University of Ireland, Galway.[305] Since 2009, he has been an honorary member of International Association of Professional Translators and Interpreters (IAPTI).[306]

In 2010, Chomsky received the Erich Fromm Prize in Stuttgart, Germany.[307] In April 2010, Chomsky became the third scholar to receive the University of Wisconsin’s A.E. Havens Center’s Award for Lifetime Contribution to Critical Scholarship.[308]

Chomsky was voted the world’s leading public intellectual in The 2005 Global Intellectuals Poll jointly conducted by American magazine Foreign Policy and British magazine Prospect.[310] In a list compiled by the magazine New Statesman in 2006, he was voted seventh in the list of “Heroes of our time.”

Actor Viggo Mortensen and avant-garde guitarist Buckethead dedicated their 2003 album Pandemoniumfromamerica to Chomsky. On January 22, 2010, a special honorary concert for Chomsky was given at Kresge Auditorium at MIT. The concert, attended by Chomsky and dozens of his family and friends, featured music composed by Edward Manukyan and speeches by Chomsky’s colleagues, including David Pesetsky of MIT and Gennaro Chierchia, head of the linguistics department at Harvard University.

In May 2007, Jamia Millia Islamia, a prestigious Indian university, named one of its complexes after Noam Chomsky.

In June 2011, Chomsky was awarded the Sydney Peace Prize, which cited his “unfailing courage, critical analysis of power and promotion of human rights.” Also in 2011, Chomsky was inducted into IEEE Intelligent Systems‘ AI’s Hall of Fame for “significant contributions to the field of AI and intelligent systems.”

In 2013, a newly described species of bee was named after him: Megachile chomskyi.

In 2014, he was awarded the Neil and Saras Smith Medal for Linguistics by the British Academy: this medal is awarded “for lifetime achievement in the scholarly study of linguistics”.

In 2017 he was one of three recipients awarded the Seán MacBride Peace Prize “for his tireless commitment to peace, his strong critiques to U.S. foreign policy, and his anti-imperialism.”.


Leave a Reply

Your email address will not be published.