Academy of Ideas lipanj 2018.
Prijevod transkripta za video
“Nitko nije beznadežnije podjarmljen od onih koji pogrešno misle da su slobodni.” (Goethe)
Ove riječi napisao je Goethe prije skoro 200 godina, ali one vjerojatno imaju dublje značenje u naše vrijeme no što su imale u njegovo zbog toga što mnogi smatraju da živimo u slobodnom društvu samo zato jer se Zapad nije pretvorio u distopijski pakao poput onoga koji George Orwell opisao u svojoj knjizi 1984. Tiranija bi, kako vjeruje većina ljudi, bila otvorena po prirodi, bila bi očita i svi bismo je prepoznali. No, da li je to stvarno tako? Ili mi možda živimo u društvu istovjetnom onom koje je Aldous Huxley opisao u svojem distopijskom romanu Vrli novi svijet? Jesu li tehnologija, droge, pornografija i druge ugodne razbibrige stvorile građane suviše rastresene da bi primijetili lance koji ih vežu?
Kada je prvi puta objavljen Vrli novi svijet, 1931. godine, Huxley nije smatrao da je distopijski svijet koji je opisao, neposredna prijetnja. Međutim, trideset godina kasnije, nakon Drugog svjetskog rata, širenja totalitarizma i velikih iskoraka ostvarenih u znanosti i tehnologiji, Huxley je promijenio mišljenje i u govoru održanom 1961. iznio je slijedeće upozorenje:
“U sljedećoj generaciji, ili tu negdje, postojat će farmakološka metoda koja će postići da ljudi vole svoje robovanje i koja će proizvesti diktature bez suza, da tako kažemo; proizvodeći neku vrstu bezbolnih koncentracijskih logora za čitava društva, tako da će ljudima zapravo biti oduzete njihove slobode, ali oni će u tome uživati jer će biti odvraćeni od ikakve želje da se bune, uz pomoć propagande ili pranja mozga ili pranja mozga potpomognutog farmakološkim metodama. I to će izgleda biti ona konačna revolucija.” (Aldous Huxley, Tavistock Group, California Medical School, 1961)
U budućnosti, prema Huxley, vladajuća klasa će naučiti da se kontrola puka može postići ne samo eksplicitnom upotrebom sile nego također mnogo prikrivenijom metodom utapljanja masa u beskonačnom obilju ugodnih razbibriga.
“U 1984-oj”, Objašnjava Huxley, “žudnja za moći zadovoljava se nanošenjem boli; u Vrlom novom svijetu, nanošenjem ništa manje ponižavajuće ugode.” (Aldous Huxley, Brave New World Revisited)
Mogli bismo se zapitati: kako se užitak može upotrijebiti za lišavanje ljudi njihove slobode? Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo analizirati operantno uvjetovanje kao metodu za modificiranje ponašanja organizma.
U 20. stoljeću B. F. Skinner, psiholog sa Harvarda, izvršio je čuveni skup eksperimenata kojima je testirao različite metode za promjenu ponašanja kod štakora. Ti su eksperimenti rasvijetlili kako “oni na vlasti” mogu navesti ljude da vole svoje robovanje. U jednom skupu eksperimenata Skinner je pokušao uvježbati nova ponašanja putem pozitivne podrške; štakoru je davao hranu svaki puta kad je ovaj pokazivao željeno ponašanje. U drugom skupu eksperimenata pokušao je oslabiti ili eliminirati određena ponašanja uz pomoć kazne; aktivirao bi bolni podražaj kada bi štakor pokazivao ponašanje koje je Skinner želio eliminirati.
Skinner je otkrio da kazna privremeno prekida neželjena ponašanja, ali ne uklanja motivaciju životinje da ponovo usvoji ta ponašanja u budućnosti. “Kažnjeno ponašanje”, piše Skinner, “vjerojatno će se ponovo pojaviti nakon što kaznene posljedice prestanu djelovati.” (B.F. Skinner, About Behaviorism). Ponašanja uvjetovana pozitivnom podrškom, sa druge strane, bila su mnogo trajnija i dovela su do dugoročnih promjena u obrascima ponašanja životinje.
Huxleyu su bili poznati Skinnerovi eksperimenti i shvaćao je njihove društveno-političke posljedice. U Vrlom novom svijetu i svojim kasnijim radovima, Huxley je predvidio pojavu “upravljačke oligarhije” (Huxley) koja će provoditi slične eksperimente na ljudskim bićima kako bi uvjetovala poslušnost i minimizirala mogućnost građanskih nemira. Skinner je, poput Huxleya, također razumio društvene implikacije svojih eksperimenata, ali je vjerovao, za razliku od Huxleya, da se operantno uvjetovanje može iskoristiti za veće dobro, vodeći prema razvoju znanstveno upravljane utopije. Sljedeći odlomak iz Skinnerove knjige Walden dva, međutim, otkriva da bi takva masovna-uvjetovanost u stvarnosti omogućila pogubni oblik tiranije – onaj u kojem bi mase bile porobljene, a ipak se osjećale slobodne.
“Sada kada znamo kao funkcionira pozitivna podrška i zašto negativna ne funkcionira, možemo biti promišljeni i stoga uspješniji u svom kulturalnom dizajniranju. Možemo postići kontrolu pod kojom se kontrolirani … ipak osjeća slobodnim. Oni rade ono što žele raditi, a ne ono što su prisiljeni raditi. To je izvor goleme snage pozitivne podrške – nema ograničavanja i nema pobune. Pažljivim planiranjem mi ne kontroliramo krajnje ponašanje nego inklinaciju ponašanju – motive, težnje, želje. Zanimljivo je da se u tom slučaju pitanje slobode nikada ne pojavljuje.” (B.F. Skinner, Walden Two)
U Vrlom novom svijetu glavna “nagrada” korištena za uvjetovanje podložnosti uz pomoć pozitivne podrške, bila je droga zvana Soma. “Kontrolori svijeta”, piše Huxley, “poticali su sustavno drogiranje svojih građana u korist države.” Građani Vrlog novog svijeta konzumirali su Somu svakodnevno jer je ona nudila “odmor od stvarnosti”. Ovisno o doziranju, ona je stimulirala osjećaje euforije, ugodnih halucinacija ili je djelovala kao snažno sredstvo za spavanje. Također je služila za povećanje sugestibilnosti podižući tako učinkovitost propagande kojoj su građani bili neprestano podvrgnuti.
“U Vrlom novom svijetu navika uzimanja Some nije bio privatni porok; bila je to politička institucija …” piše Huxley. “Dnevni obrok Some bilo je jamstvo protiv osobne neprilagođenosti, socijalnih nemira i širenja subverzivnih ideja. Karl Marx je izjavio: religija je opijum za narod. U Vrlom novom svijetu situacija je obrnuta. Opijum odnosno Soma je religija naroda.” (Aldous Huxley, Vrli novi svijet Revisited)
No Kontrolori svijeta u Vrlom novom svijetu nisu se pouzdavali samo u Somu. Država je promovirala seksualni promiskuitet kao još jednu taktiku koja osigurava da svi uživaju u svom robovanju. Slogan “Svatko pripada svakome” usađivan je u glave građana od najmlađeg doba, a s ukidanjem monogamije i obitelji svatko je bio u mogućnosti prepustiti se seksualnim impulsima bez ograničenja. Stalni pristup seksualnom zadovoljenju služio je za odvraćanje pažnje građana od stvarnosti njihove situacije.
Zabave koje je propisivala država također su igrale važnu ulogu u stvaranju “bezbolnog koncentracijskog logora” Vrlog novog svijeta. Ono što je Huxley nazivao “non-stop distrakcije najfascinantnije prirode” koristila je država kao instrumente za politiku utapljanja građanske svijesti u “moru nevažnosti”.
Paralele koje postoje između Vrlog novog svijeta i današnjih društava, neosporive su. U knjizi Vrli novi svijet Revisited, objavljenom 1958. godine, Huxley se pitao kako će budući društveni inženjeri uvjeriti svoje podanike da uzimaju drogu “kojom će postići da misle, osjećaju i ponašaju se na načine koje oni (inženjeri) smatraju poželjnima”. Zaključio je: “Po svoj prilici, bit će sasvim dovoljno da pilule budu dostupne.” Danas se procjenjuje da jedan od šest Amerikanaca uzima neki oblik psihotropskih droga. Opioidna kriza se proširila Zapadom. Mogućnost zadovoljavanja seksualnih impulsa online mnoge je bacila u kandže ovisnosti o pornografiji; pametni telefoni i druge tehnologije pružaju besmislenu i ugodnu zabavu koja zaokuplja pažnju većine ljudi veći dio dana. Do koje mjere nam se te razbibrige namjerno nameću, a do koje mjere predstavljaju spontanu reakciju na potražnju potrošača, nejasno je. No, koji god bio odgovor, činjenica je da rastresenoj i zaglupljenoj populaciji jednostavno nedostaje mentalnih resursa za otpor robovanju.
Sve dok moderni uzvik “Dajte mi televiziju i hamburgere i nemojte me gnjaviti s odgovornostima slobode” (Aldous Huxley, Brave New World Revisited) ne bude zamijenjen uzvikom “Dajte mi slobodu ili mi dajte smrt” (Patrick Henry), sloboda neće prevladati. Štoviše, sve dok ljudi svoju slobodu budu prodavali za užitke i udobnost, društveno uvjetovanje na koje je upozoravao Huxley samo će postati rafiniranije i učinkovitije napretkom tehnologije i postizanjem boljih uvida u to kako predvidjeti i kontrolirati ljudsko ponašanje. Hoće li većina nas biti u stanju oduprijeti se toj vrsti manipulacije odnosno hoćemo li uopće to željeti, ostaje da se vidi.
Ako se postojeći trendovi nastave, čovječanstvo bi uskoro moglo biti podijeljeno u dvije grupe. Postojat će oni koji radosno prihvaćaju svoje ugodno robovanje i oni koji odabiru otpor u cilju očuvanja, ne samo svoje slobode, već i svoje ljudskosti. Zbog toga što, kako je primijetio bivši rob Frederick Douglass sredinom 19. stoljeća, mnogo prije no što je Huxley napisao Vrli novi svijet, kada rob postane sretan rob, on se djelotvorno odrekao svega onog što ga čini ljudskim.
“Otkrio sam da, kako bi se stvorio zadovoljan rob,” piše Douglass, “nužno je stvoriti onog koji ne razmišlja … On mora biti u stanju da u ropstvu ne zapaža proturječnosti; mora ga se navesti da osjeća da je ropstvo ispravno; a to se može postići jedino kada prestane biti čovjek.” (Frederick Douglass, Narrative of the Life of Frederick Douglass)