News Letter srpnja 2018.
U pripremanju za izdavanje svoje nove knjige pratio sam izvore diljem spektra stavova o klimatskim promjenama. Neki dan naišao sam na ovaj članak koji opisuje nedavna mjerenja povećanja površine ledene mase na Arktiku, Antarktiku i Grenlandu, zajedno s temperaturama hladne površine i troposfere. Srce mi je stalo. To je ono što me zabrinjava već nekoliko godina jer sam primijetio kako se šire pukotine u konsenzusu o globalnom zagrijavanju.
Prije no što objasnim zašto me zabrinjava hlađenje, dopustite da vam ponudim suprotan članak iz časopisa Nature, koji tvrdi da Antarktik gubi ledenu masu brže no ikada, i još jedan članak koji predviđa zatopljenje od 10 stupnjeva (Celzija) do 2021. godine. Pristalice svake od strana nesumnjivo će požuriti da mi objasne kao su me zaveli oni drugi, no moj cilj ovdje nije ustanoviti ispravnost jednog stava pred drugim. Umjesto toga, želim rasvijetliti nešto što ostaje izgubljeno u ovoj sve više polariziranoj i politiziranoj debati.
Zašto bih se, pobogu, zabrinjavao zbog globalnog zahlađenja? S obzirom na opasnosti od globalnog zagrijavanja, moglo bi se pomisliti da će trend zahlađenja biti dobrodošla vijest. Uf! Izbjegnuta ekološko katastrofa! Sada se možemo vratiti normalnom životu.
Upravo to me brine. Normalni život uništava planetu – bez obzira da li se klima zagrijavala ili hladila. Evo nekih promjena koje su se dogodile samo za vrijeme mog životnog vijeka: biomasa riba smanjila se za više od pola. Broj monarh leptira pao je za 90 posto. Pustinje su se proširile na svim kontinentima. Koraljni grebeni smanjili su se za pola. Šume mangrova u Aziji smanjile su se za polovicu. Tropska prašuma na Borneu skoro je nestala, a tropske prašume globalno pokrivaju manje od pola svoje bivše površine. Diljem svijeta biomasa letećih kukaca strmoglavo je pala, do 80 posto u nekim područjima. Jeste li primijetili koliko je manje mrtvih kukaca na vozačkom staklu nego u vašem djetinjstvu? To nije vaša uobrazilja. To bi trebalo biti alarmantno bez obzira na trend globalnih temperatura – kukci su ključni za svaku zemaljsku hranidbenu mrežu. Izumiranje kukaca znači da planeta postaje manje živa.
Ništa od gore navedenog ne može se direktno pripisati klimatskim promjenama. Većina toga uzrokovana je “promjenama u obradi zemlje” i ekstrakcijom resursa. Šume se uništavaju golom sječom. Močvare mangrova isušene su radi izgradnje. Koraljni grebeni razoreni su eksplozivom, kočama i ugušeni sedimentom oslobođenim erozijom tla i deforestacijom. Klimatske promjene su možda pospješujući faktor, ali nisu primarni uzrok (grebeni su, na primjer, pretrpjeli katastrofalne gubitke prije no što je izbjeljivanje bilo rašireno). U slučaju holokausta kukaca moramo također uzeti u obzir kontinuirani 90-godišnji eksperiment koji smo provodili redovnim natapanjem ogromnih površina zemlje insekticidima.
Bilo bi to zgodno da se svi ekološki problemi mogu pripisati jednom jedinom, mjerljivom uzroku – stakleničkim plinovima. Tada, kako biste bili “zeleni” sve što morate učiniti jest koristiti solarnu energiju i time poništiti svoje emisije. Tada, kolektivno, sve što moramo učiniti kako bismo “spasili planetu” jest prijeći na ugljiko-neutralne izvore energije. To bi svakako bilo tehnički izazovno, ali u principu to ne bi zahtijevalo fundamentalni promjenu smjera razvoja ili odnosa čovječanstva prema planeti.
Tijekom zadnjih dvadeset godina praktički se svako ekološko sporno pitanje kvačilo za kompoziciju ekoloških promjena ili je dobivalo sekundarni status. Prijepori oko odobalnog bušenja nafte ili očuvanja šuma nekada su se odnosili na očuvanje šuma koje volimo i sprječavanje izljeva nafte. Sada je to: “Moramo zaustaviti bušenje nafte i golu sječu šuma jer … klimatske promjene!” U međuvremenu stvari poput plastike u oceanima ili zaštita slonova (koja ima malo uočljive veze s klimatskim promjenama) postale su izdvojeni pomodni prijepori budući da, naposljetku, kakva je njihova važnost u usporedbi s izuzetno važnim ciljem spašavanja svijeta?
Zadnjih dvadeset godina govorili smo, “Zaustavite naftovod jer će on doprinijeti globalnom zagrijavanju,” “Zaustavite eksploataciju katranskog pijeska jer će to doprinijeti globalnom zagrijavanju,” “Uvedite mjere za očuvanje tla jer organske tvari u ogoljenom tlu oksidiraju u CO2 i doprinose globalnom zagrijavanju,” i tako dalje. Ako postane očito da se globalno zagrijavanje ne događa – ili čak ako netko može uvjerljivo ustvrditi da se ne događa – onda ti prijepori gube tlo pod nogama. Zagovornici očuvanja okoliša možda bi mogli požaliti što toliko kritičnih prijepora vezuju za klimatske promjene. Možda bi mogli požaliti konstruiranje jednadžbe “zeleno = niska razina ugljika”.
Skeptične web stranice, koje letimice gledam, ne oklijevaju svaku naznaku globalnog zahlađenja iskoristiti za diskreditiranje očuvanja okoliša općenito. Njihov skepticizam za globalno zagrijavanje prati skepticizam u vezi bioraznolikosti, toksičnog otpada, plastike u oceanima i doslovce svakog ekološkog pitanja. Uz nekoliko časnih iznimaka, njihova je poruka u suštini, “Sve je dobro! Oni eko-frikovi i zeleni mrze napredak i izmišljaju probleme poput globalnog zagrijavanja kao način za uvođenje programa svjetske vladavine totalitarnog socijalizma.”
U većini polariziranih diskusija evolucijske se istine objelodanjuju kao prešutni sporazumi obiju strana. U ovom slučaju obje se strane slažu da bitku uprizore na pitanjima stakleničkih plinova i temperature. Taj sporazum suzbija mogućnost postavljanja bilo kojeg drugog kritičnog pitanja. On također uzurpira druge, ne-klimatske razloge za suprotstavljanje stvarima kao što su hidrauličko frakturiranje i naftovodi – razloge koji ne traže prihvaćanje visoko politiziranih i teško dokazivih znanstvenih teorija.
U jednom času sam shvatio da se svakoj praksi, kojoj bi se moglo suprotstaviti na klimatskim osnovama, ja suprotstavljam također i iz drugih razloga. Naftovodi i plinovodi ispuštaju naftu i plin, vađenje katranskog pijeska uništava čitave krajobraze, hidrauličko frakturiranje (fracking) kontaminira podzemne vode, sagorijevanje ugljena emitira štetne zagađivače, odobalno bušenje nafte uzrokuje stravične izljeve nafte. Čak i kad bi globalno zagrijavanje bila prijevara, ja bih želio sve to srezati. Na neki način skeptici imaju pravo kad govore o meni – ja stvarno imam “jednu skrivenu agendu”. No, to nije uvođenje totalitarne svjetske vlade (žao mi je), već fundamentalna promjena odnosa ljudi prema ostatku života; da se u svakoj ljudskoj djelatnosti uzima u obzir utjecaj na bića i mjesta na kojima se odvija. Pri testiranju podmorskih sonarnih radara ona pita, “Kako će to djelovati na kitove?” Pri gradnji naftovoda ona pita, “Hoće li to ugroziti rijeku?” Pri iskapanju zlata u Amazoni ona pita, “Kako će to utjecati na šumu i urođenike koji žive u njoj?” Pri razvijanju novih pesticida ona pita, “Kako će to utjecati na tlo, zemne gliste, ptice, kukce, rijeku, ušće, zaljev i ocean?”
U jednom drugom članku, kojeg sam danas pročitao, opisuju se nastojanja za spašavanje morskih ptica na udaljenom otoku Long Howe Island u Južnom Pacifiku. Pomorski biolozi tamo ispiru utrobe mladih ptica kako bi uklonili plastiku iz njihovih probavnih organa. Često se radi o stotinama komadića koji sprečavaju apsorpciju nutrienata u organizam. Pilići skapaju od gladi. Ja se ne mogu dosjetiti niti jednog uvjerljivog argumenta za tvrdnju da će taj brižni trud ublažiti klimatske promjene ili čovječanstvu donijeti mjerljivu korist. No, gledajući video o tom nježnom spašavanju, ne mogu si pomoći da ne osjećam zahvalnost prema biolozima. Meni se činilo očigledno da oni Zemlji i čovječanstvu pružaju važnu uslugu. Tko može znati kojim misterioznim kauzalnim stazama će njihov rad imati utjecaja? Tko može znati kako će se širiti morfičko polje brižnosti u kojem se oni nalaze?
Skeptici optužuju ekologe da više mare za morske ptice, kitove i pjegave sove nego za ljude. Ovdje može zvučati da i ja više marim za morske ptice nego za ekonomsku korisnost jeftine plastike, da više marim za “tlo, zemne gliste, ptice, kukce, rijeku, ušće, zaljev i ocean” nego za ljudska bića; da bih žrtvovao radna mjesta, žrtvovao “blagodati modernog doba” i čak žrtvovao ljudske živote za dobro “okoliša”. Japanski skeptik Kunihiko Takeda izrekao je ovu kritiku govoreći da je globalno zatopljenje prijevara od strane onih koji žele “narode u razvoju ostaviti bosonoge”. On smatra da ako prestanemo povećavati korištenje fosilnih goriva, “razvoj” će stati, a blagodati modernog doba bit će izgubljene za svijet.
Na kraju, ovaj prigovor može se održati samo u svjetonazoru odvojenosti koji ljudsko blagostanje vidi odvojeno od svih drugih bića. Priča o odvojenosti kaže: Ono što se događa prirodi ne mora utjecati na nas. Ja pristajem uz priču koja govori suprotno: da sebstvo i drugost, ljudi i priroda, unutarnje i vanjsko nisu zapravo odvojeni. Da sve što se događa svijetu događa se, na neki način, i nama samima. Da sa svakim izumiranjem nešto umire u nama. Da gubitak bioraznolikosti donosi kulturalno i duhovno siromaštvo. Da zagađivanje okoliša neizbježno koincidira širenjem moralnih, mentalnih, fizičkih, društvenih i spiritualnih otrova.
Osim toga, imamo li mi zaista koristi od sve te plastike? Jesmo li sretniji od naših baka i djedova zato što imamo plastične vrećice, a ne platnene, plastične boce, a ne trajne staklene, plastične slamke za piće, a ne papirnate? S tim u vezi, je li tako strašno hodati bosonog? Je li tako strašno biti bez automobila, jeftinih avionskih letova, široko-pojasne mreže, air-conditiona, obilja potrošačke robe, brze hrane i jeftinih stvari za jednokratnu upotrebu? U kontekstu suvremenog društva koje se zasniva na tim stvarima, teško je biti bez njih. Ako aute uzmemo kao gotovu činjenicu, tada imati bolji predstavlja napredak. Ako ceste uzmemo za gotovu činjenicu, tada imati šire predstavlja napredak. Ako se oslanjamo na digitalne komunikacijske naprave, tada je napredak imati bržu. Kuće se grade za air-condition. Gradovi se grade za aute. Užurbanost života zahtijeva olakšice i tehnologiju koja štedi vrijeme. Mogućnost raznovrsnog izbora za pojedinog potrošača nije cijeli odgovor. Trebali bismo istražiti oblike razvoja i ekonomije u kojima čovječanstvo cvijeta bez sve veće i veće ekstrakcije iz svijeta.
Spektar globalnog zagrijavanja traži od nas da iznova promislimo o smjeru civilizacije i ljudskog odnosa prema Zemlji. Nije čudo što mnogi ljudi žele osporiti njegovo događanje. Moja poanta ovdje – zapravo, moja molba – jest da, bez obzira događalo li se ono ili ne, ipak, hajde da iznova razmislimo o smjeru civilizacije. Hajde da promijenimo svoj odnos prema Zemlji. Hajde da istražimo različite koncepcije bogatstva, mjerenog odnosima, ne proizvodima, participaciji, ne ekstrakciji. Ja se bojim da će trend zahlađenja prekinuti to propitivanje. Bojim se da će zatomiti ono što je probudila ideja o klimatskim promjenama: uznemirujuće saznanje o međusobnoj ovisnosti blagostanja ljudi i prirode. Bojim će da će sabotirati našu svjesnost da je blagostanje tla, kukaca, drveća i kitova također i naše bogatstvo. To možda nije ona vrsta bogatstva vidljiva u BDP statistikama. Ono se možda ne može registrirati kao povećanje potrošnje kilovat sati snage per capita ili prevezenih kilometara ili učitanih mega bajta ili bilo kojih drugih stvari koje normalno mjerimo i brojimo.
Ja mislim da mi imamo već dovoljno mjerljivog (iako je loše distribuirano – zasebni, ali duboko povezan problem). Ono čega nam treba više su stvari koje je teško kvantificirati. Rastuća plima samoubojstava i depresije u razvijenom svijetu nije uzrokovana sve manjim stambenim prostorom ili nepristupačnošću 4G mobilnog signala. Ta pojava vjerojatno ima veze sa dezintegracijom zajednice, slabljenjem povezanosti, gubitkom svrhe i značenja, kroničnom boli i neriješenim traumama, neobrađenim žaljenjem, ambijentalnom tjeskobom i drugom opremom Odvojenosti. Ovdje, na farmi moga brata, gdje ovo pišem, taj stav izgleda očigledan jer moj je život ovdje bogat; bogat odnosom sa svijetom prirode putem vlastitih ruku, mojih osjetila, mog napornog rada i, da, mojih bosih nogu; i također bogat u odnosu na ljudski svijet kroz zajednički naporni rad, zajedničku svrhu i međusobno povjerenje. A taj stav izgleda podjednako neočigledan kada sam odvojen od svih tih stvari. U užurbanom svijetu automobila i satova i ekrana, brže i više izgleda kao na napredak.
Bogatstvo života oko mene obogaćuje moje vlastito iskustvo života. To je realizacija ne-odvojenosti. To je također fundamentalna realizacija ekologije. U istraživanjima prilikom rada na svojoj knjizi, potvrdilo se uvijek iznova da je klimatska znanost tijekom godina, dosljedno podcjenjivala učinak biologije na klimu. I dok je razumijevanje o sekvestraciji ugljika od strane šuma i drugih ekosustava poraslo, prikrivena geomehanička pristranost prevladava, gledajući na život kao taoca slučajnih ljudski uzrokovanih fluktuacija atmosferskih komponenata. Suparnički stav, koji ja nazivam stav živuće planete, drži da je u osnovi sam život taj koji održava uvjete za život. Prema tome, iscrpljenje života najveća je prijetnja za klimu i biosferu općenito. Ukoliko ne prestanemo degradirati ekosustave, golu sječu šuma, isušivanje močvara, desetkovanje riba i kopnenih kralježnjaka, zalijevati zemlju insekticidima, tada će, čak i ako srežemo emisije ugljika na nulu, planeta ipak umrijeti smrću od tisuću rana. Na pomolu je uistinu užasavajuća kriza – a ohlađenje neće značiti da je ona uklonjena.
U zadnjih deset godina znanost je stekla nove spoznaje o načinima na koje živa bića i sustavi utječu na temperaturu, vrijeme i klimu. Kitovi prenose hranjive tvari iz dubina na površinu i iz područja hranjenja bogatih nutrientima do područja razmnožavanja siromašnih nutrientima, omogućavajući da i tamo život cvate i što, na koncu, utječe na sekvestraciju ugljika. Bakterije koje uzrokuju smrzavanje vode u tkivu (ice-nucleating) stimuliraju formiranje oblaka koji reflektiraju sunčevu svjetlost i donose kišu tamo gdje bi u protivnom bila sumaglica koja zadržava toplinu, takozvana “vlažna suša”. Šume stvaraju biotičku pumpu koja crpi vlagom natopljen zrak iznad oceana i prenosi ga u unutrašnjost; njihovo uništavanje uzrokuje mnoge suše za koje se okrivljuju klimatske promjene. Zdrava tla, travnjaci i močvare apsorbiraju vodu koja bi u protivnom otjecala i uzrokovala poplave (za koje se također okrivljuju klimatske promjene), te obnavljaju količinu vode u vodonosnicima koji vodom opskrbljuju potoke koji hrane život tijekom suhe sezone. Zdrava klima dolazi od zdrave biosfere. Procjenjivanje zdravlja samo po temperaturi prikriva ovu istinu.
Prema svjetonazoru živuće planete, ne možemo više posjeći djevičansku šumu na jednom mjestu i nadoknaditi emisiju ugljika posadivši novu šumu na drugom mjestu. Ne možemo više sagraditi branu na Nigeru, uništavajući ogromna močvarna područja, uvjeravajući se da će planeta imati koristi od “električne energije dobivene na klimatski prihvatljiv način”. Ne možemo više šume u Carolini pretvarati u plantaže za iveranje tj. usitnjavanje šumske biomase (opet zbog “električne energije dobivene na klimatski prihvatljiv način”). Ne možemo više veselo pretpostavljati da su neki ekosustavi ili vrste, potrošna roba. Zašto? Zato jer su to organi i tkivo žive Zemlje.
Hoće li se planeta zagrijavati ili hladiti? Nemam pojma. Nakon višegodišnjeg istraživanja u vezi nove knjige, sve manje, a ne sve više, vjerujem u neizbježnost zagrijavanja uzrokovanog stakleničkim plinovima. Polako se šire pukotine u prevladavajućem narativu. Hlađenje ili zagrijavanje, ili oboje, mogli bismo promatrati kao sve brže rotacije, kao kada vrh izmiče kontroli, kao životinja kojoj je otkazao jedan organ pa više ne može regulirati svoju tjelesnu temperaturu. Neobuzdane fluktuacije u temperaturi i padalinama neizbježne su kada živi sustavi koji održavaju homeostazu gube svoju vitalnost.
Bez obzira da li se planeta zagrijava ili hladi, ono što trebamo poduzeti za održanje ekološkog zdravlja, jednako je. Ključne riječi su očuvanje, zaštita, regeneracija i obnavljanje. Očuvanje šuma, zaustavljanje gradnje naftovoda i plinovoda, obnavljanje ekosustava, regeneracija poljoprivrednog zemljišta i tako dalje, kao popratni učinak imati će redukciju stakleničkih emisija i povećanje biotičkih dimovodnih kanala ugljika. No, taj rezultat ne predstavlja motivaciju. Motivacija je služenje cvjetanju života – biološkog i ljudskog. Ta obaveza ne smije ovisiti o trendu kretanja globalne temperature.