Prijevod transkripta za video Erich Fromm – Western Man Today and His Choices (1962)
Prvih 14 minuta izdvojeno je u videu Erich Fromm o slobodi izbora (https://www.youtube.com/watch?v=bQHo-ds4xSk) koji ima hrvatske titlove.
Govoreći o Zapadnom čovjeku i njegovim izborima volio bih započeti pitanjem izbora koje je, na neki način, također i pitanje slobode. Da li itko ima izbor odlučivati između života i smrti, mira i rata. I u kojoj mjeri čovjek zaista ima slobodu donositi takve odluke? Čovjek kao pojedinac i mi kao Zapadno društvo.
Želio bih naglasiti nekoliko stvari koje, po meni, treba pojasniti. Prva stvar je: mnogo rasprava o slobodi vodi se u smislu – ima li čovjek slobodu ili čovjek nema slobodu? Ja mislim da to pitanje – sloboda ili ne sloboda, kao da je sloboda dana supstanca, nešto što čovjek ima ili nema – samo unosi pomutnju. Ja bih rekao da sloboda nije fiksno svojstvo koje netko ima ili nema, već je to sposobnost koja ovisi o cjelokupnom razvoju čovjeka. Upravo kao što je mudrost sposobnost koja ovisi o čovjekovom razvoju, odnosno o našoj sposobnosti govora.
Dozvolite da vam dam jedan jednostavni primjer: ako dvoje ljudi igra šah, oni započinju s potpunom slobodom za pobjedu. Sloboda je jednaka na obje strane. Nakon nekoliko poteza već postoji razlika. Vjerojatnost da pobijedi prvi, veća je nego za drugoga. No, onaj čiji su potezi bili lošiji od suparnikovih još uvijek ima šansu pobijediti. Od tog trenutka nadalje odvija se jedan proces u kojem, u jednoj točki, jedan od igrača više nema slobodu pobijediti niti drugi ima šansu izgubiti. Razlika je jedino što dobar šahista zna da je izgubio partiju nekoliko poteza prije no što izgubi kralja. Loš šahista ide do kraja i mora vidjeti kako njegov kralj nestaje i tek tada je uvjeren da je izgubio.
Ako uzmete poteze šahista između prvog poteza i onog poteza kad dobar šahista zna da je partija izgubljena, vidjet ćete kako se sloboda postepeno smanjuje – smanjuje se mogućnost izbora – od trenutka kada postoji potpuna sloboda do trenutka kada više nema izbora.
Dozvolite da spomenem primjer iz jedne dosta nepoznate knjige – Starog zavjeta – u kojoj kada se govori o oslobađanju Židova iz Egipta, priča kaže da je Bog otvrdnuo faraonovo srce. Ja ne mislim da to znači da je Bog želio da faraon postane sve okrutniji, nego to jednostavno znači: u procesu nanošenja zla svačije srce otvrdne. Postoji točka u kojoj još možemo odlučiti, nakon toga više ne možemo odlučivati jer je naše srce dovoljno otvrdnulo našim djelima. I to je još jedan primjer za proces stjecanja odnosno gubitka slobode u razvoju cjelovite osobnosti.
Mislim da smo danas u istom položaju. Vjerujem da još uvijek imamo vremena odabrati život i mir, no granice naše slobode značajno su se suzile i možda neće proći mnogo godina da više neće biti izbora, neće biti slobode.
Druga stvar koju sam želio naglasiti je pitanje predvidljivosti. Oni koji govore o determinizmu u povijesti često smatraju da je određeni ishod predodređen: nema drugog puta, pa stoga nema slobode. To često prikazuju, posebno sovjetski takozvani marksisti, kao Marxovu teoriju povijesti, a zapravo je to pogrešno tumačenje. Mislim da problem determinizma u povijesti nije u tome da možemo pretpostaviti postojanje jednog uzroka koji nužno proizvodi određeni ishod, već bismo prije trebali reći da ono što je determinirano, to su alternative. U individualnom i povijesnom životu ljudske rase i društva, ono što je determinirano to su određene odredive alternative ograničenog opsega. Drugim riječima, nije samo jedan ishod koji je determiniran, već također postoji, ograničen izbor događaja koji se mogu dogoditi. Postoje različite odredive alternative, jedna, dvije ili tri, ponekad možda četiri, a te alternative također imaju svoje uvjete koji su odredivi. Ustvari, zadatak je znanosti o čovjeku ili znanosti o društvu istražiti koji uvjeti vode različitim alternativama, pa time i koji uvjeti bi mogli dovesti do odabira jedne umjesto neke druge.
Treći problem u vezi izbora i slobode jeste onaj o kojem se puno raspravljalo tijekom zadnjih trideset ili četrdeset godina povijesti Zapadnog svijeta, a taj je: biti zaglavljen u biranju između dva zla. Obično ljudi vide alternativu između većeg zla i manjeg zla i misle da jedino mogu birati između ta dva zla, te logički smatraju da je bolje odabrati manje zlo, nego odabrati veće zlo. Ono što se događa u individualnom i političkom životu je da to samo znači odgađanje dolaska većeg zla za neko vrijeme. Ali ono dolazi s utoliko većom sigurnošću.
Kako bih ovo pojasnio, rado bih vam ispričao jednu legendu sjevernoameričkih Indijanaca koja opisuje kako je nastao Grand Canyon. Ukratko, to je priča o mladiću koji je došao na nečuvenu i kriminalnu ideju da se ne oženi unutar vlastitog plemena, već da oženi djevojku iz drugog plemena. Stariji članovi njegovog plemena smatrali su da je ili lud ili kriminalac, jednako kao i stariji članovi plemena kojem je pripadala djevojka u koju se zaljubio i koja se zaljubila u njega. Stoga su odlučili da ga ubiju, ako se vrati kako bi ju oženio. Kad je djevojka to čula poslala je glasnika da mu kaže da ne dolazi, ali naravno da je došao. No, bio je dovoljno pametan da upita glasnike: ‘U kojem me točno trenutku namjeravate ubiti?’ I oni su mu to rekli. Kad je došao, minutu prije no što su ga namjeravali ubiti, uzeo je djevojku, stavio je na svog konja i oni su odjahali. No, nakon nekog vremena vidjeli su da ih ljudi iz sela progone; imali su svježe konje, bilo ih je mnogo i bili su sve bliže i bliže. U tom času djevojka je rekla mladiću: ‘Gle, ako nastavimo jahati to će nas odvesti jedino u smrt jer što dalje jašemo to će oni biti sve bliže. Nema smisla nastavljati ovo što radimo. Hajde da učinimo nešto drugo.’ Momak je rekao – inteligentnije no što se ponašaju mnogi muškarci – ‘U redu, što možemo učiniti?’ A ona je rekla: ‘Siđimo s konja i pomolimo se bogovima.’ Momak je na to rekao – opet zapanjujuće -‘Učinimo to.’ I oni su sišli s konja, pomolili se bogovima, dogodila se velika oluja i pala je tama. Kad su oluja i tama nestali Grand Canyon bio je između njih i njihovih progonitelja.
Ovo je vrlo poetična legenda o humanizmu, ali ne spominjem je primarno iz tog razloga već iz drugog razloga. Djevojka je odbila prihvatiti raditi nešto što definitivno ne bi imalo smisla i samo bi odgodilo konačnu katastrofu. A imala je maštu da vidi da ako nešto ne vodi nikamo doli u propast, nema smisla to nastavljati. Još uvijek je realističnije i razumnije reći, ‘Da vidimo da li postoji druga mogućnost.’ U ovom slučaju to je bila mogućnost da se mole bogovima.
Ponosimo se time kako se stalno molimo Bogu, ali mislim da imamo jako malo vjere da će to imati ikakve koristi u odnosu na našu realnost stalne trke u naoružanju. Mi nastavljamo trku u naoružanju misleći s naivnim optimizmom, ‘Možda, na ovaj način možemo na koncu izbjeći rat.’ Ono što želim reći jeste: jedna od glavnih opasnosti pri donošenju odluka je biti zaglavljen u stereotipnim alternativama za nastavljanje akcija ili nekom smjeru koji vodi jedino uništenju i ne vidjeti da možda uvijek postoji druga mogućnost. A ta je mogućnost u ovoj legendi prikazana kao molitva bogovima – mogućnost humanosti, mogućnost glasa istine, mogućnost, ako hoćete, kršćanskog ponašanja.
Na koncu bih želio spomenuti četvrtu točku u vezi pitanja izbora i slobode, a to je jedna čudna stvar koja se često događa u ljudskom životu. U osobnom životu možete je primijetiti svaki dan, kod sebe ili svojih prijatelja, ali također i u političkom životu i povijesnom životu. A to je da čovjek … Najveća pogreška u življenju izgleda da je naša nesposobnost da znamo kada činimo presudni izbor, naša nesposobnost da znamo kada smo na raskršću.
Svi mi znamo da čovjek ima fantastične pričuvne moći za hitne slučajeve – energiju, vještinu, imaginaciju. Suočeni s jasnom sviješću da se radi pitanju biti ili ne biti, o pitanju života ili smrti, ljudi su pokazali – i tome možemo svjedočiti – izvanredne talente imaginacije i energije na koje nitko ne bi pomislio, u trenutku kada prepoznaju da se radi pitanju života ili smrti. Vidimo to kod svakoga od nas u kritičnim situacijama: na primjer kada u vožnji automobilom radite stvari za koje obično niste sposobni. Ili ako se sjetimo stotina tisuća izbjeglica koji su izgubivši sav svoj novac istjerani iz svojih kuća, učinili izvanredne stvari, iskazali izvanrednu energiju i maštovitost, tada uviđamo da obično živimo daleko ispod našeg potencijala energije, imaginativnosti i vještine. No, isto je tako možemo mobilizirati jednom kada prepoznamo trenutak izbora.
Ono što većinu nas dovodi u situaciju koja …odnosno do neuspjeha u našim životima, jeste da kada se ne radi o situaciji očito opasnoj po život, mi odluke vidimo na parcijalni način, vidimo samo mali korak ovdje, mali korak ovdje, mali korak ovdje, a kada shvatimo da je prvi korak vodio u ovom smjeru, već je prekasno, naše je srce već otvrdnulo, već smo izgubili šahovsku partiju.
Jedno od najvećih pitanja u individualnom i političkom životu jeste: kako steći sposobnost da se uoči taj jedan mali korak koji možda može biti početak smjera djelovanja koje se na koncu više neće moći preokrenuti, i prepoznati kada je takav korak učinjen. U tom slučaju vjerujem da će osoba biti u stanju razviti upravo one pričuvne moći o kojima sam govorio i biti sposobna da stvarno promijeni tijek svog života. Ona tada još uvijek ima slobodu djelovanja, energiju i vještinu da krene drugačijim putom.
No, ono što mi radimo, što obično lideri društva rade svojim ljudima, jeste da ih potiču u uvjerenju da su stvari u redu, da sve ide kako treba, sprečavajući ih time u mobiliziranju pričuvne energije koja služi u svrhu mijenjanja našeg života ili mijenjanja sudbine društva.
Vjerujem da je naš izbor danas – izbor koji još uvijek možemo učiniti, iako smo izgubili jako puno poticaja – izbor između novog humanizma ili barbarizma, izuzimajući barbarizam koji bi značio uništenje cjelokupne ljudske misli, ljudskog života.
14:40
No, zašto ja ne dijelim optimizam g. Khana (Abdul Kadeer Khan ‘otac pakistanske nuklearne bombe’) da će atomski rat uzeti ‘samo’ 60 milijuna života i poslije će se život nastaviti kao prije? Izgleda da danas, s postojećim oružjem za masovno uništenje, još uvijek postoji vjerojatnost da bude ubijeno ‘samo’ 120 milijuna Amerikanaca, ‘samo’ sličan broj Rusa i pripadajući broj neutralnih. Ja mislim da je sigurno jedino to da će atomski rat značiti kraj naše civilizacije; to će značiti barbarsku diktaturu bez obzira da li je provodi Moskva ili Washington; značit će kraj svih vrijednosti u ime kojih govorimo da smo voljni voditi atomski ili nuklearni rat.
Sad bih želio govoriti o humanizmu kao jedinom izboru. Ne želim govoriti o barbarizmu jer ostavljam mašti svakoga od nas da zamišlja što bi značio barbarizam, što bi značila internacionalna oružana policijska država. No, možemo reći nešto o humanizmu jer imamo tradiciju od nekoliko tisuća godina tijekom kojih su se razvijale te ideje.
Dozvolite mi da prvo kažem nekoliko riječi o humanizmu u Zapadnom svijetu; ista tradicija postoji i u Istočnom svijetu. Prvo nekoliko riječi o Starom zavjetu. Stari zavjet započinje stvaranjem jednog čovjeka i – kao što govori talmudski izvor – to znači da niti jedan čovjek nikada ne može reći da je superioran bilo kojem drugom čovjeku budući da su njegovi preci bili superiorni. A kao drugo, to znači da svatko tko uništi jedan život kao da je uništio cijelu ljudsku rasu, a svatko tko spasi jedan život kao da je spasio cijelu ljudsku rasu. To također znači, prema promišljanju Starog zavjeta, da je čovjek stvoren po obličju Božjem i stoga svi ljudi dijele istu osnovnu ljudsku osobinu.
Želio bih spomenuti još jedan koncept Starog zavjeta koji se obično ignorira, a to je koncept ‘ljubiti stranca’. Vidite, ‘ljubiti susjeda’ je nešto što svi mi radimo, manje ili više, ne previše, ustvari, ali ipak; smatrajući susjedom nekoga tko nam je poznat, tko pripada istom klanu, koji je jeo istu hranu kao dijete, tko pjeva istu pjesmu, tko govori isti jezik, ima iste loše i dobre navike. Stranac je netko tko nije poznat, on je netko koga su Grci zvali Barbarin, onaj izvan naše plemenske štale – ako bih to mogao tako nazvati – u kojoj se osjećamo toplo i zaštićeno. A ideja humanizma kreće od sposobnosti da ljubimo stranca, što će reći da volimo nekoga tko nam nije blizak, samo zato jer je čovjek poput nas i u suštini nema razlike u njegovoj ljudskosti.
I na koncu u Starom zavjetu nalazite najradikalniji i najjasniji izraz humanizma u proročanskoj verziji mesijanskih vremena kada će čovjek otkriti novo jedinstvo sa svojim bližnjima, s prirodom, i kada neće postojati privilegirani narod, niti Izrael ni Asirci ili Egipćani, kao što Prorok vrlo jasno kaže.
U kršćanstvu vidimo nastavak iste humanističke tradicije. Zapovijed ‘ljubi neprijatelja’ je otprilike jednaka zapovijedi ‘ljubi stranca’. Ustvari, ako mogu ljubiti stranca tada više nema neprijatelja jer neprijatelj više nije drugačiji od mene. Vratit ću se na ovo za par minuta.
Cijeli koncept Kristove humanosti bio je, posebno u kasnom Srednjem vijeku … spomenut ću ovdje velikog katoličkog mislioca Nikolu Kuzanskog koji Kristovu humanost definira ili opisuje kao vezu svijeta i najviši dokaz njegovog unutarnjeg jedinstva. Upravo je Kristova humanost ta koja jamči i dokazuje da je čovjek jedan i da svi ljudi međusobno dijele istu ljudskost.
S druge strane imamo grčke i rimske izvore za ideju humanizma. Dozvolite samo da pročitam Ciceronovu izjavu: ‘Mi sada cijeli ovaj univerzum moramo zamisliti kao jedno zajedništvo čiji su članovi i Bog i ljudi.’ To nisu Ujedinjene nacije ili Liga naroda. To je zajedništvo ljudi koji to zajedništvo dijele s Bogovima i čija je najviša odanost prema čovječanstvu, a ne prema nacionalnoj državi.
Ne mogu ovdje u ovih par minuta izložiti povijest humanističke misli, želio bih samo spomenuti kako teče tradicija od hebrejskih, grčkih, rimskih izvora do Srednjeg vijeka i potom do Renesanse i kako se najveći razvoj humanizma dogodio u 18. stoljeću, ja bih rekao. Ovdje su Francuzi i posebno Nijemci – Herder, Lessing, Goethe – začeli novu ideju humanizma, a Goethe ju je možda doveo do vrhunca, ideju da svaki čovjek nosi u sebi, ne samo svoju individualnost, nego cjelokupnu ljudskost sa svim njenim potencijalima. Čovječanstvo je unutar svakoga od nas i svi ljudski potencijali su u nama. To nije humanizam o kakvom se danas često govori, naime humanizam kao vrsta filozofije koja je primarno religiozna, ili humanizam Renesanse to jest zanimanje za učenje o Starom vijeku. To je koncept humanizma koji je temeljitiji i dublji i zasniva se na premisi da smo utoliko ljudi, ukoliko dijelimo istu supstancu, ukoliko svi imamo istu suštinu.
Nemam ovdje vremena raspravljati o još jednom piscu koji je širio prosvijetljeni humanizam, a to je Marx. Ako vas zanima Marxov humanizam i ako želite razumjeti stvarnost Marxovog humanizma, nasuprot onome što kažu sovjetski komunisti i što govori američka štampa, preporučio bih vam Antologiju o Marxu profesora ??? kojeg većina vas vjerojatno poznaje, a želio bih dodatno preporučiti i knjižicu koju sam objavio nedavno pod naslovom Marxov koncept čovjeka, ne toliko zbog mog uvoda, već zato jer je to prvo izdanje Marxovih filozofskih radova na engleskom jeziku. Da ne znate da ih je napisao Marx vjerojatno ne biste povjerovali, ako ste čitali što općenito o Marxu piše američka štampa i većina sovjetologa.
U suštini može se reći da se Marxov humanizam, ili ono što karakterizira Marxa u odnosu na čitavu monističku tradiciju od Spinoze do Goethea, ogleda u jednoj stvari, a to je da on u svojim filozofskim radovima iskazuje humanističko iskustvo i humanističke koncepte bogatije i oštroumnije čak i od Goethea, Herdera ili Lessinga. A drugo, on svoju humanističku ideju povezuje s analizom ekonomije i društva, dok se cijeli njegov koncept socijalizma ukratko svodio na pitanje: kako je humanizam moguć u industrijskom društvu ili, drugim riječima: kako je industrijsko društvo moguće u duhu humanizma nasuprot duha otuđene birokracije odnosno birokratizma.
Dakle, Marx je zapravo već reakcija na raspadanje humanizma koje se dogodilo početkom Francuske revolucije. Jedna je od tragičnih povijesnih činjenica da je Francuska revolucija, koja se temeljila na idejama humanizma filozofa 18. stoljeća, bila početak obrnutog procesa odnosno štovanja nacionalne države koje je započelo Francuskom revolucijom, a svoje jezivo obličje pokazalo u Prvom i Drugom svjetskom ratu i na koncu u Hladnom ratu koji je priprema ili naijzglednije priprema za Treći svjetski rat, nuklearni rat koji će uistinu nadmašiti sve do sada po brutalnosti i uništavanju koje su pokazala prva dva svjetska rata.
Humanizam 18.-og stoljeća je zamijenio u 19. stoljeću oblik idolatrije koja je štovala novog idola: nacionalnu državu u kojoj nacionalizam u kombinaciji s ekonomskim interesima Industrijske revolucije u pojedinoj zemlji rezultira pojavom koja bi se mogla nazvati imperijalizam: nacionalna država odlučna da na razne načine poveća vlastitu ekonomsku moć dominacijom nad tuđim narodima i tuđim državama odnosno eksploatacijom tuđih zemalja.
Uistinu, mi često vjerujemo da je 19. stoljeće vrlo progresivno stoljeće zato jer nacionalizam smatramo progresivnim. Posebno danas kada afrički i azijski narodi žele svoje političko oslobođenje mnogo je ljudi koji misle da je to najprogresivnija i najljepša stvar na svijetu koja se dogodila ljudskom rodu. Oni još uvijek žive u konceptu nacionalizma 19.-og stoljeća. Potpuno je jasno da nacije potlačene od drugih nacija trebaju biti slobodne od te represije, no ako završe u istom nacionalizmu koji nas je doveo do ovog nereda u kojem se nalazimo ovoga časa, to nije baš neka nada za ljudski rod. Nada za ljudski rod nije povećanje broja nacionalnih država, nada za ljudski rod je novi humanizam i novi, ako želite, kozmopolitizam u kojem čovjek ponovo postaje član ljudskog općeg dobra, u kojem osjeća da njegova primarna odanost pripada ljudskoj rasi, a ne idolu zvanom nacionalna država.
Taj idol, nacionalna država, u 19. stoljeću kao i danas, doista je idolatrija koja se ne razlikuje od one o kojoj su govorili proroci u Starom zavjetu; idolatrija u kojoj dobro i zlo nije uvjetovano moralnom prosudbom, nije uvjetovano nečijim rasuđivanjem, nije čak uvjetovano razumom i osjećajem za stvarnost, nego ovisi o tome da li služi Molohu ili ne služi Molohu. Namjerno koristim lik Moloha kao jednog od onih jezivih idola koje Biblija opisuje u svojim prikazima života ljudi u zemlji Kanaanskoj odnosno Palestini. Naravno, mi mislimo da Moloh nacionalne države nije idol, mi mislimo da Cezar i Bog imaju iste interese i nismo čak ni svjesni da postoji razlika između Cezara i Boga, a pod Cezarom mislim ovdje upravo na nacionalnu državu koja uvjetuje naše vrijednosne prosudbe i krijepi našu savjest.
U ovom procesu koji se odvijao u 19. stoljeću postoji još jedan element kojeg je važno uočiti, a taj element je sve veća brutalizacija čovjeka. Brutalizacija je započela u Prvom svjetskom ratu kada su milijuni ljudi umrli bez ikakve svrhe, umrli za iluziju da se bore za slobodu. Nijemci su bili uvjereni: ‘Mi se borimo za slobodu zato jer se borimo protiv cara’, a vojnici Zapadnih sila su bili uvjereni da se bore za slobodu zato jer se bore protiv Kajzera. Da li je najveći neprijatelj slobode Car ili Kajzer ovisi samo o bacanju kocke. Zapravo je to bila obmana i kad su karte bačene na stol pobjednici su podijelili plijen prema unaprijed sklopljenom tajnom dogovoru. A da su pobijedili Nijemci učinili bi to isto. Pobjednici su iznevjerili dano obećanje, a Wilsonovih četrnaest točaka u vezi reparacija pobjednicima prikladno je zaboravljeno.
Tako su umrli milijuni ljudi zapravo ni zbog čega, za iluziju borbe za slobodu, za ljudski ideal za koji se ispostavilo da uopće nije bio suština rata. Naravno, jednom kad se nacije upuste u rat, vjeruju da se bore za svoj opstanak i njihovim je liderima, ako žele produljiti rat zbog plijena koji očekuju, vrlo lako uvjeriti svoj narod: ‘Ako se prestanemo boriti, bit ćemo uništeni’; unatoč tome što je zadatak lidera koji brinu za svoj narod, pronaći način za okončanje borbe jer zapravo nikome nije u interesu uništiti onog drugog. To je vrijedilo za Prvi svjetski rat.
Onda je proces polarizacije doveo do brutalizacije Staljinovog režima, Hitlerovog režima, do neke mjere i Mussolinijevog režima, do Drugog svjetskog rata s besprimjernim ubijanjem; prvo od strane Nijemaca u gradovima Engleske, a onda od strane Zapadnih saveznika koji su ubili 800.000 muškaraca, žena i djece u jednoj noći, u nekoliko sati u Njemačkoj i Japanu. A mi smo sada usred Hladnog rata i kao što sam već spomenuo, hladnokrvno se zaključuje – kako piše gospodin Herman Kahn – da je smrt 60 milijuna Amerikanaca prihvatljiva. Prihvatljiva kome? Mi ne znamo, nama nije rečeno kome je to prihvatljivo. A ako je prihvatljivo 60 milijuna, zašto nije 100 milijuna prihvatljivo? Ovakav način razmišljanja vjerojatno ne bi bio moguć prije šezdeset godina ili čak prije četrdeset godina: hladna izjava o racionalnosti takvog masovnog uništenja kao nečem prihvatljivom i nužnom za širenje humanizma, slobode i idealizma i vjere u Boga u svijetu, na neki način govori o ovoj tržišnoj ekonomiji.
Ja mislim da vi, ljudi rođeni prije 20 godina ili blizu, niste u potpunosti upoznati s procesom brutalizacije koji se dogodio tijekom ovih 14 godina. Vi ste rođeni usred toga, na vrhuncu toga. Podsjetio bih vas na činjenicu da je prije pola stoljeća lažna optužba protiv jednog prilično nesimpatičnog židovskog satnika u Francuskoj, satnika Dreyfusa, uzbudila svjetsko javno mnijenje kada je bio osuđen, iako nije bio kriv. Danas takav slučaj ne bi zanimao nikoga jer što znači jedan ljudski život kad govorimo o uništenju milijuna ljudskih života. A opasna je logika da svatko misli, ‘Moram biti nečovječan zato jer su drugi nečovječni’ i tako međusobno podupiru vlastitu brutalnost. Na taj način brutalnost i nečovječnost izgledaju racionalni potičući ovo opasno rezoniranje.
Postoji još jedan oblik nečovječnosti koji se odnedavno podjednako razvija u oba sistema, na Zapadu i, ja vjerujem, u Sovjetskom Savezu. Mi imamo novi način proizvodnje. Veliko poduzeće, menadžerska birokracija, djelatnik organizacije gladan konzumiranja zainteresiran uglavnom za proizvodnju stvari i time se sam pretvarajući u stvar. On se duboko dosađuje, ali potiskuje svoju dosadu. To je ustvari najistaknutiji primjer potiskivanja; zaboravite Edipov kompleks, težnje vaših predaka, batine koje ste dobili od bake kad vam je bilo tri godine, sve je to ništa. Ali pripazite na nesvjesnu granicu – možda manje u ovom kampusu i nekim drugim dijelovima našeg svijeta – trud koji svatko ulaže kako ne bi bio svjestan da mu je dosadno i kako golemi dio naše industrije isporučuje robu koja nam omogućava da potisnemo upravo činjenicu da nam je dosadno.
Nama je zaista dosadno u smislu koji se klinički ne razlikuje puno od lagane kronične depresije. Znate li što je depresivna osoba? Depresivna osoba nije osoba koja je tužna – bila bi sretna da može biti tužna – depresivna osoba je osoba koja ne osjeća ništa. I otkrit ćete da je jedan izlaz iz te depresije bjesomučno kupovanje, ako osoba ima novaca, ili prejedanje – za prejedanje vam treba manje novaca, općenito, to možete raditi puno jeftinije i zato to može raditi više ljudi. No što je zapravo kupovanje i prejedanje? To je, na neki čudan način, pokušaj da se prebrodi unutarnji osjećaj praznine, unutarnji osjećaj depresivnosti. Jer, na neki način, unošenje nečega u svoj sistem sprečava nas da klonemo – ne mislim klonuti fizički nego emocionalno, kao da dobivamo neku snagu. Stariji način za prevladavanje toga je osjećaj vlasništva, no danas mi nemamo mnogo vlasništva, ali imamo dovoljno novca da ga iskoristimo za kupovanje stvari.
Novi čovjek je potrošač, bezlični organizacijski čovjek koji svoj identitet nastoji učiniti sličnim svima drugima, nikada metar dalje od stada, ali koji je kao u posthipnotičkom eksperimentu uvjeren da su njegove ideje i osjećaji potpuno njegovi vlastiti i nije svjestan da su svi isti, svi skrojeni po mjeri i da su svi potekli iz istih izvora. Čak su i časopisi danas postali toliko slični da Saturday Evening Post liči na neki vrlo moderni novi časopis, pa čak ni ne vidite razliku između onih koji čitaju Saturday Evening Post ili neke druge moderne časopise.
Ono što bih želio naglasiti je da je taj novi čovjek postao nečovječan u vrlo neobičnom smislu. Tradicionalni problem dobra i zla je problem koji je, rekao bih, unutar granica ljudskog: biti dobar je ljudski, biti zao je ljudski. No, danas postoji novi koncept neljudskog koji zaista nadilazi dobro i zlo. A to je koncept novog organizacijskog čovjeka koji sebe tretira kao stvar, koji se pretvorio u stvar, koji je birokrat koji administrira ljude i stvari, a ljude tretira kao što tretira stvari, kao brojeve. I ti novi organizacijski ljudi, veliki i mali, uistinu su neljudski, ne zato jer su okrutni, već zato jer su stvari prije nego ljudi. Njihov problem nije dobro i zlo, njihov problem je nešto što je iznad toga jer to je problem stvari koje ne mogu činiti ili osjećati ni dobro ni zlo.
Ja stvarno vjerujem da je simbol te nove ljudskosti čovjek poput Eichmana. Eichman je, vjerujem, bio čovjek koji nije bio posebno okrutan, ali nije bio ni dobar, bio je birokrat. Za njega nije bilo razlike da li transportira ugljen ili Židove odnosno hoće li transportirati Židove u smrt ili će ih nekuda eksportirati. Ono što mu je bilo važno, kao i svakom birokratu, jeste da Mašina dobro radi; nema veze dobro i zlo, ustvari, nije pristojno misliti o dobru i zlu jer jednom kad na to pomislite vaša mašina možda neće tako glatko funkcionirati, možda će vas omesti takva ljudska promišljanja. Ispravno funkcioniranje mašine jedini je cilj birokrata. I dok je sa stanovišta mašine to učinkovito, sa ljudskog stanovišta to je kraj čovječanstva.
Ovdje bih se htio vratiti na humanizam u njegovom psihološkom značenju. Prije sam govorio o povijesti ideje, odnosno dao samo kratke indikacije o tijeku te povijesti, no sada bih volio govoriti o konceptu ljudskosti, ne kao o filozofskom konceptu, već kao unutarnjem iskustvu.
Humanizam kao iskustvo, ne kao filozofska ideja, znači da ja u sebi doživljavam sve što je ljudsko odnosno da mi ništa ljudsko nije strano. A to znači da u sebi doživljavam kriminalca i sveca, dijete i odraslu osobu, čovjeka koji je živio prije stotinu tisuća godina i čovjeka koji će živjeti – ako prije ne uništimo jedno drugog – stotinu tisuća godina u budućnosti; to znači da je sve to u meni i ukazuje da mogu razumjeti drugu osobu jedino ako mogu doživjeti tu drugu osobu u sebi. U protivnom o osobi govorim kao što govorim o štakorima. To je sasvim legitimni znanstveni cilj, ali to nije razumijevanje druge osobe. Razumijem samo ono što je u meni.
To je povezano s konceptom nesvjesnog o kojem bih želio reći nekoliko riječi. Biti u kontaktu sa svojim nesvjesnim znači ustvari biti u kontaktu s našom punom ljudskošću. Kao što sam već rekao: ne obraćajte pažnju na stvari o kojima se mnogo govori, kada se radi o nesvjesnom. Reći ću to ovako: što je naša svijest? Naša svijest je samo onaj dio ljudskog iskustva koji dano društvo u kojem živimo dozvoljava da bude filtriran do naše spoznaje. Dakle to je jezik, to je logika i razni tabui odnosno osjećaji. Budući da je najveći čovjekov strah, strah od izolacije, odvajanja, otpadništva, mi se bojimo osjećati sve što bi nas moglo odvojiti od ostalih ljudi. Ako bi u malom ratničkom plemenu koje živi od ratovanja i ubijanja i pljačke, netko osjetio da mu se to ne sviđa, vjerojatno ne bi bio svjestan tog osjećaja nego bi patio od nekih psihosomatskih simptoma poput psihogenog povraćanja svako jutro kad se kreće u bitku.
Naša svijest je odraz onog dijela ljudskog postojanja koji se razvija u društvu u kojem živimo. Naše nesvjesno je univerzalni čovjek, to je sve ono što je ljudsko, dobro i loše, racionalno i iracionalno i stoga, uistinu biti u kontaktu sa svojim nesvjesnim znači biti u kontaktu s cjelokupnom ljudskošću unutar sebe sama, a to znači biti u kontaktu sa strancem. Zato jer stranac onda više ne postoji. Stranac je drugačiji samo kada se radi o svjesnom, samo u okviru tog sektora koje predstavlja njegovo društvo. Što se tiče univerzalnog čovjeka, stranac je istovjetan s nama.
Ja zaista vjerujem da ako želimo nadvladati tribalizam i nacionalizam, koji danas prijete više nego ikada, moramo doći u dodir sa svojom ljudskošću, a društvene ili političke organizacije moramo kritizirati sa stajališta istinskih čovjekovih interesa i djelovati sa stajališta ovog humanističkog iskustva.
Rekao sam da smo suočeni s izborom, a ja vjerujem da je taj izbor uistinu izbor između humanizma i barbarizma. To je temeljni izbor između – kako kaže Biblija – života i smrti, blagoslova i prokletstva. Još uvijek imamo kratak tren za promišljanje, ali ako propustimo ovu zadnju priliku da odaberemo humanizam, onda će naš kraj zaista biti barbarizam u najboljem slučaju, potpuno uništenje u najgorem, a potpuna brutalizacija u svakom slučaju.
Želio bih završiti podsjećajući vas na nešto što je rekao Emerson, vrlo proročki: ‘U sedlu su stvari i one jašu čovječanstvo’. Zaista su danas ‘stvari u sedlu’ puno više nego u njegovo vrijeme, a te ‘stvari u sedlu’ su nuklearno oružje i birokracija koja njime upravlja. Vjerujem da je naš izbor uistinu ili taj barbarizam o kojem sam govorio ili ‘ponovo postavljanje čovjeka u sedlo’. Hvala.