Jednom sam se tako našla na svečanosti izviđača (Boy Scout) na sjeveroistoku Sjedinjenih država, gdje sam udahnula čisti nefiltrirani američki duh. Dječaci su uz oznake na svojim uniformama imali našivene komadiće tkanine s uzorkom američke zastave (Stars-and Stripes). Recitirali smo Zakletvu na vjernost domovini (Pledge of Allegiance) ispred pregoleme američke zastave i molili se neodređenom američkom Bogu, zahvaljujući mu na ovome i onome, moleći ga da nam udijeli snagu i zaštitu. Dječaci su recitirali Izviđački zakon: biti dostojan povjerenja, lojalan, koristan i … veseo.
Kao filozof pod utjecajem Friedricha Nietzschea, veselost sam uvijek zamišljala kao boležljivo dijete rođeno devet mjeseci nakon Tinder susreta stoicizma i kršćanstva. No te večeri sam naučila da je veselost britansko siroče prokrijumčareno u Sjedinjene države početkom 20. stoljeća, koje sada za život zarađuje šireći se diljem suvremenog američkog kiča: jastučića, šalica za kavu i papuča. Veselost je pustila duboke korijene u sjevernoameričko tlo, a sirote izviđače uvjeravaju da je to vrlina.
Drevni Grci navodili su četiri vrline: umjerenost, mudrost, hrabrost i pravednost. Aristotel ih je dodao još nekoliko, ali veselost nije bila među njima. Grčki filozofi izgleda nisu marili za ono što mi osjećamo u odnosu na ono kako se ponašamo. Aristotel je rekao da ćemo se u duhu osjećati dobro kada činimo dobro, ali ugodu nije smatrao nužnom za neki lijep čin. Kreposno djelovanje značilo je kloniti se neumjerenosti i nedostatnosti. No, da bismo dostigli Aristotelovo ‘značenje’ moramo odbaciti svako djelovanje koje promašuje cilj. Najčešće je ‘značenje’ izuzetno teško pronaći, no ako dođe do toga da moramo birati između toga da se osjećamo dobro dok činimo loše ili da se osjećamo loše dok činimo dobro, Aristotel kaže da odaberemo dobro djelovanje. On je shvaćao da je osjećaje teško kontrolirati, ponekad i nemoguće, ali je također znao da se pozitivni osjećaji vole motati oko kreposnih akcija. Dok čekamo da se pojave ti pozitivni osjećaji, on traži od nas da poradimo na umjerenosti, mudrosti, hrabrosti i pravednosti. Ali nikada nije govorio da se pritom treba smiješiti.
Rimski stoici bili su malo bliže propisivanju veselosti kad su odlučili da trebamo obraćati pažnju na svoje osjećaje. Oni su vjerovali da možemo kontrolirati svoje stavove. No, čak ni oni nisu podržavali veselost unatoč američkim prevoditeljima koji su ih pokušali njome zatrovati. Na primjer, Marcus Aurelius u svojim Meditacijama, savjetovao je sebi da bude εὔνους, doslovno ‘dobro-namjeran’. To su Francis Hutcheson i James Moore 1742. godine u Škotskoj preveli na engleski kao ‘dobro-dušan’, a zatim je britanski prevoditelj George Long 1862. to preveo kao ‘dobrohotnost’, da bi se opet vratilo na ‘dobro-dušnost’ 1916. godine pod utjecajem drugog britanskog prevoditelja, C R Hainesa. 2003. godine Gregory Hays iz Indianapolisa preveo je εὔνους kao ‘veselost’. Možda je Hays bio izviđač. Ili kršćanin. Ili oboje.
Stoičkoj listi vrlina kršćani su dodali vjeru, nadu i ljubav. To su darovi od Boga za razliku od strpljivosti i pravednosti koje možemo postići sami. Vjera je uvjerenje da je uz Božju pomoć sve moguće; nada je stavljanje tog uvjerenja na kocku u realnom vremenu; a ljubav je pristajanje da smo u krivu s tim u vezi. Ovo troje dodaje jedan nesumnjivo emocionalni element zbrci vrlina, ali čak ni Isus nije tražio veselje. Najviše se tome približio govoreći svojim učenicima da ne izgledaju deprimirani kada poste. Petar je bio čak i bliže izjavivši da ‘Bog voli veselog davatelja’. No, u grčkom originalu to još uvijek više zvuči kao ‘Bog voli kada dajete bez potrebe da na to budete nagovoreni’, nego kao izviđačka definicija veselosti. No, Petar je također rekao da bi kršćani trebali ‘sve činiti bez gunđanja i prepiranja’. Okretanje od akcije prema stavu, koje su započeli stoici, a poticali kršćani, pripremilo je povijesni okvir za Izviđački zakon u Sjedinjenim državama.
1908. godine britanski general poručnik Robert Baden-Powell stvorio je (ono što će postati) svjetski izviđački pokret. Veselost i druge novonastale vrline uskoro su kružile globusom, stigavši do Sjedinjenih država 1016. godine. Savez izviđača Velike Britanije na koncu je to izbacio: prema njihovom izviđačkom zakonu oni više nisu morali biti veseli, iako je to bila njihova ideja. Ukidanje obavezne veselosti odražava suvremenu britansku kulturu, kao što i propisivanje veselosti u Sjedinjenim državama odražava našu.
Izviđači Amerike veselost povezuju s pozitivnošću: izviđač mora ‘tražiti svjetlu stranu života. Veselo obavljaj zadatke koji ti se nađu na putu. Pokušaj drugima pomoći da budu sretni.’ Umjesto da gunđa dok rinta, veseli izviđač će kultivirati radostan stav. On će ‘objeručke prihvatiti prilike’ koje drugi neće, a u teškim zadacima vjerojatnije će uživati više od drugih. I na kraju, izviđač vjeruje da je veselost zarazna i može se prenijeti na ljude oko sebe.
Nije čudo da su veselost prigrlili ne samo izviđači, već i šira američka kultura: Sjedinjene države su mješavina kršćanstva, stoicizma, kognitivno-bihevioralne terapije, kapitalizma i budizma, koji svi smatraju, u različitoj mjeri, da smo sami odgovorni za svoje stavove i, u krajnjoj liniji, za svoju sreću. Letimični pogled na odjeljak samopomoći bilo koje američke knjižare nagovještava da se mnogo Amerikanaca očajnički nastoji izboriti za svoj put ka svijetloj strani. Police knjižara nisu baš pretrpane tekstovima o prihvaćanju bijednih životnih prilika. Međutim, knjige o tome kako se može naučiti optimizam, donijele su milijune svojim autorima. One nam govore da je ključ za sreću pozitivnost, a ključ za pozitivnost je veselost. Aorta američke ekonomije unosi optimizam, pozitivnost i veselost dok razne druge žile natrag nose američke dolare naivno investirane u sheme smišljene za brzo postizanje bogatstva, emocionalno govoreći.
Sokrat je bio u pravu kad je u svom Symposiumu rekao da nas privlači ono što nismo, a psiholozi koji rade u proizvodnji i marketingu bolje od nas poznaju sveprisutnost američke tjeskobe, depresije i nemira. Mnogi od nas, koji po svojoj prirodi možda nismo veseli, prisiljeni smo smiješiti se zbog vladajuće ideje da smo sami odgovorni za svoju sreću. Pogledajte izloge dućana u bilo kojem gradu srednje klase i otkrit ćete potrošačku kulturu koja očajnički pokušava živjeti po uzoru na izreku ‘Misli kao proton: uvijek pozitivno!’ Trgovine kućnim potrepštinama prepune su podsjetnika na to kako bismo mogli biti sretni kad bismo samo poslušali svoje kičaste šalice s naštampanim pseudo-filozofskim izrekama poput ‘Neprestana veselost je znak mudrosti’, samo što šalice nemaju pojma o veselosti i mudrosti ni njihovoj povezanosti sa srećom. Pogledajte Dansku: Danci nisu posebno veseli, ali, ako se može vjerovati statistici, sretniji su od većine. Ja sam bila u Danskoj i ona nije onečišćena porukama poput ‘Budi miran i fokusiraj se na veselost.’
Ako nekome morate reći da bude veseo, znači da se tako ne osjeća. Spontana i dobrovoljna veselost je sjajna, ali nije ništa časnija od hrabrog djelovanja kada ne osjećamo strah. Aristotel je insistirao da časno djelo mora biti neovisno od naših osjećaja, a ponekad i protivno njima. Drugim riječima, časno djelo mora biti namjerno da bi se računalo kao vrlina.
Baden-Powell je to znao i zato je 1908. podsjetio svoje izviđače da kada se dogodi neka neprilika: ‘smjesta se morate smjesta prisiliti da se nasmiješite i počnete fućkati i bit će sve u redu. Izviđač ide naokolo smiješeći se i zviždukajući. To donosi radost njemu i drugim ljudima, posebno u vrijeme opasnosti jer on to i tada svejednako radi.’
Baden-Powellove riječi imale su moć natjerati generacije dječaka da se pretvaraju da je život lijep kada to nije. Zagovornici veselosti još uvijek ovu šaradu smatraju vrlinom. Američka neupitna vjera u veselje obilno se očituje u našim poslovicama: ‘Više ćeš muha uhvatiti na med’, ‘Misli sretne misli’, ‘Život je dobar’, ‘Ne brini, budi sretan’ i ‘Smijeh je najbolji lijek’. Sve su to veseljem ispunjene varijacije Baden-Powellove teme o prisilnoj sklonosti svijetloj strani. ‘Minnesota nice‘ sažima izokrenutu posvećenost američkog Srednjeg zapada da grčevito zgrabi pozitivni stav.
Postoji suštinska razlika između prakticiranja grčkih vrlina strpljivosti, pravednosti ili hrabrosti i prakticiranja američke vrline veselosti koja graniči sa psihozom. Strpljivost od nas traži da mijenjamo svoje ponašanje, no ne traži od nas ni da se osjećamo drugačije niti da se pretvaramo da se osjećamo drugačije. Doduše, Aristotel je vjerovao da će nas prakticiranje strpljivosti kroz dulje vrijeme prirodno učiniti strpljivijima, no pretvaranje nikada nije bilo u igri. Možete postupati strpljivo dok se osjećate nestrpljivo i to nije laž. Ali kada glumite veselost vi nekom govorite da se osjećate dobro, kada se ne osjećate dobro. To potiče one američke majice i pregače koje izluđuju natpisima: ‘Smiješi se! Sreća ti prekrasno stoji!’.
Veselost shvaćena kao vrlina – à la Izviđački zakon – umjesto spontanog osjećaja postaje pretvaranje. To nije čin nego gluma. Zviždukanje pri radu je možda vrijedno hvale, ali prisiljavati se da se smiješimo kad se tako ne osjećamo jednako je kao laganje ljudima oko sebe. ‘Pretvaraj se dok ne uspiješ’ (Fake it till you make it) ima okrutne posljedice kad se primjeni na emocije. Veselost je daleko od vrline, ako se shvaća kao pokušaj da se druge prevari ne bi li pomislili da se osjećate radosno. To je porok. U spektru povjerenja to se nalazi na negativnom kraju. Previše povjerenja naziva se naïveté i predstavlja porok pretjerivanja. No, veselost je jednako tako loša. Ona priznaje: ‘nemam u tebe dovoljno povjerenja da ti odam svoje najmračnije osjećaje; mislim da nisi dovoljno odgovoran da bi se nosio s mojim unutarnjim životom’. Prisilna veselost je nijekanje života. Iskustva imaju različite okuse i ako se silimo na osmjeh kroz ona kisela, tada ne živimo pošteno. Možda nekim ljudima želimo onemogućiti pristup našim krhkim srcima, ali veselost je porok jednakog-pristupa; ona čak i moje voljene drži van dohvata. Tko god dobiva samo naše veselo biće, taj ne dobiva naše istinsko biće.
Veselost također nesmotreno isključuje kršćansku vrlinu vjere. Ona kaže: ti se ne možeš nositi sa iskazivanjem mojih osjećaja i ja ti uskraćujem šansu da dokažeš da sam u pravu. Budući da se zasniva na čvrstom uvjerenju da će nas drugi razočarati, veselosti nedostaje vjera. Ona uskraćuje mogućnost. U stvarnom životu drugi će nas vjerojatno razočarati. Ako im pokažemo ono što stvarno osjećamo vjerojatno će sve iskriviti. No, s obzirom na važnost koja se pridaje veselosti u Sjedinjenim državama, kao što stoji urezano u Izviđački zakon, nije čudo da su to iskrivili. Čak i skrpani pokušaj suosjećanja bolji je od uskraćivanja šanse za neuspjeh. Evo jednog anti-veselog, ali poštenog stava: očekuj da će drugi pogriješiti, ali daj im šansu. Također prepoznaj kad netko drugi tebi daje šansu da ga razočaraš. Ranjivost je rizik, ali i dar.
Ta najnovija vrlina mogla bi se nazvati starim imenom poštenje. Umjesto osmjeha, bilo bi nam bolje kad bismo u sebi mogli naći smjelosti da nosimo svoj prirodni izraz – onaj koji je popularni lik američke TV, Mister Fred Rogers, zvao ‘izraz najbolje vrste’. Nošenje prirodnog izraza bio bi znak da govorimo da umjesto ne životnim patuljastim narančama: tuzi, tjeskobi, bolesti, žaljenju, depresiji, samoći i bijesu, među ostalim takozvanim ‘negativnim’ emocijama. To priznavanje gorčine života možda može pomoći da se lakše namrgodimo – ili plačemo. Zauzvrat, to iznova dozvoljeno izražavanje negativnosti možda bi olakšalo razgovor, iskrenu raspravu o nevoljama. Naše nanovo ranjivo biće moglo bi uočiti slične ranjivosti kod naših bliskih i dalekih susjeda. Ta razmjena slabosti možda bi mogla biti ključ za empatiju. Kad bismo se složili da prestanemo uzalud trošiti svoju emocionalnu energiju maskirajući svoja razočaranja veseljem, onda smo bili slobodni da uočimo tugu drugih ljudi. Španjolski filozof Miguel de Unamuno smatrao je razmjenu iskustva boli između dvoje ljudi golemim ekvalizatorom (ujednačivačem) čovječanstva. On je vjerovao da se u nesrećama mogu ostvariti dublje veze nego u blagostanju.
No, duboke veze imaju svoju cijenu. Veselost nije tek jedan američki fenomen, nego je na jedinstven način ugrađena u identitet nacije kao nepobjedive i nije baš sigurno da smo spremni od nje se rastati. Da bi postali ljudi od krvi i mesa, Amerikanci bi se prvo trebali odreći ideje da je sreća stvar stava. To dovodi u pitanje ne samo povijest izviđača, već puno šire – vladajuću sliku self-made Amerikanca, pojedinca koji visoko diže čelo i nikada ne dozvoljava da se vidi njegov znoj. Ti narativi bili su ključni u nastajanju Sjedinjenih država, a kasnije u uspinjanju na položaj super-sile koju danas predstavljaju.
Odustati od predanosti veselosti značilo bi riskirati prosudbu da smo obični, ljudi, smrtnici. Međutim, ako bismo mogli naučiti s drugima podijeliti njihov jad bez pokušavanja da ih razveselimo i otpravimo, i kad bi oni to isto mogli učiniti nama, tada bismo imali šansu za istinsko bratstvo, onakvo kakvo je Aristotel propisivao kad je rekao da bismo trebali živjeti sa svojim prijateljima. Onakvo kakvom teže izviđači i koje je Baden-Powell želio potaknuti kad je propisivao veselost. Duboka ljudska povezanost i zajedništvo – drugim riječima, ljubav – nema koristi od prisilnog veselja i često je sabotirana lažnim izrazima lica. Ako želimo bolje voljeti i težiti istinskoj sreći i prijateljstvu, vrijeme je da gajimo poštenje umjesto veselja.
Članak objavljen u web časopisu Aeon svibanj 20019.