Hrvatski prijevod transkripta YouTube snimke CNVC org Session #1 Introduction Nonviolent Communication Training Course Marshall Rosenberg (to je ustvari audio snimka Marshalla Rosenberga i preporučam vam da je poslušate bar djelomično jer transkript ne može dočarati njegov glas).
Zdravo. Zovem se Marshall Rosenberg. Drago mi je da imam priliku u okviru ovog programa podijeliti s vama neke vještine i saznanja koja su meni i, drago mi je što mogu reći, tisućama ljudi diljem svijeta s kojima sam ih podijelio, bila izuzetno korisna u životu.
U ovom nastavku dat ću vam uvod o tome kako sam došao do procesa o kojem ću govoriti i izložit ću vam njegovu svrhu i ocrtati njegove okvire.
Proces sam nazvao ‘Nenasilna komunikacija’. Meni se ne sviđa taj naziv. No, zašto ga koristim? Koristim ga zato jer me kroz godine povezuje s ljudima diljem svijeta koji našu obuku smatraju vrlo dragocjenom za svoje živote i političke aktivnosti. Dakle, koristim ga jer me povezuje s tim ljudima, no, jedan od razloga zbog kojeg mi se ne sviđa, isti je onaj razlog zbog kojeg Gandhi nije volio riječ ‘nenasilno’. Ona kaže što nešto nije, iako je ‘nenasilna komunikacija’ potpuno usredotočena na nešto što mi želimo, a ne samo na nešto što ne želimo. Također, komunikacija je samo jedan mali dio onoga o čemu ću vam govoriti.
Nenasilna komunikacija predstavlja sustav vrijednosti u skladu s kojim nastojimo živjeti i obuhvaća jezik, razmišljanje, komunikacijske vještine i načine utjecanja koji podržavaju taj način života.
Sada bih vam želio opisati kako se taj proces razvio. Njegovo nastajanje može se pratiti od vremena kada se moja obitelj doselila u Detroit 1943. upravo u vrijeme rasnih nemira. Moja se obitelj doselila u središte tih nemira. To je bilo veliko iskustvo za mene koji sam u to doba bio dječak. Iskustvo je bilo sjediti zaključan u kući po četiri dana, ne moći izaći napolje zbog nasilja na ulicama i kasnije saznati da je tridesetoro ljudi ubijeno u našem susjedstvu u samo tjedan dana. Ostalo mi je to saznanje da je ovo svijet u kojem bi vas ljudi možda željeli povrijediti zbog boje vaše kože, a kada sam prvi puta krenuo u školu u Detroitu, državi Michigan, naučio sam još nešto što je meni kao malom dječaku bilo prilično zastrašujuće. Naučio sam da moje prezime može biti poticaj za nasilje. Prvi dan u razredu, kad nas je učiteljica prozivala i rekla, “Marshall Rosenberg” ja sam podigao ruku, a dva dječaka ispred mene su se okrenula i jedan od njih je rekao: “Jesi li ti ćifut?” Nikad dotad nisam ni čuo tu riječ i rekao sam: “Što?” On je rekao: “Jesi li Židov?”, a ja sam rekao: “Da.” On i njegov prijatelj čekali su na mene na izlazu iz škole toga dana s namjerom da me istuku. Dakle, to je bila druga lekcija; da ovo nije samo svijet u kojem bi vam ljudi možda željeli nauditi zbog boje vaše kože, već su mi neki ljudi željeli nauditi čuvši moje ime. To je u meni potaklo pitanja: Zašto je tako? Zašto ljudi žele povrijediti jedni druge samo zbog njihovog imena, samo zbog boje njihove kože?
U isto vrijeme doživio sam još jedno snažno poučno iskustvo, potpuno drugačije od slike nasilja koje se događalo na ulicama. Vidio sam da nasilje nije prava bit nas ljudskih bića. Imao sam sreće vidjeti kako ljudi iskazuju suosjećanje u teškim uvjetima. Na primjer, moja baka s kojom smo živjeli bila je paralizirana i moja majka je vodila brigu o njoj, a svako večer dolazio bi jedan od mojih ujaka da pomogne mojoj majci, a ja sam jedva čekao da stigne. I promatrao bih dok se bavio bakom, prao je, davao joj razne lijekove koji su joj bili propisani. Ono što me se dojmilo je prekrasan osmijeh na njegovom licu dok je to radio. Iako sam tada bi tek bio maleni dječak, činilo mi se da posao koji je obavljao nije bio lagan, teško je nekoga očistiti, dati mi lijekove. Cijelo vrijeme dok je to radio on je imao tako prekrasan osmjeh na licu. Dakle, vidio sam i taj aspekt ljudskih bića. Ljudska bića koja uživaju doprinoseći dobrobiti drugih ljudi.
Dva pitanja ostala su u meni od tada pa sve do današnjeg dana. Ta dva pitanja su sljedeća: Što se događa ljudima da ih navede da uživaju u patnji drugih ljudi i da žele doprinijeti patnji drugih ljudi? A što se onda događa nama ljudskim bićima da ustrajemo u procesu suosjećanja kada uživamo doprinositi dobrobiti jedni drugih. Želio sam učiti o tome. Želio sam naučiti što doprinosi nasilju kako bih mogao učiniti sve što je u mojoj moći da ga promijenim, spriječim. I želio sam naučiti sve što mogu o tome što ljudskim bićima pomaže da ostanu povezani, što je vjerujem naša priroda, naša suosjećajna priroda. I želio sam učiniti sve što mogu da bih i sam tako živio i da bih s drugima podijelio naučeno.
Kad je došlo vrijeme da odlučim što ću raditi u ovom svijetu, odlučio sam da ću se baviti psihologijom i studirat ću psihologiju. Zašto sam to odabrao? Mislio da će mi to pomoći odgovoriti na ona dva pitanja: što doprinosi da su ljudi nasilni i koja vrsta učenja pomaže ljudima da ostanu povezani sa svojom suosjećajnom prirodom. Tako sam otišao na sveučilište s idejom da postanem klinički psiholog. Tada sam razmišljao ovako: ljudi koji se ponašaju nasilno sigurno imaju neku mentalnu disfunkciju, neku vrstu bolesti, pa ću naučiti kako izliječiti tu bolest. Tijekom rada na doktoratu iz psihologije imao sam dobro iskustvo s jednim svojim profesorom, profesorom Michaelom Hackeemom. On mi je pomogao da shvatim da izbor koji sam učinio, klinička psihologija, ima neka ograničenja. Prije svega, pokazao mi je da način na koji psiholozi i psihijatri dijagnosticiraju ljude nije utemeljen ni na kakvom znanstvenom istraživanju koje bi dokumentiralo da su te riječi koje su koristili mogle biti znanstveno dijagnosticirane. Također mi je pokazao da ako se na problem zašto su ljudi nasilni gleda kao na bolest, tada se previđa kako strukture našeg društva doprinose da se ljudi ponašaju na taj način i pomogao mi je da vidim da dijagnosticirajući ljude kao mentalno bolesne i vjerujući da je nasilje uzrok mentalne bolesti, mi pomičemo fokus sa obrazovanja koje pružaju strukture, a koje stvara nasilje. Sve sam to naučio upravo kad sam već dospio do samog kraja doktorskog studija. Bilo je to prilično uznemirujuće provesti oko osam godina na sveučilištu studirajući za to zanimanje i onda baš kad sam trebao doktorirati otkriti uz pomoć tog profesora ograničenja toga.
Kada sam doktorirao odlučio sam otvoriti privatnu praksu kako bih pokušao pomoći ljudima da transformiraju svoju nasilnost. No, otkrio sam da naučeni alati s kojima bih to radio, alati kao psihoanalitička terapija i druge psihološke metode toga vremena … prvo što sam otkrio je da nisu bile baš djelotvorne, u smislu da su zahtijevale puno vremena i ja zapravo nisam vidio da su se događale neke značajne transformacije u ljudima. Da, izgledalo je da vole dolaziti da ih netko sluša, ali ja nisam vidio da su se događale ikakve značajne promjene u njihovim životima. Stoga sam odlučio započeti s nekoliko pitanja različitih od onih koja sam si postavljao tijekom svog studiranja psihologije. Umjesto da dijagnosticiram što je to što nije u redu u ljudima, a što ih čini nasilnima i da pokušam to izliječiti, odlučio sam započeti s drugačijim pitanjem. Kako bismo trebali živjeti? No, gdje da nađete takvu informaciju? Pa, otprilike godinu dana proučavao sam komparativne religije, vjerujući da svaka od religija pokušava definirati to pitanje, kako bismo trebali živjeti, i da nam daje odgovor. Kroz čitanje i pohađanje nekih tečajeva došao sam do zaključka da one uvijek govore otprilike istu stvar: da je suosjećanje ono kako bismo trebali živjeti. Doprinositi dobrobiti jednog drugog svojevoljno, radošću koja dolazi prirodno kada svoju snagu koristimo u službi doprinošenja dobrobiti ljudi. Svaka od njih to možda govori na drugačiji način, ali poruka je ista: da je naša priroda kao ljudskih bića da svoju golemu snagu koristimo služeći životu, da obogatimo život u sebi i drugima.
Shvativši to i vidjevši da je to temeljna poruka svih religija koje sam proučavao, pojavilo se jedno očito pitanje: ako se svi izgleda slažemo u vezi s tim, da su suosjećanje i davanje ono kakva bi ljudska bića trebala biti, zašto onda to ne činimo? Onda sam si počeo postavljati pitanje: koje vještine su potrebne da bi se živjelo suosjećajno? I onda sam uvidio da su vještine, koje su izgleda nužne da bi se živjelo suosjećajno, prilično različite od onih vještina koje su nas učili. A kada sam se upitao, zašto je tome tako, pale su mi na pamet riječi onog profesora kojeg sam već spomenuo, da smo obrazovani tako da doprinosimo strukturama unutar kojih živimo, a te strukture su one u kojima ljudi tvrde da su superiorni i da znaju što je ispravno za druge i drugima nameću ono što sami vjeruju da je ispravno. A takav način življenja zahtijeva određeni način razmišljanja, komuniciranja i upotrebe moći. I shvatio sam da je u tome problem. Da je ono što generira nasilje određeni način razmišljanja, određeni jezik i određeni način upotrebe moći. A onda sam se upitao: pa dobro, koje su onda vještine nužne da bi se živjelo u harmoniji sa suosjećajnim davanjem? Koja vrsta jezika je nužna? Koja vrsta komunikacijskih vještina je nužna? Koja vrsta razmišljanja to podržava? Koji su načini utjecanja koji to podržavaju? A gdje ćete naći tu informaciju? Jer nije bilo baš jasno, dok sam čitao komparativne religije, kako bismo se izričito trebali ponašati da bismo živjeli u harmoniji sa suosjećajnim davanjem. Stoga sam odlučio započeti s drugačijom vrstom istraživanja: promotriti ljude koje sam najviše cijenio, koji se čine da pokazuju najviše suosjećajnosti, koji se čine da uživaju u davanju drugima. I pokušao sam ustanoviti po čemu se razlikuju od ljudi koji se čine kao da uživaju kritizirati, okrivljavati, napadati druge. Kroz proučavanje tih ljudi i također proučavanje nekih psiholoških istraživanja koja su pokušala identificirati karakteristike razvoja koje doprinose da se ti ljudi ponašaju na suosjećajni način, iz tih izvora sastavio sam proces koji, čini mi se, sumira kako bismo trebali živjeti i vještine koje su za to nužne. I tako se razvila ‘nenasilna komunikacija’, na temelju istraživanja koje sam proveo u cilju identificiranja koja vrsta ljudskog razvoja je nužna da bismo živjeli suosjećajno.
Dakle, proces koji nazivam ‘nenasilna komunikacija’ sastoji se od namjere da se doprinese našoj vlastitoj dobrobiti i dobrobiti drugih, suosjećajno. A što mislim pod ‘davati suosjećajno’? Prije svega da sve što radimo, radimo svojevoljno, ne zbog krivnje ili srama ili straha od kazne ili pokušavajući kupiti ljubav ili pokoravajući se očekivanjima drugih. Uvidio sam da svrha u skladu s kojom želim živjeti, a koju sam smatrao nužnom za ‘suosjećajno davanje’, jest da dajemo jedino iz radosti koja prirodno proizlazi iz doprinošenja životu, našem vlastitom životu i životima drugih.
Na temelju svega što sam naučio sastavio sam program koji danas zovem ‘Nenasilna komunikacija’. U to vrijeme još sam imao privatnu psihološku praksu, pa su mi ljudi dolazili zbog depresije, djecu su slali k meni zbog problema u školi, parovi su dolazili zbog problema u braku. Ustanovio sam da je ovaj proces koji sam upravo sastavljao bio mnogo učinkovitiji kao alat za iscjeljivanje ljudi od načina na koji su me na sveučilištu učili da radim psihoterapiju. U početku me to šokiralo jer je to bilo toliko različito od onoga kako sam bio školovan da analiziram ljude i provodim psihoterapiju. Izgledalo je suviše jednostavno da im samo pokažem kako neki drugačiji načini ponašanja, drugačiji načini razmišljanja, komunikacije, upotrebe moći, kako brzo mogu riješiti problem za koji bi meni trebali mjeseci i ne bih dobio isti rezultat. No, kad sam stvarno uvidio snagu tog programa shvatio sam također da način na koji ga ljudima nudim, nije način na koji bih želio nastaviti. Zato jer kad sam ga nudio u okviru privatne prakse, kao psiholog, ljudi koji su mi dolazili bili su oni za koje se smatralo da nešto s njima nije u redu, da su mentalno bolesni zbog čega im je bilo potrebno liječenje. I sve više sam uviđao da je upravo taj koncept mentalne bolesti, destruktivni koncept jer podrazumijeva da nešto nije u redu s ljudima i da to treba popraviti. A sam taj koncept, govorit ću o tome u narednim lekcijama, ja vidim kao prepreku na putu evoluciji i ljudskom razvoju.
Stoga sam želio, to što sam smatrao jako vrijednim, ponuditi na neki drugi način, a ne kroz privatnu psihološku praksu. Pa, kako to učiniti? U to vrijeme nisam imao nikakvu stvarnu ideju, no počeo sam razgovarati s ljudima koji su ustanovili da im je taj program bio vrlo koristan, i zamolio sam ih za podršku u širenju programa kako bi i drugi ljudi imali korist od njega. Tako su ljudi koji su već bili kod mene i kojima je taj proces pomogao, pozvali druge za koje su smatrali da bi im to bilo korisno i ja sam uskoro počeo putovati po Sjedinjenim državama. Jer glas se širi i ljudi kojima sam pomogao da nauče proces i primjenjuju ga u svom životu, pričali su o tome ljudima u drugim mjestima i odjednom, veliki dio svog života provodio sam putujući po Sjedinjenim državama s raznim grupama ljudi koji su željeli da im predstavim taj proces. U to vrijeme, mnogo ljudi bilo je zabrinuto zbog međurasnih odnosa. Oni su uviđali cijenu rasizma i željeli su znati kako bi nenasilna komunikacija mogla olakšati da se, prvenstveno, ljudi oslobode načina razmišljanja i kulturološkog učenja koji doprinose rasizmu. Na tom problemu radio sam s ljudima u mnogim američkim saveznim državama, naročito u južnim državama jer u to vrijeme naša zemlja je prolazila kroz razdoblje desegregacije u školama i pojavljivali su se mnogi problemi. Ljudi su otkrivali da je nenasilna komunikacija vrlo korisna, ne samo za transformaciju rasističkog načina razmišljanja u razmišljanje koje više poštuje razlike, već ona također pomaže u pomirenju sukobljenih grupa unutar pojedinih zajednica. I kada se proširio glas o tome kako je nenasilna komunikacija dragocjena za rješavanje problema rasizma, počeli su me pozivati ljudi koji su bili zabrinuti zbog seksizma. I tu se ponovo ustanovilo da je proces jako koristan za rad ljudi na tom području.
Jedan od problema s kojim sam se suočio bio je da ljudi koji su se bavili problemima rasizma i seksizma često nisu imali mnogo novca da mi ponude kao naknadu za pomoć koju sam im pružao. Dok sam imao privatnu praksu dolazilo mi je mnogo imućnih ljudi tražeći moje usluge. No, krenuo sam naokolo i nudio to ljudima koji bi me, saznavši za mene, pozivali u svoje zajednice. Inicijalne grupe nisu činili vrlo imućni ljudi. I tako je putovati diljem Sjedinjenih država za mene bilo prilično skupo da bih si mogao priuštiti da odsjedam u hotelima preko noći, pa sam ponekad morao spavati napolju, putujući od grada do grada. To nije bio problem ako je vrijeme bilo lijepo jer sam imao jako dobru vreću za spavanje, ali naravno, znalo je biti prilično neudobno po zimi ili kada je kišilo. Jednoga dana vozio sam kroz Kansas i spremao se zaustaviti jer je pao mrak i morao sam odspavati na putu kući. Problem je bio u tome što je padala vrlo jaka kiša. Kad bi se to događalo morao bih u nekom obližnjem gradiću pronaći neku strehu ispod koje bih mogao spavati. Tako sam u najbližem gradiću pronašao kuću sa strehom ispod koje sam bio zaštićen od kiše, izvadio sam vreću za spavanje iz auta i bio spreman da zaspim. No, naišla je policija i pitala se kakva je to čudna osoba odlučila prespavati ispod te strehe. Izgledali su malo zabrinuli zbog mene, naredili su mi da se naslonim na auto s rukama na krovu, pa su me pretraživali i pitali me zbog čega sam tu. Ispričao sam tu priču nekim svojim prijateljima koji su nekoliko mjeseci poslije toga bili na radionici sa mnom. Zadirkivali su me u vezi toga govoreći, “Pa, Marshall uspio si preplašiti policiju svojim čudnim navikama spavanja napolju ispod streha.” Jedna žena koja je sudjelovala u obuci, kad je to čula okrenula se i upitala me, “Marshall, zašto spavate napolju?” Ja sam odgovorio, “Znate, mnogi ljudi koji me pozivaju u svoje zajednice nemaju mnogo novaca, a spavanje u motelu mi je malo preskupo, a i ne smeta mi spavati napolju, jedino što ponekad ta kiša zna biti nezgodna i onda idem u grad spavati ispod streha.” Zadnji dan radionice žena mi je prišla i rekla, “Ja bih vam nešto ponudila.” i dala mi je ček na priličnu svotu novca. Bio sam šokiran, i rekao sam, “O čemu se tu radi?”, a ona je rekla, “Ovo dolazi uz određene uvjete.” “Koji su to?” Rekla je, “Više ne smijete spavati napolju. Ovaj ćete novac iskoristiti da spavate u hotelima, da vam bude udobnije.” Zahvalio sam joj na ljubaznosti, ali sam joj vratio ček. Ona je rekla, “Zašto mi ga vraćate?” Rekao sam, “O, kad bih imao toliko novca sigurno ga ne bih koristio da vlasnike hotela učinim još bogatijima.” “Pa što biste vi učinili?” “Iskoristio bih ga, prvo da kupim auto u kojem bih mogao spavati, a drugo, kupio bih kompjutor jer sam otkrio da mi ti kompjutori mogu pomoći da napravim adresare i mnogo drugog posla koji je nužan da bi se proširio glas i bilo bi mi puno lakše.” Vratila mi je ček i rekla, “Molim vas onda kupite auto i kompjutor.” I još je rekla, “Znate što bi pomoglo, kad bi imali neprofitnu organizaciju ja bih ovo mogla oduzeti od poreza i bilo bi mi jako korisno kad biste to mogli učiniti.” Ja sam rekao, “Znate, neki drugi ljudi su mi isto rekli da bi bilo nekih prednosti kad bih osnovao neprofitnu organizaciju.” I to sam učinio.
Otišao sam i osnovao neprofitnu organizaciju pod nazivom “Centar za nenasilnu komunikaciju”. I onda sam pomislio, “Kako se započinje neka organizacija?” jer bilo je to previše za mene da sve to radim sam. Poslao sam pisma ljudima u Sjedinjenim državama i Kanadi koji su moju obuku smatrali korisnom i pozvao sam ih da se okupimo ako su zainteresirani da sa mnom podijele izazov širenja nenasilne komunikacije na način da najbolje pomogne ljudima u Sjedinjenim državama i Kanadi. Bio sam oduševljen kad se okupilo dvadeset i troje ljudi koji su bili zainteresirani da sa mnom rade na tome kako bismo kao tim mogli tu obuku učiniti pristupačnijom. No, onda su oni postali tako učinkoviti pozivajući me diljem Sjedinjenih država i Kanade da sam iz dana u dan uviđao kako taj proces može biti dragocjen, koliko mnogo ljudi ga je koristilo, na koliko mnogo načina. Onda sam shvatio da je njegova vrijednost prevelika da bi ovisila samo o mojoj raspoloživosti.
Baš u to vrijeme čitao sam knjigu Paola Freireija iz Brazila. On je tada bio voditelj Odjela za obrazovanje u Brazilu koji je imao vrlo nisku stopu pismenosti, i on je osmislio vrlo kreativan program za povećanje pismenosti u Brazilu. Umjesto da poučavanje čitanja ovisi samo o dobro obrazovanim učiteljima, on je razvio vrlo pametan i jednostavan program u okviru kojeg su ljudi koji su učili čitati istovremeno poučavali druge. Uz pomoć tog procesa ubrzo je proširio pismenost diljem Brazila. No, učinio je još nešto što je također bilo jako pametno. U taj program opismenjavanja poučavao je ljude o tome kako funkcionira vlada i na koji način da mijenjaju stvari koje nisu u skladu s njihovim vrijednostima. U vrlo kratko vrijeme postigao je pismenost od 85%, a kad je započinjao bila je tek 3%.
To me stvarno stimuliralo i zapitao sam se da li bih ja mogao učiniti ovaj proces toliko jasnim da bih druge ljude mogao naučiti kako da ga prenose dalje. Započeo sam taj pokus u tri grada u kojima sam radio mnogo puta: San Franciscu u Kaliforniji, Torontu u Kanadi i Norfolku u Virginiji. U svakom od njih okupio sam grupu ljudi koji su proces smatrali vrlo korisnim i izložio sam im kako ja to vodim i pokazao im kako bi oni mogli podučavati druge. Prije no što sam se snašao ovi timovi proširili su se na druge timove u Sjedinjenim državama. Tada je jedna žena iz jednog grada u Kaliforniji, koja je bila porijeklom iz Švicarske, pomislila kako bi taj proces bio vrlo koristan ljudima u Švicarskoj. I rekla je, “Kad bih otišla preko i opisala to ljudima u mom gradu u kojem sam živjela u Švicarskoj i ako bi neki od njih bili zainteresirani, biste li vi bili spremni otići onamo i pokazati im proces?” I ona je otišla, pronašla ljude koji su bili zainteresirani i ja sam onda otišao u Švicarsku i izložio proces. A kad su ljudi u Sjedinjenim državama vidjeli da to radim, neki su rekli, “Mi znamo ljude u Njemačkoj. Kako bi bilo dok ste preko u Švicarskoj da to radite i za ljude u Njemačkoj?” To sam i učinio i to je bio moj početak u Evropi.
To je bilo prije otprilike 30 godina. Tijekom tih 30 godina proces se proširio diljem svijeta tako da sada imamo projekte koji se odvijaju u oko 50 zemalja i tim od oko 200 ljudi koje sam ja obučio da mogu obučavati druge ljude. U svojim zemljama oni obučavaju druge ljude da obučavaju druge. Dakle, vidimo ovdje vrlo ubrzanu distribuciju ovog procesa nenasilne komunikacije.
Sada kada sam ocrtao svrhu ovog procesa nenasilne komunikacije koji nam daje jezik, razmišljanje, komunikaciju, načine utjecanja koji nas podržavaju u povezivanju s nama samima i drugima na način koji promovira suosjećajno davanje, želio bih vam pojasniti strukturu samog procesa. U narednim lekcijama promotrit ćemo te komponente detaljnije, no zasada dozvolite da vam samo dam pregled onoga od čega se sastoji nenasilna komunikacija da bi nam pomogla u ostvarivanju suosjećajnog davanja.
Prvo, ona zahtijeva radikalnu transformaciju jezika. Tijekom otprilike deset tisuća godina na većem dijelu našeg planeta ljudi su funkcionirali u skladu sa strukturama dominacije, kako ih ja nazivam. Strukturama u kojima neki ljudi tvrde da su superiorni i imaju pravo kontrolirati ostale jer jedino oni znaju što je najbolje. Neki od tih ljudi sebe nazivaju kraljevima, neki se nazivaju carevima. No, kako god se nazivali, da bi se njihove strukture održale vrlo je važno da ljudi budu educirani tako da im se pokoravaju. A kako ćete educirati ljude da budu poslušni i pokorni? Morate ih naučiti jezik u kojem će izgubiti vezu s vlastitom snagom i tražiti izvan sebe, od autoriteta da ih uputi kako bi trebali živjeti. Da bi se to postiglo potreban je jezik koji je statičan, koji opisuje kakvi ljudi jesu. Jesu li dobri ili loši, u pravu ili u krivu, normalni ili abnormalni. Dakle, da bi se održavale strukture dominacije ključna komponenta je educirati ljude u takvom statičkom jeziku koji glagol ‘biti’ koristi na način koji prosuđuje ljude; njihovo ponašanje, njihov izgled, njihovu inteligenciju.
Kao dodatak tom jeziku, koji ja nazivam jezik dominacije, također je važno naučiti ljude retributivnoj (kaznenoj) pravdi. Retributivna pravda u suštini podrazumijeva da ako vas vlast prosudi kao lošu osobu, tada zaslužujete da zbog toga patite, da primite kaznu. A ako vas vlast pozitivno ocijeni, kao dobru osobu, tada zaslužujete da budete nagrađeni. Ja vjerujem da ova kombinacija, učenje ljudi da razmišljaju na statičan način, u terminima dobar, loš, ispravan, neispravan, normalan, abnormalan, prikladan, neprikladan, mentalno normalan, mentalno bolestan; taj način razmišljanja u kombinaciji s retributivnom pravdom koja se temelji na kazni i nagradi, vjerujem da je u srži nasilja na našoj planeti.
Nenasilna komunikacija nudi nam drugačiji jezik od onoga koji podrazumijeva da ljudi zaslužuju da budu kažnjeni ili nagrađeni. Nenasilna komunikacija usredotočuje našu pažnju na ljudske potrebe; da li su one zadovoljene ili nisu. Kada nisu, očito je potrebno naći načine ponašanja koji hrane te potrebe. Ovo je radikalno drugačiji način razmišljanja; umjesto prosuđivanja dobro ili loše ne bi li se ustanovilo da li ljudi trebaju biti kažnjeni ili ne odnosno nagrađeni ili ne, nenasilna komunikacija se fokusira na ono što se događa s našim potrebama. Ako naše potrebe nisu zadovoljene onim što se događa, poduzmimo akciju koja će zadovoljiti naše potrebe. Ako su naše potrebe zadovoljene, proslavimo to. Dakle, to je radikalno udaljavanje od jezika dominacije, jezika prosuđivanja što ljudi jesu.
Nenasilna komunikacija pokazuje nam tri druga važna oblika komunikacije koji podržavaju izražavanje naših potreba i razumijevanje potreba drugih ljudi.
Prvo, nenasilna komunikacija sugerira jasnoću u vezi akcija koje podržavaju potrebe, bilo zadovoljene ili ne. Dakle, nenasilna komunikacija navodi nas da stvorimo jasna opažanja kako bismo ljudima mogli reći kada njihove akcije zadovoljavaju naše potrebe i kada njihove akcije ne zadovoljavaju naše potrebe.
Druga komponenta nenasilne komunikacije su osjećaji. Osjećaji su manifestacija onoga što se događa s našim potrebama. Kada se naše potrebe ne ispunjavaju naši su osjećaji neugodni, kada se naše potrebe ispunjavaju naši su osjećaji ugodni.
I četvrta komponenta nenasilne komunikacije su molbe. Kada vidimo da naše potrebe ne bivaju ispunjene mi moramo tražiti od sebe i drugih akcije koje bi trebalo poduzeti da bi naše potrebe bile bolje zadovoljene.
Dakle, te četiri komponente sačinjavaju nenasilnu komunikaciju. Najosnovnije su naše potrebe, a potom opažanja o tome što ispunjava naše potrebe, a što ne; osjećaji za prepoznavanje rezultata, što se događa s našim potrebama, da li se one ispunjavaju ili ne, naši osjećaji nam to otkrivaju; i naša molba za ono što bismo željeli da se učini u vezi naših potreba koje se ne ispunjavaju.
Ove četiri komponente prilično se razlikuju od jezika koji su mene učili. Ja sam išao u škole 21 godinu i tijekom tih godina školovanja nikad me nisu pitali, na primjer, koje su bile moje potrebe ili kakvi su bili moji osjećaji, a vrlo rijetko su me pitali koji su moje molbe. Škole koje sam ja pohađao bile su u suštini škole gdje su se učitelji služili jezikom prosuđivanja. Rekli su vam da li je ono što ste učinili ispravno ili neispravno, dobro ili loše. U takvom jednom okruženju mi ne učimo jezik života. Mi učimo jezik koji nas usmjerava na ono što vlast želi da vjerujemo ili činimo.
Nenasilna komunikacija uči nas, dakle, kako ove četiri komponente razjasniti ljudima. A te četiri komponente u suštini odgovaraju na dva pitanja. Što je živo u nama? Kada govorimo što doprinosi našoj dobrobiti, kako se osjećamo i koje naše potrebe stoje iza tih osjećaja, to odgovara na pitanje što je živo u nama u danom trenutku. A drugo pitanje na koje smjera nenasilna komunikacija, jest, što bi život učinilo ljepšim? A tu dolazi naša molba kojom kažemo što bismo željeli što bi život učinilo ljepšim. Dakle, nenasilna komunikacija znači dijeliti s drugima ono što je živo u nama i što bi nam život učinilo ljepšim i primanje iste te informacije od drugih ljudi kako bismo se povezali s onim što je živo u njima i što bi njihov život učinilo ljepšim.
A moje je iskustvo da kada se povezujemo na toj razini, što je živo u svakom od nas i što bi nam život učinilo ljepšim, tada izbjegavamo sljedeće … mi možemo pronaći načine da se svačije potrebe suosjećajno zadovoljavaju, no moramo izbjegavati sljedeće: prvo, moramo izbjegavati svaki jezik koji zvuči kako kritika, okrivljavanje ili napad; sljedeće, moramo izbjegavati svoje molbe drugima postavljati tako da ih oni čuju kao zahtjev. Tijekom svog dugogodišnjeg rada otkrio sam da svaki puta kada ljudi čuju kritiku ili zahtjev, postaje jako teško uživati u pridonošenju dobrobiti drugih. Nenasilna komunikacija predlaže da u svakom trenutku izbjegavamo sljedeće strategije kao pokušaje utjecanja na ljude da učine ono što ih molimo. Želimo da ljudi znaju da ne želimo da učine bilo što od onoga što ih molimo iz osjećaja krivnje ili srama nastalih kao posljedica kritike koju su čuli od nas. Ja vjerujem da kada god na ljude utječemo kritikom, okrivljavanjem, napadom, čak i ako učine ono što ih molimo, to bi nas skupo koštalo, zato jer oni tada ne daju suosjećajno od srca, oni daju kako bi izbjegli sram ili krivnju. A davanje proizašlo iz takve energije, vjerujem da je preskupo za obje strane u svakom odnosu.
Nenasilna komunikacija također predlaže da u svakom trenutku izbjegavamo bilo kakvu upotrebu kazne. Ovo šokira mnoge ljude diljem svijeta s kojima sam radio. Oni imaju ideju da bez kazne nastaje anarhija, nasilje i razne druge grozne stvari se događaju. Oni vjeruju da je jedini način za uvođenje reda sustav pravde u kojem se ljudi kažnjavaju ako ne rade ono što vlast misli da je ispravno. U narednim lekcijama pokazat ću kako možemo rješavati konflikte bez ikakve kazne. No, mnogi ljudi s kojima sam radio ne mogu to lako prihvatiti zato jer su bili u školama, obiteljima, vladama koje se svi temelje na retributivnoj pravdi, ideji da određene stvari morate učiniti i ako ih ne učinite tada zaslužujete patiti zbog toga što ste učinili, a ako učinite one stvari koje je vlast definirala kao ispravne, tada zaslužujete nagradu.
Stoga, kada za rješavanje konflikta predlažem druge alternative osim kazne i nagrade, to strašno šokira ljude. Jedna od stvari koja pomaže je kad im kažem da ako si postave dva pitanja vidjet će da kažnjavanje i nagrađivanje nikada ne funkcioniraju. A koja su ta dva važna pitanja? Pitanje broj jedan: ako netko radi nešto što se vama ne sviđa, što biste željeli da radi drugačije? Ako odgovorite samo na to pitanje, to vas može navesti da pomislite kako kazna nekad funkcionira. Jer, naravno, svi se možemo sjetiti dokaza, pretpostavljam, kad smo možda i sami učinili nešto pod utjecajem straha od kazne, ili smo mogli utjecati na svoju djecu da učine neke stvari jer su se bojali da će biti kažnjeni ako ih ne učine. Ako definirate posao i jednostavno kažete ljudima što želite, kazna ponekad djeluje. Ali, ako si postavite drugo pitanje, vjerujem da ćete uvidjeti da kazna nikada ne djeluje.
A koje je to drugo pitanje? Koji biste željeli da budu razlozi zbog kojih bi drugi ljudi učinili ono što ih zamolite? Kada ljudi postave drugo pitanje, ‘Koji biste željeli da budu razlozi da netko učini nešto što vi želite?’, oni uskoro shvate da svaki puta kada postignemo da ljudi nešto učine iz straha da ćete ih u protivnom kazniti, ili zbog srama ili krivnje, vrlo je očito da što god ta osoba učinila to ima cijenu jer nas tada ta osoba doživljava kao izvor nasilja, nekoga tko je spreman nanijeti im patnju ako ne učine ono što želimo. Prilično je očito svima da je to vrlo skupo jer do koje god mjere nas ljudi vide kao nasilne, umjesto suosjećajne, to im utoliko otežava da uživaju u suosjećajnom povezivanju s nama.
Ljudi se čude zašto i nagrade stavljam u istu kategoriju neželjenih razloga koji bi mogli motivirati ljude da nešto učine. Zar nisu nagrade dobre? Zar one ne navode ljude da žele nešto učiniti? Ali ja kažem, nagrade možda mogu motivirati ljude da nešto učine, ali ih ne motiviraju da to rade iz suosjećanja, iz radosti koja prirodno dolazi od doprinošenja dobrobiti ljudi. Nagrade navode ljude da stvari rade iz sasvim drugačije energije, ne iz želje da obogate život, već iz želje da steknu nešto što žele steći. Veoma mi se sviđa knjiga Alfie Kohna ‘Kažnjen nagradama’ koja pojašnjava kako su nagrade jednako nasilne kao kazne.
Nenasilna komunikacija, dakle, ukazuje ne samo da izbjegavamo kritiku, nagrade, kaznu, već također ukazuje na opasnost jezika koji negira izbor. Za takav jezik koji negira izbor obično koristim njemačku riječ ‘amtsprahe’. Taj izraz ‘amtsprahe’ počeo sam koristiti kad sam čitao o nacističkom ratnom zločincu Adolfu Eichmannu. Na suđenju za ratne zločine u Jeruzalemu, Eichmanna su upitali: “Je li vam bilo teško poslati tisuće ljudi u smrt?” Eichmann je odgovorio vrlo iskreno, rekao je: “Da vam kažem iskreno, bilo je to lako. Naš jezik je to olakšao.” Taj odgovor šokirao je novinara koji je rekao: “Koji jezik?”, a Eichmann je rekao: “Moji kolege nacistički oficiri i ja smislili smo ime za jezik koji su nas učili u školi da koristimo posebno u našoj poziciji oficira u vojsci. Taj smo jezik među sobom zvali amtsprahe.” Na njemačkom amt znači ured, a sprahe znači jezik. Dakle oni su pod tim podrazumijevali jezik birokracije. Eichmanna su upitali za neke primjere za amtsprahe i on je rekao: “To je jezik u kojem se odričete odgovornosti za svoja djela, a ako se ne osjećate odgovorni za svoja djela, tada se ne osjećate tako loše kad radite stvari kao što je slanje ljudi u smrt.” Pitali su ga za neke primjere toga, a Eichmann je rekao: “Pa, ako vas netko pita zašto to radite, vi kažete – Morao sam, nisam imao izbora. A, ako ljudi to dovedu u pitanje – Kako mislite niste imali izbora? – vi kažete – Naredbe nadređenih”. Politika kompanije, takav je zakon. Opasan, opasan jezik. Jezik koji negira izbor.
Nenasilna komunikacija osmišljena je tako da nam pomaže da budemo svjesni izbora u svakom času; da vjerujemo da smo svaku akciju koju poduzimamo odabrali da je poduzmemo. Nije nužno da nam se sviđa svaka akcija koju poduzimamo, ali mi ne činimo ništa što nismo odabrali da učinimo. Mnogim ljudima smeta kada to govorim na našim radionicama diljem svijeta.
Na primjer, jedna priča koja to pojašnjava dogodila se u jednom gradu u Sjedinjenim državama gdje sam radio s nekim roditeljima i učiteljima. Kada sam govorio da su riječi poput: morati, trebati, trebalo bi, ne mogu opasne prema onome kako ja definiram opasnost zato jer se pokazalo da se ljudi ne osjećaju odgovorni za svoje akcije, jedna od majki koja je prisustvovala tom predavanju jako se uznemirila i rekla je: “Ali postoje stvari koje morate napraviti i za koje nemate izbora. Postoje stvari koje ja radim svaki dan, koje mrzim raditi, ali ima nekih stvari koje morate uraditi i naš je posao kao roditelja i učitelja da se pobrinemo da djeca urade ono što moraju uraditi.” Rekao sam joj: “Možete li mi dati neki primjer nečega što morate uraditi, a za što sada vjerujete da nemate izbora.” Razmislila je časak i rekla: “O, ima toliko mnogo stvari. Ali dobro, evo jedne. Kada večeras dođem kući ja moram kuhati. Ja mrzim kuhati. Mrzim to strasno, ali radim to svaki dan dvadeset godina. Čak i kad sam bila bolesna. Jednostavno postoje neke stvari koje morate raditi.” Rekao sam joj kako me rastužuje kada čujem da bilo tko radi bilo što, makar samo jedanput, razmišljajući na taj način, vjerujući kako nema izbora. I rekao sam joj da se nadam da ako sam uspio objasniti vrijednost Nenasilne komunikacije i ako to primjeni, uvidjet će da ima mnogo drugih otvorenih opcija u svom životu. Drago mi je reći da je bila jako revan učenik i vrlo je brzo u svom životu primijenila Nenasilnu komunikaciju. Te iste večeri kad se vratila kući sa radionice, objavila je svojoj obitelji da više ne želi kuhati. Od njene obitelji dobio sam neke povratne informacije tri tjedna kasnije kad sam u istom gradu vodio drugu uvodnu radionicu. Tko se pojavio – njena dva starija sina, imala ih je četiri. Prišli su mi prije početka radionice i ja sam im rekao, “Stvarno mi je drago da ste me došli posjetiti. Jako me zanima da čujem što se zbiva u vašoj kući. Vaša majka me naziva skoro svaki drugi dan i priča mi o ključnim promjenama koje je učinila u svom životu nakon tečaja, a ja se uvijek pitam kako drugi članovi obitelji reagiraju na to kad jedan član obitelji dolazi kući i govori potpuno drugačijim jezikom. Na primjer, te prve večeri kad je rekla da više ne želi kuhati. Volio bih znati kakva je bila vaša reakcija na to?” A stariji sin mi je rekao, “Marshall, ja sam u sebi samo rekao – hvala bogu. Sad se možda više neće žaliti kod svakog obroka.” Ovo vrlo jasno govori o onom što me zabrinjava kod svakog jezika koji negira izbor i često nas navodi da postanemo robovi vlasti, iako to nije u našem interesu.
Dakle, Nenasilna komunikacija je jezik koji širi našu svijest o tome da imamo mogućnost izbora. U svakom času svog života mi imamo mogućnost izbora. Nitko nas ne može prisiliti ni na što. Moja vlastita djeca su me to naučila. Od trenutka kad su navršili dvije godine života naučili su me da ih ne mogu ni na što prisiliti. Ja bih rekao: “Molim te pospremi sad igračke u kutiju, vrijeme je za večeru.” Oni bi rekli, “Ne.” A ja bih rekao, “Čuješ što kaže tata, molim te pospremi igračke natrag u kutiju.” “Ne.” Tako su me moja djeca naučila da ih ne mogu prisiliti da bilo što učine. Sve što sam mogao je da ih natjeram da požele da su me poslušali. No, ako bih to učinio, oni bi mi dali drugu lekciju: ako ih natjeram da požele da su poslušali, oni će učiniti da ja poželim da ih nisam uspio natjerati da požele da su me poslušali. Drugim riječima, nasilje rađa nasilje, kazna stvara protu-nasilje.
U narednim lekcijama bavit ćemo se različitim primjenama Nenasilne komunikacije u našim životima. Na primjer, u Lekciji 2. opisat ću kako nam nenasilna komunikacija pomaže da ostanemo svjesni kako biramo svoj način života i kako se možemo osloboditi od svake kulturalne indoktrinacije koja nas ometa da živimo iz trenutka u trenutak u harmoniji s vrijednostima koje smo sami odabrali. Drugim riječima, ta će nam lekcija pokazati kako unutar sebe živjeti život koji na neki način odražava svijet u kojem bismo željeli živjeti. Ako nismo u mogućnosti unutar sebe živjeti na način koji smo odabrali, bilo bi nam jako teško sudjelovati u stvaranju vanjskog svijeta koji je u harmoniji s našim vrijednostima.
U Lekciji 3. opisat ću kako nam Nenasilna komunikacija pomaže da budemo iskreni jedno s drugim bez imalo kritičnosti, bez imalo okrivljavanja, bez imalo napadanja. Kako možemo biti iskreni otkrivajući što je u nama živo i što bi život učinilo ljepšim, ali bez da ikada kritiziramo ili zahtijevamo.
U Lekciji 4. pogledat ćemo kako se možemo empatički povezati s porukama drugih ljudi. Empatičkom povezanošću smatrat ću način na koji dopiremo do onoga što je živo u drugim ljudima i što bi njihov život učinilo ljepšim. Kako se s njima povezati na taj način, bez obzira kako oni komuniciraju? To je jedna od stvari koju ljudi jako vole u Nenasilnoj komunikaciji. Ona ne zahtijeva suradnju drugih ljudi. Za nas postizanje te povezanosti, kada se svačije potrebe zadovoljavaju kroz suosjećanje i davanje, naša sposobnost da čujemo što je živo u drugim ljudima i što bi im život učinilo ljepšim, bez obzira kako komuniciraju, uvelike nam otvara mogućnost rješavanja bilo kakvog konflikta, bez nasilja.
U Lekciji 5. razmotrit ćemo kako nam Nenasilna komunikacija pomaže da zadovoljimo svoje potrebe za ljubavlju u intimnim vezama.
U Lekciji 6. osvrnut ćemo se na to kako doživljavamo vlast i kako sami primjenjujemo vlast i kako da to radimo a da pritom na ljude koji imaju vlast gledamo kao na one koji pružaju njegu i skrb, a ne one kontroliraju. Vidjet ćemo kako se to odnosi na našu ulogu roditelja, učitelja, rukovoditelja ili bilo koju ulogu u kojoj predstavljamo neku vrstu autoriteta.
U Lekciji 7. pokazat ću kako Nenasilna komunikacija može doprinijeti liječenju, emocionalnom liječenju. Vidjet ćemo kako svatko od nas ima moć da doprinese liječenju drugoga kada smo povezani empatičkom vezom i iskrenim izričajem. U ovoj lekciji ćemo također vidjeti kako Nenasilna komunikacija može pomoći u posredovanju pri sukobima između drugih ljudi, bilo da smo pozvani da se uključimo ili smo samo prisutni i možemo ponuditi svoje medijatorske vještine, čak i kada drugi nisu svjesni da to radimo. Također ćemo vidjeti kako nam Nenasilna komunikacija može pomoći u nastojanju da pomognemo ostvariti pomirenje između grupa koje jedna drugoj nanose bol, bilo da su te grupe unutar obitelji, na poslu ili različite grupe u zaraćenim zemljama.
U Lekciji 8. pokazat ću kako nas Nenasilna komunikacija može poduprijeti u našim nastojanjima na društvenim promjenama. Nije dovoljno da znamo kako utjecati na pojedince koji se ponašaju na načine koji se nama ne sviđaju, moramo također znati kako izvesti cjelokupnu transformaciju nužnu da bi se dogodila društvena promjena. A to znači da nisu samo pojedinci oni koje moramo znati promijeniti, već grupe pojedinaca, bilo da te grupe sebe nazivaju bande ili korporacije, ili vlade. U ovoj ćemo lekciji ustanoviti kako nam Nenasilna komunikacija može pomoći u društvenoj promjeni.
Lekcija 9. govori kako zadržati energiju i svijest koju zahtijeva Nenasilna komunikacija. Vidjet ćemo ulogu slavlja i zahvalnosti koji nam daju energiju potrebnu da ustrajemo u suosjećajnoj ljubavi u svijetu u kojem to često predstavlja veliki izazov.
Ljudi koji s nama uče Nenasilnu komunikaciju obično kažu dvije stvari u vezi toga. Prvo kažu: “Kako je to jednostavno.” Jer u suštini fokus je na dva pitanja koja sam opisao: što je živo u nama i što će život učiniti ljepšim? I da od drugih čujemo tu istu informaciju: što je živo u njima i što će njihov život učiniti ljepšim. U isto vrijeme govore: “Kako je to teško.” Pa, kako nešto može biti tako jednostavno i tako teško? Pa, i jest jednostavno. Nenasilna komunikacija je jedan prirodan način bivanja koji jednostavno kaže – ostanimo povezani sa životom, životom u nama. Kao i svaki drugi oblik života, bilo to drvo ili životinja, život zahtijeva da budemo dovoljno povezani sa životom kako bismo znali zadovoljiti svoje potrebe. Dakle, u tom smislu Nenasilna komunikacija je vrlo jednostavan proces. Ali druga stvar koju ljudi kažu je – kako to može biti teško. Razlog što je tako teško je taj da ona zahtijeva od nas da se oslobodimo višestoljetnog obrazovanja koje je prekrilo ono što je živo u nama kulturalnim obrazovanjem koje je osmišljeno da nas učini finim, mrtvim ljudima, a ne suosjećajnim živućim ljudima.
Stoga se radujem narednim lekcijama koje će nam pokazati kako se Nenasilnom komunikacijom možemo povezati na način koji će nam pomoći da potpunije živimo svoje živote.