Charles Eisenstein: Institucije za tehnologije ponovnog ujedinjenja


Charles Eisenstein      5. travnja 2017.

Kada sam ja maturirao 1985. godine, za jednu inteligentnu mladu osobu srednje ili više srednje klase, fakultet je bio neosporan sljedeći korak. Ušao sam u elitnu školu, ne iz neke određene ambicije, već zato jer je priča oko mene govorila da se tako radi u životu. Fakultet, i vjerojatno daljnji stupnjevi nakon njega, bio je put ka punom sudjelovanju u društvu.

Problem je bio da duboko u sebi nisam želio potpuno sudjelovati u društvu. Osjećao sam neispravnost u suštini stvari. Saznajući sve više o načinu funkcioniranja svijeta, nisam želio biti dio toga. Čak i poslovi u javnim službama, za koje bi me pripremilo elitno školovanje, i sami su predstavljali dio istog sistema.

Međutim, ja nisam znao ni za jednu alternativu sveučilištu ili možda nisam bio dovoljno hrabar da neku nađem. I osim toga, u to vrijeme nisam mogao prepoznati uzrok svoje nevoljkosti, svoje pasivne pobune, svog nedostatka motivacije.

Moja dva sina stigla su sada do tog fakultetskog uzrasta, jedan ima 18, a drugi 20 godina, a niti jedan još nije otišao na fakultet. Nejasna intuicija koja je pokretala moju nesvjesnu pobunu pretvorila se, za njih, u izravno odbijanje da slijede “program”. Štoviše, oni imaju alternative koje nisu bile na zaslonu mog radara osamdesetih. Jimi je neko vrijeme proveo na ekološkim i duhovnim programima i programima permakulture u SAD-u i Costa Rici, gdje ljude pripremaju za sudjelovanje u budućnosti koja nije samo produžetak sadašnjosti, već drugačiji svijet s drugačijim vrijednostima i drugačijim nazorima.

Programi poput tih postoje diljem svijeta, no još uvijek su raspršeni i nedostaje im jedinstveni narativ koji bi ih možda mogao predstaviti kao solidnu alternativu tradicionalnom visokom obrazovanju. Mladi ljudi moraju na njih nabasati igrom slučaja ili dovoljno znati kako bi ih tražili. Ne bi li to bilo krasno kada bi takva vrsta obrazovanja – obrazovanja o tome što planetu najviše treba ovoga časa – bila lakše dostupna?

Zamislite arhipelag poljodjelskih obrazovnih institucija za ljude poput mojih sinova, svetišta alternativnih tehnologija za zemlju, um, materiju i tijelo, koje su na marginama ili potpuno odsutne sa konvencionalnih sveučilišta. Toliko mnogo najuzbudljivijih poslova, bilo u medicini, poljoprivredi ili promjeni društva, događa se izvan akademije, poslova nevidljivih mnoštvu mladih ljudi koji bi, u suprotnom, u njima pronalazili svoja profesionalna zvanja, ali kojima nedostaje financijska podrška i istraživačka zajednica da ih podigne na višu razinu.

Potreban nam je paralelni sistem razvoja tehnologije koji može voditi zajednicu dok se konvencionalni sistemi raspliću, a konvencionalne tehnologije ne uspijevaju adekvatno sagledati naše probleme.

Trebali bismo, da upotrijebim izraz Kena Careya, stvoriti otoke budućnosti u oceanu prošlosti. Iz razloga koje ću ubrzo objasniti nazovimo ta mjesta Institucijama za tehnologije ponovnog ujedinjenja. One imaju dvije glavne funkcije: istraživanje i učenje. Za učenike, posebno mlade ljude koji bi inače išli u koledž ili višu srednju školu, to su mjesta za:

  • dobivanje znanja koja nisu na raspolaganju na konvencionalnim sveučilištima
  • stjecanje vještina koje će biti korisne i vrednovane u transformiranom svijetu
  • stjecanje vještina koje će pospješiti transformaciju
  • deprogramiranje od konvencionalnog obrazovanja i pružanje skloništa za razvijanje zvanja
  • povezivanje s istomišljenicima koji dijele zajedničku viziju svijeta kakav bi mogao biti.

Za istraživače to su mjesta za:

  • razvoj znanja u okolini u kojoj vas ne smatraju ludima
  • suradnju s drugim vrhunskim djelatnicima na neortodoksnim područjima
  • razbistravanje znanja podučavanjem drugih
  • prenošenje znanja sljedećoj generaciji i mentoriranje njihovog razvoja
  • testiranje, inkubacija i razvoj tehnologija radi pripreme za širu primjenu

Što je tehnologija?

O kojoj vrsti tehnologija mi ovdje govorimo? Ta riječ obično asocira na stvari poput kompjutora, robota, lasera, nanotehnologija, editiranja gena, kemijskog inženjeringa i elektronike. Njih smatramo “visokom tehnologijom”.

Sve one imaju određene zajedničke karakteristike. One ovise o specijalizaciji visokog stupnja; da bi se proizvele ovisne su o ogromnoj industrijskoj infrastrukturi; potekle su iz znanstvenih istraživanja; i zasnovane su na primjeni energije za manipulaciju i kontrolu materije. U skladu s tim, standardna definicija tehnologije u rječnicima je “primjena znanstvenog znanja u praktične svrhe”.

Ove tehnologije su u potpunosti izmijenile svijet tijekom zadnjih nekoliko stoljeća, ali su se pokazale nesposobne za rješavanje problema s kojima se danas suočavamo, od kojih su mnogi, da stvar bude gora, uzrokovani istom vrstom tehnologije kojom ih se nadamo riješiti. Bilo da su to poljoprivredne kemikalije koje osiromašuju tlo stvarajući potrebu za još više kemikalija, ili medicinske intervencije koje uzrokuju nuspojave koje zahtijevaju dodatne medicinske intervencije, tehnologija često postaje “fiks” u smislu ovisnosti zahtijevajući još više tehnologije za sređivanje rezultata prethodne tehnologije. U širim razmjerima cjelokupni znanstveno-industrijski sistem stvorio je ekološku degradaciju i društvenu atomizaciju koju pokušavamo srediti unutar okvira tog istog tehnološkog svjetonazora kvantifikacije, inženjeringa i kontrole. On slijedi san tehno-utopije: samo kad bismo mogli imati preciznu kontrolu nad svakim komadićem materije, kad bismo samo kvantificirali i označili i digitalizirali svaki objekt njegovom vlastitom IP adresom, tada bismo mogli svijetom upravljati racionalno, eliminirati nesigurnost i maksimizirati ljudsko blagostanje. Na društvenoj razini, ista ta ambicija prevodi se u program potpune informacijske svjesnosti, tako da svaka ekonomska transakcija, svaka društvena interakcija i fizičko kretanje budu praćeni i pohranjeni u bazu podataka.

Ipak, postaje očigledno da unatoč neprestanom napredovanju naše sposobnosti da kontroliramo materiju i društvo, obećanje utopije povlači se u budućnost i zapravo je prošla točku bez povratka zvanu cinizam. Više nitko ne vjeruje da je materijalni i društveni inženjering na pragu da nas uvede u savršeni svijet.

Iz tih razloga – neispunjeno obećanje i sve veća kriza tehnologije kakvu poznajemo – želio bih ponuditi jednu proširenu koncepciju tehnologije. Gore opisana vrsta tehnologije tek je podskup cjelokupne tehnologije, podskup koji ću zvati “tehnologije odvojenosti”. One će uvijek imati svoje mjesto, no u sadašnjem povijesnom trenutku trebali bismo svoju kolektivnu volju i energiju usmjeriti prema drugačijoj vrsti tehnologija koje ću zvati “tehnologije ponovnog ujedinjenja”.

Za proširenje definicije tehnologije možemo se jednostavno vratiti originalnim grčkim korijenima riječi koja znači “logos zanata”. Tehnologija je sistem metoda ili tehnika za primjenu ljudske volje u promijeni fizičkog svijeta.

Tranzicija našeg narativa

Tehnologija nije tek nasumična zbirka tehnika. Kao što podrazumijeva “logos zanata”, te tehnike su međusobno povezane; one izrastaju iz zajedničke logike, jedinstvenog narativa ili svjetonazora. Taj narativ određuje što smatramo realnim, mogućim i važnim. On odgovara na pitanja “Što možemo učiniti?” “Što bismo morali učiniti?” i “Kako to možemo učiniti?”

Tehnologije odvojenosti koje danas dominiraju svijetom temelje se na priči o odvojenosti koja podrazumijeva:

  • ljude odvojene od prirode
  • sebstvo kao kao odvojenu individuu
  • potpuna samosvojnost (svijest, osjetilna sposobnost) postoji jedino kod ljudi
  • natjecanje kao temeljnu karakteristiku života
  • dominaciju i kontrolu nad drugim kao ključ blagostanja
  • da su sve stvari sastavljene od generičkih, identičnih građevnih blokova
  • da biti stvaran znači biti mjerljiv i izbrojiv
  • da su prirodne sile u suštini slučajne, pa ljudski napredak ovisi o zaštiti od njihovih opasnosti i njihovom podjarmljivanju za naše svrhe
  • linearno i redukcionističko mišljenje je osnova tehnologije
  • kauzalnost temeljena na sili

To su niti od kojih je satkana mitologija koja prevladava civilizacijom tijekom zadnjih nekoliko tisuća godina, a posebno zadnjih nekoliko stoljeća. No, ona ubrzano zastarijeva ustupajući mjesto novoj i drevnoj priči, Priči o međupovezanosti koja tvrdi:

  • sebstvo je u svojoj srži povezano
  • ljudi nisu odvojeni od prirode
  • ono što radimo svijetu, radimo sebi
  • osnovne kvalitete sebstva ( npr. svijest, inteligencija) sveprisutne su i univerzalne; sve je živo
  • svako biće je holografska slika svih bića
  • suradnja, dijeljenje i simbioza su temeljne karakteristike života i evolucije
  • morfička rezonancija je osnovni princip kauzalnosti
  • svako biće posjeduje jedinstvene i nužne nadarenosti koje koristi za dobrobit i evoluciju cjeline
  • ljudska sudbina je da svoje nadarenosti koristi u službi zdravlja i razvoja Geje

Tehnologije ponovnog ujedinjenja nadahnjuju se Pričom o međupovezanosti i doprinose njenom širenju u svijetu civilizacije.

Tehnologije ponovnog ujedinjenja doprinose ponovnom ujedinjenju ljudi i prirode, uma i tijela, misli i osjećaja, materije i duha, modernog i drevnog, muškog i ženskog. One ponovo ujedinjuju sve što je umjetno odvojeno ili čak postavljeno u opreku jedno drugom u civilizaciji odvojenosti. To nije brisanje binarnih suprotnosti niti je to rastakanje svih granica; zapravo je to razumijevanje da svako uključuje drugo, da dio sadrži cjelinu, da unutarnje odražava vanjsko.

Primjeri tehnologija ponovnog ujedinjenja

Skoro svaka praksa, bilo u medicini, poljoprivredi, energetici ili obrazovanju koja se naziva “alternativna” ili “holistička” predstavlja tehnologiju ponovnog ujedinjenja. Ovdje je nekoliko primjera koji ilustriraju kako se te prakse nadahnjuju Pričom o međupovezanosti.

Regenerativna poljoprivreda, na primjer organska hortikultura bez obrade tla. Ova praksa motivirana je djelomično razumijevanjem da je zdravlje usjeva i ljudi nerazdvojno od zdravlja tla. Zato ona teži služenju za dobrobit tla, sigurna da zdravlje jednog znači zdravlje sviju. Drugo, regenerativna poljoprivreda na tlo gleda ne samo kao na repozitorij kemijskih nutrijenata, već kao na živo biće koje posjeduje vlastitu inteligenciju, te kao na dio većeg živog bića koje predstavlja cjelokupni ekosustav poljoprivrednog dobra. Stoga, umjesto jednostavnog nametanja metodološkog obrasca na komadu zemlje, poljoprivrednik pažljivo promatra zemlju dok je ne upozna intimno, kao biće po sebi, i može zapitati, “Što zemlja želi?” Odnos je intiman, osobni, jedinstven i ne može se svesti ni na kakav skup kvantitativnih podataka o sastavu tla i distribuciji padalina.

Homeopatija, temelji se na shvaćanju da se svako stanje ljudskog bića odražava u nekoj materijalnoj supstanci. Sebstvo i svijet nisu odvojeni. Homeopati vjeruju da će unošenje informacijskog potpisa te supstance u tijelo razotkriti uzrok bolesti i donijeti izlječenje. Štoviše, medij za prijenos informacijskog potpisa supstance je voda, koja se u homeopatiji ne smatra generičkom supstancom definiranom tek svojom kemijskom formulom, već sposobnom da nosi informaciju i strukturu (gledište koje odnedavno također podržava i znanost).

Istina i procesi pomirenja. Priča o odvojenosti kaže, “Da sam ja u totalitetu tvojih prilika – biografskih, ekonomskih, kulturalnih itd. – ja ne bih učinio što i ti. Ja sam bolji od toga.” Kazneno pravosuđe dolazi od vjerovanja: ljudi rade loše stvari zato jer su loši ljudi i zbog toga ih treba zastrašiti prijetnjom kazne. Priča o međupovezanosti govori obrnuto. Ona kaže, “Da sam ja u totalitetu tvojih prilika, moj brate, ja bih učinio isto što i ti.” Istina i procesi pomirenja mijenjaju te prilike. To proizlazi iz vjerovanja da kad bi on samo mogao biti povezan s cjelokupnim utjecajem svojih akcija, više to ne bi želio činiti. To vjerovanje se pouzdaje u iscjeljujuću moć istine kada se ona učini vidljivom. Brutalnost ovisi o isključivanju empatije, o dehumanizaciji žrtve. Iznoseći svoju priču pred počiniteljima i okolnom zajednicom, žrtve ponovo zadobivaju svoju punu ljudskost u očima sviju.

Univerzalni osobni dohodak UOD (Universal Basic Income – UBI) i oblici dijeljenja resursa unutar zajednice. U Priči o odvojenosti, koja kaže da je u ljudskoj prirodi maksimiziranje racionalne sebičnosti, to je bolesna ideja. Ako su zadovoljene osnovne potrebe sviju, što će ljude nagnati da rade i doprinose zajednici? No, ako vjerujemo da je u ljudskoj prirodi želja da se doprinosi nečem značajnom, većem od sebe sama, UOD i dijeljenje resursa postaju podrška tom impulsu. To također pridjeljuje vrijednost i podržava one vrste doprinosa koje je teško kvantificirati, kao što su nježna briga o djeci ili starim ljudima, stvaranje umjetnosti i muzike, iscjeljivanje vode i zemlje na načine koji ne povećavaju ekonomski rezultat i tako dalje.

Dakle, Tehnologije ponovnog ujedinjenja obuhvaćaju materijalne tehnologije, društvene tehnologije i također nematerijalne tehnologije zasnovane na drugačijem razumijevanju stvarnosti. Nepotpuna lista mogla bi uključivati: mikosanaciju otrovnog otpada; kompostne WC-e i sisteme za recikliranje sivo/crne vode; biljnu medicinu; terapije psihotropnim biljkama; metode gradnje od zemlje; svetu arhitekturu; liječenje zvukom; hipnozu i metode um/materija; nenasilnu komunikaciju; suosjećajno slušanje; sociokraciju, holokraciju i druge grupe metoda za donošenje odluka; savjetodavne procese; restorativne krugove; rad na obiteljskoj konstelaciji; tantričke seksualne prakse; komunikaciju s ne-humanim bićima; nenasilne metode političke direktne akcije; implozivne motore; over-unity energetske naprave; zadruge u vlasništvu radnika i druge oblike ekonomske suradnje; biodinamičku poljoprivredu; agrošumarstvo; višegodišnju hortikulturu; obnavljanje močvara; Montessori škole; Waldorfske škole; tehnologije glasa, plesa i maskiranja; korištenje transa i stanja sna …

Na različite načine svi su oni motivirani drevnom Pričom o međupovezanosti. Čak i kada, kod primjene u stvarnom svijetu, možda sadrže i neke aspekte odvojenosti, to su također koraci prema novoj priči. To je razlog da možda osjećate srodnost ili savezništvo s radnicima u područjima naizgled potpuno nepovezanim s vašim. Što terapija kristalima ima zajedničko s kompostnim WC-ima ili povezujućim roditeljstvom? Na dubljoj razini oni su povezani jer njihov “što” i “kako” crpi iz iste priče koja ih nadsvođuje.

Pažljivo čitajući listu primjera za Tehnologije ponovnog ujedinjenja, čitatelj će možda osjetiti nelagodu u vezi nekoliko stavki. Iako sve one sežu dalje od nekih aspekata općeprihvaćene stvarnosti (društvena stvarnost, ekonomska stvarnost, medicinska stvarnost, materijalna stvarnost …) neke od njih su se više udomaćile u konvencionalnom znanstvenom svjetonazoru od drugih. Možda ćete biti spremni i voljni prihvatiti kompostne WC-e, sisteme na bioplin i solarne kolektore, ali ćete crtu povući kod astrologije, naprava za proizvodnju besplatne energije i diskova od upletenog bakra za strukturiranje pitke vode. Ja neću iznositi svoje vlastito mišljenje o autentičnosti takvih tehnologija, reći ću samo da, samo zato što ih promijenjeni svjetonazor ne smatra više nemogućima, ne znači da stvarno rade. Bez obzira na to, nova priča stvarno pospješuje drugačije putove istraživanja. Oni mogu, ali ne moraju donijeti ploda – upravo kao što je bio slučaj s uobičajenim tehnologijama. Bilo da se na koncu pokažu korisne ili ne, ako ste poput mene još uvijek pomalo uvjetovani starom pričom, tada će vam neke od tih tehnologija zvučati pretjerano. Razlog tome je što one dolaze iz područja izvan granica onoga o čemu smo se kao društvo složili da je realno. Trebali bismo istraživati izvan granica onoga što je komforno i poznato.

Alternativno istraživanje & razvoj

Za razliku od konvencionalne tehnologije koja ima na raspolaganju golemu istraživačku infrastrukturu i snažne ekonomske inicijative za poticanje razvoja, tehnologije ponovnog ujedinjenja obično su prilično marginalne. One uživaju vrlo malo, ako uopće, institucionalne podrške i, umjesto toga, često se suočavaju s neprijateljskim stavom. Za neke tehnologije poput biljne medicine ili regenerativne poljoprivrede postoje snažne zajednice za istraživanje i primjenu, pa čak i malo prodiru na konvencionalne akademije. Ipak, izgledi za karijeru inženjera za kompostiranje ljudskog izmeta ili komunikatora sa životinjama rijetko su tako pouzdani kao za naftnog inženjera i korporativnog komunikatora.

Postoje dobri ekonomski razlozi za to: tehnologije koje ne promiču ekstrakciju resursa iz zemlje ili njihovu konzumaciju slabije se mogu monetizirati u sadašnjem sistemu. One nemaju izgleda donijeti pozitivni povrat investicijskog kapitala; stoga, one zahtijevaju financiranje od ljudi koji ne teže profitu.

Postoji ogromna podrška za tehnologije koje su nas dovele u sadašnju situaciju, ali malo je podrške za one vrste tehnologija koje su najnužnije za tranziciju našeg društva u ekološko doba. Tehnologijama ponovnog ujedinjenja potrebne su zajednice koje će ih primjenjivati i potrebno im je pokroviteljstvo vidovitih vlasnika financijskog bogatstva i drugih resursa.

Poput konvencionalnih tehnologija, Tehnologije ponovnog ujedinjenja trebaju vlastite inkubatore i centre za istraživanje i razvoj. Oni se već pojavljuju u različitim vidovima na rubovima društva. Eko-sela, škole herbalizma, škole tradicionalne kineske medicine, holistički orijentirane više škole i sveučilišta, poljodjelski instituti i drugi centri predstavljaju mjesta gdje istraživači mogu razvijati te tehnologije barem djelomično zaštićeni od neprijateljskih vanjskih sila i ekonomskog pritiska. Neke tehnologije imaju bolju podršku od drugih: možda najbolju podršku imaju razni oblici regenerativne poljoprivrede i permakulture koji se prakticiraju u tisućama eko-sela i namjenskih zajednica širom svijeta, a još uvijek su do neke mjere zastupljeni u tradicionalnim selima koja nisu u potpunosti podlegla mehaniziranoj kemijskoj poljoprivredi. Unatoč tome, ovi pristupi su marginalni na odjelima agronomskih fakulteta.

Neki primjeri inkubatore za tehnologije ponovnog ujedinjenja obuhvaćaju The Land Institute, koji se bavi višegodišnjom poljoprivredom, The Farm in Tennessee, koja je utrla put za obnovu babinjaštva u Americi, Tamera Ecovillage, posvećen iscjeljivanju ljudske seksualnosti (kao i krajolika za retenciju vode i mirovnom radu), i Damanhur namjenska zajednica u Italiji  sa svojim zapanjujućim eksperimentima u svetoj arhitekturi i komunikaciji biljaka. Postoje također sve veće povezanosti između institucija koje su dio ovog pokreta, na primjer Numundo i globalna mreža global network of Ecoversities. Svaka od ovih institucija rubna je na svoj način i možda konvencionalna na druge načine. Svaka odabire svoje područje istraživanja u golemoj teritoriji Ponovnog ujedinjenja. U zdravoj budućnosti na planetu ugodnom za stanovanje mjesta poput tih ne smiju više biti radikalne devijacije; ona moraju biti novo normalno.

‘Starseed’ generacija

Napadno new-age termin “starseeds” (zvjezdano sjeme) upravo mi pada na pamet kao opis sadašnje generacije mladih ljudi koji danas postaju odrasli i ne uklapaju se u dominantne modele visokog obrazovanja. Nagrade i prijetnje koje većinu ljudi navode na usklađenost sa starom pričom, njih ne dovode u iskušenje. Oni ne mogu biti podmićeni ne bi li prihvatili normalnu karijeru. Zbog toga je ono što nudi većina sveučilišta njima neprivlačno: kako sadržaj kurikuluma tako i oblik u kojem se nudi.

Neki od tih mladih ljudi se ipak nekako provlače kroz sveučilište angažirajući se u političkom aktivizmu kao odušku za svoje sklonosti. Drugi, oni s više sreće, pronađu sadržaj nove priče na marginama i u pukotinama svojih institucija, kod profesora sklonih da se provuku ispod radara. Mnogo više njih napušta sveučilište ili potpuno odbijaju ući. Ne radi se o tome da nisu zainteresirani za učenje; radi se o tome da ono što oni žele učiti nije lako dostupno. Oni ovdje na zemlji imaju svrhu i ne mogu si dopustiti da godine svog života provedu u nečemu što nije u skladu s tom svrhom.

Kada ti mladi ljudi prvi puta čuju za permakulturu ili ekonomiju darivanja ili herbalizam ili neku drugu tehnologiju ponovnog ujedinjenja, oni živnu. Oči im zablistaju u prepoznavanju: to je ono što sam tražio. Ili, u najmanju ruku, to je putokaz koji mi kaže da je ono što tražim negdje tamo vani.

Jednako snažno na te mlade ljude djeluje susret s drugima iz njihovog plemena, saveznicima s istim ciljem služenja u iscjeljivanju Geje, pogotovo sa starijim ljudima koji utiru alternativne životne putove. Oni tada shvaćaju da nisu ludi i da nisu sami.

Sve ovo govori o ogromnoj potrebi za alternativnim sveučilišnim sistemom. Uviđate li to? Taj sistem je tik iza horizonta. On se jako razlikuje od današnjih institucija. To je organska, decentralizirana mreža programa; distribuirano sveučilište, organizacijski raznovrsno, ujedinjeno zajedničkom svrhom. Mladi ljudi provode mjesec ovdje, ljeto ondje, tjedan dana negdje drugdje, godinu dana na drugom mjestu, istražujući različite programe i slažući od njih koherentno obrazovanje. Kroz četiri godine oni razvijaju vještine da nađu mjesto u regenerativnom holističkom sistemu.

Kroz to vrijeme također stvaraju čvrste doživotne veze s ljudima koji će biti njihovi odani saveznici. Okupljaju se u čvrsto povezane grupe i dijele kulturu grupe koja je dio nastajućeg paralelnog društva, uključena u mainstream tokove, bez sumnje, ali formirajući zasebni identitet. Nakon rituala tranzicije (tj. diplomiranja) diplomci možda neće dobiti svjedodžbe kakve priznaju mainstream institucije. Međutim, paralelno društvo poštuje i vrednuje njihovu obuku, postignuća i hrabrost da slijede taj put. Diplomirani studenti se nastavljaju baviti Tehnologijama ponovnog ujedinjenja koja su ih uvela u zvanja koja su danas marginalna, ali koja će iscjeljujući svijet visoko cijeniti.

Paralelno društvo koje sam spomenuo neće zadugo ostati “alternativno”. Središnje strukture našeg društva su u stanju duboke krize. Kada se one uruše bit ćemo zahvalni da imamo nešto cjelovito i spremno da ispuni vakuum koji će nastati.

Da bi mlada osoba krenula ovim putom potrebna je hrabrost jer to je priprema za svijet koji još ne postoji, svijet koji vrednuje Tehnologije ponovnog ujedinjenja. No, paradoksalno, nikada neće ni postojati ako se ne pripremimo za njega. Tehnologije koje služe ekološkoj budućnosti također služe za prijelaz u tu budućnost. A riskirati slijedeći taj put znači žrtvovati svoj život, a to je snažna molitva.

U savezu sa Zemljom

Nedavno sam proveo neko vrijeme s prijateljicom koja je osnovala K-12, radikalno alternativnu školu, na veličanstvenom komadu zemlje u Sjevernoj Karolini. Ona kaže da prvi puta kad je došla na tu zemlju, zemlja joj je šapnula, “Udaj se za mene”. Nisam siguran je li doslovce čula šapat ili je to bila metafora.

U svakom slučaju, ona je rekla, “U redu” i od tada je sagradila nešto što nikada ne bi bila u stanju podići samo vlastitim trudom i snalažljivošću.

Jedna tehnologija ponovnog ujedinjenja bavi se komunikacijom sa zemljom i izgradnjom savezništva sa snagom zemlje. Danas, dok se dominantna kultura postepeno okreće prema iscjeljivanju, posebna mjesta na zemlji osjećaju novu mogućnost savezništva. Ona pozivaju k sebi svoje partnere, bilo u snovima, sinhronicitetom ili odgovarajući na dugotrajna naporna traženja. Ta su mjesta idealne lokacije za Tehnologije ponovnog ujedinjenja.

Mnoga od tih mjesta objavljuju svoju posebnost na jasne načine. Na primjer, nedavno sam obišao komad zemlje u dolini blizu Santa Fea, preko 600 jutara sa starim centrom za duhovnu obnovu Kršćanske braće koji se prodaje. Na kraju doline nalazi se divan slap koji šiklja iz obližnje vaginalne pukotine u stijeni iza njega, jedna oaza u vrlo suhoj regiji sa starim ribnjacima i voćnjacima. Zemlja koja moli da se upotrijebi u svete svrhe i, poput mnogih takvih mjesta, zapinje za oko poduzetnicima. Kojim putem će krenuti? To kao da simbolizira širi izbor cijelog čovječanstva. Hoćemo li nastaviti eksploatirati i i ekstrahirati sve dok ne ostane ljepote na ovoj zemlji? Ili ćemo ući u savezništvo sa snagama zemlje koje nas pozivaju da im se ponovo pridružimo?

Ja vjerujem da je vizija koju sam skicirao nemoguća bez pomoći tih posebnih mjesta na zemlji.

Ta mjesta mogu biti urbana ili ruralna, ovisno o tipu tehnologije koja će se razvijati. Postoji svetost u svim mjestima; uistinu, mnogi gradovi podignuti su na posebnim točkama na zemlji. Važno je, međutim, da postoji fizička lokacija, a ne samo digitalna prisutnost. Mi smo trenutno nadomak povijesnog vrhunca apstrakcije znanja, odvajanja od mjesta, i spremni smo za povratak.

Došao sam u dodir s mnogim vidovitim ljudima koji imaju financijsko bogatstvo ili zemlju ili bogati društveni kapital i žele služiti rađanju nove priče na zemlji. To su ljudi čija vizija ide dalje od konvencionalnih ekoloških i političkih granica. Oni razumiju potrebu za revolucijom u sredstvima, ne samo revolucijom u ciljevima. Oni razumiju da su postojeće ortodoksnosti – bilo u znanosti, novcu, politici i odnosu prema planetu – sve dio iste matrice. Oni ozbiljno uzimaju alternative standardnim znanstvenim svjetonazorima; možda su imali neko mistično iskustvo ili su prihvatili svjetonazore starosjedilaca, pa razumiju da iscjeljivanje ove planete ne može ostati u domeni “alternative” ili “duhovnog” već mora biti integrirano u svaki aspekt života. Kako bi izgledalo obrazovanje koje ih ozbiljno shvaća, a ne samo kao predmete psihološkog i antropološkog istraživanja, već kao punovrijedne i važne načine za primjenu znanja? Kako bi to izgledalo da se te alternative uvedu u osnove političke prakse, ekonomiju, poljoprivredu, medicinu i lokalno upravljanje?

Ja nudim viziju Institucija za tehnologije ponovnog ujedinjenja kao sljedeći korak nakon “namjenskih eko zajednica”. Kao i mi sami, zajednica cvijeta kada ima misiju, razlog za postojanje veći od nje same. Razlog može biti da održava i bude domaćin Institucije za tehnologije ponovnog ujedinjenja. Svaka može imati jedinstveni skup tehnologija za koje služi, a koje ujedinjuje zajednička svrha: da uvedu Priču o međupovezanosti u našu civilizaciju. To je ono što će Institucije za tehnologije ponovnog ujedinjenja povezati u globalnu zajednicu zajednica.

Svrha ovog uvoda nije da osmisli ideju; svrha je da izvijesti o nečemu što se želi dogoditi, da imenuje nešto što još nema ime i time to učini vidljivim. Trenutno Institucije za tehnologije ponovnog ujedinjenja postoje uglavnom samo kao potencijal. Ja se nadam da će opis koji sam ponudio biti kao idejno kristalno sjeme oko kojeg će se moći oblikovati latentne mogućnosti.

——————————————————–

Charles Eisenstein je učitelj, govornik i pisac koji se bavi temama civilizacije, svijesti, novca i ljudske kulturalne evolucije. U časopisu Ode, u članku “25 inteligentnih optimista”, David Korten (autor knjige Kada korporacije vladaju svijetom) Eisensteina je nazvao “jednim od obećavajućih velikih umova našeg vremena.” Eisenstein je diplomirao matematiku i filozofiju na sveučilištu Yale 1989.

Do sada je objavio nekoliko knjiga i evo što on kaže o njima: “Ljudi me ponekad pitaju koju od mojih knjiga bi trebali prvo pročitati. Obično im predlažem moju posljednju knjigu, Ljepši svijet za koji naše srce zna da je moguć, jer ona nudi pročišćeno obrazloženje tranzicije našeg društva. Nakon što je pročitate znat ćete kuda krenuti. Sveta ekonomija istražuje tranziciju iz perspektive novca, ekonomije i dara. Ona počinje pitanjem, ‘Zašto novac naizgled predstavlja silu nepravde i destrukcije? Na koncu, to je samo sustav dogovora, jedna priča. Kako bi izgledala nova priča, novi sustav dogovora koji bi bio sukladan s iscjeljivanjem planete?’ U knjizi Uspon čovječanstva prvi puta sam sročio ideju plime odvojenosti koja generira krize iz kojih se rađa novo doba. U njoj pratim brojne krize – ekološke, medicinske, obrazovne, političke – od njihovog zajedničkog početka.”

Originalni članak nalazi se ovdje  https://charleseisenstein.net/essays/institutes-for-technologies-of-reunion/

Hrvatski prijevod knjige ‘Ljepši svijet za koji naše srce zna da je moguć’ možete naći ovdje: https://charleseisenstein.net/books/t…

Hrvatski prijevod knjige ‘Sveta filozofija’ možete naći ovdje: http://sacred-economics.com/read-online/


Leave a Reply

Your email address will not be published.