Martha Nussbaum o važnosti njegovanja bogatog duhovnog života uzdizanjem emocionalnog preobilja kao stvaralačke sile, prihvaćanjem ranjivosti, suočavanjem s osjećajima i uz pomoć empatične snage pripovijedanja priča.
Iz antologije Primite moj savjet: Pisma sljedećoj generaciji od ljudi koji su ponešto znali (Take My Advice: Letters to the Next Generation from People Who Know a Thing or Two) Jamesa L. Harmona
Martha Nussbaum:
Nemojte prezirati svoj unutarnji svijet. To je prvi i najopćenitiji savjet koji bih ponudila … Naše društvo veoma drži do vanjskog izgleda, vrlo je zaokupljeno najnovijom novotarijom, najnovijim ogovaranjem, najnovijim mogućnostima za samo-isticanjem i statusom. No, svi mi svoje živote započinjemo kao bespomoćne bebe, ovisne o drugima za utjehu, hranu, pa i samo preživljavanje. Pa iako kasnije razvijemo određeni stupanj znanja, vještina i neovisnosti, uvijek ostajemo zastrašujuće slabi i nepotpuni, ovisni o drugima i o nepouzdanom svijetu, za sve što smo sposobni postići. Kako rastemo, svi mi razvijamo široki raspon osjećaja kao reakciju na taj neugodan položaj: strah da će se dogoditi loše stvari i da ćemo biti nemoćni da se od njih obranimo; ljubav za one koji nam pomažu i podupiru nas; žalost kad izgubimo nekog tko nam je drag; nadu za dobre stvari u budućnosti: bijes kada netko uništi nešto do čega nam je stalo. Naš emocionalni život ocrtava našu nedostatnost: Stvorenje bez ikakvih potreba nikada ne bi imalo razloga za strah ili tugu ili nadu ili bijes. No, upravo iz tog razloga mi se često sramimo svojih osjećaja i odnosa nužde i ovisnosti koji su s njima povezani. Muški članovi našeg društva možda su posebno skloni stidjeti se svoje nepotpunosti i ovisnosti zato što im dominantna slika muškosti govori da bi trebali biti samodovoljni i dominantni. Zato ljudi bježe od svog unutarnjeg svijeta osjećaja i vještine artikuliranja vlastitih emocionalnih iskustava. Novija psihološka literatura o životu dječaka u Americi ukazuje da je veliki udio dječaka potpuno nesposoban govoriti o svojim i tuđim osjećajima – zato jer su naučili da se srame osjećaja i potreba i da ih potiskuju. No, to znači da ne znaju kako se nositi sa svojim vlastitim osjećajima ili kako ih saopćiti drugima. Kada su uplašeni, ne znaju kako to reći ili, čak kako to osvijestiti u potpunosti. Često svoj vlastiti strah pretvaraju u agresiju. Također ih često taj nedostatak bogatog unutarnjeg života u kasnijem životu katapultira u depresiju. Sve će nas zadesiti bolest, gubitak i starenje, a kultura koja nas upućuje da mislimo samo na izvanjske stvari i da sebe mjerimo u terminima posjedovanja tih izvanjskih stvari, nije nas dobro pripremila za te neizbježne događaje.
Koji je lijek za te nedaće? Jedna vrsta ljubavi prema sebi koja ne preže pred potrebitim i nepotpunim dijelovima sebstva, već ih prihvaća sa zanimanjem i znatiželjom i pokušava razviti jezik kojim ćemo govoriti o potrebama i osjećajima. Pričanje priča igra veliku ulogu u tom procesu razvoja. Dok pričamo priče o životima drugih, mi učimo kako sebi predočiti što bi drugo stvorenje moglo osjećati kao reakciju na različite događaje. U isto vrijeme, mi se poistovjećujemo s drugim stvorenjem i učimo nešto o sebi. Kako starimo nailazimo na sve složenije priče – u literaturi, na filmu, u vizualnim umjetnostima, muzici – to nam daje bogatije i suptilnije razumijevanje ljudskih emocija i našeg vlastitog unutarnjeg svijeta. Stoga moj drugi savjet, usko povezan s prvim, jeste: Čitajte puno priča, slušajte mnogo muzike i razmišljajte o tome što priče na koje nailazite znače za vaš vlastiti život i živote onih koje volite. Na taj način nećete biti sami sa svojim praznim sebstvom; imat ćete iznova bogat život sa samim sobom i bolje mogućnosti za stvarnu komunikaciju s drugima.