Noam Chomsky, najpoznatiji suvremeni lingvist i najpoznatije ime suvremenog anarhizma u svojim lingvističkim djelima tvrdi da je učenje jezika dio prirodne ili prirođene strukture ljudskog mozga. Kao anarhist i socijalist koji zagovara ljudska prava, Chomsky se po prvi put istaknuo na području politike kad se suprotstavio američkoj invaziji na Vijetnam. Budući da otvoreno govori protiv bilo kakve zloupotrebe moći, Chomsky je posebno pronicav kritičar američke vanjske politike. The New York Times ga je proglasio “najutjecajnijim intelektualcem našeg doba”.
Profesor Chomsky autor je preko stotinu knjiga uključujući Vjerni trokut (The Fateful Triangle), Proizvodnja pristanka (Manufacturing Consent), Promašene države (Failed States), Rekvijem za američki san (Requiem for the American Dream), Tko vlada svijetom (who Rules the World) … Upravo je izašla njegova najnovija knjiga s Marv Waterstone, Posljedice kapitalizma: proizvodnja nezadoovoljstva i otpor (Consequences of Capitalism: Manufacturing Discontent and Resistance).
Hrvatski prijevod transkripta intervjua Chrisa Hedgesa s Noamom Chomskym u siječnju 2021.
Chris Hedges: Dobro došli na On Contact RT America. Danas razgovaramo o stanju Američkog Imperija s profesorom Noamom Chomskym.
‘Upravo smo vidjeli da imamo najsjajniji vojni sustav na svijetu za obranu Amerike, a ako pogledate zastupničku prisegu koju polaže voditelj ureda, da će braniti Ameriku od neprijatelja, stranih kao i domaćih, … imamo , dakle tu veličanstvenu vojsku da nas brani od domaćih neprijatelja. Je li bila u stanju obraniti Capitol prije par dana, 6. siječnja? Nisam baš primijetio.’
Profesor Noam Chomsky začetnik je moderne lingvistika, plodan autor brojnih poticajnih političkih radova uključujući Vjerni trokut, Proizvodnju pristanka, Promašene države i Rekvijem za američki san i najznačajniji američki intelektualac. Zajedno s Mary Waterstone, zaslužnom profesoricom sveučilišta University of Arizona, istražuje propuste i inherentne okrutnosti koje je iznjedrio globalni kapitalizam, u njihovoj novoj knjizi Posljedice kapitalizma: proizvodnja nezadovoljstva i otpor. Oni tvrde da obijesni beskonačni ratovi, vrući kao i hladni, nesmetani militarizam kojeg rađaju ti sukobi, zajedno s razjarenim ekocidom, besprimjernim razinama globalnog bogatstva i nejednakom raspodjelom prihoda, potiču raspad sustava i pojavu represivnih i autoritarnih režima koji ukidaju osnovne slobode, vladaju uz pomoć straha i prisile služeći otrovnom retorikom mržnje i nasilja.
Taj pad u vrstu korporativnog totalitarizma i ekološki aspekt koji ga prati prijeteći istrebljenjem ljudske vrste i većine drugih vrsta, bit će zaustavljen jedino, tvrde oni, radikalnom reorganizacijom ljudskog društva, političkom, ekonomskom i kulturalnom. Pridružite mi se u diskusiji s profesorom Noamom Chomskym o tome gdje smo i kuda moramo ići … izvolite profesore Noam Chomsky.
Dakle u knjizi vi govorite – mnogo je sjajnih stvari u knjizi – govorite o tome kako percipiramo stvarnost i želio bih da opišete kako je naša kultivirana percepcija stvarnosti jedan oblik društvene kontrole, naravno tu citirate Gramscija.
Noam Chomsky (02:33): Pa, svjedoci smo prilično dramatičnih primjera upravo ovoga časa dok golemi dio stanovništva teži dubokoj – ne samo da teži već je duboko odan jednoj alternativnoj stvarnosti koja nema temelje u činjenicama i potpuno je u suprotnosti sa svim dokazima, no, oni je se religiozno drže. Ustvari, vi ste mnogo toga doživjeli i sami u medijima. Oni imaju vlastitu stvarnost. Dakle, to je stvarnost liberalne intelektualne elite u kojoj Sjedinjene države uvijek nastoje činiti dobre stvari, ali tu i tamo pogriješe. Mi moramo ispraviti te greške, no sve je u suštini prekrasno. Pa i taj napad na Capitol pokazuje snagu američke demokracije jer nismo kolabirali u fašističku državu. Vrlo slično reakciji nakon Watergate afere. Hvalospjevi uzvišenosti demokratskog sustava, netom nakon demonstracije korumpiranosti i utaje u pokušaju prikrivanja onoga što se dogodilo. Na primjer, ono što je frapantno za Watergate je da su jedine ozbiljne optužbe protiv Nixona bile eliminirane. Njih je iznio Robert Drinan, jezuitski svećenik, poslanik Massachuttesa, koji je inzistirao da se u njih uključi i bombardiranje Cambodie koje je bilo jedan od najgroznijih djela u tom razdoblju, svakako za vrijeme Nixonove administracije. No to je bilo izrezano, a ono što je ostalo bili su napadi na sjedište Demokratske stranke i tome slično, ali ništa od ozbiljnih zločina. I to nam je omogućilo da pokažemo da su američka demokracija i njena veličanstvenost trijumfirali. A sada vidimo neku vrstu replike toga. Postoje neki zaista ozbiljni problemi, slučajno na obje strane, iako su Republikanci prevršili svaku mjeru, ali o njima se ne raspravlja. Ono o čemu se raspravlja je razjarena rulja, kao da su se oni pojavili niotkuda. Oni se nisu pojavili niotkuda.
Chris Hedges (05:07): U svojoj klasičnoj knjizi koju ste napisali s Edwardom Hermanom, Proizvodnja pristanka, govorite o tom procesu kojim je dominantni narativ na neki način neprestanim ponavljanjem utuvljen javnosti. No ipak, danas, sa širenjem digitalnih medija vidimo da postoji razilaženje unutar medija. Postoje, na neki način, dva dominantna narativa. Ljudi ili postaju spremišta vlastitih specifičnih predrasuda ili se njihov vlastiti svjetonazor servira izvana, a njihove sklonosti se nadziru i potiču. Biste li se mogli vratiti unatrag i osvrnuti na taj rad, veliki rad u smislu seciranja medija, i reći nešto o tome kako je danas, u ovo doba digitalnih medija, javnost usvojila taj dominirajući narativ tako da ljudi na kraju zazivaju vlastito porobljavanje.
Noam Chomsky (06:03): Pa, sjetite se da je knjiga uglavnom djelo pokojnog Edwarda Hermana i zato sam inzistirao da njegovo ime bude prvo na zajedničkom izdanju, protivno našem uobičajenom abecednom nizanju autora. No, glavni okvir je njegov i bio je fokusiran na izvore vijesti i informacije vodećih medija. Današnji društveni mediji su novi fenomen i vrlo su značajni, ali ne utječu na izvor informacija. Tweeter nema svoje reportere u Beirutu da prate što se događa. Ono što oni rade je da uzimaju … Mi još uvijek imamo iste izvore glavnih informacija i ja mislim da su oni prilično istovjetni onome što su bili u prošlosti. Možda malo otvoreniji nego u prošlosti jer je mnogo mladih ljudi koji su se bavili aktivizmom u šezdesetima i kasnije prešli u medije što je medijima dalo malo drugačiji, otvoreniji izgled. No, društveni mediji nadilaze te okvire. Oni uzimaju sliku svijeta koju im serviraju vodeći mediji i onda je, kako vi kažete, račvaju. Uglavnom na isti način kako to čine kontakt radijske emisije godinama. Ja sam ih znao stalno slušati i to je jedan alternativni svijet gdje ne čujete ništa drugo do ekstremne desnice i mnogo ljudi se uhvati na to. Sada imamo to uvećano s društvenim medijima koji maksimiziraju taj učinak. I naravno, to povećava iracionalnost na svim stranama. Ako vam se stalno potvrđuju samo vaši vlastiti stavovi, nećete ni pomisliti da biste trebali čitati ili razmišljati puno šire.
Chris Hedges (08:08): Često ste pisali o tome kako same riječi i fraze koje nam se serviraju u suštini isključuju druge načine viđenja svijeta. Na primjer ‘rat protiv terorizma’ koji je na neki način tautologija, ne možete imati rat protiv terorizma. Recite nam malo o tome kako stalno ponavljanje određenih riječi i fraza ograničava našu sposobnost da vidimo stvarnost.
Noam Chomsky (08:38): Pa uzmimo rat protiv terorizma. Sjedinjene države su jedna od glavnih terorističkih snaga u svijetu, ali rat protiv terorizma ne važi za njih. Ustvari, o terorizmu sam počeo pisati još ranih osamdesetih kada je Ronald Reagan došao na vlast i izjavio da će ‘borba protiv terorizma biti u središtu naše politike’. Nema više govora o ljudskim pravima, sada je najveći problem rat protiv terorizma, ‘pošasti modernog terorizma’, ‘pošasti modernog doba’ i tako dalje. Terorizam o kojem je on govorio bio je zapravo otpor protiv američkog terorizma u Centralnoj Americi. To je bio glavni takav slučaj. Također u Južnoj Africi. Upamtite da je za vrijeme Reaganove administracije, do samoga kraja, Mandelin Afrički nacionalni kongres smatran jednom od ozloglašenijih terorističkih grupa. Samom Mandeli bio je zabranjen ulazak u Sjedinjene države sve dok mnogo godina kasnije, više desetljeća nakon kraja aparthejda, nije donesena posebna rezolucija Kongresa koja mu je dozvolila ulaz. Dakle, koncept terorizma je u ranim Reaganovim godinama bio zanimljivo preokrenut: teroristi nisu bili teroristi, a ljudi koji nisu bili teroristi su bili teroristi. Kad sam počeo pisati o tome, definiciju terorizma sam tražio u američkom zakoniku i u vojnim priručnicima. I ako pogledate njihovu definiciju, ono što je radila Reaganova administracija bilo je vrhunac terorizma po njihovim vlastitim definicijama. Ustvari, Svjetski sud (Međunarodni sud pravde) je prihvatio isti zaključak. Sjedinjene države su jedina zemlja izvedena pred Svjetski sud pod optužbom za internacionalni terorizam. Riječi koje su oni koristili bile su ‘nezakonita upotreba sile’ što jeste internacionalni terorizam. Sad se vraćam na vaše pitanje; kako su Sjedinjene države na to reagirale? Skoro nitko ne zna za to. Zapravo je New York Times – ne sjećam se jeste li vi tamo radili u to vrijeme – ali New York Times imao je jedan uvodni članak koji je navodio: ‘možemo zanemariti presudu suda jer je to neprijateljski forum’. Zašto je neprijateljski forum? Zato jer je osudio Sjedinjene države. Pa, budući da je to neprijateljski forum, koga briga što oni kažu. I to je bio kraj sudske presude kojom su Sjedinjene države optužene za terorizam. Ako pogledate kroz medije i ostale diskusije, isto je do današnjeg dana.
Tako su na primjer Sjedinjene države godinama vodile izvanredno žestoku terorističku kampanju protiv Kube. Ideja je bila ‘usmjeriti svjetski teror na Kubu’ kako je to opisivao Arthur Schlesinger bliski suradnik Johna F. Kennedya koji je lansirao tu kampanju. Kako je to bilo opisano u Sjedinjenim državama? Pa, kao neke budalaste akcije koje vodila CIA pokušavajući Castru ‘zapaliti bradu’, malo očijukanje. No, to nije bilo to. Bio je to ozbiljan teroristički rat koji je skoro doveo do uništenja svijeta. Bio je to jedan od glavnih uzroka kubanske raketne krize. Sam Kennedy je u kolovozu 1962. odobrio eskalaciju terorističkih aktivnosti na Kubi s namjerom da potakne pobunu u listopadu za kojom bi slijedila američka invazija. U listopadu 1962. To nije bila šala. Jeste li ikada vidjeli ijednu raspravu o tome. Ne. To je samo rat protiv terorizma.
Kada je Bush ponovo pokrenuo rat protiv terorizma – ne pokrenuo nego ponovo pokrenuo – 2001. godine, radilo se o tim teroristima vani protiv kojih smo morali krenuti, ne o našim vlastitim terorističkim djelima. I to je sjajan primjer kako internalizacija, usvajanje razumijevanja – to čak nije ni propaganda, ja mislim da je to internalizacija. Jednako kao što republikansku rulju ne možete navesti da priznaju da su izgubili izbore, isto tako ne možete liberalne američke intelektualce navesti da priznaju da su Sjedinjene države vodeća teroristička država. Mi to jednostavno nismo. Možda neka greške, možda neki zločesti momci, ali ne naše konzistentno djelovanje. Ono što nas definira jest naša težnja demokraciji. I vrlo je zanimljivo kako se s tim baratalo.
Chris Hedges (13:55): Ovdje ću vas zaustaviti Noame. Napravit ćemo pauzu nakon koje ćemo nastaviti naš razgovor s profesorom Noamom Chomskym o stanju američkog imperija.
Chris Hedges (14:06): Dobrodošli natrag. Nastavljamo naš razgovor s profesorom Noamom Chomskym o stanju američkog imperija. Govorili ste o toj nekoj vrsti mitologije s transcendentnom svrhom i u svojoj knjizi spominjete Antonija Gramscija i govorite o razlici između organskih i tradicionalnih intelektualaca. Možete li nam izložiti tu razliku?
Noam Chomsky (14:31): Pa, za Gramscija, organski intelektualac je bio onaj intelektualac koji sebe ugrađuje u aktivističke socijalne pokrete i pokušava ih pomagati koristeći sve svoje specijalne talente i privilegije kako bi podržao popularna nastojanja da svijet krene prema naprijed u boljem smjeru. To su organski intelektualci. Zovemo ih disidenti kad dolaze iz drugih zemalja.
Onda postoje tradicionalni intelektualci koje često nazivaju stenografima moćnih. Zapravo ih je Henry Kissinger, koji je bio savršeni model, jednom opisao rekavši: ‘Cilj političkog intelektualca je artikuliranje ideja i problema ljudi na vlasti na ispravniji i obazriviji način.’ To je posao intelektualca – da služi moćnima. Dakle, ako mi Nixon dovede Henrya Kissingera kako bi bombardirao Cambodiu i sve uništio, moj posao kao intelektualca, odgovornog intelektualca, je da to vođi zračnih oružanih snaga prezentiram riječima ‘masovna kampanja bombardiranja Cambodie, sve što leti protiv svega što se miče’. Drugim riječima totalni genocid. To je moja dužnost odgovornog intelektualca. Artikulirati stavove i namjere ljudi na vlasti. U ovom slučaju pozvati na genocid.
To je jedan stav o intelektualcima. Postoji drugi stav: oni kojima odajemo počast u neprijateljskim zemljama, ali ih osuđujemo u vlastitoj. To je ono što je George Bundy, Kennedyev i Johnsonov nacionalni savjetnik za sigurnost, nazivao ‘spremni divlji ljudi’; oni koji idu dalje od toga da kažu ‘učinili smo taktičku grešku, vi nešto niste razumjeli’ i zapravo propituju motive i ciljeve koje smo slijedili. ‘Spremni divlji ljudi’, njih moramo ukloniti iz politike, iz intelektualnog svijeta, ne objavljivati ono što govore, demonizirati ih i osuditi. U našoj zemlji, ako su to ljudi iz neprijateljske zemlje, mi ih idealiziramo kao sjajne disidente, one koji se hrabro suprotstavljaju moćnima. To se susreće još u davnoj povijesti. Vratite se u Grčku. Tko je bio taj koji je morao popiti otrov od kukute? Čovjek koji je kvario atensku mladež postavljajući previše pitanja. Mi to ne želimo ovdje kod nas, ne u slobodnoj demokraciji poput atenske. I uglavnom se to ponavlja na isti način sve do danas.
Chris Hedges (17:38): Vi spominjete Orwella u vezi toga kako narodne ideje mogu biti utišane, neugodne činjenice držane u mraku, i to bez službene cenzure. Možete li nam objasniti kako taj proces funkcionira?
Noam Chomsky (17:55): George Orwell ima jedan zanimljiv članak koji je bio zabranjen. Bio je namijenjen kao uvod za knjigu Životinjska farma. Naravno, svi su čitali Životinjsku farmu. U uvodu pod naslovom Literarna cenzura u Engleskoj ili tako nekako, on Britancima – knjiga je trebala biti objavljena u Engleskoj – kaže: ‘ovo je, naravno, satira o totalitarnom neprijatelju, no Britanci se ne bi trebali osjećati tako samouvjereno. Jer ovo je slobodna zemlja, a u slobodnoj zemlji’ – upravo kao što ste vi citirali – ‘nepoželjne ideje mogu biti potisnute bez upotrebe sile.’ I onda je dao tek nekoliko rečenica objašnjenja. Jedno od njih je bilo: ’tisak je vlasništvu bogatih koji ne žele da se određene ideje šire.’ Drugo je, kaže on, ‘u suštini dobro obrazovanje.’ Odete na Oxford, Cambridge i u vas biva usađeno shvaćanje da postoje određene stvari ‘koje nije prihvatljivo govoriti’. Baš kao što su neka drugačija ponašanja neprihvatljiva. Te stvari ‘koje nije prihvatljivo govoriti’, to su stvari poput onih o kojima smo upravo razgovarali. Ovo je slobodna zemlja i neće vas baciti u zatvor zato što ih govorite. Jednostavno ćete biti marginalizirani i odsječeni na ovaj ili onaj način. Ne moram vam ja reći, vama je to bolje poznato nego meni. To su metode kojima, bez upotrebe sile, možete učvrstiti i najluđa vjerovanja, bez iznimke.
Da vam dam još jedan primjer. Uzmite Bernie Sandersa. Ako čitate lijeve liberalne kritike u vodećem tisku, one govore da Sanders ima uistinu dobre ideje, ‘ali su one suviše radikalne za američki narod, mi jednostavno ne možemo ići tako daleko’. Koje su to njegove vodeće ideje? Glavna je: univerzalno zdravstveno osiguranje – previše radikalno za američki narod. Možete li se sjetiti neke zemlje u svijetu koja to nema? To je takva uvreda za američki narod – vi ste tako zaostali i reakcionarni da ne možete imati ono što ima Mexico i što ima Francuska i što ima Brazil jer ste tako zaostali. I nitko to ne dovodi u pitanje. Ustvari, ne nitko. Jedan od najboljih dopisnika londonskog Financial Timesa, Rana Foroohar, jedna od urednika, imala je članak u kojem kaže: da je Bernie Sanders u Njemačkoj mogao bi voditi program Demokršćanske stranke, desne stranke. Zato jer ono što on traži, univerzalno zdravstveno osiguranje, besplatno visokoškolsko obrazovanje, konzervativne stranke u Evropi smatraju samorazumljivim. Ali ovdje je to previše radikalno za Amerikance. Gotovo nitko o tome ne govori. Brojni su takvi slučajevi.
Uzmite Kubu, na primjer. Ovoga časa Sjedinjene države ne vode terorističke ratove protiv Kube, ali drže Kubu pod vrlo strogom blokadom koja je ekstremna i protivi joj se cijeli svijet. Kad se to pitanje postavi pred Generalnom skupštinom svake godine, svi to osuđuju, a Izrael glasa za Sjedinjene države jer mora. Da li je to ikome važno? Ne. ‘Oni su teroristi, baš kao Mandela, oni podržavaju teroriste, oni krše ljudska prava.’ Što je istina. Ustvari na Kubi postoji najgore kršenje ljudskih prava na hemisferi, u jugoistočnom dijelu Kube, mjestu zvanom Guantanamo koje smo mi ukrali Kubi pod prijetnjom oružjem i odbili smo im to vratiti. Kršenje ljudskih prava tamo jedno je od najgorih u Zapadnom svijetu. Jeste li ikada čuli o tome?
Chris Hedges (22:41): Želio bih samo završiti osvrtom na militarizam koji je Karl Leibnitz nazivao ‘unutarnjim neprijateljem’. Više nema nadzora. To nije kao u 1960.-ima kad je liberalno krilo Demokratske stranke možda moglo propitivati oružani sustav. To su beskonačni ratovi, osim patnji koje oni uzrokuju, tu je bezrazložno potrošeno sedam trilijuna dolara … Možete li nešto reći o tom raku militarizma.
Noam Chomsky (23:11): Pa, upravo smo vidjeli da imamo najsjajniji vojni sustav na svijetu za obranu Amerike, a ako pogledate zastupničku prisegu koju polaže voditelj ureda, da će braniti Ameriku od neprijatelja, stranih kao i domaćih … Imamo , dakle tu sjajnu vojsku da nas brani od domaćih neprijatelja. Je li bila u stanju obraniti Capitol prije par dana, 6. siječnja? Nisam baš primijetio. Ali vi ste u pravu, nijedan demokrata se neće usuditi – gotovo nijedan, Bernie Sanders jeste i nekoliko drugih – suprotstaviti vojnom budžetu od 750 milijardi dolara; nikada ne bismo smjeli koristiti riječ ‘obrana’, to je vojni budžet i nema veze s obranom. To je orwelizam. Mislim da je to bilo 1947., tijekom cjelokupne povijesti Sjedinjene države su imale Ministarstvo rata. Da, jer smo uvijek bili u ratu. Sjedinjene države su jedna od onih rijetkih zemalja koja je bila u ratu skoro svaki dan od svog osnivanja. Prvi rat je bio invazija na indijanske narode, uništenje domorodačkog stanovništva. To je bio glavni razlog za revolucionarni rat kojim kolonijalisti stječu slobodu za osvajanje ostatka onoga što danas predstavlja teritorij zemlje. Dakle, prvo je bilo stoljeće ratova protiv indijanskih naroda, doslovce istrebljenje, osvajanje Meksika, zauzimanje preko pola njihovog teritorija, širenje na ostatak svijeta. Jedva da je bio dan bez rata.
1947. nametnut je novi orwelizam, Ministarstvo rata preimenovano je u Ministarstvo obrane. Svatko otvorenih očiju znao je da neće više biti obrane, bit će samo rat. Dakle, to je Ministarstvo obrane i mi imamo budžet za obranu. To nas ne brani od domaćih neprijatelja. Ustvari ne brani nas ni od koga. Za rat, napad, agresiju nema opozicije. A nije to samo Ministarstvo rata. Jedna od najznačajnijih stvari koje je učinio Trump je demontaža cjelokupnog režima kontrole naoružanja. To se polako uspostavljalo. Puno toga potječe od Eisenhowera, sporazum o otvorenom nebu. Nešto je od Reagana, INF sporazum (Intermediate-Range Nuclear Forces – Sporazum o eliminaciji nuklearnih projektila kratkog i srednjeg dometa). Sve je to demontirano, a bilo je imalo neke pozitivne učinke na smanjenje prijetnje od terminalnog rata. Upamtite, nuklearni rat je terminalni rat, mi smo gotovi, kraj. Ali to je umanjivalo prijetnju. Bacimo to u vjetar. Skoro nitko o tome ne govori. Nije se spominjalo u predsjedničkoj kampanji, skoro ni riječi o tome. A rušenje režima kontrole naoružanja slijedi svestranačka podrška za razvoj novih, mnogo opasnijih, oružja koja povećavaju prijetnju terminalnog nuklearnog uništenja. To je obrana …
Chris Hedges (26:55): … udružena s ekocidom, naravno. Morat ćemo ovdje završiti. Bio je to profesor Noam Chomsky, koautor s Mary Waterstone nove knjige Posljedice kapitalizma: proizvodnja nezadovoljstva i otpora. Hvala Noam.