Prijevod transkripta za video (hrvatski titlovi do 48:40):
Neposlušnost je prilično nepopularna, a poslušnost je, čini se, vrlina. Kako god bilo, tako govore roditelji, državnici, gotovo svi. No, prije nego se upustim u detaljniju analizu problema neposlušnosti želio bih vas podsjetiti na nekoliko činjenica. Ljudska povijest počinje, barem prema idejama Židova i Grka, činom neposlušnosti. Ustvari, mi ne bismo ovdje sjedili da Adam, to jest prvenstveno Eva, nisu bili neposlušni prema Božjoj zapovijedi. Još uvijek bismo bili u Raju, što bi na neki način bilo lijepo, ali ne bismo bili ljudi, zato jer bismo još uvijek bili ljudska bića poput fetusa u maternici majke, još uvijek bismo bili dio prirode bez specifičnih ljudskih osobina koje karakteriziraju čovjeka.
Da pojasnim dozvolite mi da vas podsjetim na priču o Adamu i Evi i Rajskom vrtu. U tom Rajskom vrtu oni žive kao dio prirode, ne nadilazeći prirodu, ne još kao potpuni ljudi jer nemaju svijest o sebi samima. I onda Eva, kao hrabrija i bujnije mašte, nagovori Adama da ne posluša Božju zapovijed, napose u ovom slučaju da jede voće koje je bilo lijepo na izgled. Samim tim činom neposlušnosti njihove se oči otvaraju. Oni postaju svjesni sebe kao drugačijih ljudi, kao stranaca. Među njima još nema ljubavi, a Adam se ustvari ponaša u isto vrijeme glupo i kukavički izmišljajući izlike i prepuštajući Evi da preuzme odgovornost. No, oni prepoznaju jedno drugog kao strance u prirodi i strance jedno drugome. U tom trenutku počinje ljudska povijest; oni bivaju izbačeni iz Raja. Dva anđela s plamenim mačevima sprečavaju ih da se ikada vrate i vrata povijesti bivaju otvorena.
Zaista, sa stanovišta Božje zapovijedi oni su bili neposlušni. Sa stanovišta ljudske povijesti njihova neposlušnost bila je prvi čin ljudske slobode i početak cjelokupne povijesti.
Stavovi se u ovoj točki razilaze. U većem dijelu kršćanske tradicije ova neposlušnost smatra se glavnim grijehom i, ustvari, u mnogim religijskim I filozofskim sistemima prava srž bilo kojeg grijeha jeste neposlušnost. Međutim, sa stanovišta proročke literature, čovjek grešnik je u pravu, on na koncu biva opravdan, njega opravdava njegova vlastita povijest. Jer, ako vas mogu podsjetiti na proročki koncept mesijanskih vremena, to je koncept da čovjek tijekom povijesti razvija svoje specifične ljudske moći, izrijekom moć ljubavi i razuma. Razvijajući te ljudske moći do kraja, on pronalazi novi sklad s ljudima i prirodom. Ne više pred-individualistički pred-svjesni pred-povijesni sklad Rajskog vrta, već novi sklad u kojem je čovjek u miru sa svijetom, u kojem se čovjek osjeća u svijetu kao u svojoj kući. A pod ‘mirom’ proroci nisu mislili samo to da nema rata, već su pod ‘mirom’ podrazumijevali osjećaj sklada, osjećaj istovjetnosti sa svijetom, a pod svijetom su podrazumijevali i ljude i prirodu. Drugim riječima, prema proročkom konceptu čovjek svojom poviješću opravdava svoju vlastitu neposlušnost i moglo bi se reći da je ta neposlušnost bila nužna za njegov razvoj.
Grci su izrazili istu ideju, odnosno sličnu ideju u drugačijem obliku, u mitu o Prometeju koji čovječanstvu donosi kulturu odnosno civilizaciju ukravši vatru od bogova, oglušivši se na volju bogova. On biva kažnjen mnogo okrutnije od Adama i Eve, vezanjem lancem za stijenu, ali ipak kaže: ‘Više volim biti vezan lancima za ovu stijenu nego da sam poslušan sluga bogovima.’ I u ovom grčkom konceptu neposlušnost predstavlja početak ljudske civilizacije. Neposlušni Prometej zapravo je dobročinitelj ljudi, onaj koji svojom neposlušnošću pomaže čovjeku da započne svoju povijest, pomaže čovjeku da postigne svoju slobodu.
Spomenut ću još jedan koncept neposlušnosti koji ima grčko porijeklo, a to je Sofoklova Antigona. Kao što je, nadam se, mnogima od vas poznato, Antigona je suočena sa situacijom u kojoj se njen brat pobunio protiv kralja Kreonta, izgubio je, i kao obično, pobunjenik koji gubi je zločinac, pobunjenik koji pobjeđuje je državnik. Budući da je on izgubio bio je zločinac i kralj ga je želio kazniti krajnjim poniženjem, barem u očima Grka, tako da njegovo tijelo ne bude pokopano. Antigona, njegova sestra, bila je suočena s izborom između poslušnosti zakonu ljudskosti, po kojem je bila dužna poštovati dostojanstvo čovjeka nakon njegove smrti pokopavši ga, ili poslušnosti kralju, kraljevim zakonima, državnim zakonima koje je stvorio čovjek. Ona odabire neposlušnost kralju i poslušnost zakonima ljudskosti. U tom procesu biva ubijena, a kako se drama razvija vidimo da sam kralj uviđa kako je krajnja neljudskost njegovih zakona donijela samo propast i njemu i svima ostalima.
Mogli bi sada reći da je povijest religije, povijest filozofije, povijest znanosti -povijest neposlušnosti. Neposlušnosti prema čemu? Ne nužno prema zakonu, već neposlušnosti koju je čak i teže postići, naime neposlušnosti prema zdravom razumu, javnom mnijenju. Prilično je ljudi spremno ne poslušati zakon, ali vrlo je malo ljudi spremno ne poslušati javno mnijenje, ne poslušati ono što misli većina ljudi. Jer ako ne poslušaju javno mnijenje tada se moraju bojati najgore stvari koje se boji svaki čovjek – da bude izopćen, da bude izopćen kao što je u Bibliji bio Kain nakon što je ubio svoga brata.
Ove sam stvari ispričao kako bih ukazao da vjerujem da se može pokazati da je neposlušnost zaista jedan od preduvjeta ljudskog razvoja. Sposobnost da se moćnima kaže ne za ono što postoji. A moglo bi se i spekulirati da, dok je neposlušnost bila početak ljudske povijesti, poslušnost bi mogla biti kraj ljudske povijesti. A do toga bi moglo doći, ako do toga mora doći, za par godina kada poslušnost onih koji vjeruju da mir i vrijednosti slobode mogu očuvati nuklearnim ratom, pritisne gumbe. A taj čin poslušnosti će uistinu biti kraj i sama suprotnost činu neposlušnosti koji je bio početak.
Dozvolite mi da sada govorim o različitim vrstama neposlušnosti te psihološkim i moralnim problemima koji su s tim povezani.
Prije svega rekao bih nešto o poslušnosti prema savjesti. Mislim da možemo razlikovati dvije vrste savjesti: jedna bi se mogla nazvati autoritarna savjest, a drugu nazivam, ili bi se mogla nazvati, humanistička savjest. Dozvolite da objasnim što pod time mislim. Savjest većine ljudi zapravo je introjekcija ili koju god riječ koristite (pounutrenje, umetanje) za prihvaćanje onih zabrana i naredbi koje donosi autoritet ili vlast. ‘Ja vjerujem da je moja dužnost da učinim ovo ili ono jer sam prihvatio, identificirao se sa zabranama i naredbama moga oca, a kasnije društvenih autoriteta.’ Zapravo je vrlo zanimljivo da Freud u svojoj analizi svijesti ovu vrstu savjesti spominje samo pod imenom super-ego. Freud misli na malog dječaka koji u strahu oca, internalizira, introjicira očeve zapovijedi i zabrane. Rezoniranje je vrlo zanimljivo: sve dok sam u stalnom strahu od oca to je vrlo bolna situacija jer nikada ne znam jesam li učinio nešto loše i otac će me kazniti. Ali, ako oca stavim takoreći unutar sebe, ako introjiciram očeve zapovijedi i zabrane onda nisam u opasnosti da budem neposlušan jer one postaju dio mene i stoga nikada neću napraviti pogrešnu stvar jer ja sam postajem stražar nad sobom samim.
No, ipak, sadržaj ove vrste savjesti, sadržaj ovog super ega, sadržaj onoga što ja nazivam autoritarna savjest, uvijek je određen pravilima autoriteta, bilo da su to roditelji, država, društvo, što god to bilo. Moj vrijednosni sud o dobrom i lošem ne zasniva se na objektivnom racionalnom kriteriju, već na onom što su me učili da je dobro ili loše pod uvjetom da sam to prihvatio kao vlastiti unutarnji autoritet. Ja vjerujem da ja donosim prosudbu, no u stvarnosti ja sam samo internalizirao zabrane i zapovijedi onih kojih se bojim. Zapravo, naići ćete na mnoge ljude koji kada kažu: ‘Osjećam se kriv.’, ustvari misle: ‘Bojim se da će me netko prekoriti.’
Druga vrsta savjesti mogla bi se nazvati ‘humanistička savjest’. To je odgovor naše sveukupne osobnosti sa stanovišta što doprinosi i što ne doprinosi razvoju ljudskog postojanja. To je suštinski glas koji nas poziva nama samima, to jest, glas – oprostite mi, upotrijebit ću jedan naizgled neznanstveni izraz – glas života. Glas muškarca ili žene koji su živi i osjetljivi na sve što je pogubno za život i sve što promiče život. Ta humanistička savjest može se jako razlikovati ili čak biti u suprotnosti s autoritarnom savješću. Ustvari, bit će u suprotnosti sve dok društvo nije identično odnosno dok interes svakog pojedinog društva ili autoriteta nije istovjetan interesu čovječanstva, interesu čovjeka kao čovjeka.
Sad je sasvim jasno da je neposlušnost autoritarnoj savjesti potpuno različita od neposlušnosti humanističkoj savjesti. Naime, da se neposlušnost autoritarnoj savjesti vrlo često događa upravo zato jer slušamo svoju humanističku savjest. Isto tako, možda slušamo svoju autoritarnu savjest zato jer ne slušamo svoju humanističku savjest. To je upravo slučaj Antigone i povijest svih mučenika bez obzira da li su se žrtvovali za filozofske, religijske ili političke istine. Oni su uvijek odbijali poslušati savjest koja je u suštini internalizacija zakona države ili autoriteta jer su osjećali višu poslušnost onoj savjesti koja je u njima predstavljala glas ljudskosti.
Ustvari, moramo uzeti u obzir jednu stvar: ovo je tek fusnota za problem, ali kad već govorimo o tome, fusnota možda nije neprimjerena. Mi smo u našoj Zapadnoj kulturi navikli činiti ispravnu stvar zbog toga jer je to naša dužnost, zbog toga jer je to naša moralna obaveza. I vrlo često to funkcionira, iako, ustvari, nije bilo previše uspješno. No, želim vas podsjetiti na golemu opasnost činjenja ispravne stvari zbog toga jer je to naša obaveza. Jer ako država ili društvo ili bilo koja vodeća ličnost kaže: ‘Tvoja je dužnost da ubijaš.’, ako obavezu poslušamo kao naredbu autoriteta onda uistinu imamo pravo ubijati, onda u tome uistinu nema ničeg nečovječnog i to ne samo da je opravdano, nego je i naša dužnost to učiniti pod uvjetom da je to naređenje autoriteta koji kaže da vam je to dužnost. To se zaista dogodilo u zadnjem ratu. Ljudi su činili najokrutnije stvari uvjereni da, budući je to naređenje države, njihova je dužnost da to čine. A kada je problem dužnosti, moralne obaveze u suštini povezan s idejom – kao što je rekao Eichman u svom primitivnom tumačenju Kanta – da je glavna etička obaveza čovjeka izvršavati naređenja i ispunjavati svoje obaveze, tada nas zaista ništa ne štiti od toga da radimo najokrutnije nečovječne stvari u ime morala.
Postoji još jedna motivacija za činjenje ispravne stvari. Ta motivacija je mnogo bliža istočnjačkom razmišljanju: raditi ispravnu stvar jer nam je to ugodno; gdje obrazovanje ne znači obrazovati osobu da bude sposobna vršiti svoju dužnost kao tešku i požrtvovnu stvar, u čemu većina nas ne uspijeva, nego razviti njenu osobnost na takav način da je ono što je dobro također i ugodno. Pod ‘ugodno’ ne mislim užitak u smislu Benthamovog principa užitka niti bilo što te vrste, već da je to suglasno s nama.
Dat ću vam vrlo jednostavan primjer za ono na što mislim. U držanju tijela mi se obično kolebamo između dva ekstrema: ili smo pogrbljeni i to zovemo opuštenost, ili radimo ono što smo naučili na gimnastici, imamo taj napeti neopušteni stav. Postoji ustvari i treća mogućnost, a to je potpuna ravnoteža tijela, što nije ni pogrbljenost niti napetost, a koja se zapravo mora naučiti kako bi se u njoj uživalo. No, ako ste naučili sjediti na način na koji se vaše cijelo tijelo osjeća dobro, u kojem niste ni previše opušteni ni napeti, već je vaše cijelo tijelo u ugodnoj harmoniji, u ugodnoj ravnoteži, tada zaista imate držanje koje je ispravno, sa stanovišta tijela i ugodno, suglasno s vama. Nadam se da ne podcjenjujete važnost načina na koji netko sjedi ili načina na koji netko hoda ili važnost bilo koje geste. To je zaista puno važnije od razgovora o Bogu ili mnogim drugim idejama. Jer govoriti o Bogu i slobodi vrlo je lako, pokretati svoje tijelo na takav način da tijelo bude u ispravnom položaju uistinu je puno stvarnije od riječi i zahtijeva puno više vremena da se nauči.
Ono što želim reći je da ispravna edukacija i ispravan način formiranja osobnosti odnosno ispravan način poučavanja vrline, ako smijem upotrijebiti staromodne riječi, nije učenje o dužnostima, nego se o razvoju osobnosti uči na takav način da ono što je dobro postaje užitak, postaje ugodno, da se osoba osjeća bolje u ljubavi nego u mržnji, da se osoba osjeća bolje otvarajući se svijetu nego suzdržavajući se. I tako dalje i tako dalje. Ako to postignemo onda se nečovječna zapovijed uistinu nikada ne može doživjeti kao dužnost jer više ne štujemo dužnost, ali ćemo biti vrlo osjetljivi na glas života u sebi.
Drugi problem povezan sa poslušnošću odnosno neposlušnošću je poslušnost odnosno neposlušnost autoritetu. I ovdje bih volio napraviti razliku, sličnu onoj u vezi savjesti, naime razliku između racionalnog i iracionalnog autoriteta.
Pod racionalnim autoritetom podrazumijevam svakoga tko posjeduje kompetenciju temeljem koje ima određeni autoritet nad drugim ljudima; poput učitelja koji nešto poučava ili kapetana broda koji obično možda ne radi previše, ali u slučaju vatre ili nesreće on je odgovoran i on će reći ljudima što da rade. I samo će budala reći: ‘Ja sam protiv autoriteta i neću učiniti ono što kaže kapetan.’ Ili će samo jako budalasti student odbiti da nauči jer je to autoritarna metoda. Ustvari, u današnje vrijeme mnogo je budalastih studenata, a, bojim se, i budalastih učitelja koji se ne usuđuju proturječiti kad student kaže da su dva i dva pet. Jer učitelj, odnosno student, smatra kako bi bilo vrlo autoritarno reći da je to krivo. A neki ljudi smatraju da studenti moraju izraziti sebe. Pa, ja osobno ne vjerujem u takav način poučavanja koji se poziva na liberalizam, slobodu, samo-izražavanje, što već. Mislim da je destruktivan za bilo kakav zdravi razvoj ljudskog uma.
Nasuprot racionalnom autoritetu postoji iracionalni autoritet kojeg karakterizira nekoliko faktora. Prije svega, on se ne temelji na kompetenciji nego na moći. Ne priznajem ga zbog toga što prepoznajem njegovu kompetenciju, već ga priznaje moj strah od moćnije osobe. No, obično se racionalizira kao da se radi o kompetenciji autoriteta.
Jedna od stvari koje su me najviše impresionirale kad sam imao trinaest, četrnaest godina bila je kad smo u školi učili o švedskom kancelaru, mislim da je to bio švedski kancelar, koji je navodno prije smrti rekao svom sinu da jedino što mu može ostaviti je jedno zrno mudrosti koje kaže da nikada ne može precijeniti količinu gluposti kojom se upravlja svijetom. To me impresioniralo baš kao i moj učitelj latinskog od 1912. do 1914. godine koji nam je često ponavljao latinsku izreku ‘Ako želiš mir, pripremi se za rat’. I onda kada je buknuo Prvi svjetski rat, 1914. godine, primijetio sam kako je bio sretan i još sam primijetio da nije mogao zaista misliti to što je rekao budući da mu je bilo toliko stalo do očuvanja mira. Od tada sam prilično imun na sva učenja koja kažu da priprema za rat osigurava mir. No, to je samo osobna fusnota.
Ono što sam želio reći je da se iracionalni autoritet, kojim upravlja moć, koji se očituje strahom, racionalizira kao kompetentnost jer iracionalni autoritet se prikazuje kao kompetentnost, a jednom kad je vaš strah dovoljno velik radije ćete vjerovati da je osoba koja se bojite kompetentna nego da si priznate da joj se pokoravate samo iz straha. Nitko se ne voli bojati i radije uvjerava sebe da je njegov vođa mudar i kompetentan kako samom sebi ne bi izgledao, ono što obično i jeste, naime, ovca. Drugim riječima, jedino ako prepoznamo razliku između racionalnog i iracionalnog autoriteta, autoriteta po kompetentnosti i autoriteta po eksploataciji i moći, tek tada možemo cijeniti razliku između poslušnosti i neposlušnosti autoritetu.
Ne moram pobliže objašnjavati da je neposlušnost racionalnom autoritetu različita od neposlušnosti iracionalnom autoritetu, a isto vrijedi za poslušnost. No, ako to ne razlikujemo onda zaista postajemo prilično zbunjeni jer miješamo poslušnost i neposlušnost bez obzira da li se radi o racionalnom ili iracionalnom autoritetu, pa smo stoga prilično izgubljeni prosuđujući značenje i jednog i drugog.
Naravno, vrlo je važno, kad govorimo o autoritarnoj i humanističkoj savjesti, o racionalnom i iracionalnom autoritetu, ne zaboraviti jednu osnovnu činjenicu ljudske povijesti, a to je da do sada još nije postojalo društvo u kojem je puni interes čovječanstva, puni interes ljudskog razvoja, puno poštovanje života, bilo identično s ciljevima društva. Svako društvo predstavlja se kao takvo, a kada to nije slučaj, kao u klasičnoj Grčkoj, onda čovjek poput Aristotela kaže: ‘Pa robovi baš i nisu potpuni ljudi. Stoga je sve u redu.’ To je vrlo jednostavno. A kada su robovi dovedeni iz Afrike, ‘pa, imali su povlasticu postati kršćani ili tako nešto, oni koji su preživjeli put’. To je također način za negiranje činjenice da se interes zajednice nije poklapao s interesom ljudi.
Ja bih rekao da je sa humanističkog stanovišta jedini kriterij za bilo koju zajednicu upravo mjera do koje ta zajednica ostvaruje interes ljudi ili čovječanstva odnosno do koje mjere je u sukobu s njim. Sa humanističkog stanovišta postoji želja da se vidi taj jaz, ta razlika. Jer ako želimo slušati svoju savjest, u smislu humanističke savjesti, onda zaista moramo biti svjesni sukoba između brojnih društvenih interesa i ljudskih interesa koji su s njima u sukobu. Drugim riječima, govoreći biblijski, treba biti svjestan razlike između Boga i Cezara. Biblija kaže: ‘Caru carevo, Bogu božje.’ No, danas mnogi ljudi misle da sve što je carevo također je i božje, pa se stoga može činiti da sve što dajemo caru, dajemo Bogu. To je vrlo jednostavno i vrlo prikladno, ali zapravo nije ni kršćanski ni humanistički.
Pa zašto je neposlušnost tako teška? Mogli biste isto tako reći da neposlušnost uopće nije teška jer djeca su često neposlušna. No, dovoljno je samo nekoliko godina i neposlušnost biva ugušena u njima i oni postaju vrlo poslušni poput svojih roditelja, premda gajeći iluziju da čine upravo ono što žele. Vratit ću se na ovo za par minuta.
Mislim da je neposlušnost tako teška jer poslušnost donosi tako veliku prednost. Ako sam poslušan, onda zaista nemam nikakvu odgovornost. Ako sam ja poslušan, onda su odgovorni oni koje slušam. Ili da to možda malo poopćim: čovjek je u svakom času svog života suočen s istom borbom s kojom se suočava beba u trenutku svog rođenja. Jedan dio nje želi izaći na svjetlo, jedan dio želi biti rođen, a jedan dio se bori protiv rađanja. Ta žarka želja za povratkom u maternicu, za povratkom onamo odakle smo došli, za povratkom u stanje tame i neindividualnosti, za povratkom u potpunu sigurnost, za povratkom u stanje u kojem ne moramo donositi odluke, u kojem ne moramo čak ni samostalno disati, to je strahovito žarka želja. Freud je koristio riječ ‘incest’ smatrajući ga jednim od najjačih poriva u čovjeku. No, on je imao jedan osebujni racionalistički koncept incesta: ovdje imamo malog dječaka koji već ima seksualne osjećaje; majka je žena koju poznaje najintimnije, pa odatle dolaze njegovi seksualni osjećaji prema majci. Prije svega, to nije baš tako, ali možda se može ponekad dogoditi. No, sve bi to bilo relativno nevažno. Seksualni instinkt je, ustvari, sam po sebi notorno prevrtljiv. To ne bi stvaralo strahovite ovisnosti, fiksacije na majku, na krv, na zemlju, na naciju, na klan, na pleme, kad bi sve to u suštini bio rezultat seksualne fiksacije. Ne, problem incesta mnogo je dublji i ozbiljniji. Naime, to je želja da se ne bude potpuno rođen, to je želja da se ostane dio prirode, dio majke, dio plemena, dio krvi i zemlje, želja da se izbjegne strah potpunog rađanja, što znači, biti odgovoran za sebe, biti sam u svijetu u slučaju da ne uspijemo voljeti nekoga i voljeti sebe i voljeti ljude.
Snaga koja nas drži u tamnim spiljama incestuoznosti, ako mogu tako reći, ta snaga je možda najjača žudnja koja postoji u ljudskom životu. To je snaga pripadnosti plemenu, to je snaga nacionalizma, to je snaga svih onih fanatičnih vjerovanja zbog kojih osoba ostaje dio neke organizacije odnosno grupe koja ga štiti, i prihvaća kao svoga i u kojoj odbija biti potpuno rođen. Kad kažem ‘potpuno rođen’ ja zapravo nisam poetičan iako to nije baš precizan znanstveni izraz za to. No u psihologiji je zaista ponekad poetični izraz najprecizniji ili najznanstveniji, ako hoćete, jer takozvane znanstvene riječi u psihologiji, to jest u oblasti razumijevanja čovjeka, stvarno su prilično beskorisne budući da naš jezik nema takve riječi. Mi uopće nemamo riječi za najvažnije osjećaje. Imamo mnogo riječi za različite vrste automobile i stvari koje nam se čine važne, ali nemamo puno riječi za razlikovanje osjećaja. Morate se obratiti poeziji ili mitologiji ili ozbiljnoj književnosti za pronalaženje riječi koje će adekvatno izraziti najbitnija iskustva. Možda to nije tako loše jer većina ljudi ionako ne osjeća mnogo, pa im ne nedostaju riječi. Ali i to je na neki način loše jer je naša svijest o iskustvu uvelike ograničena, ako naš jezik nema riječi za to. I to je, vjerojatno, začarani krug u kojem bivamo zatečeni. Sve je to bila fusnota vezi pitanja incesta.
Rekao sam da teškoća s neposlušnošću leži u činjenici da se toliko bojimo slobode, da se toliko bojimo čina rođenja, da se toliko bojimo izaći iz sigurnosti koja je veza s prošlošću. Bojimo se doživjeti nešto novo. Puno govorimo o avanturizmu i inicijativi i preuzimanju rizika i čemu sve ne … individualizmu. Praktički jedino mjesto gdje se to događa su vestern filmovi. Dobar vestern je nostalgično zadovoljenje naše želje za rizicima i avanturama, dok je u stvarnom životu organizacijski čovjek 20. stoljeća postao ovisan o sigurnosti i toliko nesklon avanturama kao možda niti jedna od ikada postojećih populacija bilo gdje u svijetu.
To je samo jedan aspekt tog istog straha od neposlušnosti, od izlaska iz onoga što nam daje sigurnost zato što tome pripadamo. A ipak, u neposlušnosti, u sposobnosti da se kaže ‘ne’, zapravo leži prilika za slobodu čovjeka i razvoj cijelog čovječanstva. Čovjek može ozbiljno reći ‘da’ samo ako može također reći ‘ne’. Ako ne može reći ‘ne’, njegov ‘da’ ne znači ništa. Njegov pristanak, njegova poslušnost, njegova odanost, njegova lojalnost ne znači ništa, ako nema izbora, ako nema alternativu jer tada je to samo glasanje ovce, kada kaže ‘da’. To nije glas čovjeka koji može reći ‘da’, ako nije u stanju reći ‘ne’. I zaista, bojim se, ako tako nastavimo, ako naše zapadno društvo nastavi tim putom, sposobnost da se kaže ‘ne’ uskoro će nestati.
To je također jako naznačeno u procesu obrazovanja. Prije 50 godina kad majka ili otac nisu htjeli da Johnny nešto učini rekli bi, ‘Johnny, ako to učiniš, nalupat ću te.’ I zaista bi ga nalupali, ako bi to učinio. Pa, to baš nije napredna demokratska metoda, ali ima jednu veliku prednost. Johnny točno zna naredbu, zna tko izdaje naredbu i zna koja je kazna. Danas majka kaže: ‘Oh, Johnny, sigurna sam da ne želiš to učiniti.’ s osmijehom. Što bi sad Johnny trebao učiniti? Možete li se pobuniti protiv osmijeha? Možete li se pobuniti protiv ljubaznosti? A koja je kazna? Tužno majčino lice. Lakše je izdržati deset udaraca nego tužno majčino lice gotovo suznih očiju. A Johnny ju je ponovo razočarao. Međutim, to je mnogo efikasnija metoda za postizanje poslušnosti nego staromodna metoda 19. stoljeća. Ako pročitate knjigu poput Butlersove Put svega živoga (The Way of All Flash), tada vidite da je to bila bitka protiv autoriteta, protiv otvorenog autoriteta, u kojoj se stvarno formirao karakter osobe. Mnogi su se slomili, no mnogi su oživjeli u toj bitki. Ustvari, nezamislivo je razumjeti 19. ili 18. stoljeće, ako ne razumijemo da je to bilo stoljeće u kojem je autoritet još uvijek bio otvoren, eksplicitan i u kojem su ljudi imali hrabrosti i sposobnosti da se bore protiv autoriteta. To je formiralo karakter ljudi. Mnogi su se pokorili, ali mnogi nisu.
Što vidimo danas? Koji je problem s poslušnošću i neposlušnošću u birokratskom društvu, u društvu organizacijskog čovjeka? Prije svega, naravno, mi danas posvuda imamo anonimni autoritet. Nema naredbi, postoje samo mirovinska osiguranja. To će reći, jednom kad uđete u sistem vi znate – a što ste stariji, što više djece imate, problem postaje ozbiljniji – da ćete biti dobro zbrinuti, ako nemate pogrešne ideje. Ustvari, ljudi nisu čak ni svjesni da bi možda mogli imati pogrešne ideje. Svi se slažu. Ponekad otkrijete da ljudi iz organizacije privatno imaju drugačije ideje od ideja o kojima pišu, posebno ako su predstavnici tiska ili velikih … ne bih želio navoditi imena …
Zaista su ljudi ponekad svjesni da privatno misle jedno, ali pišu drugo. Ali, uglavnom ljudi nisu stvarno svjesni da slušaju anonimni autoritet. Ljudi većinu vremena žive u iluziji da je ono što misle upravo ono što su sami odabrali misliti. Oni potiskuju činjenicu da je njihovo razmišljanje u velikoj mjeri poslušnost anonimnom autoritetu, to jest, onim aluzijama, pravilima, preporukama, normama koji su im predstavljeni, ali ne kao naredbe, već kao ‘zdrav razum’.
Ustvari, naši autoriteti danas nisu toliko autoriteti kao što su to bili nekada, kao autoriteti koji su postojali u 19. stoljeću. Ali naši autoriteti su: zdrav razum, javno mnijenje, praktičnost. Anonimne snage protiv kojih se zapravo ne možete boriti. Tko se može boriti protiv zdravog razuma? Tko se može boriti protiv onoga što zvuči razumno? A osim toga, mi imamo i druge autoritete. To su stručnjaci. Stručnjaci uvijek iznova dokazuju svoju nestručnost, ali, prosječni čovjek, građanin, radije će čekati smrtnu kaznu nego sumnjati u stručnjake. Jer ga stručnjaci uče da on ne zna apsolutno ništa. A naši problemi su tako složeni da ih nitko ne može razumjeti osim njih, stručnjaka. I prosječni čovjek je toliko uvjeren u tu vrstu ‘ispiranja mozga’ da čak ni ne zna da su stručnjaci pogriješili nebrojeno puta. Do sada smo prošli kroz dva svjetska rata, a ta dva svjetska rata bila su greške od početka do kraja. Način na koji su započeli, način na koji su se vodili i način na koji je bio postignut mir. Sve su to bile greške koje su dovele do još većih nesreća. A ipak, prosječni je čovjek stajao u rovovima ili živio u rovovima, četiri godine u Prvom svjetskom ratu, milijuni i milijuni ubijeni su u bombardiranjima tokom Drugog svjetskog rata, a svi još uvijek vjeruju u mudrost stručnjaka. Zašto? Zato jer je to jednostavno. Jednostavnije, naizgled. Plaćamo to svojim životom, plaćamo svojom srećom, ali ne moramo se suočavati s činjenicom da jesam čovjek jedino ako mogu samostalno razmišljati, ako mogu samostalno prosuđivati, ako nisam impresioniran činjenicom da mi netko ispire mozak. Ustvari, ono što nazivam ispiranjem mozga, dok se, siguran sam, prakticira do krajnjih granica u Kini, ni na koji način nije nepoznato u našem Zapadnom svijetu. Naravno, mi to ne zovemo ispiranje mozga. Mi to zovemo obrazovanje, prosvjetljenje. A, naravno, ni Kinezi to ne zovu ispiranje mozga. Oni to zovu ‘unapređivanje čovjeka’ ili tako nešto. Nitko sebi ne nadijeva pogrdne nazive, već drugima. Ako se mi naoružavamo, to je za obranu, ako se oni naoružavaju, to je za agresiju. Oni drugi govore isto. I tako se obje strane naoružavaju i svi su sretni do trenutka kad stvar ne eksplodira.
Uistinu, moderni čovjek je izgubio sposobnost da bude neposlušan jer je izgubio sposobnost da uopće prepozna autoritet. Organizacijski čovjek ne može biti neposlušan jer jedini princip kojeg on priznaje je birokratski princip da je jedino važno dobro funkcioniranje organizacije. Nema druge moralnosti u birokratskom principu osim funkcioniranja organizacije. Kad sam čitao Suđenje Eichmanu moram priznati da nisam mogao osjetiti nikakvo ogorčenje protiv tog čovjeka u smislu da je to jedan zao čovjek. On je zaista jedan bešćutan čovjek, ali ustvari on je organizacijski čovjek. Za njega nije činilo nikakvu razliku prevozi li ugljen ili Židove, ili otprema li Židove za izvoz ili istrebljenje. Organizacijski čovjek nije čak ni zao, on više nije čovjek.
Ja mislim da se problem dobra i zla promijenio. Dobro i zlo, oboje su ljudski. I zlo je ljudsko također. Zlo je u meni, zlo je u vama, pa ako ste dovoljno ukorijenjeni u plemensku pripadnost onda ćete učiniti nešto što čini većina nas u svakom ratu, čak i u hladnom ratu, projicirat ćete sve zlo u sebi na svog neprijatelja i rezultat je vrlo jednostavan: vaš neprijatelj je vrag, a vi ste anđeo. Što bi moglo biti jednostavnije? Vrlo jednostavnim činom projekcije koja je jedan od najjednostavnijih mehanizama. Ako ne gubite kontakt sa svojom vlastitom ljudskošću i s ljudskošću izvan sebe općenito, onda zaista znate da je moguće voljeti svog neprijatelja, da to nije čudan i nerealni zahtjev jer ako netko osjeća dobro i zlo u sebi, ako osjeća cjelokupnu ljudskost u sebi, onda nema više neprijatelja, onda više nema osuđivanja po kojem sam ja superioran svima ostalima jer onda znam da je zlo u drugome moje zlo, a moja dobrota je i u njemu također. Možda se razlikujemo po naglasku, strukturi i količini zla, a ipak u osnovi nismo drugačiji u smislu da je on u osnovi zao, a ja u osnovi dobar.
Naravno, stvari postaju tim apsurdnije, kao što smo vidjeli zadnjih nekoliko godina, kad vragovi prošlosti postaju današnji anđeli, a današnji vragovi postaju anđeli prošlosti. Što mi znamo, kroz pet godina prema nekim političkim konstelacijama, tko će tada biti vragovi?
Ono što sam želio reći je da u doba organizacijskog čovjeka, u doba stalno rastuće birokratizacije našeg društva, problem dobra i zla nestaje i pojavljuje se nešto što je stvarno neljudsko. No, ne zlo, koje, kažem, nije neljudsko, nego kad se čovjek transformira u stvar koja više ništa ne osjeća, kad sebe tretira kao stvar, odnosi se prema drugim ljudima kao prema stvarima, kad se dostigne ta faza onda uistinu imamo neljudskost u pravom smislu riječi što je sasvim drugačije od zloće koja nije neljudska, iako je loša.
I u tom smislu, vjerujem da sam imao utisak da je taj Eichman simbol svih nas, simbol onoga kuda idemo, simbol organizacijskog čovjeka za koga je dobro i loše identično s dobrim i lošim funkcioniranjem organizacije, koji je prestao donositi ljudske prosudbe, koji više ne reagira ljudski i za koga je stoga nemoguće da bude neposlušan jer on je toliko dio stroja, dio birokratskog aparata da može biti tek toliko neposlušan koliko i kotačić može biti neposlušan stroju.
Stvarno mislim da se danas suočavamo s vrlo ozbiljnim problemom, problemom sve veće birokratizacije, sve većim gubitkom osjećaja za svoju individualnost. Sve je više ljudi koji su toga svjesni i stoga pretjerano pesimistični. Potpuno je jasno da poslušnost i neposlušnost nisu suprotnosti. Naprotiv, ako mogu biti samo neposlušan, ja sam budala, a ako mogu biti samo poslušan, ja sam ovca, a možda i budala. Svaka smislena poslušnost podrazumijeva neposlušnost nečem drugom, a svaka smislena neposlušnost podrazumijeva poslušnost nečem drugom. Problem je da ako netko gradi život u kojem nema neposlušnosti, onda imamo posla s lažnom poslušnošću. To je poslušnost dijela mašine i nije više ljudska poslušnost. I mislim da moramo naučiti razdvojiti Boga od Cezara, moramo naučiti da shvatimo da li osjećamo odanost idolu nacionalne države ili lojalnost, ako ste vjernik reći ćete Bogu, a ako govorite ne-teološki jezik, reći ćete čovječanstvu i savjesti koja je u njemu ukorijenjena. No, važno je da smo barem iskreni i da se ne zavaravamo pretpostavljajući harmoniju koja jednostavno ne postoji