The School of Life: The Benefits of Being Mummy’s Boy – transkript hrvatski prijevod
Jedno od glavnih obilježja odrastanja dječaka, tako duboko usađeno da zaboravljamo uočiti koliko je neobično, jeste da nas u nekom času majke počinju dovoditi u nepriliku i moramo ih napustiti i negirati.
Ne samo majke, već i sve ono što majke obično predstavljaju u životu dječaka: nježnost, ranjivost i potrebu.
Postati čovjek znači odrasti u biće koje svojoj majci kaže ‘Nemoj sada’ – i ne osvrće se unatrag dok odlazi svojim prijateljima u školskom dvorištu.
Majke nas na neki način počinju sramotiti jer one znaju sve naše slabe točke koje možda ne želimo pokazati svijetu.
Majke imaju zemljovid do zabranjenih vidova naše osobnosti: one znaju čega se bojimo, kada nam je potrebno ohrabrenje, kada smo zaigrani i kada će nas dirnuti male nježne stvari.
Majka, u simboličnoj mašti, predstavlja čuvara poricanog muškog sebstva, svega onoga čega smo se odrekli na putu ka tom neiskrenom krhkom stanju koje nazivamo muška zrelost.
Poricanje majke temeljni je razlog okrutnosti velikog dijela društva odraslih.
Mi odbijamo nježno skrbiti jedni o drugima jer smo odbili suočiti se s načinom na koji se nekada skrbilo o nama samima; mi se ponašamo kao ljudi koji bi najradije zaboravili svoje manje otporno i ovisnije sebstvo.
U ljeto 1978. godine francuski literarni kritičar Roland Barthes napisao je zanimljivo pismo svom dobrom prijatelju, romanopiscu Philippeu Sollersu. Ispričao mu je kako je mjesec kolovoz proveo ponovo čitajući Prousta i to mu je iskustvo dalo snagu da svoju majku više ne naziva ‘moja majka’ već da joj se javno obraća sa ‘mamica’. U tom času imao je 63 godine.
Ovaj navod trebalo bi pojasniti. Francuski jezik je naročito i poučno jasan u vezi majki. Dva su načina za navođenje te osobe u francuskom: Mére, što znači ‘majka’ i Maman (majčica) – mnogo toplija i dostojanstvenija riječ od ‘mama’, a također intimnija i formalnija od ‘mamica’, koja još uvijek miriše na djetinju ovisnost i skrb. ‘Mama’ je netko kome povremeno pošaljete razglednicu; ‘majčica’ je netko čije milovanje vam nedostaje.
Jedna od mnogih izuzetnih stvari u vezi Marcela Prousta, najvećeg pisca kojeg je Francuska ikada imala, je da tijekom cijelog romana U potrazi za izgubljenim vremenom svoju majku naziva ‘majčica’. Za razliku od svih ozbiljnih francuskih pisaca dosad, on je ne naziva ‘moja majka’; on se hotimice i s proračunatom namjerom drži daleko ranjivije riječi ‘majčica’, inzistirajući time na priznavanju istovremenog postojanja odraslog i djetinjeg sebstva u svom vlastitom umu i ocrtavajući novi ideal muškosti koji na ispravan način komunicira s djetinjom potrebom.
Posebno je znakovito da Barthes govori kako je tek pred starost smogao hrabrosti da vlastitu majku naziva ‘majčica’ i priznaje da je potrebna hrabrost da bismo bili otvoreni prema svom dječačkom sebstvu. On se morao osloniti na ugled drugog pisca kako bi poduzeo naizgled beznačajan, ali duboko simboličan i zastrašujući korak odnosno da se kao odrastao muškarac usudi javno izjaviti svoju dotada negiranu čežnju za svojom majkom. Ili, drugim riječima, Barthes shvaća da pravi muškarci ne izbjegavaju svoje majke; da odrasli muškarci mogu biti mamini dječaci.
Usput, on ohrabruje sve muškarce da s više lakoće putuju između muške i ženske strane svoje prirode kao i one odrasle i djetinje umjesto da ih negiraju i dijele, pregrađuju i onda gaze po negiranim dijelovima.
Pravi muškarci postajemo kada znamo kako javno obznaniti, s ponosom i nježnošću, da smo mamini dječaci.