The School of Life: The Purpose of Friendship – transkript hrvatski prijevod
Prijateljstvo bi trebalo biti jedan od krajnjih ciljeva postojanja, a ipak najčešće donosi razočaranje s kojim se moramo nositi.
Često se događa da ste na večeri u nečijoj kući, ponuda jela je impresivna i domaćini su se očito jako trudili. No, konverzacija je besciljna i besadržajna, vrti se od predugačkog opisa nedostataka uslužnog osoblja u avionu određene avionske kompanije do neobično napete diskusije o poreznim propisima. Nastojanja domaćina vrlo su dirljiva, no vrlo često odlazimo kući pitajući se – što je, zaboga, cijela ta predstava trebala zapravo značiti.
Ključ za problem prijateljstva nalazi se na jednom neočekivanom mjestu: u nedostatku svrsishodnosti. Naša nastojanja na prijateljstvu često su prepuštena slučaju jer se mi kolektivno opiremo zadaći da stvorimo jasnu sliku o tome koja bi zapravo bila svrha prijateljstva.
Problem je u tome što osjećamo bezrazložnu nelagodu u vezi ideje da prijateljstvo ima bilo kakvu izričitu svrhu, zato jer svrhu povezujemo s najodbojnijim i najciničnijim motivima. No, svrha ne mora pokvariti prijateljstvo i, zapravo, što bolje razjasnimo čemu bi moglo služiti prijateljstvo, to ćemo se bolje moći usredotočiti na to što bismo trebali raditi sa svakom osobom u svom životu, ili ćemo korisno zaključiti da uopće ne bismo trebali biti s njom.
Postoje najmanje četiri stvari koje možda pokušavamo raditi s ljudima koje poznajemo.
Prvo, umrežavanje.
To je nepravedno ozloglašena ideja. Mi smo mala, krhka bića u golemom svijetu. Naše individualne sposobnosti potpuno su nedovoljne da bismo ostvarili zahtjeve naše mašte. Stoga, naravno da trebamo suradnike, pomoćnike koji mogu udružiti svoje sposobnosti i energiju s našima.
Ova ideja prijateljstva uvelike je zastupljena u klasičnoj literaturi. Uzmite Argonaute iz legendarne starogrčke bajke koja priča o tome kako je hrabri kapetan Jazon putem umrežavanja okupio grupu prijatelja za plovidbu brodom Argo u potrazi za Zlatnim runom. Kasnije se pojavljuje ista ideja kada je Isus umrežavanjem okupio grupu od dvanaest sljedbenika s kojima je mogao proširiti par ideja koje su promijenile svijet, poput praštanja i samilosti.
Umjesto da umanje naše vlastite pokušaje dok dijelimo svoje posjetnice, ovakvi reprezentativni primjeri mogu pokazati koliko uzvišena i nadobudna mogu biti prijateljstva nastala umrežavanjem.
Drugo, ohrabrenje.
Ljudske prilike pune su užasa. Mi smo uvijek na rubu sramoćenja, opasnosti i razočaranja i, štoviše, takva su pravila pristojnog ponašanja da smo neprestano u opasnosti da zamišljamo da smo mi jedini toliko ludi koliko nam se čini da jesmo.
Jako su nam potrebni prijatelji jer s ljudima koje poznajemo tek površno malo je povjeravanja o seksualnom porivu ili kajanju, bijesu i zbunjenosti. Ti površni znanci odbijaju priznati da i oni lagano gube razum. No, istinski prijatelj nas umiruje otkrivajući nam prijeko potreban i točan osjećaj svojih vlastitih poniženja i ludosti, uvide s kojima možemo, s malo više suosjećanja, početi prosuđivati sebe i svoje tužne i kompulzivne živote.
Treće, zabava.
Unatoč priči o hedonizmu i trenutnom zadovoljenju, život nam neprestano daje lekcije o potrebi da budemo ozbiljni. Mi moramo čuvati svoje dostojanstvo, izbjegavati da ispadnemo budale i odavati sliku zrele odrasle osobe. Pritisak može postati zamoran i na kraju čak i opasan.
To je razlog da stalno moramo imati na raspolaganju ljude u koje imamo dovoljno povjerenja da s njima budemo budalasti. Možda oni većinu vremena provode na praksi za neurokirurga ili savjetuju srednje velike kompanije u vezi njihovih poreznih obveza, no, kada smo zajedno tada možemo biti ljekovito luckasti. Možemo oponašati govor drugih, dijeliti lascivne fantazije ili črčkati po novinama dodajući Predsjedniku ogromni nos ili krnji zub ili manekenki dodati klempave uši ili gomilu kovrčave kose.
Zabavni prijatelj rješava problem srama u vezi naših važnih, ali neprezentativnih osobina.
Četvrto, razbistravanje uma.
Do iznenađujućeg stupnja je teško misliti svojom glavom. Um je nestašan i razdražljiv. Rezultat toga je da mnoge nedoumice leže zbunjene u nama. Osjećamo ljutnju, ali nismo sigurni zašto. Nešto nije u redu na poslu, ali ne znamo točno što. Promišljeni prijatelji će nas privesti pameti. Oni postavljaju nježna, ali pronicava pitanja koja imaju ulogu ogledala koje nam pomaže da upoznamo sebe same.
Jedan popratni učinak preciznijeg razmišljanja o tome što pokušavamo učiniti sa svojim društvenim životom, jeste da ćemo vjerojatno zaključiti da mnogo puta provodimo vrijeme s ljudima bez nekog uistinu prepoznatljivo dobrog razloga. Ti proto-prijatelji ne dijele s nama naše profesionalne ambicije ni interese, ne pružaju nam ohrabrenje ni potvrdu i potajno ih možda zaista veseli mogućnost našeg neuspjeha. S njima ne možemo biti katarzično glupavi i nisu ni najmanje zainteresirani za produbljivanje našeg ili njihovog puta do samospoznaje. Oni su, poput toliko drugih ljudi u našem društvenom životu – jednostavno u našoj orbiti kao posljedica nekog nesretnog slučaja kojeg iz sentimentalnih razloga nismo ispravili. Trebali bismo se usuditi biti pomalo okrutni na tom području.
Probiranje poznanika nije znak da smo izgubili vjeru u prijateljstvo, to je dokaz da počinjemo jasnije shvaćati i stoga imati veće prohtjeve u vezi toga što bi prijateljstvo stvarno moglo biti. Na najbolji način, cijena spoznaje o tome čemu služi prijateljstvo mogla bi biti nekoliko više večeri provedenih kod kuće u društvu sa samim sobom.