Sestra Teresa Forcades: Kritika kapitalizma


Filozofski teatar – Narodno pozorište Beograd 29. ožujka 2017

hrvatski transkript prvog dijela video snimke (2:07 – 51:08)

(preporučam, gledajte video dok čitate)

Sestra Teresa (2:07):

Zadovoljstvo mi je biti u Beogradu. Maja je možda rekla, ali nisam mogla pratiti srpski, da sam jučer bila u Zagrebu, isto u Narodnom kazalištu. Danas sam došla ovamo i dočekao me proljetni dan. Znam i da se događaju neke demonstracije, pa je i to na neki način dobrodošlica: proljeće i demonstracije.

Svoj večerašnji govor odnosno predavanje pokušat ću podijeliti u dva dijela. Prvo bih željela iznijeti svoju kritiku kapitalizma. Ja to nazivam etička kritika kapitalizma. U drugom dijelu dat ću neke svoje uvide, moja razmišljanja o feminizmu, ono što ja smatram važnim. Obično je sam kapitalizam, odnosno kritika kapitalizma, jedno cijelo predavanje. Pokušat ću ne zadati previše glavobolje prevoditelju, ali morat ću govoriti malo brže.

Dakle, počet ću ovako: što podrazumijevam pod etičkom kritikom kapitalizma? Počet ću s tom idejom, koja izgleda glavna za kapitalizam, a to je ideja slobode. Neki ljudi misle da je to dobar način za pristupanje kritici socio-ekonomskih sustava smatrajući da kapitalizam vrednuje osobnu slobodu, individualnu slobodu, više od pravde ili od ravnopravnosti. Naravno, postoje drugi sustavi u povijesti, socijalizam, komunizam, koji su pokušavali vrednovati pravdu i socijalnu ravnopravnost više od tih individualnih sloboda. Ja ne vjerujem da je tome tako, ja vjerujem da je to loš način postavljanja stvari jer vjerujem … A  to dolazi iz mog religijskog vjerovanja, iz moje teologije, iz toga kako mislim da je svijet načinjen. Ja zaista vjerujem da je svijet načinio Bog, i to dobar Bog. Ja vjerujem da je svijet dobro načinjen. I vjerujem, također, da je [svijet] u našim rukama jer imamo slobodu. Dakle, za mene to ne može biti inkompatibilno; ne može postojati tenzija između nečeg tako dragocjenog što zovemo sloboda i nečeg tako dragocjenog što zovemo pravda. Ja ne vjerujem u tu dihotomiju i mislim da vam mogu dokazati, i to ću sada pokušati, da ono što kapitalizam kaže da je sloboda, to nije. To je samo sloboda za nekolicinu i pravo ime za to je privilegija, nije sloboda.

Dakle, počet ću s ovim. Postoji sljedeća definicija slobode – kada je čujete možda će zvučati kao nešto prihvatljivo, kao nešto neutralno u najmanju ruku – i ona kaže: moja sloboda završava tamo gdje počinje tvoja sloboda. Jeste li ikada to čuli? To je dobro poznata definicija. Moja sloboda završava, gdje tvoja počinje. Na prvi pogled, kao što sam rekla, to može izgledati kao vrlo prihvatljiva definicija jer naizgled kao da baš vodi računa o drugoj osobi. Ne kaže da je moja sloboda svuda naokolo, već ja shvaćam da nisam sama na svijetu, pa trebam prihvatiti granice svoje slobode postavljene od drugih. Kao što sam rekla, to je možda definicija koju su neki od vas ponekad koristili na prihvatljiv način. No, ako uđemo malo dublje u tu definiciju slobode događa se da … Ako moja sloboda zaista završava tamo gdje tvoja počinje, tada ako ja želim svoju povećati, što će se morati dogoditi tvojoj? Očito će se morati smanjiti ili, ono što se obično događa, ja povećavam moju i ti povećavaš svoju u odnosu na nekog drugog, no netko će morati platiti cijenu toga. I mislim da je to ono što se stvarno događa u svijetu. Mnogo puta kada postoje procesi oslobađanja na jednom mjestu, odjednom se više represije pojavljuje negdje drugdje. To je kompetitivni teritorijalni pojam slobode.

No, imamo li mi … onda ću ići na povijesne primjere, ali sada sam još uvijek na teorijskoj razini. Imamo li drugu definiciju slobode? Imamo li alternativu ovakvom razumijevanju slobode? Ovdje bih sada mogla također ići u teološko shvaćanje slobode koje dolazi iz Evanđelja po Ivanu ili iz pisanja Augustina u šestom stoljeću, ali, budući da slutim da mnogi u publici možda nisu baš kršćanski vjernici i ne idu u crkvu, neću koristiti kršćanske primjere. Ako mi kasnije postavite pitanje vrlo rado ću to učiniti. No sada ću upotrijebiti jedan drugi koji je iz anarhističke tradicije. Ako uzmemo Bakunjina i neke od najboljih anarhističkih mislilaca, oni govore drugačije o slobodi. Oni ne kažu da se moja sloboda natječe s vašom. Oni kažu tj. u anarhističkoj tradiciji se kaže da ‘ja neću biti slobodna dok svi nisu slobodni’. To je malo drugačije, nije li? Potpuno drugačije. Što bi svatko od nas koji smo večeras ovdje učinio … što ja mislim da je sloboda? Jer ako ćemo se boriti za nešto, ako prosvjedujemo i ako to želimo učiniti na način da budemo u stanju promijeniti stvari, tada ovo izgleda važno. Što ja mislim da je sloboda i koja je moja ideja o slobodi? Sasvim je drugačije ako sam progutala i internalizirala kapitalističku ideju slobode koja je teritorijalna i kompetitivna, moja sloboda protiv tvoje, ili, ako sam uvjerena da što god to bilo što zovem moja sloboda, ima sinergijsku, solidarnu interakciju s tvojom. Što god mislila da je moja sloboda, kada ona raste i tvoja također raste. I kada tvoja raste to i meni pomaže da rastem. I zaista, prema anarhističkoj tradiciji meni nije moguće da budem slobodna, ako nisu svi slobodni. Tako da smo tu svi zajedno. To je malo drugačije, za početak.

No to nije jedina koju bih mogla citirati. Idem dalje na nekog drugog, Rosa Luxemburg. Voljela bih također citirati Sv. Gertrudu od Helfta, ali dobro, neću citirati sveticu, citirat ću Rosu Luxemburg. Ona je osnivačica Njemačke socijalističke partije i ona kaže, ‘sloboda je uvijek sloboda onog koji misli drugačije’. Još jedna vrlo zanimljiva definicija, jako različita od one prve kapitalističke. Što to znači, ‘sloboda je uvijek sloboda onoga koji misli drugačije’? Kako ja to razumijem, to znači da ja mogu biti slobodna jedino … ili mogu znati kolika je moja sloboda … stupanj moje slobode direktno je povezan sa stupnjem moje sposobnosti da čujem drugačije mišljenje i da čujem kritiku, ali da ne isključim tu osobu. Mogli bismo reći, ona je proporcionalna mom stupnju ne-ksenofobije ili ne-isključivanja različitog. Postoji tendencija, ne samo u fašizmu, raste u našim društvima, čak i u Evropi danas … postoji ta tendencija da se uzdiže homogenost i da se misli da ti drugačiji mogu ići da traže … i, naravno, znam da govorim na mjestu koje ima veze s etničkim čišćenjem i svim tim problemima … to je kao: mir ili mirno društvo se može postići samo kada one drugačije jednostavno uspijemo istjerati. Oni tako odu i naprave svoju vlastitu stvar, a mi pustimo da drugačiji ljudi imaju svoje mjesto i budu na miru, a ne smetaju nas. Te ideje su, naravno, potpuno proturječne Rozi Luksemburg, a ona bi rekla, ‘društvo koje to čini, crkva koja to čini, grupa ljudi koja to čini, najviše je ne-slobodna, najviše je podjarmljena’. Podjarmljenost zbog straha, koji je uvijek u proturječju sa slobodom, to je represija. No represija koja ne dolazi samo izvana, već mnogo puta također ima unutarnju komponentu,  zbog straha. Dakle, sloboda je sloboda onoga koji misli drugačije. Uvijek.

Dat ću ipak i treću definiciju, prije nego pređem na praktične primjere. Ova je od jedne filozofkinje, to je Simone Weil. Ona je bila ateista veći dio svog života, no pri kraju života …, a bio je to vrlo kratak život, umrla je sa samo 34 godine u Drugom svjetskom ratu. Kad joj je bilo 28 imala je neka iskustva koja je nazvala mističnim iskustvima i koja su joj došla potpuno neočekivano jer je potjecala iz židovske obitelji potom je postala ateista i bila je vrlo aktivno uključena u radnički pokret početkom dvadesetog stoljeća i onda je neočekivano imala ta mistična iskustva, pa je pisala također u teološkim terminima. No, ovo što ću citirati je iz njenog rada prije no što je imala ta vjerska ili mistična iskustva. Napisala je knjigu o represiji i slobodi u društvu. I tu ona govori o slobodi i kaže: “Sloboda nije ono što nam govori kapitalizam, a to je da je sloboda poklapanje moje želje i njenog ispunjenja.” Ja nešto želim, to dobijem i slobodna sam. Zato jer sam dobila što sam željela. Želim nešto što ne mogu dobiti, tada sam ne-slobodna jer to znači da me netko sprečava da ispunim svoje želje. Naravno, to je krasno za konzumerizam; imate ljude sa željama koje pokušavaju ispuniti i ako to ne mogu, misle da su frustrirani u životu. To je, naravno, djetinjasti nazor o slobodi i vrlo nerealan zato jer želje ne postoje nužno da bi se ispunile. One imaju poetsku ulogu kod ljudskih bića i one moraju, po samoj definicija, biti nedovršene. Ne možete imati želju prilagođenu stvarnosti jer to je kao da imate želju koja je prostrta po tlu … ja mogu imati želju da letim, to nije loša stvar. Ali ja nisam neslobodna zato jer ne mogu letjeti. Mogla  bih imati želju da budem na tri mjesta istovremeno. Tome bi se moglo malo prigovoriti, ali to samo po sebi ne čini da sam neslobodna zato jer to ne mogu ostvariti. Pa što kaže Simone Weil? “Nije sloboda poklapanje želje i njenog ispunjenja, već poklapanje mog razmišljanja i mog djelovanja.” To je također nešto drugačije, nešto za razmisliti. Moje razmišljanje i moje djelovanje; to se više odnosi na suprotnost licemjerju, na primjer, ili na osobnu dosljednost. I naravno da ta definicija slobode također uzima u obzir nametanje izvana tj. vanjsku prepreku mojoj slobodi. Ja mogu misliti da bih trebala nekome pomoći, ali bih mogla biti spriječena da to učinim. Ili, čak i ako nisam spriječena direktnim fizičkim nasiljem, mogla bih se bojati da će me država kazniti ako odem i pomognem … U Španjolskoj sada postoji zakon po kojem ako pomognete ljudima koji su ilegalni imigranti završit ćete u zatvoru. Dakle, ljudi mogu misliti da je to najbolje što treba učiniti, ali vas strah sprečava da to učinite. Naravno, to poklapanje između razmišljanja i djelovanja Simone Weil je primjenjivala na društvo i zato je rekla: “Slobodno društvo je ono društvo u kojem su ljudi koji donose odluke isti oni koji ih provode.” To je njen način gledanja na to.

U protivnom imamo ljude koji drugima govore kako bi stvari trebale biti, drugi to onda moraju provoditi. U redu, to je definicija represije. A ja vjerujem da se naša društva u 21. stoljeću ubrzano kreću, sve više i više, u tom smjeru. Mi čak imamo nešto – možda to imate i vi u Srbiji – što u mojoj zemlji zovemo gestion, to je nešto kao menedžment. Ljudi čije je zvanje da budu menedžeri. To znači da je njihovo zvanje da drugima govore što da rade. Ja imam problem s tim. Ja ne mislim da je to zvanje. Vi možete po zvanju biti biolog ili sociolog ili što … sto tisuća stvari. Ali ne može vam zvanje biti menedžer. Imate li ovdje škole menedžmenta? U redu, ja dakle imam problem s tim.

Prije je bilo tako da smo nazivali liberal … iako se s tom riječi liberal dogodila čudna stvar; to dolazi od sloboda, zar ne, no čudno je jer ponekad riječ liberal koristimo u pozitivnom smislu, drugi puta liberal označava upravo one ljude koje su manje skloni da nam pomognu stvoriti slobodno društvo. Dakle, u pozitivnom smislu koristili smo riječ liberalna zvanja. Je li vam to poznato. Na primjer, medicina … ja sam doktor … medicina ili učitelji ili odvjetnici, sve bi to bila liberalna zvanja za razliku od čega? Za razliku od asalariados – radnici … radnici koje zapošljava netko drugi, tako da moraju raditi što god im drugi kažu. Najbolji primjer tog radničkog statusa bio bi film Charliea Chaplina, Moderna vremena. Jeste li gledali taj film? On to prekrasno opisuje i istovremeno poetično; da morate raditi nešto što se ne poklapa s onim što vi jeste kao ljudsko biće. Ljudsko biće je osoba koja misli i osjeća. Ako radite svoj dnevni posao, vi ne možete razmišljati jer netko drugi misli za vas. A ako razmišljate, to bi vas samo frustriralo jer nitko za to ne mari. Kako to djeluje na vaše ljudsko biće? Isto vrijedi za osjećanje.  U svom poslu vi ne možete donijeti …

Ako ste doktor vi možete razmišljati jer to je vaša odgovornost, to se očekuje. Ali reći ću vam što se danas događa … jer mi više ne razmišljamo. Dobro, ne svi. Ali nekada je bilo tako da se upravo to očekivalo od vas. Vi možda možete činiti greške, ali kao ljudsko biće možete se realizirati u svom poslu jer su i pacijenti i država i kolege očekivali da aktivno razmišljate o dijagnozi, o načinu liječenja i također da osjećate. Jer to je dio profesije. Za učitelja vrijedi isto. Od učitelja očekujete da razmišlja i očekujete da osjeća. I odvjetnik … no dobro, ne znam za odvjetnike da li osjećaju. Ali, naravno, očekivali biste da imaju osjećaj za pravdu. Radnici u tvornici, od njih se ne očekuje da razmišljaju. Simone Weil, ona je bila profesor filozofije, ali je rekla: “Vrlo je čudno, no svi ti vođe lijevih radničkih pokreta …”, a u to vrijeme mislila je na Lenjina, Trockoga i Staljina, “oni nikada nisu nogom kročili u tvornicu.” I onda je rekla, “Nisam ni ja, pa bi mi bilo bolje da odem [u tvornicu] jer da bih bila slobodna moram biti dosljedna u onome što mislim i radim.” I tako je napustila svoj posao profesora filozofije i zaposlila se u tri, četiri, pet tvornica. Svuda je bivala otpuštena jer, iako vješta umom, bila je jako loša s rukama. Jednom ju je čak kolega radnik spasio da ne strada u plamenu. Ona je bila spašena, ali koliko je onih koji nisu. Jer i oni  su mogli biti nespretni kao Simone Weil ili su mogli biti jako sposobni, ali iscrpljeni. No, sve to već znamo.

Dakle, u suštini, tom definicijom slobode Simone Weil nije samo aludirala na to da je danas taj status radnika – bez prostora za vaše razmišljanje na poslu, bez prostora za vaše osjećaje na poslu – vrlo raširen, ne samo u Bangladešu. Takozvane liberalne profesije, one koje su prije imale privilegiju da budu profesije u koje možete unijeti svu svoju ljudskost, danas se sve više i više proletariziraju, de-liberaliziraju, i postaju isto takve. Moji kolege … ja sada više ne radim kao doktor jer sam već 20 godina u samostanu, pišem o medicinskim temama, ali nisam u bolnici. Ali moji kolege koji rade u bolnicama mi pričaju, “To je užasno jer imamo sve više tih kompjutera koji nam govore kako raditi. Ja nisam protiv toga jer medicina je složena i ja nisam protiv uputa u vidu preporuka. U redu, ‘mi preporučamo ovo bi moglo biti dobro’. Ali to nije ono što mi govore. To nisu upute koje dolaze u vidu preporuka. One su obavezne. Moraš ih slijediti.” A upute se množe i to ima veze s kapitalizmom. Zato jer ako vam uputa za bol u grudima kaže da morate napraviti ovaj test tri puta, svakih 8 sati, to je protokol. Ako taj protokol odobri država, a vi ste kompanija koja prodaje taj test, onda ste presretni jer će svi doktori biti obavezni tri puta provesti test, bilo da bi to učinili svojevoljno ili ne, zato jer je obavezan. A doktori, oni znaju da imaju odgovornost, ali ako ne učine ono što je obavezno i znaju da mogu biti prijavljeni ako pacijentu krene loše. Dakle ovo je situacija, koju ne bih ni spominjala da se radi o minornoj stvari, ali ona raste i raste.

Neki liječnici, uključujući mene, imaju problem čak i s lijekovima. Na primjer lijekovi protiv kolesterola; ako pacijent odnosno osoba nije imala niti jedan infarkt ili incident, koji mi zovemo primarna prevencija protiv kolesterola, tada je gore ako uzima lijek nego ako ga ne uzima. I mnogi liječnici to znaju. No, stroj vam kaže: morate ga dati, morate ga dati. I u tome je problem.

Ima još nešto; prije, tko bi bio direktor bolnice? Pa, liječnici i to na bazi rotacije. U školama, tko bi bio direktor škole? Ne znam za Srbiju, ali u mojoj zemlji je tako. Netko od nastavnika. I onda vam to ne bi bilo posebno drago jer: ‘Uh, dobro, ovo je moja godina da to odradim za druge.’ Ali nakon te godine vratili biste se svojoj normalnoj nastavi i pazili biste da ne uvodite neke normative zbog kojih ćete i vi trpjeti. Danas se to promijenilo. Direktor bolnice je ekonomist, menedžer i on nikada neće biti jedan od onih kojima upravljaju pravila. To je problem. To govori Simone Weil. To ide u krivom smjeru. A direktor škole je sve češće možda bivši nastavnik, ali svakako netko tko može biti na tom mjestu i dvadeset godina. Ne znam da li u Srbiji imate rotiranje direktora? Ja mislim da je to normalan način organiziranja kada imate slobodu da to učinite. U samostanu … naravno i mi imamo svoju povijest devijacija od osnovnog pravila, ali pravilo koje potječe iz šestog stoljeća kaže: u redu, okupe se sestre i one odluče koja će biti ispred drugih. Kako dugo? Dok joj nije dosta i onda dolazi druga. To izgleda kao normalna stvar, način kako bismo svi to radili kada imamo slobodu da se sami organiziramo; kako mi želimo ili kako mi mislimo da je bolje. No, to nije kako se stvari danas odvijaju.

Sve je ovo bilo na teorijskoj razini, no pređimo na praktičnu. A praktični dio se nastavlja mojom kritikom da kapitalizam nema nikakve veze sa slobodom. Zašto? Kapitalizam nam danas još uvijek govori da se u kapitalizmu uglavnom radi o privatnoj inicijativi i državu se nastoji svesti na minimum. Država može biti tamo po strani, ali ne smije ometati ekonomiju jer ekonomijom mora upravljati ta nevidljiva ruka, zakoni tržišnog natjecanja. To je narativ. To je retorika. Ali tako nikada nije bilo, u povijesti. Od početka ranog kapitalizma imamo razdoblje povijesti u kojem još uvijek – a ja mislim da je to sramota – da još uvijek u 21. stoljeću to zovemo protekcionizmom. Na početku kapitalizma imali smo situaciju da država donosi zakone kojima štiti interese nekolicine industrijalaca, nekolicine vlasnika, odnosno industrijskih djelatnosti. Donoseći te zakone oni su štitili nešto što su nazivali nacionalnim interesima. No, to je pogrešan naziv. Što je nacionalni interes? To je interes nekoliko kompanija koje nisu bile nacionalne, već u privatnom vlasništvu. No, to se nazivalo nacionalnim interesom jer su te kompanije navodno zapošljavale toliko mnogo ljudi da bi u slučaju da ih ne podržimo … zvuči li vam poznato: ‘preveliki da propadnu’ (too big to fail). Oni nisu razmišljali: “U redu, ti kapitalisti ne mogu voditi svoj posao, pa ćemo ga jednostavno podijeliti na kooperativni način i osmisliti novi sustav.” Upravo kao s bankama, ista stvar – mi ćemo jednostavno državu staviti na raspolaganje toj nekolicini. Ono što mi je mrsko kod tog pogrešno zvanog protekcionizma jeste da su u tom povijesnom trenutku najmanje bili zaštićeni radnici, posebno njihova djeca. Mi i danas imamo jednu ženu u Kataloniji poznatu pod imenom Elizabeth pet sati koja je cijeli svoj život posvetila jednom cilju, a taj je da djeca – ovdje govorim o kraju 19. stoljeća – da djeca ne rade više od pet sati dnevno u tvornicama. Radili su po 10, 12 sati, a ponekad i u noćnim smjenama. Govorim o kraju 19. stoljeća, a cijelo to razdoblje od tada mi to još uvijek zovemo protekcionizmom. Mislim da bismo to trebali zvati anti-protekcionizam kako bi bilo vidljivo iz čije perspektive stvaramo povijest. Jer jedini koji su bili zaštićeni bila je ta nekolicina kapitalista, ta nekolicina nazovi poduzetnika koji su trebali tu očinsku državu da ih podupre jer u protivnom ne bi bili u stanju cvjetati. A radnici, djeca radnika, roditelji te djece, ako su demonstrirali bili bi ubijeni i zatvarani u tamnice. A mi to još uvijek zovemo protekcionizam. Dakle, ta sloboda, za koga je to bila sloboda na početku kapitalizma? Ne sloboda za kapitaliste kojima je bila nužna potpora države, moć države, moć policije za promicanje vlastitih ekonomskih interesa. I naravno, to nije bila sloboda za većinu ljudi, radnike i njihovu djecu.

No, to bilo davno u prošlosti, ta protekcionistička teorija. Trump se sada ponovo vraća na to, no to je druga priča. Imam primjere i iz sadašnjosti, naravno, i izložit ću samo dva.

Sjećate li se epidemije svinjske gripe 2009. godine? U to vrijeme istraživala sam što se događa jer sam, kao specijalista za infektivne bolesti, imala razloga sumnjati u stupanj alarma koji je objavila, nitko drugi do, Svjetska zdravstvena organizacija, najveći svjetski autoritet u pitanjima zdravlja. Unatoč tome to nije držalo vodu, nije odgovaralo znanstvenim saznanjima o toj gripi, ali neću sad o tome. Također neću sada govoriti o činjenici da kad je cjepivo proizvedeno također sam imala razloga … i u tome nisam bila osamljena. Pisala sam o tome kao i drugi ljudi, poput Toma Jeffersona. Imala sam razloga da vjerujem, prvo: da virus nije baš tako opasan; i drugo: da cjepivo nije baš tako dobro. No, sada neću ulaziti u medicinska objašnjenja, ono što želim je napraviti političku analizu sljedeće činjenice: uzmimo da je bila istina da je virus bio u stanju usmrtiti milijune ljudi i da je zaslužio alarm šestog stupnja, to je najviši stupanj alarma koji imamo; i uzmimo da je bila istina da je cjepivo bilo rješenje. Tek tada politička analiza postaje zanimljiva.

Prvo nije bilo istina, a ni drugo također nije bilo istina, ali uzmimo da je bilo, u svrhu političke analize. Jer da je bila istina da to, kako su nas uvjerili, može biti najgora opasnost po zdravlje ljudi u povijesti, s više milijuna žrtava – sjećate li se ljudi s maskama u Meksiku i na aerodromima … i sjećate li se kako je onda u rujnu 2009. rečeno da možda neće biti dovoljno cjepiva za sve? Sjećate se? Zašto neće biti dovoljno cjepiva za sve? Zato jer je Svjetska zdravstvena organizacija, ista ona koja je proširila alarm po cijelom svijetu, dozvolila da četiri – ne nekoliko, četiri:jedan, dva, tri, četiri – farmaceutske kompanije drže patent, što znači da na monopolistički način koriste to pandemsko cjepivo. To znači da su te kompanije izjavile, ‘Mi možda nećemo biti u mogućnosti proizvesti dovoljno cjepiva za sve.’ Ali, naravno, njihova prava na patente bila su na prvom mjestu, važnija od života milijuna ljudi. Ma tko mari za patentna prava, kažete, dajte nam to cjepivo i mi ćemo ga proizvesti u našim laboratorijima u Srbiji i Španjolskoj i Hrvatskoj. Mi govorimo o hitnoj situaciji od koje nema veće. Zašto nisu svi laboratoriji na svijetu proizvodili cjepivo? Meni je drago da nisu jer je cjepivo bilo problematično. No, zato sam i rekla da je ovo samo politička analiza.

Ali to je vrlo ozbiljno. Kako smo dozvolili da se to dogodi? Te su kompanije također … ako ste imali priliku pročitati zadnje izvješće organizacije Oxfam Internationala koje kaže da je 1% populacije akumuliralo više bogatstva od preostalih 99%. Zamislite, te četiri kompanije nalaze su u onih 1%. Dakle, nije se radilo o tome da im je ta zarada bila nužna za nasušne potrebe. To su ekstra super bogate kompanije čija ćemo prava sada poštovati kao da su važnija nego pravo na život milijuna ljudi. Ali ne samo to. Oni su morali staviti cijenu na to cjepivo, i što su učinili? Stavili su najvišu cijenu cjepiva za gripu do tada. Neke zemlje trećeg svijeta nisu si mogle priuštiti da kupe cjepivo. I što su učinili? Kako bi mogli kupiti cjepivo morali su srezati svoj budžet za zdravstvo što je utjecalo na djecu i odrasle i starije. Zbog toga što je cjepivo bilo ekstra skupo, radi boljeg  poslovanja kompanija. I to je tako teklo i vlade po svijetu su se jednostavno priklonile tome.

Bilo je još i gore; kompanije su rekle: ‘Ako moramo proizvesti cjepivo za sve onda ćemo promijeniti formulu kako bismo ga mogli brže proizvoditi. No, zbog promjene formule možda će doći do nuspojava za koje ne možemo snositi odgovornost.’ I tako su natjerali vlade da potpišu neke odredbe koje su govorile o tome da ako dođe do problema u vezi cjepiva ‘mi, vlada, preuzimamo odgovornost.’  Znači, vi, ljudi, ćete za to platiti, ne kompanije. Dakle, neto dobit – možda ste već čuli tu rečenicu – dobit se privatizira, a gubici postaju javni, društveni. To je upravo ono što se dogodilo ovdje. Koliko ja znam samo je jedna zemlja, Poljska … u to vrijeme ministrica zdravstva je bila Ewa Kopacz [https://www.youtube.com/watch?v=VvWgkinFhiw] koja je imala vrlo loša iskustva s farmaceutskom kompanijom Novartis i koja se usprotivila ovoj odredbi. Ja znam i svijet zna da su farmaceutske kompanije postavile ovu odredbu, kojom se sva odgovornost prebacuje na vladu, zato jer je to Ewa Kopacz rekla, u protivnom ne bismo to čak ni znali, mi ljudi demokracije. Dakle, ona je to rekla, kompanije nisu odustale jer da su to učinili u jednoj zemlji, morali bi to učiniti posvuda, i Poljska nije kupila niti jedno jedino cjepivo. I što se dogodilo s gripom u Poljskoj? Ništa. Ništa. Zato i znam, i svi mi znamo, da to nije bilo opravdano.

No, ostavimo medicinski dio po strani i razmislimo časak o tome što to znači da smo mi, mi ljudi svijeta i vlade, pristali na to. Jeste li pročitali mnogo članaka koji su to obznanili? Ili političkih stranaka koje su bile protiv ili govorile da je to što se zbiva jako loše?

Zadnji primjer odnosi se na TTIP (Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo), sporazum o slobodnoj trgovini. Mislim da je to bilo 2012., 12. prosinca 2012. New York Times, koji baš i nisu najljevije novine na svijetu, objavio je jedan članak o afričkoj državi Namibiji u kojem piše: ‘2010. godine Namibija je donijela zakon kojim se ograničava propaganda duhanskih kompanija u javnim medijima. No, zakon od tada nije uveden zato jer je duhanska kompanija Philip Morris tužila vladu.’ Stanite, kako može privatna kompanija tužiti vladu koja radi svoj posao? Druge vlade … ne znam imate li u Srbiji neku regulativu u vezi duhanskih proizvoda? Kao na primjer ‘pušenje ubija’? U redu, no duhanskim kompanijama se to ne sviđa. U zemljama prvog svijeta, kao u Evropi, postoji veći pritisak na njih jer su ljudi svjesniji da duhan može biti loš za zdravlje. Zbog toga su oni od prije više godina prebacili svoj posao u zemlje takozvanog trećeg svijeta, posebno u Supsaharsku Afriku i Kinu i tu su posebno usmjereni na žene i tinejdžere. U Namibiji su to shvatili i željeli su zaštiti svoje stanovništvo. Ništa čudno, ista stvar koja se događa u Srbiji, Kataloniji ili Španjolskoj. No, kako onda kompanija može tužiti vladu? Pa, ona to ne može osim ako vlada nije potpisala bilateralni sporazum kojim se obavezuje da neće naštetiti interesima sjeverno-američkih kompanija i zato će dobiti neki novac od Sjeverne Amerike ili neku vojnu pomoć ili tako nešto, predviđeno tim takozvanim bilateralnim sporazumom. Takvih sporazuma bilo je 2012., prema informacijama iz New York Timesa, već preko tisuće u svijetu. No, mogli biste pomisliti, zašto se Namibija nije borila protiv toga? Zato jer da bi se borili protiv toga trebalo bi im više novca no što iznosi cijeli njihov budžet. Taj Philip Morris ima dvije stotine ili dvije tisuće ili ne znam koliko odvjetnika koji rade samo na tome. Vlada si to nije mogla priuštiti pa nisu ni započeli.

Možda mislite: Namibija je mala zemlja, no to se dogodilo i u Egiptu. Egipat je povećao minimalne plaće, što je dobra stvar, zar ne? I tužila ih je belgijska kompanija koja je imala 3000 zaposlenika u Egiptu. Oni su rekli, ‘Ako vi dignete plaće mi ćemo izgubiti novac.’ Možete li zamisliti što je to? To je korupcija, krajnja korupcija demokracije. Demokratska vlada bi trebala braniti interese većine ljudi, a ako ste toliko ovisni o interesima kompanija …

Biste li željeli imati vladu  koja donosi samo one zakone koji odgovaraju višim interesima kompanija? To se događalo na početku kapitalizma i sada se događa ista stvar na još otvoreniji način. I prije je to bilo otvoreno jer je na početku kapitalizma vlasnik tvornice bio brat ili bratić ili otac onoga koji je vodio politiku. Bila je to ista obitelj, pa ovo nije ništa novo, zar ne? No, danas se to događa putem ovih ugovora. TTIP, sporazum o slobodnoj trgovini, možda već znate, ima te odredbe koje govore da kompanije mogu tužiti vlade kada vlade negativno utječu na njihove investicijske perspektive. To se točno dogodilo i u Grčkoj. U Grčkoj su neki bankari investirali s očekivanjem profita. To je kapitalizam, zar ne? Riskirali ste i izgubili. Ne, riskirali ste i ne pristajete na gubitak pa vršite politički pritisak tako da narod Grčke mora platiti vama jer vi ne možete imati gubitke.

Mislim da sam bila jasna u vezi ovoga pa ću preći na drugu točku. Za mene kapitalizam ni teorijski ni filozofski ni praktično ni povijesno ni prije ni danas nema ništa sa slobodom osim slobode za nekolicinu što ja ne zovem slobodom nego privilegijom. A privilegija je, naravno, protivna pravdi. Privilegija je u suprotnosti s pravdom. A sloboda ljudi – to ne može biti u suprotnosti s pravdom.

Prelazim na drugu točku moje kritike kapitalizma. Kapitalizam kaže: najbolji način organiziranja ekonomije je taj da se u središte ekonomije postavi maksimiziranje profita tako da svatko tko se bavi ekonomskom aktivnošću ima za svoj cilj maksimiziranje profita: zaraditi što je moguće više. Ako svi tako rade, to je dobro za ekonomiju. Tako kaže kapitalizam. Ovdje bih smjesta mogla citirati Evanđelje po Mateju koje u poglavlju 6. kaže: ‘Ne možeš istovremeno služiti Bogu i novcu.’ Znači, ako služiš jednome, tada ne služiš drugome. No, ostavit ću po strani citat iz Mateja i nastaviti s idejom maksimizacije profita.

Da li mislim da je u redu zarađivati novac svojim radom? Pa, ako je društvo tako organizirano da vam je potreban novac da biste kupili kruh, onda je, naravno, u redu zarađivati novac. I ja se mogu predstaviti kao poduzetnica. Ja sam opatica u samostanu i mi u samostanu imamo radionicu gdje izrađujemo keramiku koju prodajemo. To je biznis u kooperativnom vlasništvu, ima nas 30 i naravno da svojim biznisom želimo zaraditi novac. Zato jer želimo jesti i zato jer benediktinsko pravilo kaže da ‘opatice ne smiju živjeti od zadužbine ili od novca koji daju drugi ljudi’, iako su donacije uvijek dobrodošle. One moraju živjeti od vlastitog rada. I postoji nešto zvano ‘ora et labora’, na latinskom ‘moliti i raditi’. Jer rad nije samo da bi se zaradio novac, svrha rada je također da svojim mentalnim i osjećajnim kapacitetima učinimo svijet boljim.

No dobro, mi dakle imamo biznis. Da li njime pokušavamo zadovoljiti svoje osnovne potrebe? Da, mi pokušavamo biti samoodržive. Da li svojim biznisom pokušavamo zaraditi što je moguće više novca? Naravno da ne. Kad bismo na kapitalistički način pokušavali zaraditi što je više moguće, onda bismo ljudima koji nam pomažu plaćali što je moguće manje, a platili bismo im više jedino ako se bojimo da će osoba otići i nitko je neće zamijeniti. Jer kad bismo znali da ako osoba ode, a druga će raditi za još i manje, tada bismo trebali ići u tom smjeru. To nam govori kapitalizam. Kako onda da ne kritiziramo etiku kapitalizma? To je korupcija radnih odnosa jer potičete nešto što je u sebi korumpirano.

Dvije su posljedice toga u današnje vrijeme. Prva je nešto što se naziva programirano zastarijevanje. To znači: Ja sam vlasnik tvornice koja nešto proizvodi. Trebam li ja nastojati da to radim što je moguće bolje? Ne, u kapitalizmu ne. Ja to trebam raditi na način koji će mi donijeti najveći profit. Čarape, na primjer. Kad su se čarape pojavile postojao je jedan inženjer koji ih je mogao dizajnirati tako da budu nepoderive. To otkriće spremljeno je u ladicu jer – možete li zamisliti da su čarape nepoderive? To bi bilo krasno, zar ne? Ne, ne za kapitaliste. Oni više vole stvari koje se kvare jer ih tada morate ponovo kupovati. Printeri, ne znam jeste li doživjeli da neki printeri rade savršeno i onda odjednom više ne rade, a vi ne znate zašto. Odnesete ga u dućan da ga poprave, a oni kažu: “Više će vas koštati da ga popravite nego da kupite novi.” No, zašto je printer prestao raditi? Neki printeri imaju u sebi čip koji kaže: ‘ nakon toliko tisuća stranica prestani raditi’, pa ljudi moraju kupiti novi. To nije samo korupcija onoga što znači biti inženjer, odnosa povjerenja koji je osnova društva, već se tako stvaraju gomile otpada koji su neke evropske zemlje, jako mudro, poslale u Afriku ili šalju u Afriku. Možete li samo zamisliti milijune artikala koji se dnevno odbacuju. Na primjer, ljudi u mojoj zemlji kažu: ‘stvari izrađene prije su čvršće. Prije su ljudi izrađivali stvari.’ To nema smisla. Idu li tehnologija i društvo unazad? Jesmo li mi nesposobni proizvesti perlice rublja koje će trajati kao one stare? Naravno da ne. Ali to nije u skladu s razumijevanjem koje kapitalist ima o ekonomiji. To je programirano zastarijevanje.

I na kraju, druga točka je nešto što se naziva oportunitetni trošak (Wikipedia: vrijednost najbolje propuštene/neiskorištene prilike, zajedno s njezinim posljedicama; Poslovni: fiktivni dobitak, odnosno gubitak, koji nastaje ulaganjem sredstava upravo u jedan određeni a ne neki drugi projekt) ili kalkulacija oportunitetnog troška. To je ista logika: u središtu imate maksimiziranje profita. Vi ste CEO menedžer velike kompanije, imate dioničare, dakle imate obavezu, jednu jedinu, a to je zaraditi što je moguće više novaca. Na to vas prisiljavaju, propituju vaš rad jednom godišnje i ako netko može dokazati da niste uspjeli zaraditi onoliko novca koliko je bilo moguće, bit ćete otpušteni. Jedan način da se to provede je uspoređivanje: koliko bi zaradila vaša firma ako tvornicu zadržite u Beogradu – i tu ukalkulirate koliko su radnici zaštićeni u Beogradu i koliko morate platiti za poreze za zaštitu okoliša i koliki je trošak transporta vaših proizvoda. Potom napravite kalkulaciju za slučaj da tvornicu preselite u Vietnam. Naravno, ako imate klijente u Srbiji pojavit će se dodatni troškovi transporta, ali, ako ste velika kompanija, tada je iznos za plaće radnika, porez za okoliš i druge važne stvari koje plaćate državi toliko mali da vam se isplati preseliti tvornicu u Vietnam. A time, ne samo da ćete ljude u Srbiji ostaviti bez tih poslova, već stvarate još jednu perverziju, još jednu korupciju, još jednu etički krajnje nedopuštenu dinamiku kreirajući perverzno natjecanje među zemljama Trećeg svijeta, a to je: što manje štite svoje radnike, to će više poslova dobiti. Tako se oni međusobno natječu.

I naravno, opet se može dogoditi, ako u nacionalnom interesu branite nekoga tko je zaposlio nekoliko tisuća ljudi – upravo to se danas događa u Vietnamu i Bangladeshu – i povećate poreze za zaštitu okoliša od zagađivanja, kompanije bi se mogle preseliti negdje drugdje. Ako zadržite niske poreze, dobivate bonus. Ovaj ekonomski sistem je tako sjajan u etičkom smislu da vam aplaudira kada radite najgore moguće stvari, a kažnjava vas … kao ekonomska proizvodna jedinica kažnjava vas kada radite ispravnu stvar. Dakle, to je druga točka: koliko je proturječno govoriti o maksimizaciji profita.

U zadnja točka je ono što ustvari podrazumijevamo pod pojmom, Marxovim pojmom, alijenacije. Na početku sam govorila o tome što znači biti radnik koji ne može donositi odluke o onome što radite. No, još gore, 2004. godine bila sam na sastanku benediktinskih gvardijana u Rimu kao prevoditelj sa engleskog na španjolski jezik. Na sastanak je bio pozvan jedan ex-direktor Deutsche banke da govori gvardijanima, 400 gvardijana iz cijelog svijeta. To je malo problematično, znam, ali neću sad o tome. On je rekao, “Neki ljudi misle da kapitalisti nisu etični. Mi smo upitno etični zato jer idemo u zemlje Trećeg svijeta i zarađujemo tisuće dolara na radu radnika, a radniku plaćamo samo jedan dolar. I neki ljudi misle da je to eksploatacija i zloupotreba i nije etično, ali to nije istina. Jer ono što to čini etičnim ili neetičnim nije koliko mi zarađujemo ili koliko plaćamo. Pravo pitanje je: prije no što smo došli u tu zemlju, koliko je radnik zarađivao? Ako je radnik umirao od gladi i mi smo došli i dali mu 1 dolar, to je dobra stvar.” Ja sam bila prevoditelj i jednostavno sam se počela gušiti i nisam mogla nastaviti. Rekla sam,  “Ja sam samo prevoditelj, ali to što on govori je užasno.” I tako me više nisu pozivali da prevodim.

Ima jedan pisac kojeg mnogi od vas možda poznaju, Enrique Dussel, argentinski filozof koji sebe naziva filozofom oslobođenja jer postoji nešto zvano teologija oslobođenja i on misli da filozofija također može ići u tom smjeru, da siromašne postavi u središte. On je napisao knjigu pod naslovom Teološke metafore Karla Marxa. Ta knjiga, za mene naravno jako zanimljiva, pokazala mi je … Prije svega, kada sam pisala svoju disertaciju na teologiji, pisala sam je u Trieru. To je grad u Njemačkoj u kojem je rođen Karl Marx, a benediktinski samostan se nalazi odmah do Marxove kuće, pa smo tako bili susjedi na neki način. Saznala sam, što prije nisam znala, da je Marx morao studirati teologiju. Zapravo išla sam u istu biblioteku u kojoj je Marx učio, a u  Marxovom muzeju mogla sam vidjeti neke njegove ispite iz teologije koje je polagao kad mu je bilo 17 godina.

Tako ovaj pisac, Enrique Dusse, pokazuje kako neki pojmovi o otuđenju dolaze iz Starog zavjeta. Marx je naravno bio iz židovske obitelji, otac je prešao na protestantizam, ali majka nikada nije. Pojam otuđenja odnosi se na događaj kada su proroci pokušali govoriti o … u to vrijeme religije koje su okruživale te proroke Starog zavjeta tražile su prinošenje ljudskih žrtava, bogovi su tražili da se ubiju prvorođeni sinovi … možda znate onu epizodu iz Biblije o Abrahamu i Izaku, kada Bog traži od Abrahama da ubije svog sina Izaka, no, možda znate i kako to završava – i to je iznenađenje, a ne ono kako počinje – za nas je to naravno iznenađenje da Bog kaže ‘ubij svog sina’. No to nije bilo iznenađenje u to vrijeme, kulturološki. Iznenađenje je na kraju kada se Bog pojavljuje i kaže, “Ne, ne moraš to učiniti da bi dokazao svoju vjeru.” To je iznenađenje, to je nešto novo.

Dakle, u to vrijeme proroci su išli među ljude i  govorili, “Kako možete klečati pred idolima koji od vas traže ljudske žrtve. Taj idol je nešto što se vi napravili svojim rukama.” Postoji riječ fetišizam koja se također pojavljuje u marksizmu, a koja dolazi od latinskog glagola facere što znači činiti; fatice je nešto izrađeno, rukotvorina.  Dakle, “Taj fatice je nešto što ste sami napravili, no nakon što ste to napravili da služi vama, stavili ste to na pijedestal i klečite pred tom stvari koju ste sami napravili i dozvoljavate toj stvari da od vas traži ljudske žrtve. Jeste li ludi? Ustanite i uzmite to u svoje ruke i shvatite da to mora služiti vama, a ne da vi služite toj stvari.” A što kaže Marx? On kaže, “Ekonomski sistem, tko ga je načinio? Došao je s neba? Ne, mi smo ga načinili, možda ne mi, ali čovjek ga je načinio. Kako onda dozvoljavamo tom sistemu da nas tjera da klečimo i kako mu dozvoljavamo da od nas traži ljudske žrtve?” Moramo se prisjetiti da kada je Marx to pisao, živio je u Londonu, u tom ledenom stanu gdje je njegov jednogodišnji sin umro od hladnoće, i on kaže, “Moj je sin žrtvovan bogu ekonomije koji je ljudsko djelo, ali kojem se ljudske žrtve prinose svakoga dana.” Dakle on je to uspoređivao s tim drevnim običajima koji su se po njemu nastavljali do modernih vremena.

Drevni narodi su možda bili otuđeni jer su vjerovali u boga koji ih je mogao kazniti i bojali su se tog boga, a mi, pogađate, ekonomiju postavljamo na mjesto boga. Dusse također ukazuje na odlomak iz Novog zavjeta pod naslovom Pismo Filistejcima, Poglavlje 2., gdje se u prekrasnom tekstu govori, “Krist, iako božanskog porijekla, učinio se robom jer je došao da služi, a ne da bi se njemu služilo.” Marx uzima taj odlomak bez da to navodi, Dusse nam na to ukazuje govoreći, “Novac – i tu koristi istu njemačku riječ knechtsgestalt  [preuzeti obličje sluge] – novac imajući obilježja roba, preuzeo je obličje boga.” I to sada dovodi upravo do kontradiktorne dinamike. Dakle, taj svijet fetišizma i otuđenja, njihova realizacija je u vašim rukama. I ako mi kao društvo želimo – što se meni nikako ne bi sviđalo – ali ako mi odlučimo da želimo imati svijet u kojem siromašni ljudi umiru i planet koji proizvodi dovoljno hrane za 11 bilijuna ljudi, a mi imamo 7 i pol bilijuna ljudi i od toga ih je još uvijek jedan bilijun gladno, ako to stvarno želimo – meni je to užasno – ali barem ne bismo bili otuđeni. Radili bismo to otvorenih očiju. Ali situacija nije takva. Za mnoge ljude situacija je takva da govore, kao što nas je naučila Margaret Thatcher, “Ne postoji alternativa.”

Dakle, to je moja kritika kapitalizma: ovo su tri momenta o kojima, smatram, trebaju voditi računa svi, a ne samo oni koji imaju gotov plan. Doduše, ja imam neke sugestije kako bismo mogli napredovati i krenuti naprijed. (51:08)


Leave a Reply

Your email address will not be published.