Sljedeće predavanje, održano 1. svibnja 2018. godine u Centru za scensku umjetnost John f. Kennedy, sadrži materijal iz knjige Monarhija straha: filozofski pogled na našu političku krizu, Marthe C. Nussbaum, i izdanju Simon&Schuster 2018.
Na kraju Eshilove Orestije u gradu Ateni događaju se dvije transformacije. Jedna je općepoznata, druga zanemarena. U općepoznatoj transformaciji Atena uvodi pravne institucije koje bi trebale zamijeniti i zaustaviti ciklus krvne osvete. Postavljajući sud zakona s utvrđenim procedurama dokazivanja i obrazlaganja, te sucima koje biraju svi građani Atene, objavljuje se da će se krvna krivica sada rješavati zakonski, a neće je rješavati Furije, drevne boginje osvete. No, Furije nisu jednostavno otpisane. Umjesto toga, Atena ih nagovori da se pridruže gradu, dajući im počasno mjesto ispod zemlje kao priznanje njihovog značaja za zdravlje grada.
Obično se ovaj potez Atene smatra priznanjem da pravni sustav mora inkorporirati i poštovati retributivne strasti. Te strasti same po sebi ostaju nepromijenjene; samo im je sagrađen novi dom. Furije pristaju prihvatiti zakonska ograničenja, ali zadržavaju nepromijenjenu narav, mračnu i osvetoljubivu.
To tumačenje, međutim, ignorira drugu transformaciju, transformaciju karaktera samih Furija. Na početku drame Furije su prikazane kao odbojne i jezive. Govori se da su bile crne, odvratne; iz očiju im curi gadna tekućina. Apolon čak kaže da povraćaju zgrušanu krv koju su prije toga uzele svojoj žrtvi. One pripadaju, kaže on, nekoj barbarskoj tiraniji gdje caruje okrutnost.
I kada se probude, Furije ostaju vjerne tom mračnom opisu. Kada ih zaziva Klitemnestrin duh, one ne govore, već proizvode životinjske zvukove, stenjući i cvileći. A kada i progovore njihove jedine riječi su “zgrabite ga zgrabite ga zgrabite ga zgrabite ga” onoliko blisko lovačkom pokliču grabežljivca koliko to žanr dozvoljava. Dok Klitemnestra govori: “U svom snu ti progoniš svoju žrtvu i laješ kao lovački pas na tragu krvi.” Iako je Furijama kasnije dan poetski govor, kao što to žanr zahtijeva, nikada nećemo zaboraviti početnu karakterizaciju.
Ono što je učinio Eshil jest da je oslikao neobuzdanu ogorčenost. Ona je opsesivna, destruktivna, postoji samo da bi nanijela bol i zlo. (Kao što primjećuje Bishop Butler, filozof 18. stoljeća, “Niti jedan drugi princip ili strast nema za cilj nevolju svojih bližnjih.”) Apolonovo je mišljenje da ta bijesna vrsta pripada negdje drugdje, sigurno ne u demokraciju koja poštuje zakon.
Nepromijenjene, te Furije ne bi mogle biti temelj za pravni sustav u društvu odanom slovu zakona. Nećete zatvoriti divlje pse u kavez i dobiti pravdu. No, pri prijelazu na demokraciju Furije nisu ostale nepromijenjene. Prilično dugo u drami one zadržavaju svoj zvjerski karakter prijeteći bljuvanjem otrova na zemlju. No, onda ih Atena uvjeri da se promijene kako bi se pridružile njenom pothvatu. “Uljuljajte na počinak gorku silu svog mračnog vala ljutnje,” kaže im. Ali to, naravno, znači zapravo promjenu identiteta, toliko su one obuzete opsesivnom silom ljutnje. Ona im nudi poticaje kako bi se pridružile demokraciji: počasno mjesto, poštovanje građana – ali samo ako usvoje novi raspon osjećaja, zamjenjujući odmazdu dobročinstvom usmjerenim na budućnost. Možda najbitnije od svega: moraju slušati glas roda. One prihvaćaju njenu ponudu i odgovaraju “nježno izraženom namjerom”. Svatko svakome treba davati velikodušno u “duhu međusobne ljubavi”. Očekivano, one se i fizički transformiraju na odgovarajuće načine. U procesiji kojom završava drama navodno zauzimaju uspravno držanje i primaju grimizne toge od grupe građana u pratnji. Postaju Atenjanke, ne više zvijeri. Čak i samo ime im se mijenja: one su sada Ljubazne (Eumenide), ne više Furije.
Ta druga transformacija jednako je značajna kao i prva, ustvari ključna je za uspjeh one prve. Eshil pokazuje da demokratski pravni poredak ne može samo staviti kavez oko odmazde, on je mora suštinski transformirati iz nečega jedva ljudskog, opsesivnog, krvožednog, u nešto ljudsko, što prihvaća razloge, nešto što štiti život, a ne prijeti mu. Furije su i dalje potrebne, zato jer je ovo nesavršeni svijet i uvijek postoje zločini kojima se treba baviti. Ali one nisu poželjne ili potrebne u svom originalnom obliku. One moraju postati instrument pravde i ljudskog blagostanja. Grad je oslobođen biča osvetoljubivog bijesa koji proizvodi civilni razdor. Umjesto toga grad dobiva pravdu usmjerenu na budućnost.
Kao i moderne demokracije, drevna grčka demokracija imala je problem ljutnje. Čitajte povjesničare i vidjet ćete neke stvari koje nisu daleko od nas: pojedinci koji se opsesivno parniče protiv ljudi koje okrivljuju da su im nanijeli nepravdu; grupe koje okrivljuju druge grupe zbog svog nedostatka moći; građani koji okrivljuju istaknute političare i druge elite za rasprodaju najdragocjenijih vrijednosti demokracije; druge grupe koje okrivljuju strane posjetitelje, ili čak žene, za svoje vlastite političke i osobne jade.
Ljutnja koju su Grci – a kasnije Rimljani – i predobro poznavali, bila je ljutnja puna straha zbog vlastite ljudske ranjivosti. Rimski filozof Lukrecije čak kaže da je sva politička ljutnja izdanak straha – užasa svakog ljudskog djeteta, koje na svijet dolazi bespomoćno i, za razliku od drugih životinja, ne može ništa samo učiniti da dobije ono što mu je potrebno da ostane na životu. Lukrecije uviđa da, kako život teče dalje, ranjivost se nastavlja ili čak povećava, budući da nas svijest o smrti u jednom času žestoko udari i natjera da shvatimo da smo bespomoćni u odnosu na najvažniju stvar od svih. Taj strah, kaže on, sve čini još gorim, vodeći političkoj pokvarenosti kojoj pribjegavamo. No, hajde da se zasada usredotočimo na ljutnju.
Grci i Rimljani vidjeli su mnogo ljutnje oko sebe. Ali, kako pokazuje poznavatelj klasika William Harris u svojoj odličnoj knjizi Obuzdavanje gnjeva (Restraining Rage), oni ljutnju nisu prihvaćali ili valorizirali. Oni nisu muževnost definirali u terminima ljutnje, i ustvari, kao i s t im Furijama, bili su skloni ljutnju pripisivati ženama, za koje su smatrali da im nedostaje racionalnosti. Koliko god jako osjećali i izražavali ljtnju, oni su vodili kulturalni rat protiv nje, smatrajući je destruktivnom za ljudsko blagostanje i demokratske institucije. Prva riječ Homerove Ilijade je “ljutnja” – Ahilejeva ljutnja “koja je donijela tisućustruku patnju Ahejcima”. A na kraju Ilijade, punom nade, traži se od Ahileja da se odrekne svoje ljutnje i pomiri sa svojim neprijateljom Prijamom, dok obojica priznaju krhkost ljudskog života.
Ja vjerujem da su Grci i Rimljani u pravu: ljutnja je otrov za demokratsku politiku, a tim je gore ako se hrani prikrivenim strahom i osjećajem bespomoćnosti. Kao filozof bavim se ovim idejama već neko vrijeme, prvo 2016. godine u knjizi Ljutnja i praštanje (Anger and Forgiveness) i sada u novoj knjizi Monarhija straha (The Monarchy of Fear) istražujući odnos između ljutnje i straha. U svom se radu ne oslanjam samo na Grke i Rimljane, već i na neke novije likove, kao što ću to i večeras. Moj je zaključak da bismo se trebali oduprijeti ljutnji u sebi samima i obuzdati njenu ulogu u političkoj kulturi.
Međutim, to je radikalna ideja i izaziva jak otpor. Jer je ljutnja, uz svu svoju ružnoću, popularna emocija. Mnogi ljudi misle da je nemoguće skrbiti za pravdu bez ljutnje zbog nepravde i da ljutnju treba poticati kao dio transformativnog procesa. Mnogi također vjeruju da je pojedincima nemoguće zauzeti se za vlastito samopoštovanje bez ljutnje, da je netko tko na nepravde i uvrede reagira bez ljutnje, beskičmjenjak i podjarmljen. Te ideje nisu samo ograničene na sferu osobnih odnosa. Najpopularniji stav u sferi krivičnog prava danas je retributivizam, gledište da je zakon dužan kazniti agresore na način koji utjelovljuje duh pravične ljutnje. A također se naširoko vjeruje da uspješni izazovi protiv velike nepravde trebaju ljutnju kako bi imali rezultate.
Ipak, možda možemo ustrajati u svom Eshilovskom skepticizmu imajući na umu da je novije vrijeme bilo svjedokom tri časna i uspješna slobodarska pokreta koji su vođeni u duhu ne-ljutnje: pokret Mohandasa Gandhija, Martina Luthera Kinga i Nelsona Mandele – nesumnjivo ljudi koji su se zauzimali za svoje samopoštovanje i samopoštovanje drugih i koji nisu prihvaćali nepravdu.
Ja ću sada pokazati da nam filozofska analiza ljutnje može pomoći da potkrijepimo te filozofije ne-ljutnje, ukazujući zašto je ljutnja fatalno pogrešna s normativnog stanovišta – ponekad nesuvisla, ponekad bazirana na lošim vrijednostima, a posebno otrovna kada je ljudi koriste da bi odvratili pažnju sa stvarnih problema u vezi kojih se osjećaju bespomoćni. Ljutnja zagađuje demokratsku politiku i od upitne je vrijednosti podjednako u životu kao i u pravu. Prvo ću iznijeti svoje općenito gledište i potom pokazati njegovu relevantnost za ispravno razmišljanje o borbi za političku pravdu, uzimajući za primjer našu aktualnu borbu za rasnu pravednost. Završit ću pokazujući kako ti argumenti ukazuju na prijeku potrebu da učimo iz literature i filozofije, održavajući snažnima humanističke znanosti u našem društvu.
Korijeni ljutnje: bijes, ideje o nepravednosti
Vratimo se nakratko toj bebi iz sjajne Lukrecijeve analize. Bebe pri rođenju ne poznaju ljutnju kao takvu jer ljutnja zahtijeva kauzalno razmišljanje: netko mi je učinio nešto loše. Dosta brzo, međutim, taj ideja se polako uvuče: ti koji brinu o meni ne daju mi ono što očajnički trebam. Oni su mi to učinili. Oni su krivi što mi je hladno, što sam mokra i gladna. Doživljaji koje beba ima kad je nahranjena, držana na rukama i presvučena, ubrzo proizvode očekivanja, očekivanja proizvode zahtjeve. Instinktivno samoljublje čini da cijenimo vlastiti opstanak i udobnost. No, sebstvu prijete drugi kada ne rade ono što mi želimo i očekujemo. Psihoanalitičarka Melanie Klein tu emocionalnu reakciju dojenčadi naziva “tjeskoba proganjanja”, budući da je to uistinu strah, no udružen s idejom nejasne prijetnje koja dolazi izvana. Ja bih to radije zvala ljutnja od straha ili okrivljavanje od straha.
Kad ne bismo bili bespomoćni, jednostavno bismo otišli uzeti što nam treba. No, budući da smo inicijalno bespomoćni, moramo se osloniti na druge. Oni nam ne daju uvijek ono što nam treba i mi se ritamo, okrivljujući ih. Krivica nam daje strategiju: sada ću nametnuti svoju volju bijesom i bukom. No, ona također izražava dublju sliku o svijetu: svijet je dužan dati nam ono što zahtijevamo. Kada ljudi to ne čine, oni su loši.
Protestiranje i okrivljavanje su, u nekom smislu, pozitivni: oni tvore jedan uređen svrhoviti svijet u kojem sam ja posrednik koji postavlja zahtjeve. Moj život je vrijedan, stvari moraju biti uređene tako da sam ja sretna i da su moje potrebe zadovoljene. To se nije dogodilo, pa netko mora snositi krivicu. No, retributivna ljutnja prečesto inficira misao o krivici, a često čak i o kažnjavanju: ljudi koje okrivljujemo dužni su patiti zbog onog što su učinili. Psiholog Paul Bloom pokazao je da se retributivno razmišljanje pojavljuje vrlo rano u životu dojenčadi, čak i prije no što počnu koristiti govor. Djeca su oduševljena kada vide da “loša osoba” – lutka koja je otela nešto od druge lutke – dobije batine. Bloom to naziva ranim osjećajem za pravdu. Ja to radije nazivam unutarnjim Furijama koje prebivaju u svima nama i nisu čvrsto povezane sa stvarnom pravdom. Ideja djeteta nalikuje verziji lex talionis: oko za oko, bol za bol. Nije teško zamisliti da sirova ideja proporcionalnog plaćanja duga ima rano, možda evolucijsko, porijeklo. Veliki je korak tu ideju nazivati pravdom i ja mislim da ne bismo smjeli učiniti taj korak.
Definiranje ljutnje
Hajde da se sad na brzinu prebacimo u odraslo životno doba. Ljudi danas doživljavaju i izražavaju, ne samo primitivnu ljutnju, već potpuno izgrađenu ljutnju. No, što je ljutnja? Filozofi jako vole definicije, koje jesu korisne da razbistrimo umove, a u ovom slučaju nam pomažu da razdvojimo potencijalno obećavajuće dijelove ljutnje od onih koji ne donose ništa do nevolje. Vratimo se Grcima i Aristotelovoj definiciji, budući da su, manje-više, sve definicije ljutnje u Zapadnoj filozofskoj tradiciji modelirane prema njoj. (One u Hindu tradicijama vrlo su slične.)
Prema Aristotelu, ljutnja je odgovor na znatnu štetu nanesenu nekomu ili nečemu što je nekome važno i to štetu za koju ljuta osoba vjeruje da je bila zlonamjerno nanesena. Aristotel još dodaje da, iako je ljutnja bolna, ona također sadrži u sebi ugodnu nadu u osvetu odnosno retribuciju. Dakle: znatna šteta koja se odnosi na nečije vlastite vrijednosti ili područje skrbi, i zlonamjernost. Ta obadva elementa izgledaju pouzdana i neproturječna i potvrđena su od strane modernih psiholoških studija. Ti dijelovi ljutnje mogu zastraniti na specifične i lokalne načine: možemo biti u krivu u vezi počinitelja lošeg djela ili u vezi značaja tog djela ili da li je to učinjeno zlonamjerno (a ne slučajno). No, oni često odgovaraju istini.
Svakako je mnogo kontraverznija ideja da ljuta osoba želi neku vrstu odmazde i da je to konceptualni dio onoga što ljutnja jeste. Svi Zapadni filozofi koji govore o ljutnji uključuju tu želju kao konceptualni element ljutnje. No, moramo malo zastati jer to nije očigledno. Moramo shvatiti da želja za odmazdom može biti vrlo suptilna želja: ljuta osoba ne mora željeti da se sama osveti. Jednostavno može željeti da zakon kazni počinitelja; ili čak neku vrstu božanske pravde. Ili jednostavno može potajno željeti da u budućnosti život počinitelja krene loše – nadajući se, na primjer, da je drugi brak njenog nevjernog supruga kobna greška. Ja mislim da, ako želju shvatimo na taj široki način, Aristotel je bio u pravu: ljutnja zaista sadrži neku vrstu sklonosti uzvratnom udarcu i to je ono što je razlikuje od suosjećajne povrijeđenosti. Suvremeni psiholozi koju empirički proučavaju ljutnju slažu se s Aristotelom u uočavanju tog dvostrukog kretanja u njoj, od boli do nade.
Međutim, trebalo bismo razumjeti da se ta dva dijela ljutnje mogu razdvojiti. Možemo se razljutiti zbog zlonamjernosti nekog djela ili neke nepravde, bez da želimo odmazdu za zlo koje nam je učinjeno. Ja ću probati dokazati da dio povezan s nasiljem ima osobnu i društvenu vrijednost, ako su naša uvjerenja ispravna: Mi trebamo prepoznati zlonamjerna djela i prosvjedovati protiv njih izražavajući svoju zabrinutost zbog kršenja neke važne norme. A vjerujem da postoji i jedna vrsta ljutnje koja je lišena retributivne želje: cijeli njen sadržaj je “Kako je to besramno. Nešto treba učiniti u vezi s tim.” Ja to nazivam “Tranzicijska ljutnja” jer ona izražava protest, ali gleda prema naprijed: ona potiče traženje rješenja umjesto da se zadržava na teretu retrospektivne boli.
Uzmimo roditelje i djecu. Roditelji često osjećaju da su djeca učinila nešto nepravedno i to ih povrijedi. Oni žele prosvjedovati zbog nepravde i na neki način dijete držati odgovornim za nju. No, obično izbjegavaju retributivnu osvetu. Roditelji rijetko razmišljaju (barem danas) “sad moraš patiti za to što si učinio”, kao da je to samo po sebi prikladan odgovor. Umjesto toga se pitaju koja vrsta reakcije će proizvesti buduće poboljšanje kod djeteta. Obično to neće biti bolna osveta i sigurno neće biti lex talionis, “oko za oko”. Ako njihovo dijete udari druga u igri, roditelj neće udariti svoje dijete, kao da je to ono “što zaslužuješ”. Umjesto toga oni biraju strategije koje su dovoljno stroge da zaokupe djetetovu pažnju i koje jasno izražavaju da je, i kako je, ono što je dijete učinilo, pogrešno. I daju mu pozitivne sugestije za budućnost, kako stvari raditi drugačije. Dakle, brižni roditelji, kada su u pitanju njihova djeca, obično se ljute zbog uvrede, bez onog dijela koji teži osveti. To će biti smjernica za moj pozitivni prijedlog za demokratsko društvo.
Međutim, retributivne želje duboki su dio ljudske prirode, poticane od nekih dijelova vodećih religija i mnogih društvenih kultura, iako su bile osuđivane od strane vjerskih i društvenih radikalista, od Isusa i Bude do Mohandasa Gandhija. One su nam možda dobro služile u pred-socijalnim uvjetima odvraćajući nas od agresije. No, ideja da se nanesena bol može ublažiti ili poništiti drugom boli, iako izuzetno raširena, varljiva je fikcija. Ubijanje ubojice ne oživljava mrtvoga, iako mnoge obitelji žrtava zahtijevaju smrtnu kaznu, kao da će to na neki način ispraviti stvari. Bol za bol je umirujuća ideja. No, to je lažni mamac koji stvara više boli umjesto da ispravlja problem. Kao što je rekao Gandhi, “Oko za oko, čitav svijet čini slijepim.”
Ta želja za osvetom pojavljuje se u raznim situacijama. Uzmimo razvod braka. Iznevjereni supružnici često osjećaju da imaju pravo tražiti kaznene brakorazvodne nagodbe i odluke o skrbi djeteta, kao da je to na neki način njihovo pravo i kao da će kaznena osveta povratiti ravnotežu snaga i spasiti njihovo narušeno dostojanstvo. Ali u stvarnom životu funkcija osvete obično je mnogo manje bezazlena. Dvoje ljudi ostaju zatočeni u bolnom sukobu, fokusirani na prošlost i često nanoseći golemu kolateralnu štetu djeci, prijateljima i obitelji. Na kraju, izdajnik može dobiti “svoju zasluženu kaznu”, ali što se time postiže? Obično to ne pridonosi da život stranke u parnici krene naprijed. Opsesivno se fokusirajući na prošlost, ona postaje zatvorena za nove mogućnosti i često postaje ogorčena i neugodna. Odmazda je ružna, kao što nam pokazuje Eshil u svom prikazu Furija. Ono što želi onaj koji traži osvetu jeste buduća sreća i samopoštovanje. Osveta, sama po sebi, to nikada ne postiže i ona obično svima čini život još gorim.
Ali, čekajte časak. Svi se slažemo da nepravedna djela, ako su dovoljno ozbiljna, trebaju biti kažnjena, a kazna je obično bolna. Da, trebali bismo se složiti da je kazna često korisna: ali zašto i kada? Kaznu bismo mogli gledati u retributivnom duhu, kao osvetu za ono što se već dogodilo. To je stav koji ja ne odobravam, a on nanosi veliku društvenu štetu i vodi odvratnoj strategiji gomilanja jada, kao da to stvarno nadoknađuje štetu nanesenu zločinom. No, postoji bolji stav, više nalik stavu dobrog roditelja u mom primjeru: Možda bismo mogli pokušati gledati u budućnost i stvoriti bolje društvo, koristeći kaznu da izrazimo vrijednost koju pridjeljujemo ljudskom životu i sigurnosti, da odvratimo druge ljude od počinjenja drugih zločina, i nadajmo se, da odvratimo tu osobu da ne učini neki drugi zločin ili bar da joj onemogućimo da to učini.
Međutim, ako razmišljamo na taj način, pokušavajući poboljšati budućnost, vjerojatno ćemo imati puno drugih misli prije no što dođemo do kazne. Kao taj dobri roditelj, mislit ćemo da ljudi ne griješe ni blizu tako često, ako su u osnovi voljeni i poštovani, ako imaju dovoljno za jelo, ako imaju pristojno školovanje, ako su zdravi i ako predviđaju povoljne prilike u budućnosti. Tako će nas razmišljanje o zločinu usmjeriti na osmišljavanje društva u kojem će ljudi imati manje poticaja da počine zločin. Kada to i čine, unatoč našim najvećim naporima, uzimamo to ozbiljno radi budućnosti.
Postoji još jedan dio Aristotelove definicije. On kaže da je ljutnja uvijek odgovor, ne na bilo kakvu staru štetu, već samo na onu vrstu koju on naziva “spuštanje ranga”. To ne odgovara uvijek istini. Ja se mogu razljutiti zbog nepravdi učinjenih drugima, bez da mislim da te nepravde “spuštaju moj rang”. Kasniji su se filozofi držali drugih dijelova Aristotelove definicije, ali su ispustili ovu restrikciju: ljutnja može biti odgovor na svaki nepravedni čin, ne samo povreda statusa. Ipak, hajde da se zadržimo na Aristotelovoj ideji jer, prema empirijskim istraživanjima, ona zaista pokriva iznenađujuće mnogo slučajeva ljutnje.
Ideja o statusu je važna jer je to jedan slučaj, vjerujem, kada vam osveta daje ono što želite. Ako ono na što ste fokusirani nije ubojstvo ili krađa ili silovanje, već samo način na koji je to utjecalo vaš relativni status u svijetu, tada gurajući počinitelja relativno nisko, vi zaista sebe gurate relativno više. Ako je relativni status sve do čega vam je stalo, tada vas ne mora brinuti što nepravda počinjena nepravednim činom (ubojstvo, silovanje, krađa) nije ispravljena. Ako razmišljate samo o relativnom statusu, tada osveta na neki način ima smisla. Mnogi ljudi zaista razmišljaju na taj način i to možda objašnjava zašto je osveta toliko popularna i zašto ljudi ubrzo ne dođu do zaključka da je to isprazno odvraćanje pažnje od zadatka ispravljanja budućnosti.
Što je loše u ideji o statusu? Fokus na relativnom statusu bio je uobičajen u drevnoj Grčkoj: to zapravo objašnjava Ahilejevu ljutnju kada ga Agamemnon vrijeđa odvodeći “njegovu” ženu. Fokus na statusu bio je također uobičajen u vrijeme osnivanja Sjedinjenih država, na što nas podsjeća briljantna knjiga Hamilton, Lin-Manuela Mirande. Pomno osmišljena pravila časti i statusa zaista su dovela do konstantne statusne tjeskobe i do mnogih dvoboja zbog nanesenih uvreda. Opsjednutost statusom je loša zato jer u životu nije važna samo reputacija, važne su neke mnogo bitnije stvari: ljubav, pravda, rad, obitelj. Mi svi poznajemo ljude koji su opsjednuti time što će drugi o njima misliti, koji neprestano provjeravaju Internet kako bi vidjeli tko ih je uvrijedio. Društveni mediji možda potiču tu opsesiju time što ljudi ‘dislike’ jedno drugog ili broje “like-ove” koje su nakupili njihovi postovi. Kako sve više živimo u očima drugih tako je sve više našeg života prepušteno ocijeni drugih, bilo dobroj ili lošoj. No, nije li ta opsesija statusom znak nesigurnosti? I da li ona povećava nesigurnost, budući da će osoba koja po svijetu traži znakove neodobravanja sigurno neke naći? Jednako važno, nije li opsesija statusom odvraćanje pažnje od nekih važnijih vrijednosti? Ahilej je morao naučiti koliko je zlo bilo uništiti tisuće ljudi zbog jedne uvrede; Aaron Burr izgleda nikada nije puno naučio, no njegov nam primjer pokazuje čega se odričemo kada postajemo opsjednuti željom da budemo “u sobi gdje se to događa”.
Uočite da je opsesija relativnim statusom različita od fokusiranja na ljudsko dostojanstvo ili samopoštovanje zato jer dostojanstvo pripada svakome i ljudi su jednaki u dostojanstvu (barem bismo tako trebali misliti i obično tako mislimo), pa stoga dostojanstvo ne uspostavlja hijerarhiju i nitko ne bi došao u iskušenje da pomisli da će ponižavanje nekog drugog utjecati na moje ljudsko dostojanstvo. Dostojanstvo, za razliku od reputacije, jednako je i neotuđivo.
Tri greške u ljutnji
Sada smo spremni pogledati načine na koje nas ljutnja može zavesti.
- Očite greške. Ljutnja može biti krivo usmjerena, i loše nas usmjerava, ako se bazira na krivim informacijama o tome tko je učinio što nekomu, o tome da li je zlo djelo uistinu učinjeno zlonamjerno (s nekom vrstom zle namjere), a ne tek nehotice, i također da li je bazirano na pobrkanom poimanju važnosti. Aristotel spominje ljude koji se naljute kada se netko ne može sjetiti njihovog imena, a taj poznati primjer slučaj je precjenjivanja važnosti onoga što je osoba učinila. (Vjerojatno također i slučaj krivog shvaćanja namjere.) Budući da smo u ljutnji često prenagli, ove se greške često događaju.
- Statusna greška. Smatram da također griješimo, ako mislimo da relativni status ima golemu važnost, pa se na to fokusiramo do te mjere da isključujemo druge stvari. Ta greška je zapravo slučaj krivog razumijevanja važnosti određene vrijednosti, no, budući da je tako česta i predstavlja glavni izvor ljutnje, moramo je izdvojiti i pridijeliti joj zasebni broj.
- Greška osvete. Konačno, mi često griješimo kada dozvolimo da prevladaju duboko usađene retributivne misli koje nas navode da mislimo da bol briše bol, smrt ubojstvo i tako dalje. Ukratko, kada mislimo da nanošenje boli u sadašnjosti ispravlja prošlost. Griješimo zato jer je ta misao neka vrsta iracionalnog magičnog razmišljanja i zato jer nam odvraća pažnju od budućnosti, koju možemo promijeniti i često bismo trebali.
Četvrta greška u ljutnji: Bespomoćnost i ‘pravedni svijet’
Sve su ove greške česte i u političkom životu. Mi se uhvatimo za pogrešnu priču o tome tko je što učinio ili okrivljavamo pojedince i grupe za goleme sistemske probleme koje nisu oni skrivili. Precjenjujemo trivijalne nepravde, a istovremeno, ponekad, podcjenjujemo one važne. Opsjednuti smo svojim relativnim statusom (ili statusom svoje grupe). Mislimo da će osveta riješiti probleme stvorene originalnom povredom/prijestupom, čak i kada to ne čini.
No, ima još toga. Mi često pripisujemo krivicu i onda kada ne postoji krivica koju bi trebalo nekomu dodijeliti. Svijet je pun nesretnih slučajeva. Ponekad je nesreća samo nesreća. Ponekad su bolest i nevolja samo bolest i nevolja. Medicinska profesija ne može nas u potpunosti zaštiti od bolesti i smrti, a najmudrije i najpravednije socijalne mjere neće spriječiti ekonomske probleme proizašle iz prirodnih katastrofa. No, po našem monarhijskom običaju mi očekujemo da svijet funkcionira tako da služi nama. To veseli naš ego i u dubokom je smislu umirujuće, misliti da je svaki loš događaj nečija krivnja. Čin svaljivanja krivice i proganjanja “pokvarenjaka” duboko je utješan. On nam daje osjećaj kontrole umjesto bespomoćnosti.
Psiholozi su napravili mnogo istraživanja o instinktivnim poimanjima ljudi u vezi načina funkcioniranja svijeta i ustanovili su da ljudi imaju duboko ukorijenjenu potrebu vjerovati da je svijet pravedan. Jedan vid ove “hipoteze o pravednom svijetu” jest tendencija vjerovanju da su siromašni ljudi sami skrivili svoju bijedu, svojom lijenošću i lošim ponašanjem. No, drugi vid ovog vjerovanja u “pravedni svijet” jeste potreba da vjerujemo da kada nas zadesi gubitak i nedaća, to nije samo gubitak, to je nečije zlodjelo i da, na neki način, možemo nadoknaditi gubitak kažnjavajući “pokvarenjaka”.
Roditelj vam umre u bolnici. Posve je ljudski vjerovati “da su to učinili doktori” i svoju tugu skrenuti na parničenje zbog nesavjesnog postupka. Brak vam se raspada. Često negdje postoji greška, ali se ponekad ne može lako prepoznati. Stvari se jednostavno raspadaju. Ipak, ljudski je usmjeriti krivnju na “lošeg” supružnika i pokušati tu osobu uništiti parničenjem. Na taj način život izgleda razumljiviji, svemir pravedniji.
Ekonomske nedaće su ponekad uzrokovane protuzakonitim djelima jedne ili više osoba koje se mogu identificirati, a ponekad su to očito glupe i nepravične političke mjere; no najčešće je njihov uzrok nejasan i neizvjestan. Loše se osjećamo govoreći da: to čini da svijet izgleda neuredan i da se njime ne može vladati. Pa zašto onda krivicu ne prebaciti na – kao što su to činili Grci – grupe koje je lako demonizirati: umjesto njihove retoričke kategorije “barbari”, mi bismo mogli krivicu fokusirati na imigrante ili žene u radnom odnosu ili bankare ili bogataše. Suđenja vješticama iz Salema nekad su smatrana posljedicom grupne histerije među adolescentnim djevojkama. No, danas znamo da je nadmoćni broj onih koji su okrivljavali vještice bili mladi ljudi na pragu zrelosti, potišteni uobičajenim nedaćama jedne nesigurne kolonije u novom svijetu: ekonomska nesigurnost, oštra klima, politička nestabilnost. Kako je onda lako za sve okriviti vještice, obično starije neomiljene žene koje su laka meta i čija smrt donosi privremeno olakšanje za dušu.
Naše najstarije bajke imaju tu strukturu. Ivica i Marica odlutaju u šumu u potrazi za hranom. Problem je glad u kombinaciji s činjenicom da njihovi roditelji moraju raditi sluganske poslove i nemaju slobodnog vremena za brigu o djeci. No, priča nam govori da su ti vrlo stvarni problemi nestvarni, a da je stvarni problem vještica koja živi u šumi i malu djecu pretvara u medenjake. Crvenkapica ide u posjet svojoj baki, sama prelazeći veliku udaljenost. Stvarni problem u ovoj priči je starenje i manjak skrbi. Obitelj živi vrlo daleko, a baki nije dobro. No, priča ubrzo skreće našu pažnju. Problem uopće nije taj teški ljudski problem koji zahtijeva strukturalno rješenje. Problem je jedan vuk koji je provalio u bakinu kuću. U obje priče, kad je ružni nitkov ubijen, svijetu je dobro. Naša ljubav prema urednom univerzumu čini ta jednostavna fiktivna rješenja primamljivima. Teško nam je umom obuhvatiti složene istine, a mnogo je lakše zapaliti vješticu nego živjeti s nadom u svijetu koji nije načinjen po mjeri ljudi.
Ljutnja, dijete straha
Ljutnja je poseban osjećaj sa specifičnim mislima. Ona izgleda muževno i važno, nimalo kukavički. Unatoč tome, ona je izdanak straha. Kako to?
Prvo, kada nas ne bi mučila golema ranjivost, vjerojatno nikada ne bismo bili ljuti. Lukrecije je bogove zamišljao kao bića koja su savršena i cjelovita, nadzemaljska, i on kaže, “Oni nisu robovi zahvalnosti niti su okaljani ljutnjom.” Ako je ljutnja odgovor na znatnu štetu koju je netko drugi nanio vama ili nekomu ili nečemu do koga ili čega vam je stalo, tada osoba koja je cjelovita, koja ne može biti oštećena, nema mjesta za ljutnju. (Judeo-kršćanska slika božanske srdžbe zamišlja Boga koji voli ljude i duboko je ranjiv zbog njihovih nedjela.)
Neki reformatori morala su nas pozivali da postanemo kao Lukrecijevi bogovi. Grčki stoici su smatrali da bismo trebali naučiti da nimalo ne marimo za “imetak” to jest, za sve ono što može biti uništeno od strane bilo čega što je izvan naše kontrole. Tada ćemo se riješiti straha, a kao dio pogodbe, riješit ćemo se ljutnje. Filozof Richard Sorabji pokazao je da su Gandhijevi stavovi bili vrlo bliski stavovima Stoika.
Međutim, problem je u tome što gubeći strah mi također gubimo ljubav. Oboje se temelji na snažnoj privrženosti nekomu ili nečemu izvan naše kontrole. Nema ničega što nas čini ranjivijima nego što je to ljubav prema drugim ljudima ili domovini. Toliko toga može krenuti po zlu. U razdoblju od pola godine rimski filozof Ciceron izgubio je dvije stvari koje je volio najviše na svijetu, kćer Tulija umrla je pri porođaju, a Rimska republika je srušena tiranijom. Iako su njegovi prijatelji smatrali da je njegova žalost prekomjerna i nagovarali ga da bude pravi stoik, on je svom najboljem prijatelju Atikusu rekao da ne može prestati tugovati, i što je još gore, misli da ne bi ni trebao. Uzimati punu mjeru ljubavi, znači patiti. Dakle, rješenje koje jednim potezom briše i strah i ljutnju nije ono što bismo trebali prihvatiti. Sačuvati ljubav znači sačuvati strah.
Pa, iako to ne znači nužno sačuvati ljutnju, mnogo je teže dobiti bitku ljutnjom. Strah nije samo nužan preduvjet za ljutnju, on je također otrov za ljutnju jer hrani one četiri greške. Kada smo uplašeni, mi brzopleto donosimo zaključke, napadajući prije no što smo pažljivo razmislili o tome koga i kako. Kada su problemi složeni i njihovi uzroci slabo razumljivi, kao što su to obično ekonomski problemi, strah nas često navodi da krivicu pripisujemo pojedincima ili grupama, vodeći lov na vještice radije nego da zastanemo kako bismo razumjeli stvari.
Strah također hrani opsesiju relativnim statusom: kada se ljudi osjećaju iznad od drugih, tada misle da su neuništivi. No, kada ljudi štite svoj ranjivi ego mislima o statusu, tada ih je lako potaknuti na ljutnju jer svijet je pun uvreda i omalovažavanja. Uistinu, Lukrecije sva statusna nadmetanja dovodi u vezu sa strahom, tvrdeći da je to način kako smirujemo sebe: umanjujući druge mi se osjećamo moćnima.
Strah također potiče fokusiranje na osvetu, budući da ranjivi ljudi misle da je osvećivanje zlotvorima, čak njihovo uklanjanje, način ponovnog uspostavljanja izgubljene kontrole i dostojanstva. Štoviše, Lukrecije i sve ratove dovodi u vezu sa strahom: osjećajući nesigurnost, mi bjesnimo protiv onog što nam prijeti i nastojimo to ukloniti. On izostavlja razumljivu mogućnost da rat može biti uzrokovan razumnom reakcijom na istinsku prijetnju našoj sigurnosti i našim vrijednostima. Stoga njegovu analizu ne bismo trebali prihvatiti u potpunosti. Ja nisam pacifista, niti su to bili moji vodeći heroji ne-ljutnje, Martin Luther King Jr. i Nelson Mandela. Mislim da je Gandhi učinio golemu grešku zagovarajući totalni pacifizam. No, čak i pravedni ratovi, kao što je, vjerujem, bio Drugi svjetski rat, često su okaljani žarom za krvlju agresora, i svakako se može dokazati da su epizode poput bombardiranja Dresdena bile motivirane odmazdom, a ne zdravom politikom. Veliki vođe shvaćaju da moramo zadržati i jačati duh odlučnog protesta protiv zlodjela, bez da se tješimo retributivnim razmišljanjem. Sjajni govor Winstona Churchilla u kojem je rekao, “Ne mogu ponuditi ništa do krv, napor, suze i znoj.”, odnosi se na opasnost, na borbu i spremnost da se prihvati velika bol kako bi se sačuvale demokratske vrijednosti. Taj je govor glasovit po svom potpunom izostavljanju retributivizma. Churchill NE kaže da će osvećivanje nacistima otkloniti prijetnju slobodi. Sloboda je prekrasna i mi moramo biti spremni patiti za nju, no moramo se usredotočiti na obranu onoga što volimo, radije nego da “bljujemo [svoj] otrov po zemlji”, kao što su to izrazile Eshilove Furije. Churchillov govor je u skladu s najboljim savezničkim ciljevima za obnovu poslijeratne Njemačke i mi danas možemo vidjeti mudrost tog puta budući da je Njemačka jedan od naših najdragocjenijih saveznika.
Konačno, bespomoćnost i strah koji je prati vode refleksu da na nekoga svalimo krivicu kako bismo se osjećali manje prepušteni udarcima sudbine, a više u posjedu kontrole. Čak i duga i teška bitka (otegnuti proces za nesavjestan postupak liječnika, dugogodišnja parnica za razvod braka) često je psihološki prihvatljivija od priznavanja gubitka.
Protest bez osvete
Koja je alternativa? Mi možemo zadržati duh odlučnog prosvjedovanja protiv nepravde i istovremeno napustiti praznu fantaziju o osveti. Ta strategija, usmjerena prema naprijed, uključuje prosvjedovanje zbog zlodjela kada se ono dogodi, ali ne imputira zlodjelo tamo gdje, umjesto toga, postoji mračna guštara globalne ekonomije koja prebacivanjem poslova na vanjske izvršitelje i automatizacijom radi za naše građansko blagostanje. Nikada ne posežući za krivicom kao zamjenom za osjećaj nemoći, ali također ne prepuštajući se očaju. Čak i kada s pouzdanjem zlodjelo pripisujemo nekoj osobi ili grupi, mi ipak možemo odlučno odbiti osvetu i gledati u budućnost s nadom, birajući strategije osmišljene da stvari učine boljima radije nego da nanesu maksimalnu bol.
U zaključku, iznijela bih jedan primjer prosvjeda bez osvete: ideje Martina Luthera Kinga Jr., koji je toliko pridonio aktualnoj borbi našeg društva protiv rasizma i potrazi za pravdom. King je uvijek govorio da ljutnja ima ograničenu korisnost jer potiče ljude da se priključe njegovom prosvjednom pokretu radije nego da sjede očajavajući. No, jednom kada to učine, ljutnja mora biti “pročišćena” i “kanalizirana”. Pritom je mislio da ljudi moraju odustati od želje za osvetom, ali ipak zadržati duh opravdanog prosvjeda. Umjesto zadovoljštine potrebna im je nada i vjera u mogućnost pravde. U jednom eseju iz 1959. on kaže da će borba za integraciju i dalje nailaziti na zapreke i da se te zapreke mogu prevladati na dva različita načina:
Jedan je razvijanje cjelovite društvene organizacije koja će se učinkovitim, odlučnim mjerama oduprijeti svakom pokušaju ometanja napretka. Drugi je konfuzni, ljutnjom motiviran poriv za žestoko uzvraćanje udarca kako bi se nanijela šteta. Njegov je prvenstveni cilj nanošenje povrede kako bi se osvetila nepravedna patnja … To je kazneni način – ne radikalan niti konstruktivan.
King je, naravno, opisivao ne samo duboko usađenu ljudsku tendenciju nego stvarne ideje i osjećajnost Malcolma X, onako kako ih je on razumio.
King je stalno insistirao da njegov pristup ne znači mirenje s nepravdom: još uvijek je tu ozbiljan zahtjev, još uvijek je tu prosvjed protiv nepravednih prilika u kojem prosvjednici preuzimaju veliki rizik za svoje tijelo, u situaciji koju King naziva “direktna akcija”. Ipak, fokus prosvjednika mora se okrenuti prema budućnosti koju svi moraju stvarati zajedno s nadom i vjerom u mogućnost pravde.
Ukratko, King zagovara i primjerom pokazuje ono što sam ja nazvala Tranzicijska ljutnja: prosvjedni dio ljutnje bez osvete. Da bismo to bolje shvatili, hajde da analiziramo slijed emocija u njegovom govoru “Imam san”. King zaista započinje s nečim što nalikuje pozivu na ljutnju: on ukazuje na nepravedne rane rasizma koji nije uspio ispuniti implicitna obećanja nacije o jednakosti. Stotinu godina nakon Deklaracije o emancipaciji, “život crnca još je uvijek žalosno osakaćen okovima segregacije i lancima diskriminacije.”
Sljedeći Kingov potez je značajan: jer umjesto da demonizira bijele Amerikance, on ih smireno uspoređuje s ljudima koji nisu ispunili svoju financijsku obavezu: “Amerika je crnačkom naroda dala neispravan ček; ček koji je vraćen s oznakom ‘nedovoljna sredstva'”. Ovime započinje prijelaz na ono što sam nazvala Tranzicijska ljutnja: jer to nas navodi da mislimo unaprijed, na ne-retributivne načine. Suštinsko pitanje nije kako poniziti bijelce, već kako taj dug može biti plaćen, a i u financijskoj metafori pomisao na uništenje dužnika vjerojatno nije najvažnija.
Nakon toga prebacuje se u budućnost fokusirajući se na vrijeme u kojem bi se svi zajedno mogli udružiti u težnji za pravdom i poštivanjem obaveza: “No, mi odbijamo vjerovati da je banka pravde bankrotirala. Odbijamo vjerovati da nema dovoljno sredstava u golemim trezorima mogućnosti za ovu naciju.” I opet, ni spomena o mučenju ili osveti, samo odlučnost da se konačno zajamči zaštita ljudskih prava. King podsjeća slušateljstvo da je trenutak ozbiljan i da postoji opasnost da se gnjev prelije preko ruba: no on se unaprijed gnuša takvog ponašanja. “U procesu postizanja našeg zasluženog položaja, mi ne smijemo biti krivi za nepravična djela. Nemojmo nastojati da svoju žeđ za slobodom utolimo pijući iz čaše gorčine i mržnje … I opet ponovo, mi se moramo uzdići do veličanstvenih visina suprotstavljanja fizičkoj snazi snagom duha.”
Tako je “osveta” preobražena u obranu građanskih prava, proces koji ujedinjuje crne i bijele u potrazi za slobodom i pravdom. Svi su na dobitku: kao što mnogi bijeli ljudi već priznaju, “njihova sloboda neraskidivo je vezana za našu slobodu.”
King nadalje odbija priznati gubitak nade koji bi mogao dovesti do napuštanja borbe. Upravo na tom mjestu najčuveniji dio govora “Imam jedan san” dobiva zamah. I naravno, taj san nije san o retributivnoj kazni, već o jednakosti, slobodi i bratstvu. Naglašenim terminima King poziva Afro-američke članove slušateljstva da zamisle bratstvo čak i sa svojim bivšim mučiteljima:
Imam jedan san da će jednog dana na crvenim brežuljcima Georgie, sinovi bivših robova i sinovi bivših robovlasnika biti u stanju zajedno sjesti za stol bratstva.
Imam jedan san da će čak i država Mississipi, država koja skapa od vrućine nepravde i opresije, biti pretvorena u oazu slobode i pravde …
Imam jedan san da će jednoga dana dolje u Alabami, s njenim pokvarenim rasistima, s njenim guvernerom sa čijih se usana cijede riječi “interpozicija” i “nulifikacija” – jednoga dana upravo tamo u Alabami, mali crni dječaci i crne djevojčice moći će se uhvatiti za ruke s malim bijelim dječacima i bijelim djevojčicama kao sestre i braća.
U tom govoru uistinu ima ogorčenja, a to ogorčenje priziva viziju ispravljanja koja bi lako mogla poprimiti retributivni oblik. No, King se smjesta laća preoblikovanja retributivizma u rad i nadu. Jer kako bi, razumno i stvarno, retributivnom osvetom nepravda mogla biti pretvorena u dobro? Bol i poniženje tlačitelja neće osloboditi potlačene. Samo pametna i domišljata borba za pravdu može to učiniti.
Moglo bi izgledati čudno uspoređivati Kinga s Eshilom, iako to zapravo uopće nije čudno s obzirom na Kingovu ogromnu učenost na području literature i filozofije. On u osnovi govori istu stvar: demokracija se mora odreći prazne i destruktivne pomisli na osvetu i okrenuti prema budućnosti zakonskog pravosuđa i ljudskog blagostanja. Kingovi protivnici prikazivali su njegov stav kao slab. Malcom X je podrugljivo rekao da je to kao kava s previše mlijeka koja je postala bijela i hladna, pa čak ni nema okus kave. No, to je pogrešno. Kingov stav je jak, a ne slab. On se u ime budućnosti opire jednom od najsnažnijih ljudskih poriva, porivu za retribucijom. Jedan od najzamršenijih problema u politici jeste ustrajati u odlučnoj potrazi za rješenjima bez da nas strah skrene u smjeru grešaka ljutnje. Ideja koju dijele Eshil i King je da se građani demokracije moraju hrabro suočiti s problemima i, da, s nečuvenim nepravdama koje susrećemo u političkom i društvenom životu. Šibanje naokolo u bijesu i strahu ne rješava problem; umjesto toga vodi, kao što je to bilo i u Ateni i u Rimu, spirali retributivnog nasilja.
Lukrecije priča okrutnu priču o ljudskom bijesu i strahu kada se otmu kontroli. On zamišlja svijet, ne mnogo različit od njegovog, u kojem nesigurnost vodi agresivnim djelima koja ne ublažavaju nesigurnost. (U vrijeme kada je pisao, Rimska republika se urušavala, a nesigurnost, navirući odasvuda, uskoro će dovesti do tiranije.) U nastojanju da ublaže strah, misli on, ljudi postaju sve više agresivni – sve dok ne smisle novi način da nanesu maksimalnu štetu svojim neprijateljima: postavljajući divlje zvijeri na položaje u vojsci.
Iskušavali su čak i bikove u službi rata.
Običavali su puštati divlje veprove na svoje neprijatelje.
Čak su i razjarene lavove koristili kao stražu prethodnicu, u pratnji specijalnih snaga naoružanih okrutnih dresera da ih obuzdavaju i drže pod kontrolom.
Nije koristilo.
Lavovi, razjareni krvlju, divlje su razbijali linije.
Gazili trupe, razbacujući njihove duše.
U poetskom tour de force Lukrecije sada zamišlja krvoproliće koje su pokrenule životinje. Onda se povlači. Da li se to zaista dogodilo?, kaže. Možda se to dogodilo u nekom drugom svijetu vani u svemiru. A što, kaže on, ti zamišljeni ljudi žele postići? Nanijeti golemu bol neprijatelju – čak i ako bi to značilo da će i sami izginuti!
Lukrecijeva poanta je da te divlje zvijeri predstavljaju naše retributivne osjećaje. Ljudi mogu misliti da je ljutnja moćna, no ona se uvijek otme kontroli i okreće protiv nas. I, što je još gore, ljude često nije briga. Toliko su duboko potonuli u fantazije o osveti da im je draže da ništa ne postignu, sve dok mogu natjerati te ljude da pate. Njegova okrutna znanstveno fantastična utvara podsjeća nas da ćemo uvijek poraziti sami sebe dok god dopuštamo da nas vodi strah, ljutnja i politika okrivljavanja.
Postoji bolja alternativa. Eshil je to znao, a King je to i znao i živio. Graditi budućnost pravde i blagostanja je teško. To zahtijeva samo-propitivanje, osobni rizik, traženje presudnih argumenata i nesigurnih inicijativa kako bi s protivnicima našli zajednički jezik – u duhu nade i nečega što bismo mogli nazvati zajedničkom vjerom. To je težak cilj, no, to je upravo onaj cilj koji ja preporučam za oboje, pojedince i institucije.
Moji argumenti proizlaze iz tri istaknuta područja humanističkih znanosti. Za evokativne slike koje osvjetljavaju političke probleme i put prema političkim ciljevima, okrenula sam se literaturi. Da bih pokazala kako se prema tim ciljevima već dosada težilo, okrenula sam se povijesti. No, ponad svega, budući da sam ja filozof, okrenula sam se filozofiji za kritičku analizu i strukturirane argumente o pravdi i blagostanju. Filozofija ne prinuđuje, ne prijeti, ne ismijava. Ona ne iznosi gole tvrdnje, već, umjesto toga, postavlja strukturu misli u kojoj zaključak proizlazi iz pretpostavki koje slušatelj može slobodno osporavati. Na taj način ona poziva na dijalog i poštuje slušatelja. Za razliku od pre-samopuzdanih političara koje je ispitivao Sokrat (Melet, Anit, Likon), filozofski govornik je ponizan i izložen: njegova ili njena pozicija je transparentna i zato osjetljiva na kritiku. (Njegova ili njena zato jer je Sokrat rekao da bi želio ispitivati žene, ako ništa onda barem u zagrobnom životu, a Platon je zaista poučavao žene u svojoj školi!)
OK: Vidjeli ste korake u mojoj diskusiji: sada svatko od vas može uskočiti i iznijeti protivno mišljenje, kao što je preporučivao Sokrat. Na taj način demokracija uči i napreduje. Ja vjerujem da demokracija hitno treba sva tri humanistička polja koja sam spomenula, a koji nadopunjuju jedno drugo. Sva tri nude vježbu u vještini uma i srca koja je bitna, posebno u našem današnjem vremenu straha, ogorčenja i podjele, ako želimo da naš međusobni razgovor bude promišljanje puno poštovanja. No, iznad svega, da bi riješila politički problem ljutnje, demokracija nužno treba učiti iz, i prakticirati filozofski dijalog, način općenja – i neslaganja – o važnim pitanjima, koji aroganciju zamjenjuje poštovanjem, a drsko hvalisanje strpljivim ispitivanjem. Ako filozofsko rasuđivanje – i njegov Eshilovski partner, pravno rasuđivanje i slovo zakona – prevagnu pred ljutnjom, možda bismo mogli postići rezultate koje zamišlja Eshil na kraju svoje drame:
Da u obilju dobra roda sjajna svetlost i zrak sunčev iz zemljina mame krila!
[That in plenty the blessings
That make life prosperous
May be made to burgeon from the earth
By the sun’s radiant beam.]
1 Za komentare koji su mi mnogo pomogli, vrlo sam zahvalna Douglasu Bairdu, Ro Khannai, Brianu Leiteur, Saulu Levmoreu, Richardu McAdamsu, Charlesu Nussbaumu, Lauri Weinrib i Davidu Weisbachu. Njihova plemenitost primjer je duha kritičkog dijaloga o kojem sam govorila na kraju ove lekcije.
Original transkripta možete naći ovdje:
https://www.neh.gov/about/awards/jefferson-lecture/martha-nussbaum-jefferson-lecture
Predavanje možete pogledati ovdje:
https://www.neh.gov/content/2017-lecture-video