Tri stotine milja od planine Chimborazo, stotinu milja od snjegova Cotopaxija, u najdivljijoj pustoši ekvadorskih Anda, leži ta tajanstvena planinska dolina odsječena od svijeta ljudi, Zemlja slijepih. Prije mnogo godina ta je dolina bila tako široko otvorena svijetu da su ljudi naposljetku mogli prići kroz zastrašujuće klance i preko zaleđenog prijevoja do njenih miroljubivih dolina; i ljudi su onamo zaista došli, par obitelji peruanskih meleza bježeći od pohlepe i tiranije španjolskih vladara. Onda je došlo do strašne erupcije vulkana Mindobamba kad je u Quitu noć potrajala sedamnaest dana, a voda je ključala u rijeci Yaguachi i ribe su umirale plutajući sve do Guayaquila; posvuda po obroncima uz pacifičku obalu došlo je do odrona zemlje i ubrzanog otapanja i iznenadnih poplava, a cijela jedna strana starog grebena Arauca skliznula je i srušila se uz grmljavinu i zauvijek odsjekla Zemlju slijepih od istraživačkih pokušaja ljudi. No, jedan od tih ranih naseljenika slučajno se našao na ovoj strani kanjona kad se svijet tako užasno uzdrmao i on je uslijed toga zaboravio na svoju ženu i svoje dijete i sve prijatelje i imovinu koju je ostavio tamo gore i započeo je život iznova u donjem svijetu. Započeo je ponovo, ali bolestan jer ga je zadesila sljepoća i umro je od te kazne u rudniku; no priča koju je ispričao rodila je legendu koja se do današnjeg dana zadržala duž planinskih lanaca Anda.
Pričao je kako se uputio natrag iz tog skrovišta u kojem se kao dijete prvo zatekao, vezan za ljamu uz veliku balu opreme. Dolina je, kazivao je, u sebi imala sve što ljudsko srce može poželjeti – slatku vodu, pašnjake i blagu klimu, padine bogatog smeđeg tla sa isprepletinim žbunjem bogatim izvrsnim plodovima, dok su se s jedne strane nadvijale goleme borove šume štiteći je od lavina. Visoko gore, sa tri strane, goleme litice sivo-zelenih stijena bile su okrunjene ledenom kapom; no potok iz ledenjaka nije tekao prema njima već je otjecao udaljenijim padinama i samo su povremeno ogromne ledene mase padale u dolinu. U toj dolini nije ni kišilo niti snježilo, već su obilni izvori osiguravali bogate zelene pašnjake koji su navodnjavanjem prošireni cijelom dolinom. Doseljenicima je tamo zaista bilo dobro. Njihove životinje su bile zdrave i plodne, ali jedna je stvar kvarila njihovu sreću, no bila je dovoljna da je ozbiljno pokvari. Zadesila ih je čudna bolest koja je svu njihovu novorođenu djecu – a također i nekoliko starije djece – učinila slijepom. I upravo u potrazi za nekom amajlijom ili protulijekom za tu pošast sljepoće, krenuo je on na naporan, opasan i težak put natrag niz kanjon. U tim vremenima i u takvim slučajevima ljudi nisu razmišljali o bacilima i zarazama, nego o grijehovima: i njemu se činilo da uzrok te nevolje mora ležati u nemaru tih doseljenika bez svećenika da podignu svetište čim su ušli u dolinu. On je želio svetište – zgodno, jeftino, djelotvorno svetište – da se podigne u dolini; on je želio relikvije i slične moćne stvari vjere, blagoslovljene predmete i tajanstvene medalje i molitve. U torbi je nosio šipku izvornog srebra za koji nije želio reći odakle mu; upornošću nestručnog lažova tvrdio je da u dolini nema srebra; skupili su na gomilu sav svoj novac i nakit nemajući nikakve potrebe za njima tamo gore, rekao je, kako bi mogli kupiti sveti lijek za svoju bolest. Zamišljam tog mladog planinara zamagljenih očiju, preplanulog, mršavog i zabrinutog, grozničavo stiskajući obod svog šešira, čovjeka nenaviklog na običaje donjeg svijeta, kako priča ovu priču nekom predusretljivom svećeniku pronicava pogleda uoči velikog potresa; namah ga mogu zamisliti kako se pokušava vratiti s pobožnim, pouzdanim lijekovima protiv te nedaće, i neizmjerni užas koji mora da ga je obuzeo kad se suočio s urušenim prostranstvom na mjestu nekadašnjeg kanjona. No, ostatak povijesti njegovih nesreća nije mi poznat, osim onoga što znam o njegovoj groznoj smrti nekoliko godina poslije. Jadnik je zalutao u toj zabiti! Potok koji je nekad usjekao kanjon sada izbija iz grotla stjenovite pećine, a legenda pokrenuta njegovom jadnom nevješto ispričanom pričom razvila se u legendu o rasi slijepih ljudi negdje ‘tamo preko’ i može se čuti još i danas.
A među stanovništvom te, sada izolirane i zaboravljene doline, bolest je išla svojim tokom. Stariji su kratkovidno tapkali, mladi su vidjeli samo obrise, a njihova djeca nisu nikada progledala. No, život je bio veoma lagodan u tom snijegom obrubljenom bazenu izgubljenom za cijeli svijet, bez trnovitog grmlja, bez opasnih insekata i zvijeri, osim nježne pasmine ljama koje su vukli na povodcima duž korita presahlih rijeka u kanjonima kroz koje su došli. Vid im je postao kratkovidan tako postepeno da su jedva primijetli njegov gubitak. Vodali su svoju slijepu mladež amo tamo sve dok ne bi odlično poznavali cijelu dolinu, a kada je izumro zadnji videći među njima rasa je nastavila živjeti. Imali su čak dovoljno vremena da se prilagode slijepim nadzorom vatre koju su pažljivo ložili u kamenim pećima. U početku je to bio jednostavni soj ljudi, nepismen, tek ovlaš dotaknut španjolskom civilizacijom, ali s nešto umjetničke tradicije i izgubljene filozofije starog Perua. Generacija je slijedila generaciju. Mnoge stvari su zaboravili; mnoge stvari su izumili. Tradicija šireg svijeta iz kojeg su došli postala je mitski obojana i nesigurna. U svim stvarima osim vida bili su snažni i sposobni, a uskoro je slučajnost rođenja i nasljeđa poslala jednog tko je imao originalni um i koji je znao pričati i uvjeriti ljude oko sebe, pa onda kasnije i drugoga. To dvoje je preminulo ostavljajući za sobom svoje učinke, a mala zajednica je rasla u broju i razumijevanju suočavajući se i rješavajući društvene i ekonomske probleme koji bi se pojavili. Generacija je slijedila za generacijom. Došlo je vrijeme kad je rođeno dijete petnaest generacija nakon onog pretka koji je otišao iz doline sa srebrnom polugom u potrazi za božjom pomoći i koji se nikada nije vratio. Približno u to vrijeme slučaj je htio da u u tu zajednicu pristigne čovjek iz vanjskog svijeta. Ovo je priča o tom čovjeku.
Bio je to planinar iz okolice Quita, čovjek koji se spustio do mora i vidio svijeta, čitač knjiga na originalan način, bistar i poduzetan čovjek. Grupa Engleza koja došla u Ecuador da se penje po planinama uzela ga je kao zamjenu za jednog od trojice njihovih švicarskih vodiča koji se razbolio. Penjali su se ovdje i ondje i onda je došao pokušaj uspona na Parascotopetl – Matterhorn Anda – pričemu je on ostao izgubljen za vanjski svijet. Priča o nesreći napisana je desetak puta. Pointerova priča je najbolja. On priča kako se mala grupa probijala teškim i gotovo okomitim putem prema gore sve do podnožja zadnje i najveće litice i kako su podigli noćni bivak u snijegu na maloj polici u stijeni i, s dozom dramatičnosti, kako su uskoro ustanovili da ih je Nunjez napustio. Vikali su, ali nije bilo odgovora; vikali su i zviždali i te noći više nisu spavali.
Kad je svanulo jutro vidjeli su tragove njegovog pada. Činilo se nemogućim da bi bio mogao ispustiti bilo kakav zvuk. Skliznuo je istočnom, nepoznatom stranom planine; duboko dolje naletio je na snježnu strminu niz koju se kotrljao usred snježne lavine. Njegov je trag vodio ravno do ruba zastrašujuće provalije, a dalje od toga ništa se nije vidjelo. Daleko, daleko ispod, u izmaglici, mogli su nazrijeti drveće kako se uzdiže iz uske, zatvorene doline – izgubljene Zemlje slijepih. No, oni nisu znali da je to izgubljena Zemlja slijepih niti su je na bilo koji način mogli razlikovati od ostalih uskih pruga planinskih dolina. Obeshrabreni tom nesrećom popodne su odustali od pokušaja, a Pointer je bio pozvan u rat prije no što je mogao poduzeti novi uspon. Do današnjeg dana Parascotopetl uzdiže svoj neosvojeni vrh, a Pointerovo sklonište se raspada neposjećeno usred snijega.
A čovjek koji je pao preživio je.
Na dnu strmine od tisuću stopa pao je usred snježnog oblaka na drugu snježnu strminu koja je bila još strmija od one iznad. Niz ovu se kotrljao, ošamućen i otupio, ali bez ijedne slomljene kosti u tijelu; i onda je konačno stigao do blažih padina gdje se ispružio i nepomično ležao zatrpan mekom hrpom bijele mase koja je padala s njim i spasila ga. Došao je k sebi s nejasnom predodžbom da leži bolestan u krevetu; shvativši potom svoj položaj planinarskom inteligencijom, uz mnogo truda uspio se osloboditi snijega ugledavši zvijezde. Ležeći nauznak pitao se gdje je i što mu se dogodilo. Provjerio je ruke i noge i otkrio da je izgubio nekoliko gumbiju, a kaput mu je bio izvrnut preko glave. Nož mu je nestao iz džepa i izgubio je šešir, iako ga je vezao ispod brade. Prisjetio se da je bio tražio neko kamenje kojim bi podigao svoj dio zida od skloništa. Nestao je i njegov cepin.
Zaključio je da mora da je pao i pogledavši prema gore ugledao je, uvećanu sablasnim sjajem izlazećeg mjeseca, stravičnu putanju svog pada. Neko je vrijeme ležao nauznak tupo zureći u tu golemu blijedu liticu koja se nadvijala nad njim, iz časa u čas izranjajući sve više iz plime mraka. Njena fantazmagorična, tajanstvena ljepota zaokupila ga je neko vrijeme, a onda ga je obuzeo žestok napad grčevitog smijeha …
Nakon duljeg vremena postao je svjestan da se nalazi blizu donjeg ruba snijega. Ispod, podno mjesečinom obasjane i prohodne padine vidio je tamnu ledinu posutu kamenim gromadama. S mukom se uspravio osjećajući bol u svakom zglobu ruku i nogu, s naporom sišao niz brdo rastresitog snijega nagomilanog oko sebe, krenuo nizbrdo dok se nije našao na ledini i tamo više srušio nego legao pokraj jedne kamene gromade te, potegnuvši veliki gutljaj iz pljoske koju je nosio u unutarnjem džepu, smjesta zaspao.
Probudio ga je pjev ptica u krošnjama daleko dolje.
Sjeo je i zapazio da se nalazi na maloj uzvisini u podnožju ogromne litice užljebljene vododerinom niz koju je padao zajedno sa snijegom. Preko puta njega drugi stjenoviti zid uzdizao se prema nebu. Klanac između tih litica protezao se u smjeru istok-zapad i bio prepun jutarnjeg sunca koje je na zapadu obasjavalo planinski odron koji je zatvarao klanac. Ispod njega kao da je bila jednako strma litica, no iza snijega u vododerini pronašao je neku vrstu procjepa u obliku dimnjaka niz koji je kapala voda od snijega koji se otapao i kojim se očajnik mogao odvažiti. Bilo mu je lakše nego što je izgledalo i napokon je došao do druge puste uzvisine i nakon silaska po stijeni, koji nije bio posebno težak, našao se na strmini obrasloj drvećem. Osvrnuo se prema klancu koji se širio nad zelenim livadama među kojima je sada sasvim jasno vidio skupinu kamenih koliba neobičnog stila. Povremeno je njegovo napredovanje nalikovalo pentranju po strmom zidu, a nakon nekog vremena izlazeće sunce nije više sjalo duž klanca, pjev ptica je utihnuo, a oko njega postalo hladno i mračno. No udaljena dolina s svojim kućama bivala je zato sve sjajnija. Stigao je na jednu kosinu gdje je između stijena opazio – jer bio je on čovjek s darom opažanja – neku nepoznatu paprat koja kao da se držala pukotina intenzivno zelenim rukama. Ubrao je list dva, zagrizao stabljiku i ustanovio da mu to pomaže.
Oko podne je konačno izašao iz ždrijela klanca na ravnicu obasjanu suncem. Bio je ukočen i umoran; sjeo je u sjenu jedne stijene, napunio pljosku vodom iz potoka i napio se počivajući neko vrijeme prije no što se uputio u smjeru kuća.
Kuće su bile vrlo neobične njegovu oku, a cijeli izgled doline postajao mu je uistinu sve čudniji i sve više tuđ. Veliki dio njene površine bila je bujna zelena livada prošarana s mnogo prekrasnog cvijeća, navodnjavana izuzetnom pažnjom pokazujući znakove sustavnog naizmjeničnog obrađivanja usjeva. Visoko gore uokolo doline bio je zid i nešto što je izgledalo kao obodni vodeni kanal iz kojeg su tekli tanki potočići natapajući biljke u dolini, a na višim padinama iznad doline stada ljama pasla su oskudno bilje. Štagljevi, očito skloništa ili hranilišta za ljame, naslanjali su se tu i tamo na obodni zid. Potoci za navodnjavanje ulijevali su se zajedno u glavni kanal dolje u središtu doline koji je bio ograđen s obje strane zidom do visine ramena. To je ovom zabačenom mjestu davalo jedinstveno urbano obilježje koje je bilo uvelike naglašeno mnoštvom puteljaka popločanih crnim i bijelim kamenjem i obrubljenih neobičnim malim ivičnjakom, koji su se uredno ispreplitali. Kuće u središtu sela bile su sasvim drugačije od nemarnih, zbrda-zdola sklepanih planinskih sela koje je on poznavao; stajale su u neprekidnom nizu s obje strane zapanjujuće čiste glavne ulice; tu i tamo na njihovim raznobojnim pročeljima bila su probijena vrata, a niti jedan prozor nije narušavao jednoliku površinu fasade. Njihove boje izmjenjivale su se izuzetnom nepravilnošću, razmazane nekom vrstom žbuke koja je katkad bila siva, katkad sivosmeđa, katkad boje škriljevca ili tamnosmeđa; i upravo je prizor tog razigranog žbukanja prvi puta sugerirao riječ ‘slijep’ u mislima istraživača. ‘Dobri čovjek koji je ovo napravio,’ pomislio je, ‘mora da je bio slijep ko šišmiš.’
Spustio se niz strminu i tako došao do zida i kanala koji se protezao oko doline, blizu mjesta gdje se višak vode iz kanala izljevao u dubine klanca kao tanak nestalni slap. Sada je mogao vidjeti brojne muškarace i žene kako se odmaraju na hrpama trave, kao da imaju siestu. U udaljenijem dijelu doline, bliže selu, ležalo je mnoštvo djece, a bliže njemu troje muškaraca nosilo je vjedra na motkama preko ramena duž uske staze koja je vodila od okolnog zida do kuća. Ovi potonji su bili odjeveni u odjeću od ljamine dlake i čizme i pojaseve od kože, s kapama od tkanine s preklopima pozadi i na ušima. Slijedili su jedan drugoga u nizu hodajući polako i pritom zijevajući kao da su cijelu noć bili budni. Bilo je nešto ohrabrujuće poticajno i impresivno u njihovom držanju pa je Nunjez, nakon kratkog oklijevanja iskoračio na svojoj stijeni kako bi bio što je moguće uočljiviji i dao si oduška snažnim povikom koji je odjeknuo cijelom dolinom.
Trojica muškaraca se zaustavila okrećući glavama kao da gledaju oko sebe. Okretali su lica na sve strane, a Nunjez je uporno mahao rukama. No, unatoč njegovom gestikuliranju oni kao da ga nisu vidjeli i nakon nekog vremena, usmjerivši se prema dalekim planinama s desne strane, povikali su kao da odgovaraju. Nunjez je ponovo zaurlao i onda još jednom, a dok je bezuspješno mahao riječ ‘slijep’ pala mu je na pamet. ‘Budale mora da su slijepe.’, rekao je.
Kad je Nunjez napokon, nakon puno vike i ljutnje, prešao potok preko malog mosta i prišao im kroz prolaz u zidu, bio je siguran da su slijepi. Bio je siguran da je to Zemlja slijepih o kojoj je govorila legenda. Obuzelo ga je to uvjerenje i osjećaj velike, nevjerojatne avanture. Ono troje stajalo je jedan uz drugoga ne gledajući ga, ali okrećući uši prema njemu, procjenjujući ga po njegovom neobičnom koraku. Stajali su zbijeni kao ljudi pomalo preplašeni, a on je mogao vidjeti njihove zatvorene, upale kapke, baš kao da su se očne jabučice ispod njih osušile. Na licima im je bio izraz strahopoštovanja.
‘Čovjek,’ rekao je jedan na jedva prepoznatljivom španjolskom, ‘to je čovjek ili duh koji silazi sa stijena.’ Nunjez se približavao sigurnim korakom mladića koji je zatekao život. Sjetio se svih starih priča o izgubljenoj dolini i Zemlji slijepih, a kroz misli mu je prolazila ova stara izreka, kao refren –
‘U Zemlji slijepih jednooki je kralj.’
‘U Zemlji slijepih jednooki je kralj.’
I pozdravio ih je vrlo uljudno. Razgovarao je s njima gledajući ih.
‘Odakle on dolazi, brate Pedro?’
‘Sišao je sa stijena.’
‘Preko planina sam došao,’ rekao je Nunjez, ‘iz zemlje tamo preko – gdje ljudi mogu vidjeti. Iz okolice Bogote gdje živi stotine tisuća ljudi i gdje grad seže dalje od vida.’
‘Vid?’ mumljao je Pedro. ‘Vid?’
‘On dolazi,’ rekao je drugi slijepac, ‘iz stijena.’
Tkanina njihovih kaputa, primijetio je Nunjez, bila je sašivena na različite neobične načine. Neugodno se iznenadio kad su mu se svi zajedno primakli ispruženih ruku. Uzmaknuo je pred nadiranjem tih ispruženih prstiju.
‘Dođi ovamo,’ rekao je treći slijepac prateći njegovu kretnju i stežući ga čvrsto.
I tako su držali Nunjeza pipkajući ga posvuda, ne izustivši više ni riječ dok nisu završili.
‘Oprezno,’ uzviknuo je kad su mu prstom doticali oko držeći da je taj organ, sa svojim trepćućim kapcima, vrlo neobična stvar i iznova prelazeći preko njega.
‘Čudno stvorenje, Correa,’ rekao je onaj kojeg su zvali Pedro. ‘Osjetite grubost njegove kose. Poput ljamine dlake.’
‘Grub je poput stijena koje su ga izrodile,’ rekao je Correa istražujući Nunjezovu neobrijanu bradu svojom mekanom, pomalo vlažnom rukom. ‘Možda će postati finiji.’ Nunjez se malo opirao njihovom pregledavanju, ali oni su ga čvrsto držali.
‘Oprezno,’ rekao je ponovo.
‘On govori,’ rekao je treći. ‘Sigurno je čovjek.’
‘Uh!’ rekao je Pedro opipavši njegov hrapavi kaput.
‘I ti si došao na svijet?’ pitao je Pedro.
‘Iz svijeta. Preko planina i ledenjaka; baš od tamo gore, na pola puta do sunca. Iz krasnog velikog svijeta koji se spušta prema moru, dvanaest dana puta do mora.’
Činilo se da ga jedva slušaju. ‘Naši su nam očevi rekli da čovjeka mogu stvoriti sile prirode,’ rekao je Correa. ‘Toplina stvari i vlaga i trulež – trulež.’
‘Hajde da ga odvedemo starješinama,’ rekao je Pedro.
‘Prvo vikni,’ rekao je Correa, ‘da se djeca ne bi preplašila … ovo je izvanredna prilika.’
Tako su vikali, a Pedro je išao prvi uzevši Nunjeza za ruku da bi ga odveo do kuća.
Nunjez je povukao svoju ruku. ‘Ja mogu vidjeti.’ rekao je.
‘Vidjeti?’ rekao je Correa.
‘Da, vidjeti.’ rekao je Nunjez okrenuvši se prema njemu i spotičući se o Pedrovo vjedro
‘Osjetila mu još uvijek nisu savršena,’ rekao je treći slijepac. ‘Spotiče se, govori besmislene riječi. Vodi ga za ruku.’
‘Kako želite,’ rekao je Nunjez smijući se dok su ga vodili.
Izgledalo je kao da ništa ne znaju o vidu.
No, sve u svoje vrijeme, on će ih naučiti.
Čuo je viku ljudi i vidio brojne spodobe kako se okupljaju na cesti u sredini sela.
Otkrio je kako gubi živce i strpljenje više no što je očekivao pri prvom susretu sa stanovnicima Zemlje slijepih. Mjesto je izgledalo veće kako su mu se približavali, a razmazana žbuka još čudnija. Gomila djece, muškaraca i žena (neke od žena i djevojaka, sa zadovoljstvom je opazio, imale su prilično ljupka lica, unatoč zatvorenim i utonulim očima) skupila se oko njega, pridržavajući ga, pipkajući ga mekanim, nježnim rukama, njušeći ga, i osluškujući svaku njegovu riječ. Neke mlade djevojke i djeca ipak su se držali malo podalje kao da ga se boje, a zaista se njegov glas činio grub i nepristojan usred njihovih mekših zvukova. Nagrnuli su na njega. Njegova tri čuvara držala su se blizu njega ostavljaći dojam vlasništva nad njim i stalno ponavljajući, ‘Divlji čovjek iz stijene.’
‘Bogota,’ rekao je on, ‘Bogota. S one strane planinskih vrhova.’
‘Divlji čovjek – koristi divlje riječi,’ rekao je Pedro. ‘Jeste li to čuli – Bogota? Njegov um još nije potpuno formiran. On ima tek začetke govora.’
Maleni dječak ga je uštinuo za ruku. ‘Bogota!’ rekao je podrugljivo.
‘Joj! Velegrad za vaše selo. Ja dolazim iz velikog svijeta – gdje ljudi imaju oči i vide.’
‘Ime mu je Bogota,’ rekli su.
‘Spotaknuo se,’ rekao je Correa, ‘dva puta se spotaknuo na putu ovamo.’
‘Odvedite ga starješinama.’
Iznenada su ga gurnuli kroz jedna vrata u sobu mračnu ko u rogu, osim blijedog sjaja vatre u dnu. Gomila se nagurala iza njega skoro potpuno zaklanjajući dnevno svjetlo i prije no što se uspio zaustaviti pao je naglavce preko nogu čovjeka koji je sjedio. Njegova ispružena ruka udarila je nečije lice dok je padao; osjetio je mekani dodir i začuo uzvik bijesa i zakratko se borio s mnoštvom ruku koje su ga stezale. To je bila jednostrana borba. Razabrao je situaciju i mirno ležao.
‘Pao sam,’ rekao je, ‘ne vidim ništa u ovom mrklom mraku.’
Nastala je stanka kao da su nevidljive osobe oko njega pokušavale razumijeti njegove riječi. Zatim je Correin glas rekao, ‘On je tek novonastao. Spotiče se dok hoda i miješa besmislene riječi dok govori.’
Drugi su također govorili o njemu stvari koje nije potpuno razumio.
‘Smijem li sjesti?’ upitao je kad je nastala stanka, ‘Neću se više boriti protiv vas.’
Posavjetovali su se i pustili ga da ustane.
Glas starijeg čovjeka počeo ga je ispitivati i Nunjez se našao kako pokušava objasniti veliki svijet iz kojeg je pao i nebo i planine i vid i tome slična čudesa, ovim starješinama koji su sjedili u tami u Zemlji slijepih. A oni nisu vjerovali ni razumijeli ništa od onog što im je pričao, nešto što je bilo potpuno van njegovog očekivanja. Oni čak nisu razumijeli mnoge od njegovih riječi. Četrnaest generacija su ti ljudi bili potpuno odsječeni od videćeg svijeta; imena svih vidljivih stvari izblijedila su i promijenila se; priča o vanjskom svijetu je izblijedila i pretvorila se u dječju bajku i oni su se prestali brinuti o bilo čemu s one strane stjenovitih padina iznad njihovog kružnog zida. Genijalni slijepci bili su se pojavljivali među njima propitujući komadiće vjerovanja i tradicije koje su donijeli sa sobom iz dana kad su još vidjeli, ali su sve to bili odbacili kao prazne fantazije i zamijenili novim i razumnijim objašnjenjima. Veliki dio njihove mašte uvenuo je zajedno s njihovim očima i oni su za sebe smislili nove maštarije uz pomoć svojih sve osjetljivijih ušiju i vrhova prstiju. Nunjez je polako shvatio ovo: da se njegovo očekivanje čuđenja i poštovanja za njegovo porijeklo i talente neće ostvariti; a nakon što je njegov bezuspješni pokušaj da im objasni vid odbačen kao konfuzno tumačenje novonastalog stvorenja o čudesima vlastitih nesuvislih doživljaja, ubrzo je popustio, slušajući njihove upute. A najstariji slijepac objasnio mu je život i filozofiju i religiju; kako je svijet (misleći na njihovu dolinu) prvo bio prazna šupljina u stijenama, a onda su se prvo pojavile nežive stvari bez dara dodira i ljame i nekoliko drugih stvorenja s malo razuma, i onda ljudi i na kraju anđeli koji se mogu čuti kako pjevaju i proizvode treperave zvukove, ali koje nitko ne može dotaknuti, što je Nunjeza jako zbunjivalo sve dok se nije sjetio ptica.
Nadalje je Nunjezu pričao kako se ovo vrijeme dijeli na toplo i hladno, što su sljepački ekvivalenti za dan i noć; i kako je dobro spavati kad je toplo, a raditi kad je hladno, tako da bi sada, da nije bilo njegovog dolaska, čitav grad slijepih bio spavao. Rekao je da Nunjez mora da je posebno stvoren kako bi naučio i služio mudrosti koju su oni stekli i da unatoč svoj njegovoj mentalnoj nesuvislosti i spoticanju, mora imati hrabrosti i dati sve od sebe učeći. Nato su svi ljudi na ulazu potvrdno zažamorili. Rekao je da je noć – jer slijepci dan nazivaju noć – sad već jako odmakla i zamolio sve da se vrate na spavanje. Pitao je Nunjeza da li zna kako se spava, a Nujez je rekao da zna, ali prije spavanja bi želio hranu.
Donijeli su mu hranu – mlijeko od ljame u zdjelici i grubi slani kruh – i odveli na izdvojeno mjesto kako bi jeo izvan dosega njihova sluha i nakon toga počinuo dok ih svježina planinske večeri ne probudi da ponovo započnu svoj dan. Nunjez uopće nije spavao.
Umjesto toga, sjedio je na mjestu gdje su ga ostavili, odmarajući svoje noge i ruke, prevrćući u mislima neočekivane okolnosti svog dolaska.
Svako malo bi se nasmijao, ponekad veselo, a ponekad zlovoljno.
‘Neoblikovani um!’, rekao je, ‘Još uvijek bez razuma! Ni ne znaju da vrijeđaju svog bogomdanog kralja i gospodara. Vidim da ih moram urazumiti. Samo da razmislim – samo da razmislim.’
Još uvijek je razmišljao kad je sunce zašlo.
Nunjez je imao oko za sve lijepe stvari i činilo mu se da je odsjaj na snježnim poljima i ledenjacima koji su se uzdizali oko doline sa svih strana, bilo nešto najljepše što je ikada vidio. Pogledom je prelazio sa tog nepristupačnog sjaja na selo i navodnjena polja koja su brzo tonula u sumrak i odjednom ga je obuzeo val emocija i on je iz dna svoje duše zahvaljivao Bogu što mu je podarena moć vida.
Začuo je glas koji ga doziva iz sela. ‘Ej tamo, Bogota! Dođi ovamo!’
Nato je ustao sa smiješkom. Pokazat će tim ljudima jednom za svagda što vid znači za čovjeka. Tražit će ga, ali ga neće naći.
‘Ne miči se, Bogota,’ rekao je glas.
On se bezglasno nasmijao i nečujno zakoračio izvan staze.
‘Ne gazi po travi, Bogota; to nije dozvoljeno.’
Nunjez je jedva čuo zvuk koji je sam proizveo. Zastao je zaprepašten.
Vlasnik glasa došao je trčeći šarenom stazom prema njemu.
Zakoračio je natrag na stazu. ‘Ovdje sam,’ rekao je.
‘Zašto nisi došao kad sam te zvao?’ rekao je slijepac. ‘Treba li te vodati kao dijete? Zar ne možeš čuti stazu dok hodaš?’
Nunjez se nasmijao. ‘Mogu je vidjeti.’ rekao je.
‘Ne postoji takva riječ vidjeti,’ rekao je slijepac nakon kratke stanke. ‘Prestani s tim ludostima i prati zvuk mojih nogu.’
Nunjez ga je slijedio, malo ljutit.
‘Doći će moje vrijeme,’ kazao je.
‘Naučit ćeš.’, odgovorio je slijepac, ‘Puno je toga za naučiti na svijetu.’
‘Zar ti nitko nije rekao: “U Zemlji slijepih jednooki je kralj”?’
‘Što znači slijep?’ bezbrižno je uzvratio slijepac preko ramena.
Prošla su četiri dana i peti je zatekao Kralja slijepih još uvijek inkognito, kao nespretnog, beskorisnog stranca među svojim podanicima.
Otkrio je da je mnogo teže obznaniti se, no što je pretpostavljao, a u međuvremenu, dok je smišljao svoj coup d’etat, radio je što mu je bilo rečeno i učio manire i običaje Zemlje slijepih. Posebno mu je bilo zamorno raditi i ići naokolo po noći, pa je odlučio da to mora biti prva stvar koju će promijeniti.
Oni su vodili jednostavan, naporan život, ti ljudi, sa svim elementima vrline i sreće, onako kako ljudi mogu razumijeti te stvari. Radili su teško, ali ne pod prisilom; imali su hrane i odjeće dovoljno za svoje potrebe; imali su dane i sezone odmora; mnogo su svirali i pjevali; i bilo je ljubavi među njima, i male djece.
Bilo je čudesno s kojim pozdanjem i preciznošću su se snalazili u svom uređenom svijetu. Sve je, vidite, bilo načinjeno tako da odgovara njihovim potrebama; svaka od staza koje su se protezale dolinom izlazeći iz središta, bila je pod istim kutom prema drugim stazama i razlikovala se po posebnom utoru na svom rubniku; sve prepreke i nepravilnosti na stazi ili livadama odavno su bile raščišćene; sve njihove metode i postupci proizlazili su prirodno iz njihovih posebnih potreba. Njihova osjetila su postala nevjerojatno izoštrena; mogli su čuti i procijeniti svaku gestu čovjeka udaljenog desetak koraka – mogli su čuti i samo udaranje njegovog srca. Intonacija im je odavno zamijenila ekspresiju, a dodirivanje geste, a njihovo baratanje motikom, lopatom i vilama bilo je opušteno i samouvjereno koliko to rad u vrtu može biti. Njihov osjet mirisa bio je izuzetno fin; mogli su razaznati indivudualne mirise kao što to može pas; i išli su naokolo lako i samouvjereno čuvajući ljame koje su živjele gore među stjenama i skupljale se kod zida zbog hrane i skloništa. Tek kada se Nunjez na koncu pokušao dokazati, otkrio je kako lako i sigurno se mogu kretati.
Pobunio se tek nakon što je probao s uvjeravanjem.
Prvo im je u nekoliko navrata pokušao govoriti o vidu. ‘Gledajte, ljudi,’ rekao je, ‘Postoje stvari koji vi kod mene ne razumijete.’
Jednom ili dvaput jedan ili dvojica njih su ga poslušali; sjedili su oborenih glava i ušiju inteligentno okrenutih prema njemu, a on je dao sve od sebe da im ispriča što se to ima za vidjeti. Među njegovim slušačima bila je djevojka s kapcima manje crvenim i upalim od drugih, toliko da se moglo zamisliti da skriva oči, koju se posebno nadao uvjeriti. Govorio je o ljepotama prizora, o promatranju planina, neba i izlaska sunca, a oni su ga slušali veselom nevjericom koja je uskoro postala osuđujuća. Rekli su mu da doista ne postoje nikakve planine, nego da je završetak stijena, gdje su pasle ljame, uistinu kraj svijeta; otud se širi prostrani krov svemira iz kojeg padaju rosa i lavine. A kad je on uporno tvrdio da svijet nema ni kraja ni krova kao što su oni pretpostavljali, rekli su da su njegove misli opake. Onako kako im je on opisao nebo i oblake i zvijezde izgledalo im je to kao užasan bezdan, grozna praznina na mjestu glatkog krova nad stvarima u koje su vjerovali – za njih je to bio čin vjere da je prostrani krov bio savršeno gladak na dodir. Shvatio je da ih je na neki način šokirao pa je potpuno odustao od takvog gledišta i pokušao im pokazati praktičnu vrijednost vida. Jednog jutra ugledao je Pedra na stazi zvanoj Sedamnaest kako se približava kućama u središtu, no još uvijek je bio predaleko da bi ga mogli čuti ili namirisati, i rekao im to. ‘Uskoro,’ proricao je, ‘Pedro će biti ovdje.’ Jedan starac je primijetio da Pedro nema nikakva posla na stazi Sedamnaest, a onda, kao da to potvrđuje, ta osoba je približavajući se skrenula i poprijeko otišla na stazu Deset, okrenula se i žustrim korakom uputila prema vanjskom zidu. Rugali su se Nunjezu kad Pedro nije stigao, a poslije, kad je Pedru postavio pitanje kako bi se opravdao, Pedro je to drsko poricao i kasnije se neprijateljski ponašao prema njemu.
Zatim ih je nagovorio da ga puste da se popne daleko gore na strme livade, prema zidu, u pratnji jedne osobe koja na to pristane, a njoj će, obećao je, opisati sve što se događa dolje među kućama. Opazio je neke dolaske i odlaske, ali stvari, koje su zaista bile važne tim ljudima, događale su se unutar ili iza tih kuća bez prozora – jedine stvari kojima su ga htjeli testirati – a njih on nije mogao vidjeti niti išta o njima reći. Nakon neuspjeha ovog pokušaja i izrugivanja od kojeg se nisu mogli suzdržati, pribjegao je sili. Mislio je zgrabiti lopatu i iznenadnim udarcem oboriti jednog ili dvojicu na zemlju i tako im, u poštenoj borbi pokazati prednost očiju. Otišao je tako daleko u toj nakani da je dohvatio lopatu i onda otkrio nešto novo o sebi, a to je da mu je bilo nezamislivo hladnokrvno udariti slijepog čovjeka.
Oklijevao je shvativši da su svi bili svjesni toga da je zgrabio lopatu. Stajali su na oprezu, glava okrenutih na jednu stranu i ušiju nagnutih prema njemu u iščekivanju njegovog sljedećeg poteza.
‘Spusti tu lopatu,’ rekao je jedan, a on je osjetio neku vrstu bespomoćne jeze. Gotovo da je poslušao.
Onda je jednoga odgurnuo natraške prema zidu kuće i pobjegao iz sela.
Otišao je preko jedne od njihovih livada ostavljajući trag ugažene trave iza sebe i uskoro sjeo pokraj jednog od njihovih puteva. Osjetio je nešto od zanosa koji ovlada svim ljudima na početku tučnjave, no više zbunjenost. Počeo je shvaćati da se ne možeš čak ni bezbrižno potući sa stvorenjima čiji je temeljni mentalni sklop drugačiji od tvog. U daljini je opazio mnoštvo ljudi s lopatama i motkama kako izlaze iz kuća na ulice i napreduju frontalno duž nekoliko staza prema njemu. Napredovali su polako, često međusobno razgovarajući, a tu i tamo cijeli kordon bi zastao njušeći zrak i osluškujući.
Prvi puta kad su to učinili Nunjez se nasmijao, poslije se više nije smijao.
Jedan se probijao livadom kroz travu i dolazio sagnut pipajući putem.
Pet minuta je promatrao polako širenje kordona, a onda je njegova nejasna želja da smjesta nešto poduzme postala mahnita.Ustao je, učinio korak-dva prema obodnom zidu, okrenuo se i vratio malo unazad. Tamo su svi oni stajali u obliku polumjeseca, mirni, slušajući.
I on je stajao mirno, stiščući čvrsto svoju lopatu objema rukama. Da navali na njih?
U njegovim ušima pulsiralo je u ritmu ‘U Zemlji slijepih jednooki je kralj!’
Da navali na njih?
Pogledao je otraga u visoki nepristupačni zid iza – nepristupačan zbog svoje glatke fasade, ali ujedno načičkan otvorima mnogih malih vrata – i onda na liniju gonitelja koja se približavala. Iza njih dolazili su sada drugi izlazeći iz kuća na ulice.
Da navali na njih?
‘Bogota!’ povikao je jedan, ‘Bogota! Gdje si?’
Jače je stegnuo svoju lopatu i krenuo preko livada prema nastambama, a oni su odmah krenuli prema njemu opkoljavajući ga. ‘Udarit ću ih ako me dotaknu.’ zaklinjao se, ‘Nebesa mi, hoću. Udarit ću.’ Zavikao je glasno, ‘Gledajte, ja ću u ovoj dolini raditi što ja hoću. Čujete li? Radit ću što hoću i ići kuda hoću!’
Brzo su se kretali okružujući ga, pipajući, ali krećući se hitro. Bilo je to kao igra slijepog miša u kojoj svi imaju povez na očima osim jednoga. ‘Uhvatite ga!’ viknuo je jedan. Našao se u širokom obruču progonitelja. Odjednom je osjetio da mora reagirati i biti odlučan.
‘Vi ne razumijete,’ vikao je glasom koji je trebao biti jak i odlučan, ali se slomio, ‘Vi ste slijepi, a ja mogu vidjeti. Pustite me na miru!’
‘Bogota, spusti lopatu i makni se s trave!’
Zadnja zapovijed, groteskna svojom urbanom familijarnošću proizvela je u njemu nalet bijesa.
‘Prebit ću vas,’ rekao je jecajući preplavljen osjećajima. ‘Nebesa mi, prebit ću vas. Ostavite me na miru!’
Počeo je bježati ne znajući jasno kamo da bježi. Pobjegao je od prvog slijepca jer se užasavao da ga udari. Stao je i zatim se zaletio ne bi li pobjegao kroz njihove zbijene redove. Krenuo je prema mjestu gdje je razmak bio najširi, ali su dvojica s obje strane, brzo osjetivši približavanje njegovih koraka, jurnula jedno k drugom. Poskočio je naprijed i onda shvatio da će biti uhvaćen i fiju! Lopata je udarila. Osjetio je mekani mukli udar šake i ruke i čovjek je bio na zemlji jaučući od boli, ali on se probio.
Probio se! I onda je ponovo bio blizu ulice s kućama, a slijepci su vitlajući lopatama i kolcima, trčali naokolo nekom promišljenom hitrošću.
U zadnji čas je začuo iza sebe korake jednog visokog muškarca koji je jurio prema njemu zamahujući prema njegovom zvuku. Izgubio je živce, zavitlao lopatom metar naokolo na svog protivnika, okrenuo se i stao bježati, vičući glasno dok je izmicao drugome.
Uhvatila ga je panika. Trčao je bjesomučno amo-tamo, izmičući kad za to nije bilo potrebe i spotičući se u nastojanju da vidi na sve strane odjednom. U jednom času je pao i oni su čuli njegov pad. Daleko, na obodnom zidu mali prolaz izgledao je kao spas i on se dao u divlji trk prema njemu. Nije se čak ni osvrnuo prema svojim progoniteljima dok ga se nije domogao i posrćući preko mosta uspentrao malo dalje među stijene na iznenađenje i zaprepaštenje mlade ljame koja je odskakutala iz vidokruga. Legao je na zemlju pokušavajući povratiti dah.
I tako je njegov coup d’etat okončao.
Proveo je dvije noći i dva dana izvan zida Doline slijepih bez hrane i skloništa meditirajući o neočekivanom. Tokom tih meditacija često je i uvijek s dubokom notom podsmijeha ponavljao opovrgnutu izreku: ‘U Zemlji slijepih jednooki je kralj’. Uglavnom je razmišljao o načinima kako da se bori i pobijedi te ljude i postalo mu je jasno da to za njega ni na koji praktični način nije moguće. Nije imao nikakvo oružje, a sad bi bilo i teško domoći ga se.
Rak-rana civilizacije zahvatila ga je još u Bogoti i nije mogao smoći snage u sebi da ode dolje i ubije slijepca. Naravno, kad bi to učinio mogao bi određivati uvjete pod prijetnjom da će ih sve pobiti. Ali – prije ili kasnije mora spavati! …
Pokušao je također pronaći hranu među borovima, udobno se smjestiti ispod borovih grana dok noću pada mraz i – s manje samopouzdanja – uhvatiti ljamu lukavstvom, kako bi je probao ubiti – možda udarivši je kamenom – i tako napokon nešto pojesti. No ljame su bile sumnjičave prema njemu i nepovjerljivo su ga promatrale svojim smeđim očima pljujući kad bi se primakao. Drugi dan obuzeo ga je strah i naleti drhtavice. Na koncu je otpuzao dolje do zida Zemlje slijepih u pokušaju da pregovara. Puzao je uz potok vičući dok dva slijepca nisu izašla na prolaz i razgovarala s njim.
‘Bio sam ljut,’ rekao je, ‘Ali ja sam tek stvoren.’
Rekli su da je tako bolje.
Rekao im je da je sada pametniji i da se kaje za sve što je učinio.
Tada je nanadano zaplakao osjećajući se slabo i bolesno, a oni su to shvatili kao povoljan znak.
Pitali su ga misli li još uvijek da može vidjeti.
‘Ne,’ rekao je. ‘To je bila ludost. Riječ ne znači ništa – manje od ništa.’
Pitali su što je iznad njihovih glava.
‘Oko deset puta deset visina čovjeka prostire se krov iznad svijeta – od kamena – i vrlo, vrlo gladak.’ Ponovo je briznuo u histeričan plač. ‘Prije nego me pitate dalje dajte mi malo hrane jer ću umrijeti.’
Očekivao je strašne kazne, ali ovi slijepci su imali sposobnost tolerancije. Njegovu pobunu smatrali su samo još jednim dokazom njegovog općeg idiotizma i zaostalosti. Nakon što su ga izbičevali naložili su mu da radi najednostavniji i najteži posao koji su imali za bilo koga, a on je, ne videći nijedan drugi način da preživi, radio pokorno ono što mu je bilo rečeno.
Nekoliko dana je bio bolestan i oni su ga brižno njegovali što je doprinijelo njegovoj pokornosti. No, inzistirali su da leži u mraku i to je bio velika muka. Dolazili su slijepi filozofi i razgovarali s njim o opakoj nerazboritosti njegova uma koreći ga tako uvjerljivo zbog njegovih sumnji u kameni poklopac njihove kozmičke tepsije da je gotovo posumnjao nije li doista bio žrtva halucinacije zato što ga ne vidi.
Tako je Nunjez postao građanin Zemlje slijepih i prestao je uopćavati te ljude, postali su pojedinci koje je poznavao, dok mu je svijet s one strane planina postajao sve dalji i nestvarniji. Bio je tu Jakob njegov gazda, ljubazan čovjek kad nije bio ljut; bio je Pedro, Jakobov nećak i Medina Sarote, Jakobova najmlađa kći koju su slabo cijenili u Svijetu slijepih jer je imala jasno ocrtane crte lica i nedostajala joj je ona ugodna blistava glatkoća, ideal ženske ljepote slijepih. No, Nunjez, koji ju je upočetku smatrao lijepom, sada ju je držao najljepšim bićem na svijetu. Njeni spušteni kapci nisu bili upali i crveni, kao što je bilo uobičajeno u dolini, već su bili položeni kao da bi se svaki čas mogli ponovo otvoriti. Imala je dugačke trepavice što se smatralo velikom deformacijom. Glas joj je bio snažan i nije bio ugodan za oštar sluh seoskih momaka. Zbog toga nije imala dragog.
Došlo je vrijeme kad je Nunjez mislio da, kad bi ju mogao osvojiti, pomirio bi se s tim da ostatak života provede u dolini.
Promatrao ju je tražeći prilike da joj čini male usluge, a uskoro je otkrio da i ona njega primjećuje. Jednom, na okupljanju povodom dana odmora, sjedili su jedan pokraj drugog pod prigušenim svjetlom zvijezda, svirala je slatka muzika. Njegova se ruka spustila na njenu i on se usudio stisnuti je. Ona je tada vrlo nježno uzvratila stisak. I onda jednoga dana dok su ručali u tami osjetio je kako ga njena ruka vrlo nježno traži; u taj čas, kako to slučajno biva, vatra je zamplasala i on je vidio nježnost na njezinu licu.
Tražio je priliku da razgovara s njom.
Jednog dana otišao je k njoj. Ona je sjedila na ljetnoj mjesečini predući. Svjetlost je učinila da izgleda poput tajanstvenog bića od srebra. Sjeo do njenih nogu i rekao joj da je voli i koliko mu se čini lijepa. Njegov glas bio je glas ljubavnika. Govorio je s nježnim poštovanjem koje je graničilo sa strahopoštovanjem, a ona nikada prije nije osjetila takvo divljenje. Nije mu dala konačni odgovor, ali bilo je jasno da su joj njegove riječi ugodne.
Nakon toga pričao je s njom kad god mu se pružila prilika. Dolina je za njega postala svijet, a svijet s druge strane planina gdje su ljudi živjeli u svjetlosti sunca izgledao mu je tek bajka o kojoj će joj jednoga dana pričati na uho. Vrlo oprezno i bojažljivo pričao je o vidu.
Njoj se vid činio kao poetična maštarija i slušala je kako opisuje zvijezde i planine i njenu vlastitu ljupku prozračnu ljepotu osjećajući krivnju zbog prepuštanja tome. Nije vjerovala, mogla je samo polovično razumijeti, ali je bila neobično oduševljena, a njemu se zbog toga činilo da potpuno razumije.
Njegova je ljubav izgubila bojazan i ohrabrila se. Uskoro ju je htio zaprositi od Jakoba i starješina, ali se prestrašila odgađajući to. Bila je to njena starija sestra koja je prva rekla Jakobu da se Medina Sarote i Nunjez vole.
U početku je brak Nunjeza i Medine Sarote naišao na veliko protivljenje; ne toliko jer su je cijenili, koliko zato jer su njega smatrali izdvojenim, idiotom, nekompetentnim bićem ispod dozvoljene razine za muškarca. Njene sestre su se ogorčeno usprotivile bojeći se da će im to svima donijeti gubitak ugleda. A stari Jakob, iako je razvio neku vrstu naklonosti prema svom nespretnom, poslušnom robu, odmahnuo je glavom i rekao da to ne može biti. Mladići su se svi razljutili na ideju o kvarenju rase, a jedan je otišao tako daleko da je nasrnuo i udario Nunjeza. Nunjez mu je uzvratio udarac. Tada je prvi puta otkrio prednost toga što može vidjeti, čak u sumraku. A nakon što je ta tuča završila niko nije više bio raspoložen da na njega digne ruku. No ipak su njegov brak smatrali nemogućim.
Stari Jakob je gajio nježnost prema svojoj najmlađoj kćeri i bilo mu je žao kad je plakala na njegovom ramenu.
‘Vidiš, draga moja, on je idiot. Ima priviđenja, ništa ne može napraviti kako treba.’
‘Znam,’ jecala je Medina Sarote, ‘ali bolji je no što je bio. Postaje sve bolji. I jak je, dragi oče, i ljubazan – jači i ljubazniji od bilo kojeg drugog muškarca na svijetu. I voli me – i, oče, ja volim njega.’
Stari Jakob je bio jako tužan videći je tako neutješnu i osim toga, što je bilo još mučnije, Nunjez mu se sviđao zbog mnogih stvari. Stoga je otišao i sjeo u dvoranu Vijeća bez prozora s drugim starješinama i čekajući pravi trenutak tokom razgovora rekao, ‘Bolji je no što je bio. Vrlo je vjerojatno da ćemo jednoga dana otkriti da je razuman kao i mi.’
Zatim je jedan od starješina, duboko razmislivši, došao na ideju. Bio je on veliki liječnik među tim ljudima, njihov vrač, vrlo filozofski nastrojen i domišljat. Privlačila ga je ideja da Nunjeza izliječi od njegovih nastranosti. Jednoga dana kad je Jakob bio prisutan vratio se na problem Nunjeza.
‘Pregledao sam Bogotu,’ rekao je, ‘i sad mi je slučaj jasniji. Mislim da bi vrlo vjerojatno mogao biti izliječen.’
‘Tome sam se uvijek nadao.’ rekao je stari Jakob.
‘Njegov um je zahvaćen.’ rekao je slijepi liječnik.
Starješine su mrmljale odobravajući.
‘Sad, čime je zahvaćen?’
‘Ah!’, rekao je stari Jakob.
‘Ovime’, rekao je liječnik odgovarajući na vlastito pitanje. ‘Te čudne stvari zvane oči, koje postoje da bi činile ugodnu meku udubinu na licu, su zahvaćene bolešću u Bogotinom slučaju, na takav način da djeluju na njegov mozak. Jako su proširene, on ima trepavice i njegovi kapci se miču i stoga je njegov mozak u stanju stalne nadraženosti i smušenosti.’
‘Da?’, rekao je stari Jakob, ‘Da?’
‘I mislim da mogu reći s razumnom sigurnošću da, kako bi ga se potpuno izliječilo, sve što trebamo poduzeti je jednostavni i lagani kiruški zahvat – odnosno otklanjanje ovih nadražujućih organa.’
‘I tada će biti zdrav?’
‘Tada će biti savršeno zdrav i posve uzoran građanin.’
‘Hvala Bogu na znanosti!’ rekao je stari Jakob i smjesta otišao reći Nunjezu te vesele vijesti.
No, iznenadio ga je način na koji je Nunjez primio ove dobre vijesti, hladno i s razočaranjem.
‘Netko bi mogao pomisliti,’rekao je, ‘po tvom tonu, da ti nije stalo do moje kćeri.’
Medina Sarote je bila ta koja je uvjerila Nunjeza da se suoči sa slijepim liječnikom.
‘Ti ne želiš da ja,’ rekao je, ‘izgubim svoj dar vida?’
Ona je odmahnula glavom.
‘Vid je moj svijet.’
Pognula je glavu još niže.
‘Postoje prekrasne stvari, prekrasne male stvari – cvijeće, lišajevi među stjenama, sjaj i mekoća krzna, daleko nebo s plutajućim oblacima, izlasci sunca i zvijezde. A tu si i ti. Samo zbog tebe dobro je imati vid, da gledam tvoje slatko, spokojno lice, tvoje ljubazne usne, tvoje drage, prekrasne sklopljene ruke … Upravo su moje oči te koje si osvojila, te oči koje me vežu za tebe, ono što žele ti idioti. Umjesto toga moram te dodirivati, čuti i nikada te više gledati. Moram ući pod taj krov od stijena, i kamena i tame, taj užasni krov pod kojim tvoja mašta posustaje … Ne, ne bi to tražila od mene?’
Neugodna sumnja pojavila se u njemu, zastao je s pitanjem.
‘Želim’, rekla je, ‘ponekad …’ Zastala je.
‘Da’, rekao je on pomalo zabrinuto.
‘Poželim ponekad da ne govoriš tako.’
‘Kako?’
‘Znam da je to lijepo – to je tvoja mašta. Volim to, ali sada …’
Osjetio je hladnoću. ‘Sada?’ rekao je tiho.
Ona je sjedila sasvim mirno.
‘Hoćeš reći – misliš – da bi mi trebalo biti bolje, bolje možda …’
Vrlo je brzo počeo shvaćati. Osjetio je bijes, uistinu bijes zbog sumornog tijeka sudbine, ali također i suosjećanja zbog njenog nedostatka razumijevanja – suosjećanje gotovo nalik sažaljenju.
‘Draga,’ rekao je i mogao je vidjeti po njenom bljedilu koliko su intenzivno njen duh pritiskale stvari koje nije mogla izreći. Obgrlio ju je rukama, poljubio u uho i neko su vrijeme sjedili u tišini.
‘Ako pristanem na to?’ rekao je na koncu vrlo nježnim glasom.
Bacila mu se oko vrata plačući neobuzdano. ‘Oh, kad bi htio,’ zajecala je, ‘Kad bi samo htio!’
Cijeli tjedan prije operacije, koja ga je trebala uzdignuti iz njegovog ropstva i podređenosti na razinu slijepog građanina, Nunjez nije oka sklopio i tokom svih toplih suncem obasjanih sati dok su drugi zadovoljno počivali, on je sjedio zamišljen ili je besciljno lutao pokušavajući se usredotočiti na svoju dilemu. Dao je svoj odgovor, dao je svoj pristanak, ali još uvijek nije bio siguran. I na kraju zadnjeg ‘radnog dana’, dok se sunce veličanstveno podizalo iznad zlatnih vrhova, započinjao je njegov zadnji dan viđenja. Sastao se s Medinom Sarote na par minuta prije no što je otišla na spavanje.
‘Sutra’, rekao je, ‘više neću vidjeti.’
‘Drago moje srce!’ odgovorila je i stisnula mu ruke svom snagom.
‘Boljet ćete samo malo,’ rekla je, ‘a ti ćeš izdržati tu bol – izdržat ćeš, dragi ljubavniče, zbog mene … Dragi, ako to mogu žensko srce i život, ja ću ti se odužiti. Najdraži moj, najdraži moj nježnoga glasa, odužit ću se.’
Preplavilo ga je sažaljenje prema sebi i njoj.
Držao ju je u naručju i prislonio svoje usne na njezine i posljednji put pogledao njeno ljupko lice. ‘Zbogom!’ prošaptao je na taj dragi prizor, ‘Zbogom!’
I onda se u tišini okrenuo od nje.
Mogla je čuti njegove korako kako se polako udaljavaju i nešto u njihovom ritmu bacilo ju je u žestok plač.
On je čvrsto namjeravao otići na neko osamljeno mjesto gdje su livade ukrašene bijelim narcisama i tamo ostati dok ne dođe vrijeme za njegovo žrtvovanje. No, dok je hodao dignuo je pogled i vidio jutro, jutro poput anđela u zlatnom oklopu silazeći padinama …
Učinilo mu se da pred tim veličanstvom on i ovaj slijepi svijet u dolini i njegova ljubav i sve to nije ništa više do jame grijeha.
Nije skrenuo kao što je namjeravao već je nastavio prošavši kroz obodni zid i dalje po stijenama, a njegove su oči stalno bile uprte u suncem obasjani led i snijeg.
Vidio je njihovu beskrajnu ljepotu i njegova se mašta vinula do onih stvari sa druge strane kojih će se sada zauvijek odreći.
Pomislio je na taj veliki slobodni svijet od kojeg je bio odvojen, svijet koji je bio njegov. I imao je viziju onih daljih padina, sve dalje i dalje, i Bogote, mjesta ljepote uskomešanog mnoštva, slavlje po danu, blistava misterija po noći, mjesto palača i fontana i kipova i bijelih kuća, prostirući se prekrasno u daljinama. Pomislio je kako se za dan ili tako nešto, može sići preko prijevoja i biti sve bliže njenim užurbanim ulicama i putovima. Pomislio je na putovanje rijekom, dan za danom, od velike Bogote do još prostranijeg svijeta iza nje, kroz gradove i sela, šume i pustinje, užurbana rijeka dan za danom, dok se njene obale ne razmaknu i veliki parobrodi zatalasaju mimo i stigne se do mora – bezgraničnog mora s njegovih tisuću otoka, njegovih tisuću otoka i njegovim brodovima koji se naziru u daljini na svojim neprekidnim putovanjima okolo naokolo većeg svijeta. I tamo, neokrnjeno planinama, vidi se nebo – nebo, ne ovaj disk koji se vidi ovdje, nego svod neizmjernog plavetnila, duboka dubina u kojoj plutaju zvijezde vrteći se …
Očima je pomno promatrao veliki zastor od planina gorljivo istražujući.
Na primjer, kad bi išao ovako, gore po toj vododerini i do onog usjeka tamo, onda bi mogao izaći visoko gore među one zakržljale borove koji rastu na nekoj vrsti police i popeti se po njoj još više i više iznad klanca. A onda? Ta kosina bi se mogla proći. Zatim bi se možda mogao naći uspon koji bi ga doveo do litice ispod snijega; a, ako ne uspije tim usjekom, onda bi možda bolje poslužio neki drugi dalje na istok. A onda? Onda bi već bio vani na jantarno obojanom snijegu ondje i na pola puta do vrha te prekrasne pustoši.
Osvrnuo se unazad na selo i odmah okrenuo nepomično ga promatrajući.
Pomislio je na Medinu Sarote i ona je postala malena i udaljena.
Ponovo se okrenuo prema planinskom zidu niz koji mu je dolazio dan.
A zatim se vrlo oprezno počeo penjati.
Kad je počelo zalaziti sunce više se nije penjao, već je bio daleko i visoko. Bio je više, ali još uvijek vrlo visoko. Odjeća mu je bila poderana, ruke i noge krvave, posvuda je imao modrice, ali ležao je spokojno sa smiješkom na licu.
Sa mjesta na kojem se odmarao dolina je izgledala kao u nekoj jami i skoro milju ispod njega. Već je bilo polumračno od sumaglice i sjene, no planinski vrhunci oko njega bili su kao od svjetla i vatre. Planinski vrhunci oko njega bili su od svjetla i vatre, a sitni detalji obližnjih stijena bili su prožeti nježnom ljepotom – žila zelenog minerala probijala se kroz sivilo, bljesak kristalnih ploha tu i tamo, sićušan, sićušno-prekrasan narančasti lišaj kraj njegovog lica. Duboke tajanstvene sjene u klancu, plavetnilo je tonulo u ljubičasto, a ljubičasto u blistavu tamu. A iznad glave bilo je beskrajno prostranstvo neba. Ali on više nije obraćao pažnju na te stvari već je ležao tamo potpuno nepomičan, smiješeći se kao da je zadovoljan već time što je pobjegao iz Doline slijepih u kojoj je mislio da će biti kralj.
Sjaj zalaska sunca se ugasio i došla je noć, a on je i dalje ležaoje spokojno zadovoljan pod hladnim jasnim zvijezdama.
_________________________________
Herbert George Wells (1866 – 1946), engleski pisac plodan u mnogim žanrovima, iako je danas najpoznatiji kao „otac znanstvene fantastike“. Napisao je brojne romane, pripovijetke, satire, biografije i društveno angažirane rasprave i članke (bio je socijalist i s vremenom je postajao sve skloniji pacifizmu, mada ne i početkom Prvog svjetskog rata) te je navodno rado polemizirao o Darwinovoj teoriji evolucije, koju je kao školovani biolog gorljivo zagovarao. Bio je i jedan od najvažnijih britanskih zagovornika društvenog progresivizma i socijalističkih doktrina.
Već je tijekom njegova života postalo jasno da će mnoga njegova djela nagovijestiti stvarne događaje, poput romana Otok doktora Moreaua (1896) koji je nagovijestio razvoj genetike, Vremenskog stroja (1895) i Nevidljivog čovjeka (1897) u kojem će se otvoriti zanimljiva pitanja na polju fizike te Rata svjetova (1898) i Rata na nebu (1907) koji su, iako pripadaju žanru znanstvene fantastike, nagovijestili budućnost agresivnog razvoja vojne industrije i utrke u naoružanju.
U većem broju djela Wells je društveni kritičar, a ta je dimenzija njegova umjetničkog rada bila i najbolje prepoznata za njegova života. Romani Kipps: Priča o jednostavnoj duši (1905) i Povijest gospodina Pollyja (1910) dickensovskih su kvaliteta, uz nezanemarivu količinu komike.
Godine 1936. napisao je scenarij za film snimljen po predlošku njegova romana Oblik stvari što dolaze.
Unatoč povremenim političkim otklonima i dominaciji mračnih i pesimističnih tema potkraj stvaralaštva, kod Wellsa dominira liberalni optimizam, kritika i odbacivanje viktorijanskih uzusa i propitkivanje etičkih i seksualnih normi ukorijenjenih tijekom 19. stoljeća.
Za svoj izniman doprinos književnosti čak je četiri puta bio nominiran za Nobelovu nagradu, iako je (navodno zbog svojih tada preradikalnih stavova) nikad nije osvojio.