Kako možemo rezimirati godinu Covida iz šire povijesne perspektive? Mnogi ljudi vjeruju da užasni danak koronavirusa pokazuje bespomoćnost čovječanstva u borbi protiv sila prirode. Ustvari, 2020. godina pokazala je da je čovječanstvo daleko od bespomoćnosti. Epidemije više nisu nesavladive snage prirode. Znanost ih je pretvorila u izazove s kojima je moguće upravljati.
Zbog čega je onda bilo toliko smrti i patnje? Zbog loših političkih odluka.
U prethodnim razdobljima kada su se ljudi suočavali s pošastima kao što je Crna smrt, pojma nisu imali što ju je uzrokovalo i kako bi se mogla zaustaviti. Kad je 1918. godine zavladala gripa, najbolji znanstvenici na svijetu nisu mogli identificirati smrtonosni virus, mnoge od protumjera bile su beskorisne, a pokušaji da se razvije učinkovito cjepivo pokazali su se bezuspješni.
S Covidom-19 bilo je drugačije. Prva zvona na uzbunu zbog potencijalne nove epidemije počela su se oglašavati krajem prosinca 2019. Do 10. siječnja 2020. znanstvenici ne samo da su izolirali odgovorni virus nego su i dekodirali njegov genom i javno o tome objavili informaciju na Internetu. Kroz nekoliko sljedećih mjeseci postalo je jasno koje bi mjere mogle usporiti i zaustaviti lanac infekcije. U manje od godinu dana počela je proizvodnja nekoliko učinkovitih cjepiva. U ratu između ljudi i patogena, nikada ljudi nisu bili tako moćni.
Usporedo s biotehnološkim postignućima bez presedana, godina Covida također je istaknula moć informacijske tehnologije. U prošlim epohama čovječanstvo je rijetko moglo zaustaviti epidemije zato jer ljudi nisu mogli u stvarnom vremenu nadzirati lance infekcije i zato što su ekonomski troškovi produženih lockdowna to onemogućavali. 1918. godine mogli ste ljude zaražene strašnom gripom zatvoriti u karantenu, ali niste mogli pratiti kretanja pre-simptomatskih ili asimptomatskih prenositelja. A da ste naredili cijeloj populaciji neke zemlje da ostane kod kuće nekoliko tjedana, to bi imalo za posljedicu ekonomsku propast, društveni slom i masovnu glad.
Nasuprot tome, digitalni nadzor u 2020. godini znatno je olakšao praćenje i lociranje vektora bolesti, što znači da je karantena mogla biti istovremeno selektivnija i učinkovitija. Što je još važnije, automatizacija i Internet učinili su izvedivima proširene lockdowne, barem u razvijenim zemljama. Dok je u nekim zemljama u razvoju situacija još uvijek podsjećala na prošle pošasti, u velikom dijelu razvijenog svijeta digitalna revolucija je sve promijenila.
Razmotrimo poljoprivredu. Tisućama godina se proizvodnja hrane oslanjala na ljudski rad, a oko 90 posto ljudi obrađivalo je zemlju. Danas to više nije slučaj u razvijenim zemljama. U SAD-u tek oko 1,5 posto ljudi radi na farmama, no to je dovoljno ne samo za cjelokupnu prehranu kod kuće, nego i SAD čini vodećim izvoznikom hrane. Gotovo sav posao na farmama obavlja se strojevima koji su imuni na bolesti. Stoga lockdowni imaju mali utjecaj na poljoprivredu.
Zamislite polje pšenice u jeku Crne smrti. Ako kažete ratarima da ostanu kod kuće u vrijeme žetve, imat ćete glad. Ako kažete ratarima da dođu i obave žetvu, mogli bi se međusobno zaraziti. Što učiniti?
Sada zamislite isto polje pšenice u 2020. godini. Samo jedan kombajn vođen GPS-om može obaviti žetvu cijelog polja s puno većom učinkovitošću – i s nula mogućnosti infekcije. Dok je 1349. godine jedan par ruku na farmi požnjeo oko 5 bušela dnevno, 2014. godine kombajn je postavio rekord od 30.000 bušela dnevno. Prema tome, Covid-19 nije imao značajni utjecaj na globalnu proizvodnju osnovnih usjeva kao što su pšenica, kukuruz i riža.
Da bi se nahranili ljudi nije dovoljno požnjeti žito. Morate ga i transportirati, ponekad tisućama kilometara. Tijekom najvećeg dijela povijesti, trgovina je bila jedna od najvećih zlotvora u priči o pandemijama. Smrtonosni patogeni selili su se oko svijeta na trgovačkim brodovima i karavanama. Na primjer, Crna smrt prevezla se od istočne Azije do Srednjeg istoka duž Puta svile, a onda ju je đenoveški trgovački brod donio u Evropu. Trgovina je predstavljala tako smrtonosnu prijetnju zato jer je svaka kočija trebala kočijaša, tucet mornara bilo je potrebno za upravljanje čak i malim morskim plovilima, a pretrpani brodovi i prenoćišta bili su leglo bolesti. Automatizacija i Internet učinili su izvedivima produžene lockdowne, bar u razvijenim zemljama. Tijekom 2020. godine globalna trgovina mogla je i dalje funkcionirati manje-više neometano jer je uključivala vrlo mali broj ljudi. Suvremeni brod za prijevoz kontejnera uglavnom je automatiziran i može prenositi više tona tereta nego cjelokupna trgovačka flota nekog ranog modernog kraljevstva. 1852. godine engleska trgovačka flota imala je ukupnu nosivost od 68.000 tona i zahtijevala je ukupnu posadu od oko 16.000 mornara. Kontejnerski brod OOCL Hong Kong, kršten 2017. godine, može prenositi nekih 200,000 tona s posadom od samo 22 ljudi.
Istina, kruzeri sa stotinama turista i avioni puni putnika igrali su vodeću ulogu i širenju Covida-19. No, turizam i putovanja nisu ključni za trgovinsku razmjenu. Turisti mogu ostati kod kuće, a poslovni ljudi mogu raditi na Zoomu dok automatizirani brodovi duhova i gotovo bez-ljudni vlakovi održavaju trgovinsku razmjenu aktivnom. Dok je međunarodni turizam 2020. godine doživio oštar pad, obim globalne pomorske trgovinske razmjene pao je samo 4 posto.
Automatizacija i digitalizacija imali su još dublji utjecaj na uslužne djelatnosti. 1918. godine je bilo nezamislivo da bi uredi, škole, sudovi ili crkve mogli i dalje funkcionirati za vrijeme lockdowna. Ako učenici i učitelji čuče u svojim domovima, kako možete održavati nastavu? Danas znamo odgovor na to. Prijelaz na online rad ima mnogo nedostataka, od kojih mentalni danak nije najmanji. Također je generirao prethodno nezamislive probleme, kao kad se odvjetnici pojavljuju na sudu kao mačke. Ali činjenica da se to uopće može napraviti je zapanjujuća.
1918. godine čovječanstvo je nastanjivalo samo fizički svijet i kada je smrtonosni virus gripe pomeo taj svijet, čovječanstvo se nije imalo gdje skloniti. Danas mnogi od nas nastanjuju dva svijeta – fizički i virtualni. Kada je koronavirus cirkulirao fizičkim svijetom, mnogi su ljudi veliki dio svojih života premjestili u virtualni svijet kuda ih virus nije mogao slijediti. Naravno, ljudi su još uvijek fizička bića i ne može se baš sve digitalizirati. Covid je naglasio ključnu ulogu koju mnoge slabo plaćene profesije imaju za održavanje ljudske civilizacije: bolničke sestre, sanitetski radnici, vozači kamiona, blagajnici, dostavljači. Često se kaže da je svaka civilizacija samo tri obroka udaljena od barbarstva. U 2020. godini dostavljači su bili ona tanka crvena linija koja je civilizaciju držala na okupu. Oni su postali naša prijeko potrebna vitalna veza sa fizičkim svijetom.
Dok se čovječanstvo automatizira, digitalizira i prenosi svoje aktivnosti online, izloženi smo novim opasnostima. Jedna od najneobičnijih stvari u vezi godine Covida jest to da se Internet nije srušio. Ako odjednom povećamo broj vozila koja prolaze fizičkim mostom, možemo očekivati zastoje, a možda čak i kolabiranje mosta. 2020. godine škole, uredi i crkve premjestili su se online takoreći preko noći, a Internet nije pao.
Jedva da ikada zastanemo i razmislimo o tome, a trebalo bi. Nakon 2020. znamo da se život može nastaviti čak i kada je cijela zemlja u fizičkom lockdownu. Pokušajte sad zamisliti što bi se dogodilo da se naša digitalna struktura sruši.
Informacijska tehnologija učinila nas je otpornijima na organske viruse, ali nas je istovremeno učinila mnogo ranjivijima na malware (zloćudni programi – virusi, crvi, trojanski konji) i cyber warfare (kibernetičko ratovanje – hakiranje). Ljudi često pitaju: ‘Što će biti sljedeći Covid?’ Napad na našu digitalnu infrastrukturu idealni je kandidat. Korona virusu trebalo je nekoliko mjeseci da se raširi svijetom i zarazi milijune ljudi. Naša digitalna infrastruktura mogla bi se raspasti u jednom danu. I dok su se škole i uredi mogli brzo prebaciti online, što mislite, koliko vremena bi vam trebalo da se sa elektroničke pošte prebacite natrag na običnu poštu?
Godina Covida razotkrila je još neka važnija ograničenja naše znanstvene i tehnološke moći. Kada donosimo odluke u vezi strategija upotrebe i upravljanja, moramo uzeti u obzir mnoge interese i vrijednosti, a kako nema znanstvenog načina za određivanje koji su interesi i vrijednosti važniji, nema ni znanstvenog načina da odlučimo što bismo trebali raditi.
Na primjer, kada se odlučuje treba li nametnuti lockdown, nije dovoljno upitati: ‘Koliko ljudi će se razboljeti od Covida ako ne uvedemo lockdown?’ Trebali bismo također pitati: ‘Koliko ljudi će patiti od depresije ako uvedemo lockdown? Koliko ljudi će patiti od loše prehrane? Koliko će ih izostati iz škole ili izgubiti posao? Koliko će ih biti pretučeno ili ubijeno od strane bračnih partnera?’
Čak i ako su svi naši podaci točni i pouzdani, uvijek bismo trebali pitati: ‘Što će se brojati? Tko odlučuje o tome što će se brojati? Kako ćemo procjenjivati međusobni odnos brojeva?’ To je prije politički no znanstveni zadatak. Političari su ti koji bi trebali uravnotežiti medicinske, ekonomske i društvene aspekte i osmisliti sveobuhvatnu strategiju.
Slično tome, inženjeri kreiraju nove digitalne platforme koje nam pomažu da funkcioniramo u lockdownu, kao i nove alate za nadzor i praćenje koji nam pomažu u razbijanju lanaca infekcije. No, digitalizacija i nadzor ugrožavaju našu privatnost i otvaraju put za pojavu totalitarnih režima bez presedana. 2020. godine masovni nadzor postao je istovremeno prisutniji i legitimniji. Borba protiv epidemije je važna, no je li vrijedno pritom uništiti našu slobodu? Posao je političara, a ne inženjera, da nađu pravu ravnotežu između korisnog nadzora i distopijskih noćnih mora.
Tri su osnovna pravila koja nas mogu dugoročno zaštititi od digitalnih diktatura, čak i u vrijeme epidemije. Prvo, kad god prikupljate podatke o ljudima – posebno u vezi onoga što se događa u njihovom tijelu – ti podaci se moraju upotrebljavati na korist tih ljudi, a ne za njihovo manipuliranje, kontrolu ili štetu. Moj osobni liječnik zna mnoge izuzetno privatne stvari o meni. To mi ne smeta jer mu vjerujem da će ih koristiti za moju dobrobit. Moj liječnik ne smije te podatke prodati nijednoj korporaciji ili političkoj stranci. Isto bi trebalo vrijediti za bilo koju vrstu ‘organa za nadzor u vrijeme pandemije’ koji bismo mogli uspostaviti.
Drugo, nadzor mora uvijek ići u oba smjera. Ako se nadzor provodi samo odozgo prema dolje, to je direktni put za diktaturu. Stoga, kad god povećate nadzor nad pojedincima, trebali biste istovremeno također povećati nadzor nad vladom i velikim korporacijama. Na primjer, u sadašnjoj krizi vlade distribuiraju ogromne količine novca. Proces dodjeljivanja sredstava trebao bi biti transparentniji. Kao građanin želim jasno vidjeti tko što dobiva i tko odlučuje kuda ide novac. Želim biti siguran da novac ide onim firmama koje ga stvarno trebaju umjesto velikim korporacijama čiji su vlasnici ministrovi prijatelji. Ako vlada kaže da je usred pandemije suviše komplicirano uspostaviti takav sistem praćenja, ne vjerujte. Ako nije suviše komplicirano nadzirati što vi radite – nije ni suviše komplicirano nadzirati što radi vlada.
Treće, nikada nemojte dozvoliti da previše podataka bude koncentrirano na jednom mjestu. Ni za vrijeme pandemije niti nakon nje. Monopol nad podacima recept je za diktaturu. Pa ako prikupljamo biometričke podatke o ljudima kako bismo zaustavili pandemiju, to bi trebao raditi neki nezavisni zdravstveni organ, a ne policija. A prikupljene podatke bi trebalo držati odvojeno od drugih sustava podataka u vladinim ministarstvima i velikim korporacijama. Naravno, to će stvoriti redundancije i neučinkovitosti. Ali redundancije i neučinkovitosti nisu greške. Želite spriječiti pojavu digitalne diktature? Održavajte bar malo neučinkovitosti u sustavima.
Neviđeni znanstveni i tehnološki uspjesi 2020. godine nisu riješili krizu uzrokovanu Covidom. Oni su epidemiju pretvorili iz prirodne katastrofe u političku dilemu. Kada je Crna smrt ubila milijune nitko nije mnogo očekivao od kraljeva i careva. Oko trećine ljudi u Engleskoj umrlo je u prvom valu Crne smrti, ali to nije bio razlog da kralj Engleske Edvard III izgubi krunu. Bilo je jasno da je izvan moći vladara da zaustave pandemiju, pa ih nitko nije krivio za neuspjeh.
Ali danas čovječanstvo ima znanstvene alate za zaustavljanje Covida-19. Nekoliko zemalja, od Vietnama do Australije, dokazalo je da čak i bez cjepiva, raspoloživi alati mogu zaustaviti epidemiju. Međutim, ti alati imaju visoku ekonomsku i društvenu cijenu. Mi možemo pobijediti virus – ali nismo sigurni da želimo platiti cijenu te pobjede. To je razlog da znanstvena dostignuća prebacuju ogromnu odgovornost na leđa političara.
Nažalost, previše političara nije se uspjelo uspješno nositi s tom odgovornošću. Na primjer, populistički predsjednici SAD-a i Brazila podcijenili su opasnost, odbili poslušati stručnjake i umjesto toga preprodavali teorije zavjere. Nisu uspjeli osmisliti zdravi plan akcije za cijelu federaciju i sabotirali su pokušaje državnih i gradskih vlasti da zaustave epidemiju. Nemar i neodgovornost Trumpove i Bolsonarove administracije rezultirala je stotinama tisuća nepotrebnih smrti.
U Velikoj Britaniji vlada je izgleda inicijalno bila više preokupirana Brexitom nego Covidom-19. Unatoč svim svojim izolacionističkim mjerama, Johnsonova administracija nije uspjela izolirati Britaniju od jedne stvari koja je bila stvarno važna: virusa. Moja zemlja, Izrael, također je patila od lošeg političkog upravljanja. Kao u slučaju Taiwana, Novog Zelanda i Cipra, Izrael je zapravo ‘otočna zemlja’ sa zatvorenim granicama i samo jednim glavnim ulazom – aerodrom Ben Gurion. Međutim, na vrhuncu pandemije Netanyahuova vlada dozvolila je putnicima da prolaze kroz aerodrom bez karantene ili bar propisnog pregleda i propustila je nametnuti vlastite mjere lockdowna. Izrael i Velika Britanija su obje naknadno bile među prvima u provođenju cijepljenja, no prvotna kriva procjena skupo ih je koštala. U Velikoj Britaniji pandemija je odnijela živote 120,000 ljudi, pozicionirajući ju na šesto mjesto u svijetu po prosječnoj stopi smrtnosti. Izrael pritom ima sedmu najveću potvrđenu stopu zaraženih, a da bi se suprotstavio katastrofi pribjegao je pogodbi ‘cjepivo za podatke’ s američkom korporacijom Pfizer. Pfizer je pristao snabdjeti Izrael s dovoljno cjepiva za cjelokupnu populaciju u zamjenu za goleme količine dragocjenih podataka izazivajući zabrinutost zbog privatnosti i monopola nad podacima, što pokazuje da su podaci građana sada gotovo najdragocjenija državna imovina.
Dok su neke zemlje bile puno učinkovitije, čovječanstvo kao cjelina zasada nije uspjelo obuzdati pandemiju niti smisliti globalni plan za svladavanje virusa. U mjesecima na početku 2020. godine kao da smo gledali usporenu snimku nesreće. Moderna komunikacija omogućila je da ljudi diljem svijeta gledaju aktualne slike prvo iz Wuhana zatim iz Italije i onda iz sve više i više zemalja – ali nije se pojavilo nikakvo globalno vodstvo da zaustavi katastrofu koja je gutala svijet. Alati su bili tu, ali prečesto je nedostajalo političke mudrosti.
Jedan razlog za jaz između uspjeha znanosti i neuspjeha politike jeste da su znanstvenici surađivali globalno dok su političari bili skloni svađati se. Radeći pod velikim pritiskom i neizvjesnošću, znanstvenici širom svijeta slobodno su dijelili informacije oslanjajući se na otkrića i uvide jedno drugog. Internacionalni timovi vodili su mnoge važne istraživačke projekte. Na primjer, jednu ključnu studiju o učinkovitosti mjera zatvaranja vodili su zajedno istraživači iz devet institucija – jedne u Velikoj Britaniji, tri u Kini i pet u SAD-u.
Nasuprot tome, političari nisu uspjeli oformiti internacionalni savez protiv virusa i složiti se o globalnom planu. Dvije svjetske vodeće supersile SAD i Kina optuživale su jedna drugu za uskraćivanje vitalnih informacija, širenje dezinformacija i teorija urote, pa čak i namjerno širenje virusa. Brojne druge zemlje navodno su falsificirale ili uskraćivale podatke o razvoju pandemije.
Nedostatak globalne suradnje manifestira se ne samo u tim informacijskim ratovima, već još i više u sporovima oko nedostatne medicinske opreme. Iako je bilo mnogo slučajeva suradnje i darežljivosti, nije učinjen niti jedan ozbiljan pokušaj da se objedine raspoloživa sredstva, poveća učinkovitost svjetske proizvodnje i osigura pravedna distribucija zaliha. Poglavito ‘nacionalizacija cjepiva’ stvara novu vrstu globalne nejednakosti između zemalja koje su sposobne cijepiti svoje stanovništvo i onima koje to nisu.
Tužno je vidjeti kako mnogi propuštaju shvatiti jednu jednostavnu činjenicu u vezi ove pandemije: sve dok se virus negdje širi, niti jedna zemlja ne može biti zaista sigurna. Pretpostavimo da Izrael ili Velika Britanija uspiju iskorijeniti virus unutar vlastitih granica, ali virus se nastavlja širiti među milijunima ljudi u Indiji, Brazilu ili Južnoj Africi. Nova mutacija negdje u nekom udaljenom brazilskom gradiću može cjepivo učiniti neučinkovitim i rezultirati novim valom infekcije.
U postojećoj hitnoj situaciji samo pozivanje na altruizam vjerojatno neće nadvladati nacionalne interese. Međutim, u postojećoj hitnoj situaciji, globalna suradnja nije altruizam. Ona je ključna za osiguranje nacionalnih interesa.
Rasprave o tome što se dogodilo 2020. godine odzvanjat će još godinama. No, ljudi širom političkog spektra morali bi se složiti oko bar tri glavne lekcije.
Prvo, moramo zaštiti našu digitalnu infrastrukturu. Ona je bila naš spas za vrijeme pandemije, no uskoro bi mogla postati izvor još veće katastrofe.
Drugo, svaka bi zemlja morala više ulagati u svoj sustav javnog zdravlja. To izgleda očito samo po sebi, ali političari i birači ponekad uspijevaju ignorirati najočitije lekcije.
Treće, morali bismo uspostaviti snažan globalni sustav za nadzor i sprečavanje pandemija. U vječnom ratu između ljudi i patogena, linija fronta prolazi kroz tijelo svakog pojedinog ljudskog bića. Ako se ta linija probije bilo gdje na svijetu, svi smo u opasnosti. Čak i najbogatiji ljudi u najrazvijenijim zemljama imaju osobni interes da zaštite najsiromašnije ljude u najnerazvijenijim zemljama. Ako novi virus skoči sa šišmiša na čovjeka u siromašnom selu u nekoj udaljenoj džungli, za nekoliko dana taj će virus šetati Wall Streetom.
Kostur takvog globalnog sustava protiv pošasti već postoji u vidu Svjetske zdravstvene organizacije i nekoliko drugih institucija. No, budžet za potporu tog sustava oskudan je i ona gotovo da nema političke moći. Trebali bismo tom sustavu osigurati veći politički utjecaj i mnogo više novca da ne bude u potpunosti ovisan o hirovima samoživih političara. Neka vrsta neovisnog globalnog zdravstvenog tijela bila bi idealna platforma za prikupljanje medicinskih podataka, praćenje potencijalnih rizika, alarmiranje i vođenje istraživanja i razvoja.
Mnogi ljudi se boje da Covid-19 označava početak vala novih epidemija. No, ako se implementiraju gore navedene lekcije, šok Covida-19 mogao bi zapravo imati za posljedicu da pandemije postanu rjeđe. Čovječanstvo ne može spriječiti pojavu novih patogena. To je prirodni evolucijski proces koji traje već milijardama godina i nastavit će se u budućnosti. Ali danas čovječanstvo zaista ima znanje i alate nužne za sprečavanje širenja novih patogena i pandemija.
Ako se, unatoč svemu, Covid-19 nastavi širiti u 2021. godini i ubije milijune, ili ako neke još smrtonosnije pandemije zahvate ljudsku vrstu u 2030.-oj, to neće biti ni prirodna katastrofa koju nije moguće kontrolirati niti Božja kazna. Bit će to ljudski neuspjeh i – još preciznije – politički neuspjeh.
veljača 2021.