9. svibnja 2025.
Dok nam se bliži važna godišnjica – 80 godina od poraza fašizma – čudna tišina nadvija se nad mojom zemljom, Makedonijom, kao i širom regijom koju danas zovemo teritorij bivše Jugoslavije. Nacionalne vlasti godinama su pod stalnim vanjskim (Zapadnim) pritiskom: 9. maj više se ne smije povezivati s pobjedom nad fašizmom. Godinu za godinom, u memoriji javnosti kao i u obrazovnom sistemu, 9. maj preimenovan je u Dan Evrope.
Starije generacije još uvijek pamte, no, što mlađe znaju o golemim ljudskim žrtvama u Jugoslaviji, po broju odmah iza SSSR-a, koje su pale u borbi protiv Zla? Gotovo ništa. Mi, stariji, pogođeni možda izostankom demencije – mi se tvrdoglavo sjećamo vremena kada su naši očevi i djedovi dali svoje živote za ideale o kojima današnja mladež jedva da je čula.
Ta nametnuta zaboravnost mlađih generacija, međutim, ide tako daleko da TV inserti prikazuju mlade ljude nesposobne odgovoriti na jednostavno pitanje: Tko je bio Josip Broz Tito? U Makedoniji sve više studenata ne zna ništa o 11. oktobru 1941., Danu ustanka Makedonije protiv fašizma. Premda su izvrsni u natjecanjima u kojima pokazuju skoro savršeno poznavanje Evrope. Ta ironija je bolna: korijeni patriotizma i veze s najslavnijim trenucima naše ne-tako-davne prošlosti ne samo da su raskinute već se prikazuju kao štetne.
Mitska i kvazi-religiozna povezanost njeguje se prema opsjeni zvanoj Evropa – u značenju, naravno, Evropska Unija – koja se idealizira kao obećana zemlja koja čeka raširenih ruku. Ali to nije slučajnost. Čitavim svojim državotvornim aparatom Evropa nastoji ponovno ispisati povijest i usaditi je u umove novih generacija. U toj verziji povijesti izbrisana je svaka povezanost s okrutnom kolonijalnom prošlošću. Što je još važnije, velom se prekriva činjenica da su imperijalne ambicije Evrope dovele do dva svjetska rata. Drugi svjetski rat, čiju godišnjicu sada slavimo tiho – čak potajno, iza leđa EU – bio je antiklimaks kapitalizma, njegova degeneracija u nacizam i fašizam. Nije to bilo samo djelo ljudi poput Hitlera i Mussolinija, već strukturalnih okolnosti koje su proizašle iz utrobe krize kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
EU, lažno se predstavljajući kao utjelovljenje ‘Evrope’, zaokupljena je prepravljanjem svog imidža – do početka specijalne vojne operacije u Ukrajini pokušavala se čak prikazati kao normativna moć, osvajajući srca i duh mekom silom. Dobitnik je čak i Nobelove nagrade za mir za svoja prošla djela. No, njena sadašnjost i budućnost kao da signaliziraju ponovno oživljavanje samog sjemena zla kojem se nekada navodno suprotstavljala. Prva posljedica najnovijeg ciklusa dubokih kriza kapitalizma bila je razilaženje od demokratskih principa, no sada više ne skriva svoje hiper-imperijalističke i militarističke aspiracije – u ime ‘samoobrane’ od zamišljene ruske prijetnje. Kolokvijalno mnogi od nas koriste novu riječ ‘rusofrenija’: uvjerenje da će Rusija istovremeno propasti i zavladati svijetom. Ovaj izraz dobro opisuje iracionalni stav prema Rusiji koji se danas ukopao u javno mnijenje Zapada pomažući legitimizaciji novog vala militarizacije čak i na štetu socijalne dobrobiti građana Zapada.
Rehabilitacija fašizma započela je njegovim brisanjem iz pamćenja. Onda je došla glorifikacija Euromajdana u Ukrajini – takozvane pro-evropske revolucije 2014. godine. Neobična amnezija širi se takozvanim Zapadnim svijetom. Kao što sam rekla, 9. maj je kidnapiran, a s njim su i udžbenici, simboličke geste i komemoracije postepeno lišene svake povezanosti sa stvarnim vojnim pobjedama Drugog svjetskog rata: Crvenom armijom i ruskim narodom, koji su žrtvovali više od 27 milijuna života (Jugoslaveni su žrtvovali više od milijun ljudi).
Sovjeti su bili ti koji oslobodili Berlin – dvaput. Zadnji puta je to učinio Mihail Gorbačov po cijenu koju Rusija plaća još i danas. Čak i generalni sekretar UN-a danas izbjegava imenovati vojnike Crvene armije koji su oslobodili zatvorenike iz najzlogasnijih koncentracijskih logora.
Upravo su Moskva i njeni saveznici ti koji danas jedini predstavljaju one koji djeluju u duhu Orwellove tvrdnje da ‘u vrijeme opće prijevare, govoriti istinu je revolucionarni čin’. Ta će istina glasno odjekivati na paradi i glavnoj proslavi na Crvenom trgu.
Što se događa na području koje je nekada bilo Jugoslavija? U zemljama u kojima su generacije odgajane na narativima bratstva i jedinstva, na herojstvu partizana koji su se borili na pravoj strani povijesti? Prvo je došlo do erozije suvereniteta i prava na samoodređenje. Kako je nova religija – NATO i EU jedina su alternativa i uvijek u pravu – internalizirana, vlade su se počele distancirati od tog dijela povijesti. Umjesto toga okrenule su se drevnoj slavi ili oslikavanju blistave budućnosti u uniji sa Zapadom.
Biti crveni, biti partizan, biti antifašist – postepeno je postalo sumnjivo, čak i opasno. Naša se vlada sada ponosi savezništvom sa Zapadom (iako je sve manje jasno čijim Zapadom? Američkim ili evropskim?) i udaljavanjem od onih s kojima smo se jednom borili na istoj strani. Bivši okupatori sada se nazivaju ‘administratori’. Biste partizana skupljaju prašinu.
Antifašizam je postalo nezgodno pokazivati – kako se naši zapadni saveznici ne bi prepoznali u zrcalu. Stoga, prevladava šutnja. Evropa, EU, još se uvijek slave – čak i dok se ponovo militariziraju, gaze osnovne vrijednosti i ljudska prava i prešutno podržavaju genocidne režime. Zbunjenost vlada o tome što slaviti, čega se prisjećati i zašto. Jer u Orwellovom svijetu, rat je mir, a mir je rat.
Komemoracija i povijesno sjećanje su važni. No, jednako je tako ključna sposobnost vidjeti, širom otvorenih očiju, da zmijsko jaje još uvijek živi – i iz njega bi se ponovo moglo izleći nešto za čiji su poraz milijuni širom svijeta dali živote prije osamdeset godina. Gorka je istina da fašizam nikada nije bio u potpunosti poražen – osim na bojnom polju 1945-te. Znanstvenici društvenih znanosti dobro znaju da se fašizam ne može iskorijeniti samo rukama. Neofašizam se samo prilagodio, maskirao i preoblikovao u skladu s vremenom. U nekim zemljama sada vidimo povijesni revizionizam – pa čak i glorifikaciju lokalnih fašističkih ili nacističkih kolaboracionista.
Zbog toga je Ruska inicijativa u Ujedinjenim nacijama značajna. 17. prosinca 2024. godine na 79. zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, Ruska Federacija predložila je rezoluciju: Boriti se protiv glorifikacije nacizma, neonacizma i drugih praksi koje doprinose potpirivanju suvremenih oblika rasizma, rasne diskriminacije, ksenofobije i povezane netolerancije. Rezoluciju je potpisalo 39 zemalja iz različitih regija. Na koncu je dobila 119 glasova za, dok je njih 53 glasalo protiv. Nažalost, moja zemlja bila je među potonjima – unatoč tome što je upravo njeno pravo na samoodređenje i državotvornost unutar Jugoslavije rođeno iz antifašističke borbe. Možda je za globalnu politiku još znakovitije ispitati tko je još glasao protiv rezolucije: Ukrajina, SAD, Velika Britanija, Njemačka, Italija, Belgija, Norveška, Nizozemska, Finska, Švedska, Japan, Kanada … Pogledajte novu geopolitičku kartu svijeta i sve postaje samorazumljivo i znakovito.
Prema nekim izvorima sovjetski general Georgij Žukov je rekao, ‘Mi smo oslobodili Evropu od fašizma, ali ona nam to nikada neće oprostiti’.
I nije, kao što danas jasno vidimo.