Objavljeno u Globetrotter Media 18. siječnja 2026.
Svatko iz bivše Jugoslavije smjesta će razumjeti naslov. Mujo je legendarni (iako izmišljeni) lik Bosanca, junak (zajedno sa svojim nerazdvojnim drugom Hasom) bezbrojnih šala s kojima su odrastale generacije Jugoslavena. Ratovi su odnijeli mnoge živote, zbrisali gradove i uništili budućnost mnogima, no Mujo je preživio čak i najmračnije dane sukoba u Bosni. Jednu šalu posebno pamtim već trideset godina jer, bolje od bilo koje analize, predočava aroganciju površne zapadnjačke ‘ekspertize’.
Scena se odvija u malom bosanskom gradu, u lokalnoj gostionici, gdje je stranac (sa Zapada, naravno) smjesta prepoznatljiv. Jednoga dana ulazi Mujo ugleda stranca i prijazno mu prilazi – kako to već rade domaći ljudi. Pita ga kad je stigao i koliko dugo planira ostati. ‘Jučer’, odgovara stranac. ‘Sutra odlazim’.
‘A što radiš ovdje?’ pita Mujo.
‘Pišem knjigu o Bosni.’
‘A kako će se zvati knjiga?’
Odgovor je nezaboravan. ‘Bosna: jučer, danas i sutra’.
Upravo tako izgleda neznanje prerušeno u autoritet. Kratki posjet ili dva, ili niti jedan, neki posuđeni dojmovi, nekoliko medijskih klišea i odjednom netko tvrdi da je stručnjak za cijelu zemlju, njen narod, njenu povijest i njenu budućnost. Da ne bi bilo zabune: ja nikada nisam bila u Iranu. To kažem otvoreno, za razliku od mnogih koji se glasno pretvaraju da jesu. Ja radim s iranskim kolegama; Iran je odavno moja destinacija snova. Nadala sam se da ću ga posjetiti prije pandemije, ali sad se zaista pitam da li će ikada doći taj trenutak.
Kao netko tko zna što je rat, ne iz knjiga već iz proživljenog iskustva; kao netko tko je vidio ‘obojene revolucije’, vojne intervencije i humanitarne laži u stvarnom vremenu; kao netko tko proučava rat i mir i sukob; i kao ljevičarka po uvjerenju, ja odbijam šutjeti dok se narančasta kreatura u Bijeloj kući priprema još jednu zemlju gurnuti u katastrofu.
Ja nisam stručnjak za Iran, ali prepoznajem imperijalizam kad ga vidim. On slijedi strogi, gotovo mehanički scenarij: demoniziraj zemlju ili njene vođe; diskreditiraj ih neumorno; ukloni ih – ‘blagim’ sredstvima ili brutalnom silom; instrumentaliziraj autentično društveno nezadovoljstvo i unutarnje podjele; baci ulje na vatru; pričekaj da poteče krv – i tada pusti s lanca ‘Američku konjicu’. Gdje god interveniraju Sjedinjene države, život vene. Trava više ne raste. Ono što raste su nove klijentelističke države, lideri marionete, ponekad čak i ISIS krvnici pod novim zaštitnim znakom. I, neizbježno, ekstrakcija resursa širokih razmjera.
Demokracija? Ljudska prava? Poštedite nas. To su retorički ukrasi, ne ciljevi. Jedina konstanta je imperijalni interes.
Stanovništvo, koje možda već dotada pati pod nesavršenom ili čak okrutnom vlašću, tada biva disciplinirano i postaje poslušno; ovoga puta pod nadzorom nekog američkog ambasadora u ulozi generalnog guvernera. A ako se potrebno krvoproliće ne dogodi organski, uvijek se može uprizoriti, pretjerati ili fabricirati kako bi se opravdala ‘humanitarna’ intervencija.
Zbog toga spekulacije oko broja mrtvih na mirnim prosvjedima koji su se namjerno pretvorili u nasilne, postaje moralna prijelomnica. Ona razdvaja one koji uistinu mare za iranski narod od onih koji njihovu patnju samo pretvaraju u oružje. Ta razdjelnica ne ide samo između lijevih i desnih; ona presijeca unutar same ljevice. Takvi trenuci predstavljaju političke i etičke lakmus-testove. Oni nas tjeraju da se suočimo s našim principima ili razotkrijemo njihovu ispraznost. Suviše često, padamo na tom testu.
Marxov citat iz knjige Osamnaesti brumarie Louisa Bonaparte stalno mi se vraća ovih dana: ‘Ljudi grade vlastitu povijest, ali ne onako kako bi željeli; ne grade je u okolnostima koje sami biraju, nego u već postojećim okolnostima, zadanim i prenesenim iz prošlosti.’ To se odnosi ne samo na revolucije već i naše naivne želje da Iran vidimo kako se preko noći pretvara u mirnu i naprednu državu. No, mnogi autentični iranski glasovi, žena i muškaraca, čuju se iz samog društva, uz one iz vjerodostojnih izvora. Zapadni mediji rade on što oni obično rade: ne mare za informacije nego služe kao propagandna mjera, koja, nažalost, djeluje čak i na visoko obrazovane ljude dobrih namjera. Teško je, ako ne arogantno, tvrditi da se potpuno razumije složena i golema zemlja sa 90 milijuna stanovnika i neizmjernom etničkom, religijskom, generacijskom i ideološkom raznolikošću. No jedna stvar je nedvojbena: društveni razvoj Irana bio je nasilno opstruiran u trenutku kad je Iran postao strateška meta pohlepe Zapada, a kasnije, žrtva izuzetno okrutnih sankcija. Danas se Iran suočava s novom užasnom perspektivom.
Dokazi su poražavajući. Sankcije, posebno one unilateralne, a one nametnute Iranu nikada nisu bile legalne po međunarodnom pravu, uvijek uništavaju društva odozdo. Izgladnjuju populaciju, slabe srednju klasu i radikaliziraju politiku (ili je čine nemogućom) dok se elite prilagođavaju i preživljavaju. Iransko je društvo bilo podvrgnuto polaganom, promišljenom gušenju: nevidljivom obliku socijalnog inženjeringa osmišljenom da blokira ekonomski rast, društvenu mobilnost i politički razvoj. Svi mi snosimo krivicu za neuspjeh u formiranju održivog globalnog pokreta protiv sankcija. Premda uspjeh nije zajamčen; Kuba se ističe kao trajno upozorenje.
Promjena vođa ne ruši uvijek strukture uspostavljene pod opsadom. Država okružena vojnim bazama, podvrgnuta stalnim prijetnjama i kažnjavana samo zato što postoji, neizbježno će razviti obrambenu elitu i sigurnosnu politiku. Ukazivanje na ‘vanjskog neprijatelja’ nije paranoja; to je stvarnost. Stoga su vanjske, a ne unutarnje, sile aktivno oblikovale iranski politički sistem i kulturu. Htjeli to ili ne, te strukture su legitimni izraz određenih povijesnih okolnosti.
Ono što produbljuje nasilje je kulturološko ponižavanje; neprekidna demonizacija Iranaca i njihove civilizacije kao takve. Perzija, jedna od velikih svjetskih civilizacija, svedena je na karikature ‘mula’, velove i zaostalost. Potpuno suprotno tome, sjajne iranske žene daju duboko pronicavu i iznijansiranu analizu živahnog civilnog društva zemlje, naglašavajući kako ženske grupe, sindikati i društveni pokreti teže (unutar postojećih ograničenja) dostojanstvu i boljem životu. Ova stvarnost sistematski se ignorira u zapadnjačkim narativima.
Nakon Venezuele, i duge liste vođa eliminiranih prije toga, Iran je sada meta. Vlasti trenutno blokiraju zapadnjački scenarij. Ali krv je prolivena, a krv ostavlja ožiljke. Neki sada zahtijevaju još oštrije sankcije da bi se kaznio ‘režim koji ubija vlastiti narod’ – kao da države izložene napadu nikada ne pribjegavaju represiji. Drugi otvoreno navijaju za Trumpovu sljedeću ‘brzu i spektakularnu’ vojnu pustolovinu.
Nalazimo se na rubu brojnih scenarija, svih podjednako opasnih. Trump je već nametnuo nove trgovinske restrikcije; EU poslušno slijedi teatralno ‘zabrinuta’ za iranske civile, istovremeno ostajući nijema, slijepa i suodgovorna za Gazu. Bestidnost je zapanjujuća; genocidne države i imperijalni predatori pripremaju svoj sljedeći potez; patnje Iranaca umnožit će se u svim klasama društva, a ‘Mujini gosti’ raspravljaju je li ovo trenutak da se moralno osudi autoritarizam prije no što s upuste u kritiku Zapada.
Kada se god Zapadne sile – ili određeni intelektualni krugovi – pozivaju na ‘ljudska prava’, meni se okreće želudac. Jugoslavija. Irak. Libija. Svaka intervencija bila je laž, alat za imperijalnu dominaciju. Svaki sudionik bio je ciničan služeći kapitalističkim interesima. Svaka operacija bila je profitabilna, dok su ljudi plaćali cijenu. Da i ne govorimo da je svako vanjsko uplitanje kršenje prava na političko samoodređenje. Svaka upotreba sile bez autorizacije UN-a je zločin, a u današnjim prilikama, zločin protiv čovječanstva. Ovi principi moraju biti sveopći.
Iranski narod mučen je generacijama i to mora prestati. Da, mnogi trpe surove živote, i da, mlađa generacija iscrpljena je stalnim osjećajem življenja u kavezu. No ti ljudi nisu ni naivni niti djetinjasti i ne treba im imperijalno ‘skrbništvo’. Oni su potpuno sposobni razumjeti svoju vlastitu stvarnost i oblikovati svoju vlastitu budućnost. Oni vole svoju zemlju i ne žele je vidjeti svedenu na klijenta zapadne imperijalne sile.
Svatko tko uistinu želi vidjeti napredno iransko društvo trebao bi započeti tako da zahtijeva trenutno ukidanje svih nelegalnih sankcija, prekid tajnih operacija, kraj vojnih prijetnji i intervencija koje provode akteri bez ikakvog pravnog, političkog ili moralnog legitimiteta.