Najviša točka poluge za sveobuhvatnu promjenu sistema nije ideja, već način ponašanja.
Ovu priču često pričam na svojim predavanjima, no shvatio sam da je nikada nisam podijelio ovdje, na svom blogu, iako predstavlja suštinu mog stava prema životu, politici, aktivizmu, ekonomiji i ponovnom preuzimanju ovog svijeta od sistema osmišljenih da nas odvoje jedne od drugih i od same stvarnosti.
Učinit ću to u obliku misaonog eksperimenta – mijenjajući imena kako bih zaštitio nevine.
Kada je moja kćer maturirala dali smo napraviti njen veliki portret koji sam trebao objesiti na zid dnevne sobe. Ali naši su zidovi od žbuke i trebala mi je bušilica da napravim rupu. Problem je u tome što ja nemam bušilicu. Što da se radi? Kao i kod svakog Amerikanca srednje klase, moj prvi impuls bio je da odem u Home Depot i nabavim najjeftiniju bušilicu na ponudi za 39.97$ plus porez. Neko smeće na električno punjenje koje ću jednom upotrijebiti i onda spremiti u garažu da je nikada više ne uzmem u ruke. Ili ću je možda izvaditi za dvije godine otkrivši da se više ne može napuniti pa ću je baciti u smeće.
Dakle, da bih napravio rupu u zidu šaljem djecu u rudnike da pod prijetnjom oružjem vade rijetke metale za proizvodnju te naprave; trošim bogzna koliko goriva za dostavu gotovog proizvoda iz Kine u SAD ostavljajući pritom ogromni ugljični otisak; i onda to bacam u smeće koje će biti prevezeno u Brazil i istovareno na ogromnu hrpu industrijskog otpada po kojoj će prekapati legije osiromašene djece u potrazi za toksičnim otpadom koji se može prodati, rastavljajući ga pritom ne bi li našli poneki obnovljivi element za koji će dobiti par centi od preprodavača koji će ga otpremiti kineskoj tvornici pametnih telefona kako bi se neka kompanija u Silikonskoj dolini mogla hvaliti svojom zelenom proizvodnjom. Krasno. Ja sam dio problema.
Ili bih mogao smoći hrabrosti i prošetati niz ulicu do kuće svog susjeda Boba, pokucati na vrata i reći, ‘Bob, mogu li posuditi tvoju bušilicu?’ Bob ima bušilicu. Možda čak i tri. On je taj tip. Vrata njegove garaže otvorena su cijeli vikend. Ima on i stolne pile i stalke za piljenje i blanjalice. Time se on bavi.
Ali ne. Većina nas, poput mene, boji se pokucati Bobu na vrata. Ne zato što bi me udario ili tako nešto, nego ako ga pitam da mi posudi svoju bušilicu, pokrenuo bih lanac reakcija na koje možda nisam spreman. On mi neće samo posuditi svoju bušilicu, nego će reći, ‘Doug, idem s tobom i ja ću ti to napraviti.’ On zna da sam ja pisac. Štreber. ‘Ti ne znaš kako naći gredu ni kako postaviti sidreni klin. To je zid od žbuke, Doug, ne možeš samo tako izbušiti rupu. Slika će pasti.’
Pa će doći k meni sa svojom bušilicom i svojim svrdlima i sidrenim klinovima i svojim tražilom za zidnu gredu. Pronaći će gredu i izvući bušilicu, veliku metalnu bušilicu koja ulazi u zid kako bog zapovijeda. Izbušit će rupu, postaviti tiplu, zavrnuti vijak i objesiti sliku. Gotovo. Nasmiješit će se, reći da mu se sviđa kako smo kauč postavili nasuprot prozora u dnevnoj sobi i otići svojoj kući.
Zašto ja to ne želim? Zato jer ću sljedeći vikend prirediti maturalnu zabavu za svoju kćer u našem dvorištu. Peći ćemo pile i rebarca na roštilju za prijatelje i obitelj, a dim će se širiti preko do Boba i on će pomisliti, ‘Dovraga! Išao sam preko i objesio portret Rushkoffove kćeri, a on me ne može pozvati na proslavu? Jesu li njegova rebarca tako otmjena? Prokleti liberali.’
I zato pozivam Boba. I njegovu ženu i njegovu kćer. I njegovu punicu koja živi s njima i voli pjevati. I oni uživaju u rebarcima zajedno s nama. Ali onda će neki drugi susjedi vidjeti Boba i njegovu obitelj kako kod nas jedu rebarca i pitati se zašto smo pozvali Boba, a njih ne. Zato pozivam cijeli blok i ubrzo oni nose salatu od kupusa i kolače i Sonos zvučnike i komplet za kolo sreće … i roštilj u povodu mature moje kćeri pretvara se zabavu za cijeli blok.
A to je noćna mora! To je ono čega se bojimo!
Jer sad kad su u našem dvorištu saznajem da Bobov sin ima problema s algebrom, u čemu bi mu moja kći zaista mogla pomoći u svoje slobodno vrijeme. A njegova punica ugleda naš klavir i pita bismo li željeli zapjevati s njom. Što radimo sljedeći vikend? Bliži se Božić. Ako ne pripazimo doći će nam cijeli kvart za Božić, pjevat će se pjesme u dnevnoj sobi, razmjenjivati pokloni, častiti obilnim jelima … možda će se i naša djeca svidjeti jedni drugima iako se druže s različitim prijateljima u zatvorskom dvorištu inače poznatom kao školska kantina.
Ova tobožnja noćna mora zapravo je ideal zajednice. To je dobar život. Tocqueilleova ‘Demokracija u Americi’ susreće tradiciju Normana Rockwella i solidarnost Diega Rivere. To nije samo društveno; to je političko i ekonomsko.
Možda netko na zabavi čuje kako je sve to započelo – mojom posudbom bušilice – i dođe na ideju da napravimo mali knjižnicu alata za naš blok. I zapita se, ‘Zašto bi svaka kuća trebala vlastitu kosilicu? Što kad bismo imali samo dvije kosilice i dvije snježne ralice za cijeli blok i dijelili ih?’ Nitko ne koristi kosilicu cijelo vrijeme. Mogli bismo se izmjenjivati svako popodne …A snježnu ralicu vadimo samo dva tri puta godišnje.
Dakle sada, ne samo da ja šaljem manje djece u rudnike rijetkih metala time što posuđujem bušilicu umjesto da nabavljam novu, cijeli blok ljudi kupuje manje mašina međusobno dijeleći stvari, čineći usluge jedni drugima. Ekonomsku aktivnost zamjenjujemo društvenom, učeći pritom kako se tko zove i što mu treba. Stvarajući mrežu interakcija i međuovisnosti umjesto osobnih troškova i korporativnog profita.
A što više to radimo jedni za druge, ovdje dolje na lokalnoj razini, to smo otporniji; to smo manje ovisni o mukotrpno dugim, zamršenim lancima opskrbe za stvari koje trebamo. Što manje stvari nam treba, to manje novca moramo zaraditi i to manje moramo raditi. Što bolje poznajemo svoje susjede, to je sigurnije naše susjedstvo, to je manji naš utjecaj na okoliš zbog života u odvojenim malim prigradskim kućama osmišljenim za individualnu potrošnju. A što bolje poznajemo jedni druge to nas je teže podijeliti ideološkim fikcijama i medijski stvorenim frakcijama.
No kada pričam ovu priču na konferencijama, neizbježno se diže neki biznismen i kaže, ‘Da, ali ako svi dijele svoje alate, što se događa sa tvornicom bušilica?’ Prije no što stignem reći, ‘Ko jebe tvornicu bušilica!’, on kaže, ‘Morat će otpuštati radnike. Dionice će pasti. A stara gospođa čija mirovina ovisi o dividendi od dionica tvornice bušilica, neće se moći uzdržavati. A ako svi tako rade, cijela će se ekonomija smanjiti.’
To je možda logično, ali od kada su ljudska bića tu da služe ekonomiji? Ekonomija je tu da služi nama. Ako ljudi ne moraju toliko raditi ili stvarati toliko toksičnog otpada ne bi li se zadovoljile potrebe svih, to nije loša stvar, već dobra stvar. Petodnevni radni tjedan artefakt je ranog Industrijskog doba. Proizvoljni raspored vremena, ne neki prirodni zakon.
A stara gospođa koja ovisi o dividendama od dionica za preživljavanje u mirovini? Kakvo je to društvo koje zahtijeva od ljudi da tijekom svog radnog vijeka zarade dovoljno novca kako bi se mogli potpuno neovisno uzdržavati u starosti? Osim toga, razvijajući povezanost zajednice i dijeljenje, ta žena postaje dio tkiva naših interakcija. Ne nekakva obaveza, nego privilegija. Mi otkrivamo koliko je korisna kao netko tko pazi na našu djecu, savjetuje nas, pruža nam priliku da služimo. Ona nije teret, već prednost. Trebali bismo se natjecati za privilegiju da je pozovemo na ručak ili da joj pokosimo travnjak ili da je otpratimo do dućana. Vraćamo društveno natrag u socijalizam. Nikada se i nije radilo o ‘izmu’ već o istinski društvenoj prirodi lokalne transakcije.
A, ako nije riječ o biznismenu koji kritizira negativni utjecaj zajednice na ekonomiju, onda je to progresivni aktivist koji tvrdi da tako sitna djela nikada ne generiraju sveobuhvatnu promjenu sistema. Kritičari često kritiziraju završetke mojih knjiga gdje nudim takva rješenja govoreći da su ‘nezadovoljavajuća’ jer su premala da bi nešto promijenila. Ona ne obuhvaćaju velike političke promjene ili makroekonomsko propitivanje ili neku sveobuhvatnu regulaciju. Ta rješenja ne ispravljaju velike stvari i ne čine ništa za rješavanje ekonomske nejednakosti.
Pa o čemu se onda radi? Je li međusobno dijeljenje prevelika prijetnja globalnoj ekonomiji ili je premaleno da bi činilo razliku? Obje kritike uhvaćene su zamku razmišljanja o razmjeru. Kao da se sve mora, ili će se dogoditi odjednom. Neće. Jer za razliku od velikih rješenja odozgo prema dolje, ovakva vrsta malih promjena ponašanja polako utječe na sisteme odozdo prema gore. Daje nam vremena da se prilagodimo. One su postepene i širokog spektra. Kompanije ne propadaju sve odjednom nego postepeno gube svoj utjecaj i dominaciju nad našim društvom i načinima na koje međusobno djelujemo.
I dalje možemo biti aktivisti i prosvjedovati i organizirati generalne štrajkove. Ali u međuvremenu postajemo otpornije zajednice suočavajući se s neizbježnim šokom pred nama. Susjedstvo koje zna kako surađivati i priteći u pomoć jedno drugome biti će u boljoj poziciji kad se sljedeći puta dogodi ekstremna vremenska nepogoda. Ako je vladi potrebno tri mjeseca umjesto tri dana da se pojavi, zajednica će imati načine da se održi zajedno umjesto da se otima za generatore na parkiralištu šoping centra u borbi za individualno preživljavanje. Mi ne utvrđujemo svoje bunkere jedni protiv drugih, već pronalazimo načine da zaštitimo jedni druge. Više se poistovjećujemo sa svojim susjedstvom nego sa svojom kućom, potežući produžne kablove do onih koji nemaju generatore i prihvaćajući starije u svoju kuću.
Stoga da, posuđivanje bušilice, umjesto kupovanja nove, pokreće lanac događaja koji zaista može promijeniti svijet. Jedan jedini čin herojske hrabrosti. Spremnost pokucati na nečija vrata i nešto zamoliti. Zadužiti se kod nekoga i biti u stanju podnijeti osjećaj da nekome nešto dugujemo, što se nekada smatralo nečim dobrim.
To je ono zbog čega nekome nosimo kolače kad se doseli u susjedstvo. Njima ne treba tanjur kolača. Tek su se uselili. Njihova djeca spavaju prvi puta na nepoznatom mjestu i ne treba ih tješiti krafnama. Darujemo ih kolačima jer ih to upliće u tkivo obaveza. Ne radi se tu o kolačima, već o tanjuru zbog kojeg će morati pokucati na naša vrata kako bi ga vratili – možda s nečim na njemu ili s pričom. Taj dar je poziv njima da učine nešto za nas. Da budu zahvalni. Da se zaduže. Susjedi.
U svojim Zatvorskim bilježnicama, pisanim pod represijom talijanskog fašističkog režima, Antonio Gramsci je rekao da je politika nizvodno od kulture. Nacionalistički ekstremisti poput Andrewa Breibarta i Stevea Bannona shvatili su to na svoj način – da možemo iskoristiti kulturalne strahove i vjerovanja za oblikovanje političkog krajolika. No, dok je politika možda nizvodno od kulture, kultura je nizvodno od odnosa. Ako nemate odnos, kultura se na koncu svodi na razliku.
Najjača točka poluge za promjenu cijelog sistema nije neka velika ideja ili vjerovanje nego ponašanje. Način interakcije koji pretpostavlja međusobnu povezanost dobrobiti svakoga od nas. Koji razumije da raditi ovo zajedno ne pridonosi samo napretku, već i ispunjenju i zadovoljstvu.
Biti istinski čovjek znači biti u timu ljudi.
YouTube kanal Douglas Roushkoff:
Borrow a Drill, Save the World | Team Human Podcast w/ Douglas Rushkoff Ep. 333