Možda je jedan od najznakovitijih fenomena našeg vremena sve veći broj mladih ljudi koji preispituju prioritete društva u kojem žive.
Oct 20, 2026
U Francuskoj val studentskih prosvjeda širi se zemljom započevši zahtjevima za boljim uvjetima obrazovanja i prerastajući u šire osporavanje vladinih prioriteta. Studenti traže dovoljan broj nastavnika, propisno održavane zgrade, suvremenu tehnološku opremu i odgovarajuće javno financiranje.
No, njihova zabrinutost nadilazi pitanje obrazovanja. U razgovoru za NPR nezavisnu mrežu, francuski student Emile Varsta Kim doveo je u pitanje prioritete političkih vođa: ‘Oni ne ulažu u nas. Mi smo budućnost.’
Njegove riječi odražavaju temeljnu proturječnost: zašto vlade pronalaze sredstva za vojne izdatke, dok se mladi muče kako bi stekli obrazovanje koje im je potrebno za budućnost?
Kako se prosvjedi šire sukobi između studenata i policije potaknuli su dodatna pitanja o tome kako vlasti reagiraju na mlade ljude koji dovode u pitanje društvene prioritete. Ono što je započelo kao zahtjev za boljim školama preraslo je u raspravu o javnoj potrošnji, političkoj odgovornosti te budućnosti jedne generacije.
Slične proturječnosti javljaju se u različitim oblicima diljem svijeta.
U Indiji, pokret ‘žohara’ predvođen mladima nudi još jedan primjer generacije koja propituje svoju budućnost. Ono što je započelo kao satirični prosvjed razvilo se u širi pokret koji se bavi nezaposlenošću, mogućnostima obrazovanja i političkom odgovornošću. U Španjolskoj su prosvjedi protiv visokih cijena stanovanja izveli tisuće ljudi na ulice kako bi se suprotstavili deložacijama, špekulacijama i sve većim poteškoćama u osiguravanju mjesta za život. Temeljna zabrinutost je uobičajena: ljudi propituju institucije za koje vjeruju da ne uspijevaju odgovoriti na njihove težnje i zahtijevaju veću ulogu u oblikovanju svoje budućnosti.
Ovi pokreti imaju različito podrijetlo i neposredne ciljeve. Ipak, zajedničko im je temeljno pitanje: kakvu budućnost naša društva žele graditi? Kada vlade opravdavaju nedostatak sredstava za obrazovanje, zapošljavanje i stanovanje istovremeno povećavajući vojnu potrošnju, to pitanje postaje osobito hitno. Ulažemo u instrumente nasilja, a od svoje djece tražimo da vjeruju u budućnost.
Već smo bili ovoj situaciji.
Ovo nije prvi puta da mladi dovode u pitanje smjer u kojem se društvo kreće.
Tijekom 1960-ih jedna je generacija dovela u pitanje resurse namijenjene za Vijetnamski rat istovremeno zahtijevajući građanska prava, obrazovne prilike i rasnu jednakost. U Sjedinjenim Američkim Državama aktivizam za građanska prava i antiratni prosvjedi mobilizirali su milijune ljudi. U Francuskoj je studentski pokret iz svibnja 1968. doveo u pitanje organizaciju obrazovanja, rada, pa čak i samog društva.
No, ta je preobrazba nadilazila okvire političkog prosvjeda. Od dolaska Beatlesa u Sjedinjene Države 1964. godine pa sve do Woodstocka 1969. glazba, umjetnost i društveno eksperimentiranje odražavali su potragu jedne generacije za novim odnosima i drukčijim načinom života. Mladi su propitivali naslijeđene vrijednosti i zamišljali drukčiju budućnost.
Ta je generacija pomogla preobraziti stavove, institucije i odnose. Ipak, mnogi mehanizmi koji reproduciraju nasilje – gospodarska koncentracija, militarizacija, dominacija i strah – opstali su, ponekad u novim oblicima.
Više od pola stoljeća kasnije okolnosti su se promijenile, no temeljno pitanje ostaje: hoće li sljedeća generacija naslijediti svijet ustrojen na sukobljavanju i natjecanju ili svijet koji proširuje mogućnosti ljudskog života?
Danas se mladi ponovno pitaju: kakvu nam budućnost pripremate?
Nasilje izvan rata.
Kada govorimo o nasilju, obično pomišljamo na ratove, fizičku agresiju ili policijsku represiju. No, nasilje se ne svodi samo na te vidljive oblike. Osim izravnog fizičkog nasilja, postoje strukturni i kulturni oblici nasilja koji ograničavaju ljudske mogućnosti, održavaju patnju i normaliziraju dominaciju.
Postoji ekonomsko nasilje: koncentracija bogatstva i resursa u rukama male manjine dok se milijuni ljudi bore kako bi osigurali stanovanje, obrazovanje, zdravstvenu skrb i dostojanstven život. Postoji ekološko nasilje: uništavanje ekosustava, zagađenje, klimatske promjene i iscrpljivanje prirodnih resursa koje bi trebale naslijediti buduće generacije. Tu je i kulturno nasilje: vjerovanja, narativi i institucije koji normaliziraju diskriminaciju, dominaciju i uporabu sile kao prihvatljive načine organiziranja društva.
Ove oblike nasilja posebno je teško prepoznati jer se često prikazuju kao neizbježne posljedice gospodarskog razvoja, nacionalne sigurnosti ili prirodnog funkcioniranja društva, a ne kao rezultati ljudskih odluka.
Živimo u izvanrednom razdoblju tehnološkog i znanstvenog napretka. Čovječanstvo je razvilo proizvodne kapacitete, komunikacijske sustave i mogućnosti za poboljšanje ljudskog života kakve dosad nisu viđene. Ipak, i dalje postoji duboka nejednakost u raspodjeli blagodati tog napretka.
Glavno pitanje nije samo koliku količinu bogatstva čovječanstvo stvara, već u kojem smjeru to bogatstvo usmjeravamo i čijoj budućnosti ono služi.
Studenti traže obrazovanje. Obitelji traže stambeno zbrinjavanje. Radnici traže ekonomsku sigurnost. Klimatski aktivisti traže zaštitu okoliša. Mirovni pokreti traže okončanje rata i militarizacije.
To nisu izolirani zahtjevi. Oni odražavaju različite dimenzije iste temeljne težnje: mogućnost budućnosti vrijedne življenja.
Cijena naših odabira.
Ne ulaže svako društvo u svoju budućnost. Neke gospodarske i političke odluke daju prednost trenutnoj dobiti, čak i kada time ugrožavaju budućnost sljedeće generacije. Možda upravo tu počinje sve izraženiji sukob između mladih ljudi i postojećeg gospodarskog i političkog poretka.
Za one koji imaju koristi od postojećeg sustava njegovo očuvanje može se činiti važnijim od njegove transformacije. No, za mlade ljude koji moraju živjeti s posljedicama tog sustava, budućnost nije apstraktna mogućnost. To je njihov život.
Kada ulažemo u obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, zaštitu okoliša i ljudski razvoj proširujemo mogućnosti budućih naraštaja. Kada pak dajemo prednost kratkoročnim profitima, vojnim sukobima i sustavima dominacije, možda štitimo postojeće interese, ali istodobno potkopavamo uvjete nužne za bolju budućnost.
Vojna potrošnja nije samo ekonomska odluka. Ona je ujedno i izraz onoga što smatramo nužnim za našu sigurnost. Naravno, vlade se suočavaju sa stvarnim sigurnosnim izazovima, a ne može se svaki društveni problem svesti na jednu proračunsku odluku. No, zbroj tih odluka otkriva ponešto o našim kolektivnim prioritetima.
U kojem trenutku ulaganje u sigurnost postaje ulaganje u održavanje nesigurnosti? I tko plaća cijenu? Mladi ljudi koji nasljeđuju ne samo financijske troškove već i posljedice uništene infrastrukture, propadanja okoliša, društvenih podjela i izgubljenih prilika.
Cijena nasilja često se plaća u budućnosti, dok se koristi od nasilja ubiru u sadašnjosti.
Postoji još jedna dimenzija koja zaslužuje pozornost: narativi kojima se opravdava nasilje.
Oni koji pokreću ratove, provode represiju ili održavaju sustave dominacije rijetko svoje postupke opisuju kao nasilje. Umjesto toga, govore o sigurnosti, stabilnosti, prosperitetu ili obrani vlastitih vrijednosti. Nasilje se rijetko prikazuje kao nasilje. Obično se prikazuje kao nužnost.
Kako je učitelj budističke meditacije Yesche U. Regel napisao u djelu Poziv na miroljubivost (A Call for Peacefulness): ‘Čak i oni koji posežu za nasiljem, koji započinju i vode ratove, iznose narative koje je potrebno razumjeti kako bi ih se moglo promijeniti i postići miroljubivo rješenje.’
Razumijevanje tih narativa ne znači njihovo prihvaćanje ili opravdavanje. To znači uvidjeti da promjena nasilne situacije zahtijeva više od samog suprotstavljanja njezinim vidljivim posljedicama. Moramo također razumjeti strahove, uvjerenja i opravdanja koji je potiču.
Iza mnogih narativa koji opravdavaju nasilje krije se dublji strah: strah od gubitka moći, sigurnosti, identiteta ili kontrole nad budućnošću. Ako ne razumijemo te strahove, izlažemo se riziku da na nasilje odgovorimo novim nasiljem, čime održavamo upravo onaj ciklus koji nastojimo prevladati.
Strah od napuštanja sadašnjosti.
Često prepoznajemo proturječnosti društva u kojem živimo. Vidimo razorne posljedice rata, gospodarsku nejednakost i propadanje okoliša. Ipak, prepoznavanje problema ne znači nužno i spremnost za njegovo mijenjanje.
Navikavamo se na postojeće uređenje, čak i onda kada ono uzrokuje patnju. Bojimo se gubitka ono malo sigurnosti koju imamo. Neizvjesnost promjene može djelovati prijeteće, možda čak i više od nasilja koje nam je već poznato. U tom smislu, društva mogu razviti odnos ovisnosti o institucijama i sustavima koji im uvijek iznova nanose štetu.
A to nameće neugodno pitanje: branimo li sadašnjost zato što nam ona nudi smislenu budućnost ili jednostavno zato što se bojimo gubitka onoga što već imamo?
Želja za pomakom prema nekoj drugoj situaciji s vremenom mora postati snažnija od prividne udobnosti ostajanja ondje gdje jesmo. No, kako se osloboditi sustava nasilja, a pritom ne reproducirati upravo ono nasilje koje nastojimo prevladati?
Preobrazba institucija od presudne je važnosti, no institucije stvaraju, održavaju i mijenjaju ljudi. Ako strahovi, predrasude i proturječja koji održavaju nasilje ostanu netaknuti, riskiramo ponavljanje istih obrazaca unutar drukčijih političkih sustava i s drukčijim vođama. Možda je upravo to razlog zašto kulturne preobrazbe, koje su šezdesetih godina prošlog stoljeća pokrenuli mladi, unatoč svojim izvanrednim postignućima, nisu dovele do kraja ratova, nejednakosti i dominacije.
Preobrazba uvjeta ljudskog života od ključne je važnosti, no jednako je važna i preobrazba nas samih jer upravo mi stvaramo, održavamo i, naposljetku, mijenjamo te uvjete.
Ulaganje u ljudsko biće.
Mladi ljudi koji danas prosvjeduju preispituju smjer u kojem se društvo kreće i traže budućnost drugačiju od one koju nasljeđuju. Njihovi zahtjevi potiču nas da razmislimo o tome što znači ulagati u čovjeka.
Obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, zaštita okoliša i mir – sve to zaslužuje javna ulaganja. No, što bi sve postalo moguće kada bismo odlučnost i resurse koji se ulažu u oružje usmjerili na ljudski razvoj? Kada bi obrazovanje njegovalo ne samo vještine potrebne za zapošljavanje, već i suosjećanje, solidarnost, kreativnost te sposobnost rješavanja sukoba bez nasilja?
Takvo ulaganje zahtijeva i društveni razvoj i unutarnju preobrazbu: institucije koje podupiru dostojanstven život i ljude sposobne usmjeriti te institucije prema nenasilju.
Stoga se, uz naše zahtjeve za javnim ulaganjima, nameće još jedno pitanje: koliko smo spremni uložiti u razvoj unutarnje vjere – vjere u sebe same i u našu sposobnost da preobrazimo svijet?
Unutarnja vjera više je od samopouzdanja. Diktatori mogu biti sigurni u svoju moć i ispravnost, a pritom uzrokovati goleme patnje. Unutarnja vjera dublje je povjerenje u našu sposobnost da se mijenjamo, da nadvladamo vlastito nasilje i da doprinesemo preobrazbi svijeta, a da pritom drugima ne namećemo svoju volju.
Ova se vjera može razvijati i jačati. Ona raste kroz iskustva u kojima prepoznajemo svoju sposobnost za promjenu: suočavanje sa strahom, djelovanje u skladu s našim najdubljim uvjerenjima ili reagiranje na sukob bez nanošenja dodatne štete. Svako novo iskustvo pruža nam sve čvršći temelj za povjerenje u sebe same i u našu sposobnost da doprinesemo drukčijoj budućnosti.
Unutarnja vjera također nam pokazuje smjer: prema prevladavanju patnje i nasilja te izgradnji humanijeg svijeta. Ona usmjerava naše djelovanje, čak i onda kada je ishod neizvjestan. Možemo prepoznati proturječnosti koje nas okružuju, a da pritom ne zaključimo kako se ništa ne može promijeniti ili da smo nemoćni sudjelovati u toj promjeni.
Ulaganje u unutarnju vjeru stoga znači posvetiti vrijeme, pažnju i trud promišljanju, svrhovitom djelovanju i uzajamnoj podršci. To podrazumijeva preispitivanje strahova koji upravljaju našim izborima i jačanje naše sposobnosti da djelujemo dosljedno. Društveni su uvjeti od iznimne važnosti, no jednako je tako važno prepoznaju li ljudi vlastitu sposobnost za preobrazbu tih uvjeta.
Bez te vjere strah može suziti našu predodžbu o tome što je moguće navodeći nas da sigurnost tražimo putem kontrole, gomilanja i sukobljavanja. Kako je to Silo izrazio u Bombayu, u Indiji, 1. studenog 1981. godine:
‘Bez unutarnje vjere, bez vjere u samoga sebe, postoji strah; strah rađa patnju; patnja rađa nasilje; nasilje rađa razaranje. Stoga vjera u samoga sebe pobjeđuje razaranje.’
Više od šezdeset godina nakon pokreta mladih 1960-ih, temeljno pitanje ostaje: hoćemo li nastaviti ulagati u instrumente nasilja ili ćemo ulagati u ljude koji moraju izgraditi sutrašnjicu?
David Andersson urednik je engleskog izdanja agencije Pressenza IPA i autor knjige The White-West: A Look in the Mirror – zbirke autorskih članaka koji istražuju dinamiku zapadnog identiteta i njegov utjecaj na druge kulture.