24. travnja 2025.
Odgoda carina na 90 dana, koju ‘milostivo’ jamči Trump, ubrzano se bliži kraju dovodeći evropsku ekonomiju u ozbiljnu dilemu. Prijetnja carinskom tarifom od 20% nadvija se poput Damoklovog mača nad ekonomskim sektorom koji je već ionako u opadanju, čemu dodatno doprinosi aktualni val militarizacije. Evropa gubi svoj kompas kao i svoju stratešku viziju. Utemeljena i dugo podržavana geoekonomskim napretkom, Evropska unija (EU) od Trumpove inauguracije oštro skreće prema vojnom kejnzijanizmu i agresivno militariziranoj agendi. No, cijena desetljećima duge ovisnosti o SAD-u (ne samo vojne, već i ekonomske) pokazuje se sada kao previsoka.
Geopolitički razvod – napose u domeni sigurnosti i NATO garancija – prljavi je proces kao i svaki raskid veze. EU koja se nekada, prije krize 2008. godine, razmetala grandioznim vizijama, sada shvaća (prema staroj poslovici) da je sva jaja stavila u istu košaru. Jedan posrtaj, jedan krivi korak, jedna kazna – i sve se odjednom urušava. Preostale opcije su: ili otići u Washington i, metaforički rečeno, ‘poljubiti prsten’ (izraz koji koristim kako bih izbjegla ponavljanje Trumpovog grubog opisa onoga što strani lideri tamo rade), ili se okrenuti Kini.
Kineski predsjednik Xi Jinping pružio je ruku suradnje i povećao trgovinu. Vidjeli smo kako španjolski premijer u posjetu Kini iznosi pitanje bi li mogao pregovarati, ne samo za Španjolsku, već se ponuditi kao posrednik između Brusselsa i Beijinga. Istovremeno se talijanska premijerka Giorgia Meloni opredijelila za susret s Trumpom u nastojanju ‘to make West great again’ (‘da vrati slavu Zapadu’).
Jasno je da ključ sukoba leži u rivalstvu između SAD-a i Kine, dva svjetska ekonomska diva. Ostatku svijeta preostalo je zabrinuto iščekivati ishod carinskog rata koji je izgubio svaku ekonomsku logiku i sada služi isključivo kao oružana politika. Tko će prvi trepnuti? Tko će pokleknuti? Xi je u pravu upozoravajući da ne može biti pobjednika u carinskom ili trgovinskom ratu, no njegov suparnik iz Bijele kuće obećava ‘zlatno doba za Ameriku’ po svaku cijenu – čak i ako tu cijenu plaća američka radnička klasa.
Nedavno su me pitali kako bi EU (ili Evropa, kako danas često nazivamo hibridni savez koji još uvijek obuhvaća post-Brexit Veliku Britaniju) mogla odgovoriti na ovu nemoguću situaciju. Odgovor nije nimalo jednostavan. Prije samo nekoliko godina, kad se Euroatlantski savez hvalisao neviđenim jedinstvom i snagom, predsjednica Evropske komisije, Ursula von der Leyen, proglasila je Kinu ne tek suparnicom, nego čak prijetnjom. Njeno rješenje? Uklanjanje rizika i/ili razdvajanje!
Ista žena, ponovo na čelu izvršne vlasti EU, nedavno je u intervjuu za Die Zeit sugerirala da je Zapad kakvog poznajemo nestao – i da se nova EU mora otvoriti svijetu. Njenim riječima: ‘Svijet je i geopolitički postao globus, a danas naše mreže prijateljstva prekrivaju taj globus, kao što možete vidjeti u raspravi o carinskim tarifama. Pozitivna nuspojava je da trenutačno vodim bezbroj razgovora sa šefovima država i vlada diljem svijeta koji žele s nama raditi na novom svjetskom poretku. To vrijedi od Islanda do Novog Zelanda, od Kanade do Ujedinjenih Arapskih Emirata, kao i za Indiju, Maleziju, Indoneziju, Filipine, Tajland, Meksiko i Južnu Ameriku. Ovoga časa mogla bih voditi ove razgovore 24 sata dnevno. Svi traže više trgovine s Evropom – a tu se ne radi samo o ekonomskim vezama. Tu se radi i o utvrđivanju zajedničkih pravila i o predvidljivosti. Evropa je poznata po svojoj predvidljivosti i pouzdanosti, što se ponovo počinje smatrati nečim jako vrijednim’.
Važno je napomenuti da ekonomska pitanja, uključujući trgovinsku politiku, potpadaju pod nadnacionalnu nadležnost EU – odluke se donose na razini EU, a ne na nacionalnoj razini. (Sjetite se sramotnog komentara bivšeg njemačkog ministra financija, Wolfganga Schaublea, 2015. godine svom grčkom kolegi Yanisu Varoufakisu: ‘Ne može se dozvoliti da izbori mijenjaju ekonomsku politiku’.) No, današnja EU je podijeljena, jedva sposobna složiti se oko osnovnih spornih pitanja. Što se tiče egzistencijalnih pitanja, zemlje članice već pribjegavaju suverenim odlukama, bez obzira što bi Evropska komisija ili njena neizabrana predsjednica mogli reći.
U hipotetskom svijetu, koji se vodi zdravim razumom i racionalnim izborom, EU bi ozbiljno razmotrila ekonomsko otklanjanje rizika / odvajanje od SAD-a i oslobađanje od ovisnosti, usklađujući se umjesto toga s realnošću multipolarnog svijeta. To znači suradnju sa zemljama BRICS-a – posebno Kinom – koje isto tako traže rješenja za post hegemonski svijet. To bi značilo emancipaciju od Bretton Woods sistema, hegemonije dolara, i usmjeravanje prema pravoj slobodnoj trgovini utemeljenoj na bona fide dogovorima i međusobnoj koristi.
Ako njemačka ekonomija posrće, možemo samo zamisliti stanje manje razvijenih EU članica. Stvarnost je da se danas vrlo malo može proizvesti u Evropi bez kineskih komponenti. Evropa treba Kinu, upravo toliko koliko Kina treba Evropu. Golemi potencijal inicijative Pojas i put (Belt and Road) proteže se od Beijinga, brojnim arterijama, sve do Evrope – i natrag. To bi bio najbolji scenarij, onaj koji bi također utjecao na ponašanje SAD-a, bez obzira tko sjedio u Bijeloj kući. Svijet je multipolarni i ima mjesta za svakoga pod uvjetom da se poštuju pravila.
Nažalost, moram završiti u brutalno realnom tonu: Evropska Unija više nije entitet koji smo nekad poznavali. Dok je predsjednica Evropske komisije još uvijek naziva mirovnim projektom, često je stavljajući u opreku sa SAD-om, u njenoj vlastitoj zemlji, tvornice automobila preusmjeravaju se na proizvodnju tenkova. Vodeće novine promoviraju tromjesečnu vojnu obuku za mlade. Vlade distribuiraju priručnike o ratnim zalihama u domaćinstvu i pripravnosti za slučaj nuklearne opasnosti. Istovremeno, podrška Ukrajini ne posustaje, kao da je pobjeda nad Rusijom nekako nadohvat ruke. To nije mirovni projekt; to je predigra za rat širih razmjera.
Ekonomski, Unija je preoblikovana u vojno-industrijski kompleks. Iz balkanske perspektive, slika bugarskog premijera kako se rukuje s izvršnim direktorom njemačkog vojnog giganta Rheinmetall priziva zastrašujući déjá vu, prisjećanje na alijanse i atmosferu iz doba Drugog svjetskog rata. To još više zabrinjava u kontekstu nedavno potpisanog pakta između Hrvatske, Albanije i Kosova. Kada je EU ekonomski cvjetala, njen društveni ugovor glasio je ‘više putra, manje pušaka’. To je sada izgleda propali san. Ne možete pričati o globalnoj suradnji istovremeno se pretvarajući u repliku militariziranog imperija preko Atlantika.
U privatnom razgovoru, kolega dobro upućen u odnose Zapad-Kina, dao je britku kratkotrajnu prognozu: ‘U interesu Evrope bilo bi približavanje Kini. No, budući da evropski lideri općenito kapituliraju pred SAD-om, vjerojatno će se upustiti u još jednu rundu samopovređivanja. EU će vjerojatno udovoljiti najbitnijim zahtjevima Washingtona istovremeno nastojeći ublažiti oštricu radi osiguranja minornih ustupaka od strane Kine’. Ova procjena zvuči bolno istinito, napose u svjetlu samo-destruktivne politike EU prema Ukrajini, koja se nastavlja nesmanjenom ustrajnošću unatoč sve brojnijim posljedicama.
Gledajući dugoročno, jedan još oštriji uvid dolazi iz neočekivanog izvora: mladi kineski glas na TikToku obraćajući se svojim američkim vršnjacima, rekao je: ‘Nemojte okrivljavati Kinu za svoje probleme. Vama ne treba trgovinski rat – vama treba revolucija’. Ova poruka odjekuje daleko izvan granica SAD-a – Evropljani bi također trebali obratiti pažnju.
______________________________________________
Biljana Vankovska (rođena 1959. u Skopju), profesorica Filozofskog fakulteta Sveučilišta Sv. Kiril i Metodij u Skopju, javni intelektualac, politički analitičar i kolumnista.